Vaš posjet Crnoj Gori pobudio je posebnu pozornost. Kako ste prešli granicu, je li bilo većih problema?
- U Boku sam pošao s tajnikom don Ivicom Borasom. Najavili smo se preko hrvatske policije u Dubrovniku. Dobili smo potrebne propusnice: iz Zagreba i iz Podgorice. Na granici, na Debelom Brijegu, rutinski pregled, Crnogorci su nam samo zadržali "Crkvu na Kamenu" 1992.-1993., koju su nam prije našega povratka ostavili kod župnika u Herceg-Novom i - ispričali se "u ime crnogorske države" što su zaustavili nešto što je "zakonski dopušteno" nositi. Komentar boravka: U Crnoj se Gori ne ratuje, ali je stanje pusto i prazno.
Kako žive tamošnji Hrvati, odnosno kakav je, inače, život u toj zemlji i s kim ste sve kontaktirali tijekom Vašega posjeta?
- Hrvati u Boki i uopće u Crnoj Gori žive kao i ostali žitelji, samo više u strahu i tjeskobi nego drugi. Biti katolikom možda nije toliko hrabro, koliko biti Hrvatom. Ovo je drugo pravo herojstvo. Bio sam u Tivtu, gdje ima oko 2.500 Hrvata. Preko 200 ih je odselilo, možda nepovratno. Očito ne iz obijesti! Jedan mi poznanik reče da je tih dana primio penziju u iznosu od 7.500.000 dinara, tj. 1,5 DEM! Oni barem dobivaju penziju! U subotu primijetih jedne zgodne cipele, koje su koštale 180.000.000 dinara. Dođoh u ponedjeljak kupiti ih, kad tamo: 490.000.000, gotovo 250% više.
Pohodili smo biskupa Ivu Gugića u Kotoru i nadbiskupa Petra Perkolića u Baru. Župnike: don Ljubu Galića u Risnu, don Iku Galića u Tivtu, don Srećka Majića u Perastu (svi Hercegovci), don Antona Belana u Kotoru, don Antu Dragobratovića u Dobroti, isusovce Vladimira Vasilja u Baru i Petra Ribinskoga na Cetinju, zatim don Tomu Kočovića u Baru i don Iliju Janjića u Herceg-Novom; časne sestre franjevke Crnogorske provincije u Dobroti, u Petrovcu, u Baru i na Cetinju; milosrdnice u Risnu i Kotoru, križarice u Risnu i Baru, štadlerovke u Baru. Imao sam Misu na Brijegu iznad Kotora u crkvi Gospe od zdravlja. Cio dan izlazio narod na goru. Jednako katolici i pravoslavci.
Posljednja izvješća koja pristižu iz ’SRJ’ sve više govore o srpsko-crnogorskim nesporazumima i u svjetovnom i u crkvenom životu?
- Srbi su Crnogorce zagrlili, kao stariji brat, i zajednički, s jugovojskom, kidisali na susjedovu domovinu i imovinu. Što im je bilo obećano, ne znamo. Vide i sami da su ih stigle svjetske sankcije: moralne, političke, ekonomske, diplomatske, pa i humanitarne. Crnogorcima je očito žao, pogotovo onima koji nisu ni u rat išli ni ratom zaudarali. Nije se lako izvući iz "bratskog zagrljaja". Liberalna stranka svojim listovima "Liberalom" i "Monitorom" osvaja sve više pučanstva. Službene novine "Pobjeda" sa 40.000 din. po primjerku pred krahom, nakon 50 godina izlaženja, a "Monitor" sa 500.000 din. od jučer sve tiražniji i traženiji.
Srpska pravoslavna Crkva jest nacionalna Crkva. Njezina hijerarhija u principu ne prizna ni Makedonce ni Crnogorce kao narode različite od Srba, jer bi onda morala poštovati nacionalni princip Crkve. Crnogorci koji žele obnovu autokefalne Crkve, koja je kao takva bila priznata i od carigradskog patrijarhata barem od 1850. do 1920., žele se odvojiti od SPC. U tom je pothvatu dosta neprimjernih poteza. Doveli jednoga svećenika iz Kanade, arhimandrita Antonija Abramovića, koji nema red biskupstva. Gdje nema biskupa, apostolskoga nasljednika, nema zapravo ni Crkve, jer samo biskup može zarediti i đakone i svećenike i druge biskupe. Poglavar jedne Crkve mora biti barem episkop, da ne kažem arhiepiskop, patrijarh.
Koliki je utjecaj SPC-a na zbivanja u ’SRJ’ i je li moguće ustvrditi da SPC podržava političku platformu Miloševića, a samim time nagoni na agresiju i rat?
- Stječe se dojam da se srpsko-pravoslavna hijerarhija slaže s onim što se osvojilo - nekima je vjerojatno i malo. Hercegovački episkop kaže: "Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu" (Nin, 6.8.1993., str. 20), samo se svi ne slažu kako se ovako "nepametno" radilo da sankcije lupe po narodu. I zašto se to već nije drukčije sankcioniralo, tj. potvrdilo osvojeno i opljačkano. Prava Crkva ne može nagoniti na rat. Može stajati uz obranu ljudskih prava, života i imovine, ali nikada za osvajanje tuđih teritorija. Kad se strasti smire, kad se vidi sve što su pojedini "sveštenici i preosveštenici" pisali i radili uoči ovoga rata i za vrijeme rata, moći će se reći je li njihova crkvena zajednica "nagonila" na rat.
Zbivanja na tlu BiH sve više prijete da se pretvore u vjerski rat, pri čemu se posebice ’ističe’ muslimanska strana.
- Među muslimanskim vojnicima sigurno ima džihad ratnika. U knjižici "400 islamskih savjeta i uputa" ima 11 točaka o džihadu. Jedna kaže: "Ukoliko ti se ne ukaže prilika za džihad (borbu), stalno imaj nakanu i želju za džihadom na Allahovu putu" (br. 150). Ako to dođe do izražaja i do kriva tumačenja, onda imaš posla s fanaticima, a ne s vojnicima vjernicima.
Kontaktirate li s drugim vjerskim poglavarima i zašto se ne čini nešto više na tom planu - nedostatak dobre volje ili ...?
- Postoje kontakti, od pozdrava preko dopisivanja do susreta. Vjerujem da nije u pitanju nedostatak dobre volje, nego nedostatak učinka da se stane na kraj ovom zlu. Vjerski su poglavari vapili i u početku i kroz sve vrijeme rata, ali to je glas vapijućega.
Kako gledate na sve veći broj stravičnih zločina nad civilima? Što je dovelo do takvih, ljudskome umu neshvatljivih zločina i tko je za to kriv?
- Na masakre gledam kao na krvoločne čine i učinke zvjeradi koja time kidaju sve moralne i normalne veze s ljudskom vrstom. Takve krvožedne tipove ne bi trebalo uopće puštati među ljude. Ima masakra počinjena u agresiji, i taj se ne može dostatno osuditi. Ima masakra počinjena iz osvete. A osveta je užasna životinja. Bog veli Kajinu: "Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš; a ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti" (Post 4,7). Ali Kajin pustio maha zvijeri, zovne brata Abela u polje, skoči na nj i izmasakrira ga. Koliko su god krivi "vojnici", krivi su i "zapovjednici". Jer ako nisu znali unaprijed za zločin, morali su ga kasnije osuditi i od njega se ograditi. Najveći je zločin ne kazniti zločin! I mnogi misle da će ih rat opravdati te da mogu biti nemoralni i raditi što hoće. Duboko se zastidim kad čujem da su moji sunarodnjaci počinili neki zločin. A obradujem se, kao neki dan, kad sam čuo kako je 20-ak naših zarobljenika pobjeglo povevši sa sobom i dvojicu, svezanih, neprijateljskih stražara. Kad su prešli na sigurno tlo, odvezali su stražare i pustili ih neka se vrate k svojima. Ja mislim da će to Bog ovoj dvadesetorici uzeti za dobro!
Stradavanje vjerskih objekata, te uhićivanje i zlostavljanje, pa čak i ubojstva (Fojnica) službenika Crkve, također su, nažalost, značajke ovoga rata?
- Onaj tko udara na crkvu, udarit će i na Crkvu, mislim na zgradu i na ustanovu. Tko ubija kuću, ubiti će i ukućane, svećenika, Papu. I tu nema više nikakva kriterija. Pogažena su sva pravila, uništena sva mjerila, a ostao samo životinjski nagon. Tako je bilo od Kajina do Kajfe, velikoga svećenika, koji je tražio da se u ime Božje ubije Sina Božjega. I razapeli su Sina, izmasakrirali ga na križu. Ali nisu mogli ubiti Uskrsnuće! Duboko žalim zbog pogibije dvojice fojničkih franjevaca.
Imate li ikakva kontakta s vjernicima u trenutačno okupiranim župama i što se čini da im se olakša život?
- Na žalost, nemam kontakta s vjernicima na drugoj strani, u enklavama, zauzetim župama, Nevesinju, Glavatičevu, Konjicu, Jablanici, Drežnici, Bijelom Polju, Blagaju, Stjepan Krstu, Trebinju. Tražio sam na razne načine, pa i pastoralne zamjene, ali odgovori su bili negativni. Upravo ovih dana opet o tome govorimo, možda bude štogod.
Međusobni odnosi Crkva - država uvijek su zanimljiva tema za razgovor. Gdje su granice ’uplitanja’ jednih u poslove drugih?
- I Crkva se i država brinu za čovjeka, koji je nedjeljiv, duhovno i tjelesno. Ako se razdijeli, onda umire. Crkva se brine za cijeloga čovjeka, od kože do duše, do savjesti. Država materijalno. Politika je autonomna stvarnost, ali to ne znači da joj Crkva ne može izreći moralni sud.
Kako gledate na trenutačnu situaciju u Bosni i Hercegovini s osobitim naglaskom na Mostar?
- Pratim događanja na liniji Hrvatska - Bosna i Hercegovina. Mostar je stoljećima bio grad triju naroda i konfesija odnosno religija, uz manjine. Je li moguće takvu višestoljetnu tradiciju iskorijeniti? Ne znam što će biti sutra od njega. Danas je ružno razrušen i krvavo razdijeljen. A očit znak te ružnoće jest i obaranje Staroga mosta. Znam da je po njemu hodala smrt. Žalim svaki pali život i na desnoj i na lijevoj obali Neretve. Tko je mislio da će prestati ratovanje kad ne bude Mosta, prevario se!
Vjerujete li (ipak) u mogući suživot Hrvata, Srba i Muslimana na ovim prostorima. Koliko su, u stvari, duboke ratne rane?
- Taj suživot ili boravak na zajedničkim područjima ovisi o objema ili svima stranama. Uzalud je što ti hoćeš, ako drugi neće. Da je druga strana htjela suživjeti, ne bi došlo do ovoga ludila. Mislim da do nas - Hrvata i katolika - nije.
Veliki svijet se nije pretrgao u nastojanjima da zaustavi rat. Zbog čega je to tako i kako gledate na ponašanje pojedinih zemalja? Ima li izgleda za skori posjet Pape hrvatskome narodu?
- Možda se svijet pretrgao zatežući kako da ne zaustavi rat: te nekakvi izaslanici Baker, Carrington, Vance, Bartholomew, Owen, Mitterand, Stolthenberg; te konferencije, rezolucije, unije, planovi, mape; te prijetnje, fijuci NATO-zrakoplova F-16; te pregovori u Lisabonu, Londonu, Bruxellesu, Ženevi, osmijesi s agresorom, sa žrtvom... Najposlije jedan od tih nabrojenih izaslanika kaže nadbiskupu Puljiću: Zamolite Svetu Stolicu da djeluje na Njemačku i Hrvatsku kako bi zaustavile rat! Kao da je u ruci Svete Stolice, ključ rata! I nije Vam teško pogoditi tko je to rekao! Mali su izgledi da Papa uskoro posjeti Hrvatsku, a još manji Bosnu i Hercegovinu. Bio bi to prevelik rizik u ovakvim lošim okolnostima. Uostalom Papa je od početka rata pokazao da je na strani ljudskoga prava, pravde i prave slobode.
Kada će prestati nesporazumi u hercegovačkim župama i zašto se tako odugovlači s rješenjem problema? Sasvim sigurno, nije trenutak za (nove) podjele?
- Vi novinari uvijek u isti čavao, pa vam zato i odgovor mora biti isti. Ovaj put hajdemo ovako: u Mostaru postoji šest kanonski osnovanih župa: župa sv. Petra i Pavla odavno povjerena ocima franjevcima, katedralna od 1980. povjerena biskupijskim svećenicima, četiri nove župe na području katedrale, posvećene četvorici evanđelista i povjerene također biskupijskim svećenicima od početka ove godine. Ako mislite da je do biskupa, biskup predlaže da se sve četiri ove nove crkveno utemeljene župe u Mostaru, radi dobra mira, povjere: hrvatskim dominikancima, hrvatskim isusovcima, hrvatskim salezijancima i hrvatskim kapucinima. Jamčim da bi i u tako šarenoj različitosti bilo puno katoličko jedinstvo, kao što je i u samom Zagrebu, gdje ima još mnogo drugih muških redovničkih zajednica. Prenesite ovu moju poruku mojoj braći franjevcima, onima najodgovornijima. Ako se oni oduševe ovim prijedlogom, ja ću, u dogovoru sa Svetom Stolicom, odmah poći u Zagreb u pregovore sa spomenutim redovničkim zajednicama. Ionako u tim družbama ima dosta članova iz Hercegovine, a nemaju ama baš nijedne župe na području Hercegovine. Ako li moja braća fratri ne pristanu na ovaj prijedlog, pođite, molim Vas, k njima, pa im postavljajte iscrpna pitanja o "rješenju problema" i o "jedinstvu u ovim sudbonosnim trenucima" dok ne dobijete točne odgovore. Hoćete li tako?
Pred nama su Božić i Nova Godina. Što želite poručiti vjernicima i svim ljudima dobre volje?
- Vjernicima čestitam: Božićne blagdane, sretne sve dane Nove godine; bolesnima želim ozdravljenje, prognanima povratak, klonulima hrabrost, obespravljenima pravdu, umirovljenicima dobru penziju, a svima nama grješnicima Božje smilovanje!
Poruka: Nesporazumi u hercegovačkim župama prestat će on
og časa kad redovnici reknu: "Sveti Oče, ovo su Vaše župe, Vi nad njima imate potpunu crkvenu vlast i vlasništvo. Izvolite poslati za župnike katoličke svećenike kako smatrate da treba!" Dok se bude smatralo da su crkvene župe crkveno vlasništvo bilo kojega Reda, bit će nereda! Svjestan sam što zborim i vjerojatno će se opet naći mudrih Mandurića i Mlivončića (ovog posljednjega reklamira i HL, 28/1993.), ali kad otvoreno pitate, otvoreno i govorim, spreman braniti crkvenu stvar pred svakim forumom ovoga svijeta. Na Vašu sugestiju o "jedinstvu", samo bih Vam odgovorio sintagmom "bratstva i jedinstva", tom strahotom zabluda, koja nas je dovela do ovoga. Mogu Vam reći da sam apsolutno za jedinstvo, ali utemeljeno na Kristovu i Crkvinu zakonu! Za to bih jedinstvo volio biti kadar podnijeti svaku žrtvu. Ondje gdje se u Crkvi Papa ne sluša, tu nema pravoga i punoga jedinstva. Papa je po uredima Svete Stolice poručio tko ga ne sluša!*
Razgovarao: Mario Marušić
* Hrvatski list, 15. prosinca 1993., str. 6-7.
