U ovo pred/božićno doba, odgovarajući duhovnim zahtjevima „Svećeničke godine“ koju nam je prošloga lipnja ponudio Sveti Otac, birajući temeljne svećeničke teme opredjeljujemo se ovaj put za „svećeničku ispovijed“. Onu sakramentalnu. U katekizmu učimo da je ispovijed sakrament Isusa uskrsloga, u kojem se, izljevom Duha Svetoga, podjeljuje Božje oproštenje pokorniku, koji se svjesno i cjelovito ispovijeda i iskreno kaje za svoje grijehe: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im! (Iv 20,23). Osim toga biblijskog temelja, jedna od pet crkvenih zapovijedi glasi: „Najmanje jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe!“ Ova se Isusova odredba i crkvena zapovijed ne odnosi samo na običnoga vjernika, nego jednako i na svakoga crkvenog službenika bilo kojega reda i uzrasta. U zapovijedi je izražen minimum minimuma: jednom godišnje. Svećenik, koji drži do svoje besmrtne duše i duhovnoga života, ne će nikada propustiti, iz ljubavi prema vlastitoj duši, obaviti godišnje duhovne vježbe. I tom se prilikom temeljito ispovjediti i pokajati. Duhovne su vježbe uspjele samo ako sudionik čestito i raskajano ispovjedi svoje moralne nerede pred Bogom, pred Crkvom i pred samim sobom. I popravi se. Svakomu vjerniku i službeniku oltara bit će izvrsna prigoda sv. ispovijedi ne samo jednom godišnje, bile to duhovne vježbe ili neka druga duhovna zgoda ili crkvena godovina, nego će za tim sredstvom Božjega milosrđa posegnuti osobito o Božiću i o Uskrsu. O Božiću, jer je to i svršetak građanske godine kada sviđamo ne samo vanjske inventure, nego sređujemo i svoje unutarnje stanje; a o Uskrsu, jer je to vrijeme podsjećanja na otkupiteljske dane muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega.
„Ne osjećam da imam teških nereda“, reći će poneki misnik. Bogu hvala da je tako. Ali nije sv. ispovijed samo radi otpuštanja teških i smrtnih grijeha. Sakrament ispovijedi oprašta i lake grijehe za koje se pokornik kaje, pa čak i ako samo uključi u sv. ispovijed grijehe iz svoje prošlosti, koje je ispovjedio i za koje se pokajao, opet može primiti milost milosrđa Božjega, jer nikada nismo dostatno raskajani zbog neizmjernih uvreda koje smo nanijeli Božanskomu veličanstvu. A ispovijed nije samo sakramentalni vid, nego i psihološki i pedagoški: da se ne uspavam u svojoj mlitavosti i ne zamrem u svojoj letargiji. A ako ćemo pravo i pošteno, tko to od nas može reći da je čist pred Bogom u svim svojim mislima, željama, riječima i djelima? Ako nisam počinio neko nedjelo, mogu li jednako reći da ga nisam niti poželio? I ostalo je u željama? Pa i to je grijeh, i to protiv Devete ili Desete Božje zapovijedi, radi li se o bilo kakvoj bludnosti ili bilo kakvoj krađi. I nije grijeh samo ukrasti, nego i poželjeti ukrasti! I svaki grijeh, pa i onaj na razini želja i misli, ima trostruku jeku: udara na Božji zakon, griješimo protiv Crkve odnosno bližnjega svoga, i umanjujemo svoje ljudsko i svećeničko dostojanstvo pred Bogom.
Sveti pisac starozavjetnih Izreka napominje: „padne li pravednik i sedam puta, on ustaje“ (24,16). On se dakle kaje, priznaje, ispovijeda svoje grijehe i zadobiva milosrđe. Ako dakle pravednik pada sedam puta na dan, kako pisac pretpostavlja, što će biti s nama nepravednicima? U ovom razdoblju nakon Koncila mnogi su upravo svećenici, po „zapadnom svijetu“, pa i biskupi, prepustili da se obavlja „generalna“ a ne individualna ispovijed, s generalnim kajanjem i oproštenjem, i onda se sve listom pripušta na sv. pričest. To nije ni crkvena nauka ni dopuštena praksa, osim u iznimnim slučajevima elementarnih nesreća ili ratova. Pa i u takvu slučaju uključeno je da se čovjek, koji se „generalno“ pokajao, u mirna doba pristupi svećeniku i iskreno ispovjedi sve po redu, težini i vlastitoj svijesti odgovornosti. Ako se na tako neodgovoran način dokida osobna ispovijed, ubrzo će se dokinuti svijest o grijehu i bilo kakva potreba o bilo kakvoj ispovijedi, pa i generalnoj! Pristupat će se sv. pričesti s izrazitim kontradiktornim stanjem: civilno razveden i ponovno civilno vjenčan stupa pričesti kao onaj koji živi u svome braku u svem Božjem strahu. Ako to svećenik dokine za svoje vjernike, dokinut će sv. ispovijed i za sebe samoga. I upravo ondje gdje se najviše vidi svećenička moć i spremnost i prenosivost Božjega milosrđa, tu će biti najdefektniji.
Ne samo u slučaju opravdane „generalne ispovijedi“, nego i svaki put kada se svećenik ili vjernik iz objektivnih razloga ne može ispovjediti, a trebao bi ako želi pristupiti čista srca i čiste pameti presvetoj Euharistiji, on će se iskreno pokajati i slaviti sv. Misu i dužan je u savjesti prvom prilikom osobno se ispovjediti. I svećenik bi najmanje smio zaboraviti Pavlovu prijetnju: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor 11,27). Ako od drugih tražimo: sancta sancte tractanda – s Božjim svetinjama sveto postupaj, onda to u prvome redu vrijedi za naše svećeničke postupke prema najvećim Svetinjama Božjim.
(Crkva na kamenu, 12/2009., str. 15-16)
