U ovoj „Svećeničkoj godini“, nakon prošle teme na ovom istom mjestu o svećeničkoj molitvi, na redu je ovoga mjeseca razmišljanje i poticaj na redoviti i trajni svećenički studij, izobrazbu.
Učitelj i učenici. Gospodin Isus rekao je učenicima svojim da idu po svem svijetu krstiti sve narode i poučavati ih u svemu onome što je on činio i učio. Apostoli, kao svjedoci prve ruke, okom i uhom, srcem i duhom, bili su tri godine u Isusovoj školi, božanskoj bogosloviji, pratili Učiteljeva čudesa i izlaganja, pamtili i drugima prenosili. Zapisali su nam bitne Riječi za spasenje u Evanđeljima i Pismima.
Kroz povijest. Ali kako će učenici tijekom crkvene povijesti biti učitelji i poučavati druge ako nisu sami proučili ozbiljne teme i pohađali najbolje škole, osobito one biblijske, pa i klasične, filozofske i teološke, da ne navodimo druge grane, pomoćne i korisne? Kandidati na svećeništvo oduvijek su imali zahtjevan studijski program ili „ratio fundamentalis“, ovisno o vremenu u kojem su živjeli i školovali se, redovito pri monaškim zajednicama ili pri biskupskim sjedištima. Nekada je ta viša škola, fakultetskoga tipa, trajala tri godine, zatim četiri, u posljednjem stoljeću prešlo se na pet, pa na šest godina, nazivajući ovu šestu pastoralnom, tj. dijelom u školi, dijelom u praksi, u pastoralu. Kad student bogoslov završava svoj studij, prebrojit će u svome indeksu i do 100 položenih ispita, glavnih i sporednih, cjelovitih i parcijalnih. Značajan broj i ispita i godina.
Trajna izobrazba. Crkveni dokumenti sve više inzistiraju na trajnom ili permanentnom svećeničkom obrazovanju, doškolovanju, praćenju struke. I to ne samo u smislu nastavka postdiplomskoga studija s postizanjem gradusa magisterija i doktorata ako se otvaraju mogućnosti za to, nego onoga trajnoga studiranja – teološkoga čitanja i pisanja – na radnome mjestu, u župi, u biskupiji, na institutu. O tome ovdje i govorimo. Pogotovo smo na to obvezani znajući kako smo i u bogosloviji bili inertno skloniji učiti za školu, za prolaznu, a ne za život. Sada smo u konkretnu životu, kada nas ne ispituje i ne vraća jedan profesor, nego tisuće očiju i ušiju usmjerene su na nas da čuju riječi života.
Suvremeni mediji, na primjer internetski portali, oduzimaju nam, možda, i onu tanku novinarsku kulturu, koju smo stjecali listajući dnevne ili tjedne novine. Sada obično pročitamo na kojem blogu aktualne vijesti koje nam uredništvo izabere i nametne i ne interesiramo se dalje. Možda pročitamo i njihove busijske komentare, koji, kao anonimno neodgovorni, uopće i ne zaslužuju da ih se pročita. Kako je s našim čitanjem novina, onih crkvenih? Sjećam se da je negdje 1969. Glas Koncila izlazio u 260.000 primjeraka, doduše tada je bio dvotjednik, danas je tjednik. Ali tijekom vremena naklada se stalno snižavala, možda čak i sedam-osam puta do danas. I što god urednici i novinari nastoje donositi sve probraniju građu, to se manje kupuje i čita. Slično se može reći i o drugim katoličkim listovima u hrvatskom narodu. Gubimo li i tu kulturu?
Teološki časopisi. Osim na stranim jezicima, kojima se pojedini svećenici mogu služiti, na hrvatskom izlazi mnoštvo teoloških časopisa: svaki teološki fakultet ili visoka teološka škola ili jača redovnička zajednica ima svoju vlastitu smotru, poglede, bilten, diacoviensia, vrhbosniensia… Poznato je da velika većina svećenika barem neke od tih časopisa prima, za župni ured, ali je ovdje pitanje: prati li župnik ili kapelan redovito određene teme, struke i teologe? Ima li vremena i volje za to? To da ima vremena, pa i volje, na rasipanje - na pretek, to je još poznatije. A pozorno i sabrano pročitati teološki članak, njime se okoristiti, raspravljati o njemu, pa i reagirati na nj, hoće se hrabrosti, sposobnosti i odlučnosti. Još više s obzirom na teološku knjigu: hoće se i vremena i volje i discipline!
Živo Učiteljstvo. Ali ako ni to ne odgovora, ako se i ta teološka proizvodnja neodgovorno kritizira ili podcjenjuje, upitajmo se kako se odnosimo prema živomu Crkvenom Učiteljstvu? U prvome redu prema koncilskim dokumentima, od kojih se svih 16 odnose i na svećenike, bilo izravno bilo neizravno. A pogotovo listamo li pokoncilske vademecume, direktorije, pobudnice, poslanice, enciklike upućene „biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje“? Nije svijet rekao posljednju riječ u svome razvoju. Pa ni Crkva. Svijet se mijenja, produbljuje, proučava, zahvaća u život, dopušteno ili nedopustivo, ali udara. Crkva prati taj svijet, od njega prima i njemu daje. Na iskrsnule probleme nudi rješenja iz vječne riznice, ali tek proučivši prethodno problematiku i uočivši gdje i kako treba odgovoriti, bilo na moralnom planu, bilo na pastoralnom ili doktrinarnom. A to Crkveno Učiteljstvo nastoji dati pročišćeni nauk, izrađen na temeljima biblijskim, usklađen s naukom crkvenih otaca i naučitelja, izražen najuzvišenijim pojmovljem Crkve, bez polemička tona. A što je u svemu najbrižljivije, sva ta crkvena doktrinarna građa živoga Crkvenog Učiteljstva prevodi se redovito na hrvatski jezik i sve se šalje na župne urede, na račun župnih ureda, na korist i studij župnika i župnih vikara. Pročitaš li kao župnik ili kapelan, mirno i sabrano, onaj dokument od stotinjak stranica maloga formata? Pokušaš li ga prezentirati svojim vjernicima, osobito mladeži u župi na vjeronaučnom satu? Služiš li se pojmovima i naukom ondje izraženim? Pa da si smireno i studijski pročitao samo 14 enciklika pokojnoga Pape i 3 enciklike ovoga Pape (Bog je ljubav, Spašeni u nadi, Ljubav u istini), ti bi nosio naslov permanentno izobražena svećenika! Enciklika je uzvišena forma crkvenoga nauka!
Poticaj. Na kraju samo mogu još više potaknuti nastojanje „Crkve na kamenu“, iz koje uredništvo poziva naša teološka pera da vode određene rubrike u tom informativno-pastoralnom mjesečniku. Poglavari su nastojali da u Hercegovini danas ima nemalen broj svećenika, oko 25%, i među biskupijskim i franjevačkim klerom, koji su završili postdiplomske studije, većinom u inozemstvu. Stranice ovakva časopisa pogodna su prilika za vježbanje samih pisaca tematičara, ali isto tako redovita hrana onima koji prate takve napise i nerijetko se sa zahvalnošću osvrnu na sustavno iznošenje rješenja određene problematike. Bilo s uspjehom i blagoslovom!
(Crkva na kamenu, 11/2009., str. 4-5)
