Cnak: Od 23. do 28. siječnja 2006. bio je službeni pohod zvani „Ad limina Apostolorum“. Kako je to prošlo, ako nije tajna?
Biskup: Nije tajna, barem ne sve. A i svećenstvo i vjerništvo ima pravo na ovakve informacije. Papa Siksto V., hrvatskoga podrijetla, uveo je 1588. godine običaj da svaki dijecezanski biskup u Katoličkoj Crkvi svake pete godine pohodi rimske bazilike, „pragove“ ili grobove Apostolskih prvaka Petra i Pavla, podnese pisani i usmeni izvještaj Svetom Ocu i njegovim prvim suradnicima, prefektima pojedinih Kongregacija. To je propisano Zakonikom kanonskoga prava u kanonima 399-400. Posljednji je put naša BK bila u pohodu „ad limina“ 1999. godine, tj. prije sedam godina. Bolest pokojnoga pape Ivana Pavla II. i izbor novoga pape Benedikta XVI. odgodili su pohod do sada.
Cnak: Prvi susret s novim Papom. Dojmovi?
- Prvi susret s Papom, ali ne prvi susret s kard. Josephom Ratzingerom kao prefektom Kongregacije za nauk vjere. Bilo je više takvih susreta, osobito s biskupom Žanićem u vezi s problemima koji još uvijek pritišću ovu biskupiju. Papin komornik ili predvoditelj svih posjetitelja jest naš svećenik msgr. dr. Petar Rajič, kojega su roditelji podrijetlom iz Doljani, dračevske župe, trebinjske biskupije. On posjetitelje upućuje u sve tehničke protokole: pristup, pozdrav, slikanje, završetak, izlazak. Svakomu je biskupu propisan osobni susret oko 15 minuta. Papi sam dao u ruke pisanu promemoriju na jednoj stranici od 3 točke radosnih i 3 točke manje radosnih do žalosnih pojava i događaja. On pred sobom čita original i zaustavlja se kod pojedinih točaka, postavlja pitanja i daje komentare.
Cnak: Koje ste pojave uvrstili u radosne?
- Radosne su, na primjer, pastoralni i liturgijski život u hercegovačkim biskupijama. Napose pohađanje svete Mise, sakramentalno ispovijedanje i primanje presvete Euharistije, osobito među mladima. Griješimo li, griješimo, ali kajemo li se, kajemo! Drugo, pohađanje vjeronauka u školama i u župama. Vjeronauk u školama predaje 45 biskupijskih svećenika, 53 oca franjevca, 53 časne sestre, 58 laika. Impozantan broj od oko 200 vjeroučitelja za oko 30 tisuća školaraca. Treće, duhovna zvanja, svećenička i redovnička, ova posljednja muška i ženska. Dijecezanskih svećenika 105, od kojih je oko 30 izvan Hercegovine. Redovnika na terenu oko 115, redovnica 160. Za sada ne osjećamo nedostatak u pokrivanju crkvenih službi, ureda, župa. Imamo i pripravnika (biskupijskih 15, franjevačkih 20), ne kao nekada, ali nas za sada i za dogledno vrijeme ne pritišće möra. Četvrto, obnova porušenih i izgradnja novih crkvenih objekata. Pomoć dobrotvora domaćih i inozemnih stvara doista radost i zahvalnost. Vidi se na Papinu licu također radost zbog ovakve cvatuće Crkve.
Cnak: A što ste uključili među manje radosne?
- I tu ima nekoliko točaka. Prolazimo kroz mnoge nevolje, tako da su nam i križevi - cvatući. Na prvom je mjestu bolni hercegovački slučaj koliko god reduciran u odnosu na nekadašnju situaciju. Rekao sam i pred Papom i pred Državnim tajništvom i Kongregacijama (za biskupe, za kler, za redovnike, za širenje vjere, za katolički odgoj…) da imamo tri kategorije „male braće“: prvi je red onih punopravnih, zakonitih, regularnih, suradničkih redovnika koji imaju puni konsenzus i dekret pastoralnoga djelovanja na području mostarsko-duvanjske biskupije. Takvih je, Bogu hvala, preko devedeset. Drugi su oni koji nisu htjeli potpisati „Izjavu poslušnosti“, koju su sastavile Generalna franjevačka kurija u Rimu i Biskupska kurija u Mostaru a odobrila Kongregacija za evangelizaciju naroda. Takvih je 25 na terenu Hercegovine i nemaju ovlasti ispovijedanja ni poučavanja. Svojom krivnjom i na svoju odgovornost. Nadamo se da će i oni poći za primjerom većine subraće i potpisati Izjavu. Treća je kategorija - njih devetorica - ne samo neposlušnih, nego otpuštenih iz Franjevačkoga reda i suspendiranih od svakoga bogoslužja. Svojom krivnjom i odgovornošću. Oni se vladaju kao da se ništa nije dogodilo: uzurpirali su pet župa a unose nered i crkveni kaos i u neke druge župe. Oni sa svojim pristašama koje su pridobili za sebe tvore šizmu, raskol, koliko god taj raskol bio ne toliko intelektivnoga koliko afektivnoga karaktera. Takav vjernik ne prihvaća recimo „don Luku“ nego samo „fra Luku“, pa koliko god General Franjevačkoga reda izjavljivao da takav Luka nije više katolički fratar i koliko god bio istjeran iz Reda zbog svoga uporna neposluha i raskolnička stava prema Papi, Generalnoj upravi Reda i mjesnoj Crkvi. Takva devetorica sve što rade, poduzimaju nezakonito, odnosno protucrkveno, a nevaljani su im sakramenti ispovijedi, krizme i vjenčanja. Svi su im crkveni dokumenti koje izdaju nezakoniti i nevaljani, jer nisu za to ovlašteni. Oni su stvorili svoju udrugu, kojom žele prisiliti Odgovorne u Crkvi da rade u skladu s njihovim neposluhom i raskolom.
Cnak: I što kažu Odgovorni u Vatikanu? Kako izaći iz takve krize? Govori se o Ugovoru između Svete Stolice i države BiH. Hoće li takav Sporazum koristiti rješenju ovakvih anomalija?
- Vjerujemo da ovakva anomalna situacija ne će vječno trajati. Vrlo je velik korak u rješenju sama odlučnost i Generalne i Provincijalne uprave OFM da su se od takvih svećenika, istjeranih iz Reda, javno i deklarativno „razdružili“, da ih ne smatraju svojim članovima, da ne pripadaju Redu ni na kakav način, bez obzira što oni nose franjevačke habite, naglašavaju svoju pripadnost franjevaštvu, služe se otetim župnim crkvama i crkvenim maticama i knjigama. I Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica kao i budući Ugovor sa Svetom Stolicom sigurno mogu u tome pomoći. Jer nikomu nije do toga da živi organizam Crkve izjeda virus bolesti koji se mora liječiti i eliminirati.
Cnak: Neke su se novine raspisale kako je ovaj Papa bio incognito u Međugorju kao kardinal, kako se sprema priznati Međugorje kao svetište itd. Jeste li dohvaćali i tu tematiku?
- Jesmo. Baš sam to i napisao i rekao Papi. On se samo s čuđenjem osmjehnuo. S obzirom na zbivanja u Međugorju, naše je stajalište poznato: ne postoji nijedan dokaz da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Stoga s crkvenoga motrišta nisu dopuštena nikakva hodočašća koja bi ovjeravala takva navodna ukazanja. Papa mi je rekao: Mi smo se na Kongregaciji uvijek pitali kako za jednoga vjernika mogu biti vjerodostojna ukazanja svakoga dana i kroz tolike godine? Traju li još uvijek svaki dan? Odgovorio sam: Svaki dan, Sveti Oče, i to jednomu u Bostonu, jednoj pokraj Milana, a jednoj u Krehinu Gracu, ali sve se vodi pod protokolom „međugorska ukazanja“. Do sada oko 35 tisuća „ukazanja“! I nema tomu kraja. Papa zatim nastavlja: Prethodna Biskupska konferencija, ex-Jugoslavije, izdala je svoj „non constat de supernaturalitate“ (iako BKJ nije upotrijebila tu formulu, ipak rečenica „Na temelju dosadašnjeg istraživanja nemoguće je ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", odgovara tradicionalnoj formuli iz toga područja). Je li sadašnja BK BiH ili HBK potvrdila prethodnu Izjavu? Odgovorio sam: Nije bilo neke zajedničke potvrde, ali svaki biskup kada o tome govori poziva se na tu Izjavu. Rekao sam da sam poslan u Mostar 1992. godine, i da od početka pratim događaje i pojave. Da se od posljednje Biskupske izjave 1991. godine nije do sada ništa bitno promijenilo, nikakva se novost nije dogodila, niti ikakav novi element koji bi promijenio značenje. Za mene je iz mnoštva činjenica domaćega stanja uvjerljivo da se radi ne samo o „non constat de supernaturalitate“: nije sigurno da se radi o nadnaravnim ukazanjima, nego i „constat de non supernaturalitate“: sigurno je da se ne radi o nadnaravnim ukazanjima. Tomu su dokazi tolike besmislene poruke, neiskrenosti, neistine, neposlušnosti povezane s međugorskim pojavama i „ukazanjima“ od samoga početka. Pod pritiskom tolikih molbi trebalo bi iznuditi priznanje autentičnosti privatnih ukazanja ne uvjerljivošću istine nego samohvalom obraćenja i time što se čovjek „ugodno osjeća“. Kakav je to dokaz vjerodostojnosti ukazanja?
Papa, konačno, veli: Smatrali smo, na Kongregaciji, da svećenici izađu u susret vjernicima koji traže sv. ispovijed i sv. pričest, „apstrahirajući od vjerodostojnosti samih ukazanja“.
Na Kongregaciji za nauk vjere osobito su zabrinuti zbog šizme ili raskola koji postoji u našoj Crkvi. Ovdje se skupina ex-franjevaca predstavlja kao franjevci, zavode vjernike, odgajaju ih u anticrkvenom duhu, dijele im nevaljane sakramente, ruše jedinstvo nauka, sakramenata i uprave. A sve u službi pobune za vlastita prava protiv općepriznatih prava Crkve. Na Kongregaciji sugeriraju da mjesni biskup prati zbivanja u Međugorju i povremeno izvješćuje, kao što je i do sada bilo. Imao sam dojam da su ta „privatna ukazanja“ doista privatna stvar, privatni biznis, da bi Sveta Stolica tomu posvećivala toliku pozornost koliko bi željeli uzastopni molitelji i senzacionalni novinari.
Cnak: Je li bilo još ovih problematičnih elemenata u izvješću?
- Isticali smo svoj odnos i stav prema međunarodnoj zajednici koja državu Bosnu i Hercegovinu gradi na pijesku Daytonskoga nasilja a ne na istini i identitetu domaćih nacija i njihovih prava. Upoznati su s našim reakcijama, pismima i promemorijama koje smo slali visokim i višim dužnosnicima međunarodne zajednice. Očito nam je bilo da Sveta Stolica stoji iza nas u obrani ljudskih i vjerskih prava, u obrani nacionalnih sloboda, povratka prognanih i osiguranja uvjeta za život dostojan čovjeka. Jedan je od elemenata također nedostatnost sredstava za obnovu i novogradnju crkvenih objekata. Puno se učinilo i zahvalni smo Bogu i plemenitim dobrotvorima, ali kako ćemo biti zadovoljni u Mostaru s oko 60.000 katolika a samo dvije crkve, katedrala Majke Crkve i crkva sv. Petra i Pavla, nijedna dovršena, a neke tek započete, a druge ni započete.
Cnak: Što je s viješću, barem u crkvenim krugovima, da mi nismo više pod Propagandom, pod kojom smo bili gotovo 400 godina? Gdje smo sada?
- Ovi naši prostori koji se danas zovu Bosna i Hercegovina nalazili su se pod Kongregacijom za širenje vjere (de propaganda fide) još od 1622. godine. I kao Bosanska biskupija i kao Duvanjska biskupija, i kao Trebinjska biskupija, a od 1735. kao Bosanski vikarijat od Save do Neretve te od 1846. godine kao Hercegovački vikarijat. Sve svoje crkvene probleme rješavali smo uglavnom na toj Kongregaciji. Biskupi su s Vikarijatom bili apostolski vikari, a u Trebinjskoj biskupiji redoviti biskupi, ali s rezidencijom u Dubrovniku, jer su im Turci zabranjivali boraviti na području Hercegovine. Od obnove redovite hijerarhije 1881. godine nove tri dijeceze: vrhbosanska, banjalučka i mostarsko-duvanjska ušle su sa svojim rezidencijalnim biskupima u „opće pravo“ Crkve, u brojnim smo točkama otišli pod Kongregaciju za izvanredne crkvene poslove pri Državnom tajništvu, ali smo materijalno i dalje ovisili o Propagandi, pod koju smo ponovno sa svom jurisdikcijom potpali nakon Prvoga svjetskog rata do siječnja ove godine. Ovaj je Papa rekao: Europa je evangelizirana. Sada smo direktno pod Državnim tajništvom. Tijekom sljedećih nekoliko godina sve bi se trebalo presložiti i restrukturirati.
Cnak: Koliko ima naših Hrvata u službi Svete Stolice?
- U izravnoj službi, među 4.000 službenika, jedno petnaestak. Ne možemo reći da nismo zastupljeni. Nadbiskup Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode, kojega smo posjetili. Dr. Ivan Fuček, isusovac, teolog u Penitencijeriji; dr. fra Tomislav Mrkonjić, konventualac, u Vatikanskom tajnom arhivu; Splićanin don Mislav Hodžić u Državnom tajništvu; Krčanin don Zvonimir Seršić u Biskupskoj sinodi. U vatikanskoj diplomaciji iz splitske nadbiskupije nadbiskup Martin Vidović, nuncij u Bjelorusiji, i dr. don AnteJozić, tajnik nuncijature u Moskvi; Sarajlija dr. don Slađan Ćosić u Zambiji i Zagrepčanin dr. don Hrvoje Škrlec u Kazakstanu. A u Akademiji za diplomate Sarajlija don Marinko Antolović i Đakovčanin don Većeslav Tumir, te Kotoranin dr. Antun Sbutega na Propagandi. Iz Hercegovine imamo spomenutoga dr. don Petra Rajiča, Papina prelata, fra MaksimilijanaHercega, konventualca, ispovjednika u bazilici sv. Petra, dvije sestre franjevke: s. Albertinu Baćak Duvanjku i s. Veroniku Tipurić Mostarku. Sada traže dr. don Dražena Kutlešu u službu na Kongregaciji za biskupe. Možda sam koga i zaboravio.
Brojni su naši hrvatski svećenici, redovnici i redovnice u Rimu u raznim službama u svojim zajednicama ili na učilištima.
Cnak: Iako je u ovom broju našega mjesečnika donesena Vaša uskrsna čestitka, biste li i ovdje izrekli svoju uskrsnu misao?
- Uskrs je život iznova. I kad se sve kuće poruše, i kad sve lađe potonu, i kad sam život umine, uskrsnuće je zakon obnove svega. Novi život. Novo nebo, nova zemlja. Isus nam je svojim uskrsnućem zajamčio da nas taj novi život čeka nakon što se raspadne dom ovozemnoga života.*
* Crkva na kamenu, 4/2006., str. 22-25.
