Svećenika na oltaru u liturgijskom slavlju, u dijeljenju sakramenata, u čitanju i propovijedanju Evanđelja, treba resiti u prvome redu pobožnost, koja se opisuje kao unutarnje i vanjsko svojstvo „pobožna čovjeka“. A vjernik je pobožan, pa tako i svećenik, ako živi po nauku svoje vjere, ako se drži vjerskih obreda, ako mu je život usklađen po-Božjem-zakonu, po-Božju, odatle po-božno. Unutarnja pobožnost očituje se u odanosti i vjernosti Bogu, u poslušnosti i pokornosti njegovu zakonu i nauku, u religioznosti u najuzvišenijem smislu riječi. Unutarnja pobožnost pokazuje se i u vanjskom ponašanju, na licu, u očima, u rukama, u hodu, u govoru. Ovoga Svetog Oca Benedikta XVI. uvijek ćeš vidjeti za oltarom sklopljenih ruku, ako njima nešto drugo ne obavlja - dika ga je pogledat!
Vanjsko držanje. Vjernik, pa tako i svećenik, kad je u izravnu kontaktu sa svetinjama Božjim, sv. Misom, pričešću, ispovijeđu, krizmom, podizanjem, bolesničkim pomazanjem, čitanjem Svetoga Pisma, osobito Evanđelja, pokazat će i na vanjskom ponašanju potrebnu smjernost:
na nogama uspravan, uravnotežen, a ne iskrivljen, nezgrapan, nedoličan;
s rukama na prsima, a ne spuštenih niz tijelo ili straga, za leđima ili u džepovima, ako ga ne smetaju svete haljine;
s očima prema oltaru, a ne kolutajući po crkvi ko radoznalo dijete od tri godine,
pa i kada sjedi, pobožno sjedi, a ne sagnut, nogu preko noge kao u seoskom razgovoru.
Jasnoća glasa. Temeljna je potreba da svećenik s oltara govori jasno, razgovijetno, polako, mirno, bez ikakve žurbe. Ako nije glasno ili ako je preglasno, živcira ljude. Dužan je kontrolirati sebe i svoje osjećaje, i svoj glas i razglas. Mora namjestiti mikrofon da se glas čuje u zadnje kutove. Uzaludan je mikrofon ako nije usklađen prema mogućnosti govorenja, prema obujmu crkve, prema nadzoru glasa, i pogleda svega puka Božjega.
Odijelo. I vjernici razlikuju dva odijela: misno i dnevno, svečano i radno. Kad se pođe na sv. Misu, uzme se svečano odijelo koje se ima.
Svećenik je u dijeljenju sakramenata liturg, djelitelj otajstava Božjih. Razlikuje se od drugih ljudi i po vanjskom crkvenom odijelu ili misnom ruhu. Rubrike su nekada bile bitan faktor, a nakon Koncila kao da su postale gotovo suvišan faktor. Ne da ih nema, nego ih se ne opslužuje ili je ponegdje ostavljena mogućnost različitosti, na volju, „Biskupskim konferencijama“, pa onda ljudi to svedu na - ništa, na svakako. Ako dolazimo Papi ili kralju na pozdrav, u audijenciju - a ovdje je više i od Pape i od kralja - obući ćemo se kako se pristoji osobi i mjestu. Nekada se čak protokolarno propisuje kako treba doći obučen. Ako dolazimo na svadbu, ne ćemo svatovski znak staviti na bilo kakvo odijelo. Za dijeljenje sakramenata Svevišnjega kralja, na gozbi kralja Jaganjca, morali bismo posebno paziti i na odijelo ili ruho koje nam je Crkva propisala da ga službeno nosimo.
Misno je ruho: alba, pâs, štola, ovratnik i misnica. Misnik bez misnice, osim ako je baš ljuta nevolja pa je nema, izgleda dopola obučen. Svećenik samo s albom i štolom, bez ovratnika, umjesto kojega ispadaju kojekakve košulje, vratovi, smiješne scene, ili alba bez pâsa više djeluje sažaljivo i sablažnjivo negoli primjerno i izgraditeljski. Ruglo! Pa i u koncelebraciji vrijedi načelo: sve isto kao i u pojedinačnoj Misi. Misnici moraju imati misnicu, urednu i skladnu, osim iz opravdanih razloga, na primjer zbog velika broja misnika a nedostatka misnica. Ili ako su u zatvoru!
Staviti za sv. ispovijed samo štolu preko obične raskopčane košulje, a ne preko reverende ili habita, više sliči plašilu nego liturgijskom znaku! Jedan svećenik ulazi u ispovjedaonicu onako u košulji kratkih rukava, bez kaputa i bez kolara i bez ikakva svećeničkog simbola. Jedna mu pobožna žena, koja čeka u redu, veli: Molim Vas, nemojte tu ulaziti, tu će doći velečasni, a Vi sa strane, gdje je klecalo! Vjernica uči svećenika kako se treba svećenički obući ako želi ući na prava vrata u ispovjedaonicu! Da bude prepoznatljiv i narodu! Nije pitanje valjanosti ispovijedi, nego urednosti, pobožnosti, pristojnosti i crkvenoga protokola i bontona!
Kretnje. Pobožnost se manifestira i u urednim misnikovim kretnjama na oltaru: i kada dolazi na oltar i pođe na ambon; i kada se križa i pozdravlja narod; i kada ljubi oltar i evanđelistar; i kada odlazi na ambon za čitanje evanđelja i za propovijed; i kada ide umivati ruke; i uzeti sv. pričest iz svetohraništa. U molitvi treba biti dostatno raširenih ruku, ni previše da zagrli koncelebrante, ni premalo da se ne vidi da je uopće raširio ruke; u propovijedi pratit će riječi umjerenim kretnjama ruku, koje ne smiju nikada biti iznad glave, ili iza leđa, ili mašući njima od početka do kraja tako da vjernicima privlače pozornost samo propovjednikove ruke, a ne evanđeoske poruke.
Poklecanje. Gledaj neke vjernike kada ulaze u crkvu kako se križaju: kao ni sebi ni drugomu! Umjesto desnom rukom s čela na prsa, s lijevoga ramena na desno praveći križ, oni tako nepristojno zamrse da doista ne znaju što hoće i što čine. A kad trebaju pokleknuti, desnim koljenom do lijeve pete, kao puni znak poštovanja prema Isusu nazočnomu, oni samo malo kvrcnu u koljenu tako da ih je samilosno vidjeti. Kao da u crkvi nema uopće svetohraništa i Svetootajstva! U potpunoj odsutnosti svake pobožnosti i doličnosti. A, razumije se, ako je osoba starije dobi ili bolesnih nogu, dostatno je pobožno se nakloniti. Ali to ne vrijedi za zdrave i mlade!
Najtragičnije je ako se vjernik može pozvati na župnika ili kapelana i reći: vidi kako se on „krsti“ ili kako on blagoslivlje narod - bez ikakva poštovanja svetoga znaka! Pobožnost se vidi i u činu poklecanja, i pod podizanjem i neposredno pred pričest, kako već rubrike propisuju. Ako oni koji mogu propisno pokleknuti tako ne čine, izazivaju sažalan smijeh, daju loš primjer, vjernici kažu: vidiš li da može svakako! Pa zato i nikako! Ima li u tom činu nepobožnosti i nešto od svećenikove nevjere?
Koncelebracija. Iako se često i u sakristiji, i čak prije čina pretvorbe, zamoli koncelebrante da misni kanon mole tiho, posve tihim glasom, to će se vjerojatno uvijek napominjati do dosade! A misao je Crkve da to bude u skladnosti, dostojnosti i pobožnosti te u tome da vjernici jasno čuju i razabiru riječi koje se izgovaraju u najsvetijem dijelu Mise. Propis je da se glas glavnoga voditelja misnoga slavlja jasno čuje, a da koncelebranti prate „tišim glasom“, u svakom slučaju da ne brzaju ispred voditelja ili da ne kasne za voditeljem kako bi se spriječio misni nered ili žamor s oltara. Ako neke dijelove kanona moli samo jedan svećenik, a drugi svi čak šute i slušaju, i smatramo da je ta sv. Misa valjana, zašto je potrebno da se svi koncelebranti u drugim dijelovima kanona natječu tko će glasnije moliti, i to bez ikakva obzira na glavni mikrofon?
Jednako je važan propis da nije dopustivo da neki koncelebranti, koji tko zna iz kojih razloga zakasne, jednostavno se obuku, dovuku do oltara i priključe gdje stignu i kad stignu. Žele li da ih glavni celebrant javno upozori pred narodom?
I još jedna, ali ne posljednja: koncelebrant - fotogaraf! Koncelebrant drži aparat u ruci, izađe iz koncelebrantskog vijenca, izmakne se koliko bi se kamenom dobacilo, namješta, slika, vraća se u red bez obzira u kojoj je fazi sv. Misa, i tako do sljedećeg slikanja! Sva ga zajednica prati očima i - smijehom! Što će drugo?
O dosta ovih primjedaba bilo je govora u Pastirskom pismu članova BK BiH,Vrhbosna,3/2005., str. 326-331. Da se ne zaboravi/mo!
(Crkva na kamenu, 5/2010., str. 4-5)
