Ime je našega lista „Poziv“. Možemo li čuti Vaše iskustvo osobnoga zvanja, tijek školovanja i put do svećeništva i biskupstva?
- Biskup: Poziv mi se ukazao kao neka nerazgovijetna sumračica u 6. razredu kao ministrantu, pa kao jasnija zora u 8. razredu kao čitaču Poslanice u crkvi, neka tiha želja za identifikacijom - da budem kao naš župnik, da pjevam Evanđelje pod Misom kao don Ivan ili da propovijedam kao don Mate. A onda se sve ostalo rasvitalo i osunčavalo tijekom vremena.
Zagreb: Šalata 4 godine sjemeništa/gimnazije i Kaptol 2 godine bogoslovije/filozofije (1959.-1965.). Tu sam osobito doznao da nisam ja izabrao zvanje, nego da je Bog prvi koji poziva. I da mnoge zove i da brojni odustaju iz raznih razloga. Bilo nas je u prvom razredu sjemeništa 150, a dospjelo do svećeništva preko 50. Bog daje i želju i volju. Njegovo je u nama „i htjeti i djelovati“, rekao bi Pavao Filipljanima. Nema mjesta ni pelagijanizmu, ni semipelagijanizmu.
Rim: Torre Rossa 1 godina i Gianicolo 3 godine boravišni Propagandin zavod Urbanum, sve skupa na sveučilištu Urbanijani 4 godine teologije (1965.-1969.). Tu sam posebno doznao da je netko drugi isprosio od Boga moje zvanje prema onoj Isusovoj: Molite Gospodara žetve da on pošalje radnike u žetvu svoju. Znači svačije je zvanje izmoljeno. Na temelju molitve drugih pozvan si, ali na temelju svoje molitve, sudjelovanja i rada, Bog te prvi poziva i bira, a Crkva te potvrđuje i zaređuje. Valja usuglasiti sva tri glasa: Božji, tvoj, Crkvin. Možda zvanje dugujem prababi Matićuši, koju nisam upamtio, njezinim molitvama i žrtvama. U braku je živjela 60, od toga u udovištvu 43 godine. Čuo sam od mame da je pokojna Zorica Matićuša puno postila i Bogu se molila. Bog joj se smilovao duši.
Ređenje 1969. godine u Prisoju zajedno s četvoricom kolega po rukama biskupa Petra Čule.
Sveti Jeronim Via Tomacelli 2 godine i istodobno na Urbanijani 2 godine postdiplomskoga studija o anonimnim kršćanima pod teološko-misiološkim vidom (1969.-1971.). Hvala i profesorima i poglavarima na genima izobrazbe i odgoja koji su mi ucjepljivali. Tu sam najviše doznao da je biskup onaj koji šalje, da on ima neke svoje nakane koje ne kazuje. Gleda kakvo ti je ponašanje i nošnja. Upozorava, opominje, ljuti se, a ljubi me. Misni memento za biskupe i Petra Čulu i Pavla Žanića na očinskoj brizi i ljubavi.
Trebinje malo manje od 4 godine (1971.-1974.). Bilo je to vrijeme „pustinje“: činilo mi se da bih mogao propovijedati stotinama, ali preda mnom je u klupama bilo do tridesetak starijih osoba, o velikim svetkovinama do pedesetak. Kroz to sam vrijeme dva dana predavao opću povijest, grčki, vjeronauk u gimnaziji u Dubrovniku. Tu me dobrano držala misao: da u malom prstu imaš svu svjetsku povijest, a nije ti u redu svećenička savjest, piši propalo!
Sarajevo 6 godina predavanja na teologiji (1974.-1979.). Tu sam imao prilike doznati da trebam govoriti i naučavati isključivo u ime Crkve, da sve što nije Božje, Crkvino, učiteljsko, nema duga daha ni smisla, trla baba lan…
Kroz to sam vrijeme održao jedno 40-ak duhovnih vježbi. Tu sam inače doznao: dok drugima propovijedaš, pripazi da sam ne budeš "odijeljen"!Horribile dictu. A Pavao prvi rekao!
Rim ponovno: Via Tomacelli - 13 godina u upravi, od kojih 3 posljednje godine predavanja ekumenske teologije na isusovačkom sveučilištu Gregorijani i jedna godina na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1980.-1992.). Iako su mi predavanja „ležala“, premještaj u Sveti Jeronim, bijaše druga „pustinja“. Trebalo je ići 12-13 godina tom vrelom pustinjom, drugima osigurati sve što treba osigurati, a čuti nemale protimbe… Bio sam sa svećenicima u Svetom Jeronimu na uzajamnu interodgoju.
Mostar od 1992. do sada - da spomenem samo malo stalnija boravišta i školišta u ovih nekoliko desetljeća između ratova i poraća. U Hercegovini sam doživio (ne samo na sličici): „Kroz mnoge nam je nevolje…“, kako govorahu Barnaba i Pavao, apostoli, a blago onomu tko ih je – dostojan, tih nevolja, tako govorahu Petar i Ivan, apostoli, u Djelima apostolskim. Križ je najinteligentnije sredstvo u Božjem projektu. To što mi to uvijek tako ne razumijemo, samo je znak naše maloumnosti.
Zanima nas kako ste se kao svećenik i biskup nosili s krizama koje su dio svećeničkoga života, a osobito s teškim poslijeratnim stanjem u Vašoj biskupiji?
- Doživio sam u životu tri veće krize: fizičku, duhovnu i hijerarhijsku.
Kao maturant bio sam podobro bolestan. Nisam mogao ni čitati, a matura pred očima. Tako sam bio smućen da nisam mislio da ću u bogosloviju, iako nikada nisam sumnjao u svećeničko zvanje. Bila je to ne samo fizička nego i intelektualna i vjersko-moralna kriza. Valjalo je dozrijevati da mi pamet i moral odgovaraju dvadesetgodišnjaku, a ne pubertetliji. Te životne ispite, koliko se sjećam, nisam polagao uspješno kao one iz hrvatskoga, latinskoga, vjeronauka, kasnije iz ontologije, logike, teodiceje… Ovi su se životni ispiti rješavali u ispovjedaonici i u razgovoru s duhovnikom u molitvi: „Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!“ Šest je godina zagrebačkih bilo kritičnije od onih šest rimskih. Bog dao pa sve nekako mirno završilo.
Druga je bila specifično duhovna kriza: navikao sam na profesorsku katedru u Dubrovniku i u Sarajevu, na „mudrost“ srednjoškolsku i teološku, a onda je trebalo sjesti za rektorski volan u Svetom Jeronimu. Svaki početak potežak. Jedan mi je mlađi kolega onako in faciem sprašio: „Mogao si kao profesor biti na mjestu, ali si kao rektor na nemjestu, nikakav!“ Nisam mu u tom trenutku mogao ništa odgovoriti nego sve prepustiti Bogu, vremenu i vožnji. Kao što čovjek nije isti u prvom osnovne i na maturi, tako nije duhovno isti kad prvi put sjedne za volan i kad odlazi sa službe u San Girolamo. Duhovni repromaterijal zadobiva svoje konture i u gore spomenutim razgovorima, susretima i sudarima s kolegama. Brusimo se. I prevladavamo krize. Svakovrsne.
Treća je bila hijerarhijska, 1992. godine: nisam više odgovoran za predavanja pred 50 sjemeništaraca ili 80 bogoslova ili suživot s 20 i više svetojeronimaša, nego je trebalo preuzeti hijerarhijsku odgovornost za 200.000 vjernika, u kojima oko 100 biskupijskih svećenika, oko 200 franjevaca, oko 200 raznih sestara u Hercegovini. A rat bjesni. Preko 60 crkvenih objekata srušeno ili teško oštećeno, među njima biskupski dvor doslovno spaljen, željezna konstrukcija katedrale samo što nije legla. Odnosi s pravoslavnima jadni, s muslimanima kukavni, a u Crkvi stogodišnje stanje s franjevcima oko raspodjele župa prežalosno. Još k tomu i Međugorje…
Voljeli bismo čuti kako Vi osobno kao ordinarij doživljavate to marijansko svetište i sve masovnije duhovno strujanje koje iz godine u godinu privlači sve veći broj hodočasnika?
- Najprije da se razumijemo crkveno terminološki. To nije „marijansko svetište“ ni na biskupijskom, ni na nacionalnom, ni na internacionalnom planu. Svetište proglašava biskup, ili Biskupska konferencija, ili Sveta Stolica, svatko na svojoj razini. Ovdje ništa od toga. U prvih nekoliko godina međugorska se Prikaza do te mjere obrušila na mjesnoga biskupa Pavla Žanića, inače izrazita Gospina štovatelja, a začudno se zauzela za neke neposlušne fratre, što je javnosti vrlo poznato, da je taj neobičaj dostatan razlog da budem krajnje kritičan prema svemu tom ukazalištu.
Drugo, 35 stručnjaka u tri kanonske komisije, i 20 biskupa na više biskupskih zasjedanja deset je godina raspravljalo, proučavalo i konačno glasovalo o tom fenomenu. I definitivan odgovor i odluka, 1991. godine: Na temelju svih dosadašnjih ispitivanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. A sve je to rađeno u dosluhu s Kongregacijom kojoj je na čelu bio kard. Ratzinger, sadašnji Papa.
Treće, što Crkva odlučnija i stabilnija u neprihvaćanju nijednoga ukazanja kao nadnaravnoga, naši nam „vidioci“ iz dana u dan trube da su do sada u 25 godina imali sve skupa uzeto oko 35.000 ukazanja na raznim stranama svijeta! Pa što je to? Kad sam u veljači 2006. u pohodu „Ad limina“ rekao Svetomu Ocu da ne vjerujem u autentičnost nijednoga takva ukazanja, on je nadovezao: „Kad smo bili na Kongregaciji uvijek smo se pitali kako tolika ukazanja mogu biti vjerodostojna za jednoga vjernika?!“ Prema tomu, ništa od takvih nepotvrđenih ukazanja, objava i poruka. Ne smije se moja vjerska praksa hraniti neautentičnim ukazanjima! Stoga:
Međugorje je istodobno župa, pastva, dušobrižništvo, s oko 4.000 vjernika, koja ima svoj pastoral, kao i svaka druga župa. Dokazivati iz pastoralne situacije ispovijedi, Mise, raznih jezika, sastanaka, turista, da se „Gospa ukazuje“, pa to je izvrnuta crkvena logika.
Četvrto, unatoč ovako jasnu stavu Crkve, tvrditi, pisati, propovijedati, „hodočastiti“ u Međugorje, znači privatizirati i Gospu i Crkvu. Takva se degradacija ne smije dopustiti ni zbog dostojanstva Gospe, ni zbog časti Crkve. Sve što imate u Međugorju, imate i u svojoj župi, osim „neautentičnih ukazanja“! Ali vidim da me izričito ne pitate za „ukazanja“. A samo su ona problem. Vi bogoslovi, budite od početka Crkvini i Gospini, i da parafraziram dubrovački natpis: „obliti privatorum, publica curate“, okanite se privatnih „ukazanja“, „poruka“, „objava“, a propovijedajte javnu, službenu i obvezatnu Božju objavu! Ako već smognete sredstava, odhočastite u Nazaret, Betlehem, Jeruzalem, gdje je autentična Gospa živjela i u vjeri napredovala i odakle je na nebo uznesena. Privatno vas Međugorje ni u čemu ne obvezuje. Imate Mojsija, i Proroke. Njih slušajte!
U našem Sjemeništu školuju se kandidati iz nekoliko biskupija, zanima nas kakvo je stanje s duhovnim zvanjima u Vašoj biskupiji i gdje se Vaši kandidati školuju?
- Imamo 7 bogoslova: jedan u Rijeci, dva u Zagrebu, tri u Splitu. Jedan je otišao u „pauzu“. Onaj koji je ove godine maturirao u sjemeništu - napustio, a dvojica koja su vani završila srednju školu - javila se u bogosloviju. Ovo potvrđuje sve ono što sam gore pričao o zvanju.
Imamo 7 sjemeništaraca: 6 u Splitu, 1 u Travniku. Od 14 bogoslova i sjemeništaraca petorica su iz Mostara. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.
Franjevci imaju sjemeništarce na Humcu i u Sinju, a bogoslove u Zagrebu.
Sestre franjevke mostarske provincije imale su ove godine dvije prvozavjetovane i jednu doživotnu zavjetovanicu. Imale su 7 sa zlatnim jubilejem redovništva.
Ne obilujemo zvanjima, ali još uvijek popunjavamo sve crkvene službe. U hercegovačkoj pastvi imamo 65 svećenika, a 39 drugdje. Deo gratias.
Budući da se aktivno bavite pisanjem i da ste izdali više knjiga, možete li nam reći komu su prvenstveno namijenjene i koji je primarni cilj Vašega stvaralaštva?
- U župništvu obraćao sam se župljanima „Trebinjskim susretima i razgovorima.“ Na sarajevskoj i rimskoj teologiji radovima o ekumenizmu i drugim teološkim temama. Kao biskup rado govorim mladima kada me pozovu: o Dekalogu, o Naravnim porivima i nadnaravnim darovima, o Kćeri poslušnoj, Da mi Isus bude poznatiji i draži.... A držim svojom biskupskom dužnošću govoriti i pisati u prvom redu svećenicima, bez obzira na poziv. Svećenici su mi prvi suradnici, suradnici u istini i ljubavi. Tu su dvije tračnice zanimanja. Ona povijesna gdje smo donijeli prikaz lika i djela svih biskupa i biskupijskih svećenika u posljednjih 400 godina u Hercegovini, koliko se može arhivski pratiti: „Da im spomen očuvamo“, 2000. I k tomu prouka glagoljaša na području BiH: „Svjetovni svećenici za turskih vremena“. Već više godina u svakom broju „Crkve na kamenu“ izađe po jedan takav lik. Ima ih 60-ak. A druga je tračnica duhovna: volio bih svećenicima dati u ruke određene biblijske paradigme, koje su meni uzorom u duhovnom zvanju: „Da nisam ja, Gospodine“ (Dvanaestorica apostola), 2005.; „Ti si taj čovjek“ (Davidova mizerija i Miserere), 2005.; „Savle, brate, progledaj“ (Pavlovo zanosno srce i duša), 2006.; Mojsije! Mojsije! Abrahame, prikaži mi Izaka! Jobov ispit savjesti, Gospa, Znamenita imena iz apostolskih vremena, i kao kruna o Isusu - Silan na djelu – čudesa, i Silan na riječi - parabole. Meni nije „dosadno“, pisao je Pavao Filipljanima, a nekomu može koristiti i za osobni život i za predavanje mladima i ostalima.
Poznajemo Vas kao čovjeka s dobrim smislom za humor, smatrate li to određenom karizmom koja je danas potrebna svakom dobru pastoralcu?
- Volio bih više biti duhovan negoli duhovit. Duhovan je onaj koji duh stavlja na prvo mjesto, koji duhu i duhovnomu životu podređuje sve ostalo, jer duh oživljuje, a tijelo ne koristi ništa. A Gospodinove riječi koje nas vode u duhovnom zvanju duh su i život su. Evanđelje je duhovno. Nema humora u smislu zabave, pogotovo ne s Isusove strane.
A duhovit je onaj koji svjesno ili nekad nesvjesno premješta smisao riječi s jednoga predmeta na drugi, koji izaziva čuđenje, smijeh, koji ti ostavlja prostora da sam domisliš njegovu misao ili rečenicu. Koji te drži budnim. Duhovitosti su varnice kojima se ne bismo smjeli često služiti, bez obzira na „karizmatičnost“, pogotovo ne u ozbiljnim nastupima, u propovijedima. Jer ne valja „ni začina preko načina“. A dobro je ponekad razmjerno i ravnomjerno začiniti.
Kao voditelj brojnih duhovnih vježbi, kako ocjenjujete protekle duhovne vježbe u našem Bogoslovnom sjemeništu, zapravo kako vidite naše bogoslove kao slušače otvorene poticajima Duha?
- Gotovo četiri dana duhovnih vježbanja s 14 predavanja doživio sam kao povratak u bogoslovske godine na Kaptolu prije 40 godina. Jedne nam je držao pater Ivan Kozelj, isusovac. Jedna mi se misao dobro usjekla u pamet:Nunc incipiam - Sada ću početi. Bez obzira ili bio bogoslov 2. tečaja, ili svećenik 37. godišta, ili biskup 14. godine, duhovne su mi vježbe: Et nunc veni! (Dj 7,34). Je li to Mojsije doživio u svojoj 80. godini života? "I sad hajde!" Sve je do tada bila priprema, predigra, trening, a sada počinje exodus, izlazak iz ropstva, iz grijeha, iz nedefiniranosti. Želio sam tako govoriti da doživite duhovne vježbe kao svoj novi: „I sad hajde!“ Bez obzira kakva ti je prošlost. Mi smo sinovi budućnosti, one vječne. Doživio sam vas kao pozorne na riječ, budne u molitvi i raspjevane Njemu na slavu. Ostanite takvi! Bog vas zove. Crkva vas treba.
Kako ne bi bilo samo izgovoreno, a ne i zapisano, molimo Vas za kraj, da izdvojite nešto iz ovih duhovnih vježbi o Mojsiju, proroku, kao poruku bogoslovima, a i svima onima do kojih će ovaj list doći.
- Na mojoj Mladoj misi, 1969. godine, govorio je za stolom don Mate Nuić, uvaženi i traženi propovjednik u Hercegovini. „Mladomisniče, kad je Mojsije, izvevši Božji narod iz Egipta, došao do Crvenoga mora, onda je iz svega glasa povikao: 'Narode, naprijed!' Nitko od naroda ni makac. Mojsije će po drugi put: 'Narode, naprijed!' A narod stoji ko ukopan! I po treći put Mojsije naredi: 'Narode, ne skanjuj se, pođi naprijed!' Narod i dalje stoji skamenjen. U to Mojsije prođe ispred naroda, okrene se i poviče: 'Narode, za mnom!' Narod sav nagrnu za njim.“ Iako te duhovite scene nema tako opisane u Bibliji, djeluje duhovno, zapamtljivo i efektno. I istinito. Svećenik nije: „Narode, naprijed!“, nego: „Narode, za mnom!“ Da usput spomenem: izdali smo u Mostaru 2003. godine monografiju o pokojnom msgr. Mati Nuiću pod naslovom: „Izvedi narod moj, o Gospode!“
Ne zaboravite, dragi bogoslovi - sutrašnji svećenici, naši budući Mojsije, da Gospodin Bog vodi i Mojsija i narod. Mojsija prvoga, a za njim narod! Eto ti poruke. I meni danas, i tebi sutra!*
* Poziv, list đakovačkih bogoslova, 1/2007., str. 23-27.
