Na svršetku Svećeničke godine (završava 11. lipnja) Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine upriličila je Svećenički susret u srijedu 2. lipnja 2010. u prostranoj župnoj crkvi Svete Obitelji na Kupresu. Sudjelovali su članovi BK BiH, apostolski nuncij u BiH msgr. Alessandro D'Errico, msgr. Ilija Janjić iz Kotora sa svojim svećenicima i indijski biskup msgr. Devprasad John Ganawa, sarajevski gost. Bilo je oko 350 svećenika. Mostarski biskup kao predsjednik Vijeća za kler, koje je bilo zaduženo od BK BiH s Organizacijskim odborom pripremiti Susret, održao je prigodnu homiliju, koju donosimo u cijelosti.
SVEĆENIŠTVO - DAR I ZADATAK
Munus docendi - dar i zadatak poučavanja
Vratimo se za trenutak u Anatot, gradić blizu Jeruzalema, u godinu 626. prije Krista. Te naime godine, kažu stručne knjige, dođe Jeremiji riječ Gospodnja, koju čusmo u prvom čitanju (Jr 1,4-5. 17-19). Ni vanjske okolnosti, ni osobni i obiteljski uvjeti ne određuju nikoga da bude prorok. To je dar što Višnji nam Bog daje. Proroci Staroga Zavjeta dolazili su iz raznih sela i gradova, i društvenih klasa. Ono što im je svima zajedničko bilo jest uvjerenje da je Bog ušao u njihov život, da ih je osobno pozvao u svoju službu glasnogovornika. Bog će dati sadržaj, a oni izražaj. Tako proroci različito opisuju svoj poziv upravo jer se i poziv dogodio na razne načine. I nema nekoga standardnog puta religioznoga iskustva. Mojsije je pozvan i poslan u osamdesetoj godini života (Izl 3,10 - Dj 7,34). Samuel je pozvan kao dječak u svetištu Šilu (1 Sam 3,4). Amos kaže da ga je Gospodin uzeo „od stada“ i od „divljih smokava“ (Am 7,15). Izaija opisuje kako mu je poziv došao dok je bio u Hramu u Jeruzalemu: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“ Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji“ (Iz 6,8). Ezekiel osjeća da ga je Božja ruka čvrsto pritisnula (3,14). Jeremija piše: „Dođe mi riječ Gospodnja“ (Jr 1,4). Govori čak o zavođenju, i da se dade „zavesti“ (Jr 20,7). On iznosi nekoliko činjenica koje su svojstvene svakomu Božjem duhovnom zvanju:
Prvo, postoji u pozvanima neki osjećaj Božje blizine. Bog se, i bez ljudskoga znanja i molbe, uključio u život čovjeka da ga privuče u svoju uzvišenu službu. I upravo u tome trenutku kad se Bog oglasio u savjesti, život čovjekov poprima drukčije značenje. Jeremija shvaća tko je i koji mu je cilj života samo kada ga je Bog zaustavio na putu i osvijetlio njegovu tminu u kojoj je on čekao, napipavao i tražio smisao svemu.
Drugo: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“. Ovo Božje „znanje“ Jeremijine osobe dublje je od bilo kakve naše i najintimnije spoznaje koju imamo i o sebi i o drugome. Ovo Božje „znati“ jest savršeno znanje, od zamisli do ostvarenja, od začetka, od majčine utrobe, do svršetka, do konačne životne pobjede, sa svim ljudskim dogodovštinama, pa i „futuribilijama“.
Treće: „Prije nego što iz majčina krila izađe, ja te posvetih“ – to će reći: ja te odvojih, u stranu te stavih, zapravo na svoju te stranu postavih, jer Bog je svet, kadoš, drukčiji i odijeljen od ljudi u svome nedostupnu svjetlu. Pozvanik se stavlja na stranu Božju, u službu Bogu, i poprima nešto od Božje biti ili naravi, odnosno ljubavi i spoznaje da to prenosi drugima.
Četvrto: „Za proroka svim narodima postavih te.“ Nije samo prorok za svoje ukućane, prijatelje, susjede i sunarodnjake, nego za sve narode. Bez obzira na tadašnje političke prilike Izraela, svaka odluka poduzeta u Jeruzalemu imala je svoga odjeka i u Asiriji i u Egiptu, kao uostalom i danas u svijetu. Prorok je Božji glasnogovornik, i njegov će glas dopirati do kralja babilonskoga i do faraona egipatskoga, daleko preko granica vlastitoga naroda. Bilo je u Jeremijino doba mnogo ljudi koji su željeli upotrijebiti Boga u svoje osobne ili narodne političke ciljeve. Jeremija je svjestan da je on prorok, službenik Boga, Gospodara svih naroda, i da se on mora usklađivati s Božjim zovom i voljom.
Nakon što je Bog čuo Jeremijin „da“, nastavlja novim izazovom: „Ti bedra svoja opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovjediti“ (r. 17). Budan budi i spreman za pokret. Ustaj i otvori usta da narode poučavaš što ću im ja preko tebe kazivati!
Ohrabrenje: Ne dršći pred njima, ne gubi živaca pred njihovom tehnikom i ljudstvom. Ako ti podlegneš i predaš se, sve je propalo, iznevjereno je veleposlanstvo i proroštvo, i riječ Gospodnja. Kad se susretneš s protivnicima, a bit će ih na svakom koraku, kao pijeska na obali morskoj, sa svim jadima i nevoljama, moraš nad njima junački izvojevati časnu pobjedu.
Obećanje: Oni će se boriti s tobom, ali te ne će nadvladati, jer ja sam s tobom. Borit će se dakle i religiozne i svjetovne strukture, jer diraš u njihove povlastice i stolice, i kakva god bila opozicija i agresija, ne će nadvladati, ti ćeš pobijediti, jer je pobjeda u Božjim rukama. Jeremija se u životu najeo kruha tjeskobe i napio vode nevolje kroz 40 godina prorokovanja i poučavanja. Doživio je nerazumijevanje, zlostavljanje i progon, pa i od braće i ukućana svojih, i od svoga naroda i od drugih. Ali nije duhom kapitulirao. Ustrajao je s još žarčim plamom služiti Gospodu.
Kakvo onda čudo da narod i apostoli na Isusov upit u Cezareji: „Što govore ljudi tko je Sin čovječji?“ (Mt 16,13), odgovaraju: jedni da je Krstitelj, drugi Ilija, treći Jeremija. Veličanstvena trojka u očima ljudi: Ivan, Ilija, Jeremija. Ali je Isus kao Krist, Pomazanik Božji i Sin Boga živoga, za nebo uzvišeniji i od najvećih!
- Evo i našega duhovnoga zvanja u 20. i 21. stoljeću. Bog nas poziva od poljskih i gorskih pastira za duhovne pastire ne samo svomu narodu nego i drugim narodima. Pa i jesmo li raspoređeni među narodima ne samo u ovoj zemlji nego i u svijetu? Poziva nas iz zemaljskih vinograda u vinograd Gospodnji da ga obrađujemo i rod donosimo. I da u tome vinogradu, gdje je Krist trs, a mi loze, ostanemo u njemu, svjesni da bez njega ne možemo učiniti ništa. Poziva nas na svoju stranu, stavlja nas i oprema u borbu s oporbom koja se protivi Putu, Istini i Životu. Ohrabruje nas da ne podlegnemo zavodljivosti svijeta, nego da upotrijebimo sav svoj razum i znanje kako bismo obrazložili nadu koja je u nama, odani Bogu, dosljedni svomu zvanju i vjerni službi poučavanja. Božjoj mudrosti treba podvrgnuti svjetovnu mudrost i znanje. I ne će izostati konačna pobjeda, jer On je s nama.
Prošlih je tjedana objavljena poruka jednoga disidentskog teologa koji se svojim otvorenim pismom obraća ne svećenicima, nego biskupima svijeta, kao neki suvremeni antipapa svojom „enciklikom“, udarajući osobito na Papinu ulogu, službu i reformu. On nabraja kako su mnoge šanse Crkve prokockane, kako je Papa imenovanjem reakcionarnih biskupa osnažio protukoncilske snage u Crkvi; kako su desetine tisuća svećenika napustile svoju službu, ponajviše zbog zakona o celibatu, pomladak se duhovnih zvanja smanjio, sve je više praznih crkava i sjemeništa, istupi se iz Crkve nižu. I tako. Treba priznati da su vidljivi takvi određeni trendovi u pojedinim dijelovima Crkve. Samo kako se taj suvremeni prerušeni i zloguki prorok ne pita koliko je on, i njemu slični, pridonio svojim protucrkvenim i razornim pisanjem, stavljajući sve u pitanje, pa i u samom naslovu svojih brojnih knjiga, a svjetski ga mediji na svojim krilima reklamirali u njegovoj anticelibatarnoj, antipapinoj, anticrkvenoj misiji. On svojim djelima nije samo zavodio mlađe naraštaje nego i one druge; razvodnjavao kršćanstvo; sijao loše sjeme po njivi Gospodnjoj. Crkva ga je još prije dvadeset godina prepoznala, i oduzela mu naslov i službu „katoličkoga“ teologa. I što bi to on danas imao reći katoličkim svećenicima i biskupima? Sada se dao u akciju da biskupe indoktrinira kakvu bi trebali izvoditi reformu u Crkvi. Reformu da, ali samo ne takvu kakvu on, sa svojim istomišljenicima, predlaže. Ni crkveno, ni teološki, ni etički. Hoćemo obnovu duha i reformu u kontinuitetu dvotisućljetne povijesti živoga organizma Crkve, kako je zamišlja Benedikt XVI., namjesnik Kristov na zemlji, uz asistenciju Duha Božjega, na slavu Oca nebeskoga. Oni koji su vjerni Božjemu zvanju – biskupi, svećenici, redovnici, vjernici – ne će dopustiti da budu „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“, nego će, istinujući u ljubavi, poraditi da sve uzraste u Krista, koji je Glava Tijela Crkve, promičući svoj rast na saziđivanje u ljubavi (Ef 4,14-15). Takva nam reforma i obnova treba!
Munus sanctificandi - dar i zadatak posvećivanja
Evo nas na novozavjetnom pozivu na svećeništvo. U ovom čitanju iz poslanice Hebrejima (5,1-6) ima nekoliko bitnih elemenata svećeniče službe:
Prvo: „Svaki, naime veliki svećenik, uzet između ljudi, postavlja se na korist ljudima u njihovu odnosu s Bogom“. Sve je identično starozavjetnomu proročkom pozivu: „ja te posvetih“, odvojih, a ovdje: „uzet između ljudi“.
Drugo, zašto je uzet između ljudi? „Da prinosi i darove i žrtve za grijehe“. Koje grijehe? Prema Starom Zavjetu, za grijehe neznanja, nesvojevoljne, nesvjesne, impulzivne i strastvene. Žrtve za takve grijehe uspostavljaju prekinuti odnos s Bogom. A ako „svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe“ (Heb 10,26), tumači pisac poslanice Hebrejima. To znači: žrtva oprašta grijehe za koje se čovjek kaje. A neraskajan i drzak grješnik nije ni sposoban primiti oproštenja. Svećenik je uzet između ljudi, ali ostaje jedan od njih, pod poklopcem grijeha: „On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi, jer je i sam zaogrnut slabošću“ (5,2). Primjereno suosjećati - metriopathein, condolere – „biti blag“ prema njima, ali strog prema sebi, grješniku. Svećenik, koji je povezan s ljudima u životnom prognaničkom zavežljaju, prikazuje žrtve u prvome redu za sebe, za svoje grijehe, pa onda za grijehe drugih. U tome prikazanju Krist, veliki i jedini svećenik, neizmjerno nadilazi svakoga zemaljskog svećenika, jer on je bez grijeha i prikazuje sama sebe Ocu nebeskomu za grijehe svega svijeta.
Treće: „I nitko ne prisvaja sebi te časti, nego ga poziva Bog baš kao Arona“. Tako ni Gospodin Isus nije sam sebi dao tu velikosvećeničku čast, nego onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih. Svećenička služba nije profesija, još manje karijera, nego razgovijetno pozvanje i konkretno poslanje da se sam posvećuje i da druge posvećuje. To mu i ime kaže - svećenik, posvećenik!
- Upravo zato što je uzet između ljudi, što je poveznica čovjeka i Boga, što je uvjeren u istinitost Isusove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), svećenik će preko tjedna, poput svetoga župnika arškoga, biti u društvu i prijateljstvu s Kristom, pred njegovim svetohraništem, u molitvi za sebe i za druge, u prouci njegove božanske riječi, a kada dođe zapovjedni dan, imat će što reći narodu, koji je cio tjedan u radnom odijelu, na njivi, u vinogradu, kod ovaca, u tvornici, u znoju i prašini. Ljudi očekuju od svećenika utjehu Božju! Utjehu i riječju i djelom. Ne samo da narodu kazuje pravi nauk, nego ga Bogu prikazuje i posvećuje Kristovim sakramentima: krstom Presvetoga Trojstva, potvrdom Duha Svetoga, pomirenjem s Ocem nebeskim, euharistijom Krista Gospodina. Za svećenika nema veće utjehe nego kada vidi da mu sva župa svetkuje dan Gospodnji, da mu učenici rado dolaze na vjeronauk, da zaručnici sklapaju brak u Crkvi i osnivaju mlade i zdrave obitelji, da se mladići i djevojke odazivaju za duhovni poziv, da mu vjernici napreduju u svetosti po molitvi, krjepostima i dobrim djelima. Morali bismo uvijek imati u vidu da ti ljudi neumorno rade i da svojim radom i nas hrane. Pa ako nas hrane kruhom svagdanjim, imaju pravo od nas očekivati da ih hranimo Božjom riječju i primjerom dosljedna svećeničkog života.
Munus gubernandi - dar i zadatak upravljanja
Za Isusa čusmo da je „propovijedao Evanđelje Božje“ (Mk 1,14-20), Radosnu vijest, blagovijest: Evanđelje istine (Gal 2,5), nade (Kol 1,23), mira (Ef 6,15), obećanja (Ef 3,6), spasenja (Ef 1,13). I govorio je: Obratite se -metanoeite - promijenite svoju pamet, opametite se, ne kajte se samo zbog posljedica grijeha, nego zbog užasa grijeha kao takvoga. I vjerujte Evanđelju!
Što su pozvanici bili u trenutku poziva? – Nadničari. Kad je Isus je odlučio oblikovati svoju zajednicu kao apostolski kolegij, započeo je od običnih ribara, ratara, radnika. Nisu to ljudi s fakulteta, iz prosvjetnih sredina, ili imućnijih obitelji, nego pučani svakidašnjice.
Što su radili kad ih je Isus pozvao? - Lovili ribu i krpali mreže. Onoga je pozvao ispod njegove smokve. Onoga s njegove carinarnice. obavljali su običan dnevni posao. Kao što je Bog pozvao Amosa iz divljih smokava, tako je učenike pozvao od riba i od mreža.
Zašto ih je pozvao? – Da ga prate. On je skupio Dvanaestoricu da budu s njim i da s njima osvaja svijet za kraljevstvo nebesko. Da idu za njim, ne ispred njega, da ga slijede u govoru i tvoru, u istini i ljubavi. Da od njega uče kako se ljudima upravlja i raspravlja, da im povjeri konkretne zadaće. Da ih učini ribarima ljudi. Kao da im kaže: „Učenici, jeste li vidjeli kako je teško uloviti ribu?“ - Jesmo. „Eh, milijun puta je teže uloviti ljudsku dušu za kraljevstvo Božje!“ A pri tome nije u pitanju što učenici mogu učiti i učiniti, nego što Isus može učiniti od njih i s njima u ovome svijetu. Nije ih dakle pozvao da akademski i teoretski razrađuju filozofske i etičke sustave, nego da njegovim hode stazama. U progonu i zlostavljanju, na Križnome putu i u raspeću. Ali on u uskrsnuću, a učenici u nadi uskrsnuća!
- I mi smo, braćo, dozvani s raznih strana, gora i jezera, u svećeništvo. I nitko se ne može smatrati dostojnim tolikoga i takvoga dara. Koliko god to bila Božja inicijativa i odluka, a naš pristanak i suradnja, činjenica je da duhovna zvanja niču iz obitelji koje djecu vole i odgajaju, u kojima se Boga poštuje i ponizno moli, Gospin zagovor krunicom prosi, sakramenti primaju, Božje zapovijedi opslužuju i odvažno se protiv svjetovne struje bori. Sveti župnik arški sve je vlastitim primjerom potvrđivao i pozivao.
- „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zala, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik“ (1 Kr 3,0), moljaše Boga kralj Salomon na početku svoje kraljevske uprave. Bogu se svidjela ta molitva i dao mu je obilje mudrosti svoga Duha. Eto to nam treba kao svećenicima i biskupima u upravljanju narodom: pronicavo srce! Da znamo razumno presuđivati između pravde i nepravde – i slijediti put pravednosti, štititi nepravedno tlačene, sirote i nejake; razlučivati dobro od zla - dobro činiti, a zla se kloniti.
Zahvalni smo Svetom Ocu Benediktu XVI., koji je proglasio ovu Svećeničku godinu. Pratio nas je svu godinu, iz tjedna u tjedan, svojim očinskim porukama, govorima, pismima. A možda se nije nikada naslušao tolike medijske vike zbog nekih prezbiterskih bludorija kao ove godine. Neka nam oprosti! Stoga ova je Svećenička godina i svima nama poziv na temeljit ispit svećeničke savjesti i ozbiljna opomena da se progledamo u ogledalu Božjega milosrđa, ali i Božjih zahtjeva i svojih prezbiterskih obećanja. Ispitajmo sebe koliko smo ostali privrženi svomu pozivu i poslanju - vjerni Kristu, vjerni svećeništvu. Ostavimo grješne mreže i veze na morskome žalu ovoga svijeta! Neka nas od njih Krist svojom božanskom ljubavlju zauvijek rastavi i k sebi privuče! Neka nam on, veliki Velesvećenik, vrati izvorno svećeničko srce i lice, koje je i blaćeno i ranjeno! Neka ljudi na tome licu svakodnevno gledaju tragove Božje prisutnosti! Bog upravo danas, možda više nego ikada prije, od mene i od tebe traži da budemo suvremeni Jeremija, poslušan i odvažan; da vjerujemo što poučavamo, da naviještamo što vjerujemo, a da činimo što vjerujemo i propovijedamo.
Svećeniče Kristov! Hvala ti za svaki trenutak tvoga svećeničkog služenja Bogu i njegovoj Crkvi, za tvoju molitvu i patnju. Neka te prožima svijest da si Božji svećenik puna 24 sata na dan. Ako ti nitko ne oda priznanja za tvoje odano služenje Crkvi, Bogu i rodu, budi osnažen Božjom prisutnošću i moli Oca nebeskoga da ti on uzvrati u tajnosti tvoga bića. Budi ustrajan na svome svećeničkom putu. Na njemu ne možeš biti sam. Potrebna je Božja pomoć; štoviše, Pavle, dosta ti je moja milost, jer se tvoja slabost u mojoj snazi usavršuje (2 Kor 12,9).
Bože, molimo te za sve svećenike naše Crkve, blagoslovi ih svojom božanskom snagom i dobrotom, pod okriljem zaštitnice i majke naše Blažene Djevice Marije. Amen!
