Pođemo li od misnih čitanja u uskrsno vrijeme, napose evanđeoskih navještaja, uočava se silno bogatstvo poruka. Koja je od njih za Vas ključna za razumijevanje Uskrsnog otajstva?
- Najprije nam se čini ključan biblijski način prikaza Pashalnog otajstva: muke, smrti i uskrsnuća Isusova. Sva četiri evanđelista, izvješćujući o Isusovu križu, niti patetično plaču, niti, dok opisuju Kristovo uskrsnuće, euforično viču. Nikakve spektakularnosti i trijumfalizma, nego opis činjenica začuđujućom smirenošću i zadivljujućom odmjerenošću. Tu je bogatstvo sabranosti, trijeznosti i zato uvjerljivosti. Kad se uzmu apokrifi, na primjer Pilatova djela, tu se čita kako kotrljanje kamena s groba počinje točno u ponoć pred zaprepaštenim ženama i stražarima, zaslijepljenima anđeoskim blicevima. Crkva je sve te apokrife - ima ih barem pedeset - odbacila kao nevjerodostojne, iako se i u njima mogu naći zrnca istine.
Drugo, ne doima me se toliko Isusov «prazan grob», kao «povijesni» dokaz uskrsnuća. Prazan bi grob ostala prazna priča, «tlapnja», kako kažu apostoli u Lukinu evanđelju, da se Isus nije uživo ukazao, osobno susreo s pojedincima i s mnoštvima, udahnuo im novi život i zadao životnu zadaću. Novost konkretnih koncentričnih svjedočkih, karitativnih, misionarskih krugova ne počinje od kotrljanja kamena s groba nego od susreta sa Živim. Pri tome Uskrsli suvereno bira komu će se ukazati. Pozdravlja najoduševljenije vjernike, kao što je Magdalena, koju upozorava da ga ne dodiruje; sumnjivca Tomu, kojega poziva da mu rane dodirne, skupinu apostola u gornjoj sobi, na obali Galilejskoga mora ili onu braću kojih bijaše «više od pet stotina zajedno», kako nam prenosi apostol Pavao. I konačno tri godine kasnije ukazuje se svomu neprijatelju broj jedan, Savlu Taržaninu, kojemu šalje učenika Ananiju da mu rekne: «Savle, brate, progledaj!» Iz svih tih susreta s Uskrslim u ljudima je nastala nova radikalno promijenjena svijest i život, i to je treći ključni vid, u koji ulaze Isusove poruke. Od te svijesti o susretu s Uskrslim počinje i sve tumačenje unatrag, i sva nada unaprijed. Tako uskrsli Krist postaje pokretačka snaga svega mišljenja, pisanja i djelovanja apostola, pristaša, kršćana. Kad se sve to spremna srca i otvorena duha vidi, može se zaključiti da je teže u Uskrsnuće ne vjerovati negoli povjerovati.
Među bogatstvom poruka zamjetljivo mi zvuči ona iz Emausa: «O bezumni i srca spora, da vjerujete…». Isus nas pogađa u srž našega bića kad nas poziva da ne budemo «bezumni». Mislimo da smo umni, razumni, veleumni, znanstveni, kada zaobilazimo Božje činjenice, kad ne poštujemo Božji plan i zakon, kad umjesto suradništva ne priznamo svoju potpunu zavisnost od Božje stvarateljske i uzdržavateljske ruke. Mi smo doista nerazumni, ako mislimo da se sva zbilja iscrpljuje samo u krugu tijela i svijeta, kao da Bog nije stvorio, osim ovoga materijalnoga mikrokozmosa i makrokozmosa i kozmos duha. A još je snažniji izričaj «srca spora», gdje je naša ljudska sloboda na provjeri. Makar dokazi bili razumu očiti, ako netko srcem ne želi prihvatiti, on i dalje ostaje u nevjeri. Zato je uskrsnuće obzorje vjere i duše, daleko iznad opipljivosti tvari, sa svim kušnjama križa u životu i zla u svijetu, gdje svoju vjeru doživljavamo i dokazujemo.
Često se čuje kako iza kiše i oblaka dolazi sunce, kako svaka noć ima svoj svršetak. Drugim riječima, kako križ treba promatrati u svjetlu uskrsa. No ne vrijedi li i obratno? Nije li falsifikacija i svojevrsna folklorizacija uskrsne poruke ako se Uskrs pretvori u "veseli" blagdan i poruku površne nade? Može li se Uskrs promatrati bez cjelovitog vazmenog otajstva?
- Božji zakon o stvaranju čovjeka u sebe uključuje čudesan rast, od samoga početka, od one prve roditeljske stanice ili začetka zvanog zigota, preko zametka ili embrija, fetusa ili ploda do čeda, čeljadeta, odrasla čovjeka do smrti i dozrela čovjeka u uskrsnuću. To je put i punina ljudskoga bića. Bog ne pušta iz ruke stvaralačku moć dok ljudsko biće ne domodelira «do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove», kako veli Pavao Efežanima, uz pretpostavku da čovjek želi surađivati u Božjem planu zadržavajući svoj ljudski identitet od začetka do svršetka. Na tom putu rasta nalazi se križ, već i u samoj činjenici što Bog ima o nama svoju plansku zamisao koju mi svojim grijesima «križamo»! Ali postoji životna prekretnica zvana smrt, pred kojom se iziskuje maksimum vjere i optimum nade u Božju svemogućnost. Uostalom, počinje li naš Credo: Vjerujem u Boga Oca Svemogućega?! Križ ne ide u našu logiku, ali ulazi u Božji Logos i logiku. Križ nije slučajnost, nije samo plod ljudske mržnje, nije samo Isusov slobodan čin da život «uzme i dade», nego je križ Božje sredstvo liječenja na smrt bolesna čovjeka. Isus, na križu i po križu, sam sebe «dade» za grijehe naše, da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga kao što je «volja Boga i Oca našega», reći će Pavao na samom početku Galaćanima.Križ i smrt bez vizije uskrsnuća za čovjeka su pravi besmisao, a uskrsnuće bez križa i žrtve može zvučati kao «veseli» blagdan površne nade ili folklorizacija. Isusa poznajemo kao Raspetoga, Umrloga i Uskrsloga. On nas je svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio i ponudio nam novi život.
Nemoguće je razmišljati o Uskrsu, pogotovo u ovoj «Godini Euharistije», a ne sjetiti se iskustva dvojice učenika na putu u Emaus, kako ga na kraju "prepoznaše u lomljenju kruha"...
- Riječ je o trojici koja su se na Uskrs uputila iz Jeruzalema u 5-6 km udaljeni Emaus. Jedan je između njih živa Nada i Život, a druga dvojica beznađe i snuždenost. Kleofa i brat mu po nevjeri, dva izgubljena sina, kojima se u srcu nešto temeljito slomilo, raspravljahu o jalovim nadama, kao ljudi kojima se pomutio smjer, jer im je i logika zakazala. Oni se tako nesuvislo drže ne kao izgubljeni sinovi, nego, parabolično rečeno, kao izgubljene ovce. Ali Pastir ne bi bio Dobri da nije primijetio da mu nisu sve na broju. A ove je dvije vidio kako zamiču u bespuće povijesne zbiljnosti, u Nigdiju. Sustiže ih. Zamjetljivo je da se on nakon uskrsnuća gotovo redovito javlja osobama koje su u teškoj izgubljenosti: Magdalenu susreće u njezinu plaču, učenike ožalošćene i zatvorene u gornjoj sobi, pa i drugi put kad, razočarani, ne mogoše uhvatiti nijedne ribe. A Tomu nalazi nevjernički očajna nad svime jer ne prihvaća ništa što ne može prstom provjeriti, ne vjerujući ni onima koji su ga vidjeli i čuli. Tom se ljudskom izgubljenošću, žalošću, križem Bog služi kao ispravljačem života, da bi čovjek konačno bolje cijenio dar prijateljstva nakon izdajstva, dobrotu nakon zloće, uskrsnuće nakon raspeća.
Ukazao im se nečujno, stupnjevno, priključenjem u razgovor, da im ojača vjeru, ulijevajući milost nade, kao što je inače Duh prisutan a neprimjetan. Bog poštuje proces naravi koju je stvorio, bez skokova, po svim psihološkim i pedagoškim zakonima. On želi da njegovi učenici u vjeri rastu iznutra kao što svaki život raste iznutra.
Pita ih o čemu pričaju. Pa ono o lijepoj babilonskoj kuli od karata! A Isus samo sluša pozorno, kao pravi prijatelj, kao da nikada nije ni čuo sličnu priču. A osloboditi Izraela od Tiberija? Od Pilata? A je li? Samo nastavite, vrlo zanimljivo. Uopće ne prekida Kleofu koji inače prekida sam sebe, ne zna dokle je došao, upada mu u riječ kolega. Pušta Gospodin obojicu da se napričaju svakakvih nesuvislica, da izraze poremećene i raspamećene osjećaje, da pokažu i nevjericu, da uzoru svoja tvrda tla na koja će vječni Sijač posijati božansko sjeme.
Prijatelji, vi bolujete od slabosti koja se medicinski zove: bezosjećajnost, apatija, "srca spora", «bradeokardija», kako bi rekao liječnik Luka u svom evanđelju. I Isus primjećuje da nisu uopće ili su posve krivo spojili sve što im je on govorio po Galileji i Judeji. I kao učenicima na popravnom ispitu počinje tumačiti od Mojsija i proroka o mesijanskom liku Gospodnjem. Tu se događa uskrs u njima, srca im počinju gorjeti, a duše se natapaju nekom milinom koja se inače zove milost. Ulazi u njih Duh života.
Dok bijaše za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše. Gledaju oni začuđeno u one ruke, koje milovahu tisuće bučne djece dvorištima galilejskih sela, koje se u znak ozdravljenja spuštahu na tisuće usahlih bolesnika, ruke koje mnogima udjeljivahu Duha oproštenja, koje blagoslivljahu i dijeljahu tisućama gladnih kruha poslije tolikih propovijedi kojima je zanosio ljude! One ruke koje uvijek otpuštahu neprebrojiva mnoštva s pozdravom: Idite u miru! Iste one ruke, samo što su ove čavlima probodene i uskrslom slavom zarasle! Jest, On je! I Uskrsli i Euharistijski. Osta im samo vjera i beskrajna vatra u srcu. Kad su pomislili da su ga našli, on im iščeznu i tek su ga tada kao novi ljudi počeli tražiti novim načinom.
Uskrsno vrijeme završava poslanjem Crkve i slanjem Duha Svetoga. Djela apostolska opisuju tu prvu "uskrsnu" i "duhovsku" zajednicu kršćana na djelu. Koje su sličnosti s današnjom Crkvom? Kakvi trebaju biti današnji kršćani da bi ih ljudi dobre volje prepoznali kao zajednicu Krista Otkupitelja?
- Prva i prava zajednica prepoznaje se po svom odudaranju od obrazaca i načela ovoga svijeta. Zato onda sudar sa svijetom. Crkva je od samoga početka bila progonjena. Pavao piše učeniku Timoteju: A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Živjeti pobožno, znači po Bogu, prema Božjim zakonima, kako Bog zapovijeda. Za te zakone ne će biti mjesta u senatu, u kongresu, u tribunalu, u parlamentu, u saboru, u vijeću naroda… Crkva ne želi dati Isusov lik u Pantheon ovoga svijeta gdje se nalaze tri tisuće drugih «bogova». Zato progon! Prava Crkva takve svoje progonitelje ne proklinje nego po Isusovoj zapovijedi moli za njih i svjedoči pred njima istinu i ljubav u ime Istine i Ljubavi. I zato je taj progon za nju uvijek bio i ostao novi pogon, izvor nove snage. I kao što Krist nije došao radi pravednika nego radi grješnika, tako i Crkva želi ozdraviti svijet nepravednika unoseći kriterije Božje. Ako se danas od crkvenih ljudi ne čuje jači kritički glas da, na priliku, zemlje Europske Unije u svojim parlamentima izglasavaju antihumano začeće, antihumani pobačaj, antihumani homoseksualizam, antihumanu prostituciju, antihumanu eutanaziju, antihumano kloniranje, izgubit ćemo svoju vjerodostojnost i poistovjetiti se sa svijetom. Još gore: pridružujemo se grobarima života, koji je najveći znak Božje ljubavi prema čovjeku. Zabluda je misliti da na svijetu postoji «zemaljski Eden». Mi smo ljudi odatle nekoć istjerani, jer smo više voljeli glas vraga negoli Boga. A gorka je i doživljajna istina da smo prognani sinovi Evini u ovoj suznoj dolini! I ovdje i u EU-u! Crkva uvijek mora biti kvasac u tijestu svijeta, istinoljubivo, ćudoredno, karitativno, dajući prednost božanskomu pred ljudskim, nebeskomu pred zemaljskim i zalažući se istodobno za ljudsko dostojanstvo i za čovjeka u nevolji duše i tijela.
Sve je više onih koji čovjeku nude nova oslobođenja (znanost, politika, komunikacije). Reklo bi se na prvi pogled da su ti glasovi toliko jaki da im se ne može oduprijeti. Kako se, prema Vašemu mišljenju, oni koji vjeruju u Uskrsloga trebaju prema njima postaviti?
- Takva «oslobođenja» redovito nisu ni svestrana ni sveobuhvatna. Inače ne bi Sin Božji dolazio i prolazio sav ovaj put od čudesna začeća do čudesna uzašašća. Znanost nas može osloboditi od neznanja. Politika, kao umijeće vođenja društva, može nas osloboditi socijalnog ropstva, a komunikacije nas mogu osloboditi od zatvorenosti i izoliranosti. Ali, evo, i nakon sva ta tri i toliko drugih oslobođenja još uvijek nismo ni «slobodni od grijeha ni sigurni od svih nereda», a, pogotovo ne od smrti. Pa sve da smo vrhunski znanstvenici, najveći komunikativci i komunikolozi i najglasovitiji političari, da nam sav svijet dan-noć aplaudira, ako smo u raskoraku s Božjim zakonom, sve je to u konačnici obični praporac što zveči, nisu moje riječi nego Apostolove, ne postignemo li osobno vječni spas. Ne ostanu li sve te znanosti uzorne «ancillae»-služiteljice Boga i čovjeka, lako se pretvore u razorne gospodarice čovječanstva. Čovjek može biti rob i znanosti i politike, pogotovo komunikacija. Einstein je, kažu, prebrojio zvijezde nebeske, a da ga je netko upitao koliko ima djece, teško da bi znao odgovoriti, pišu neki njegovi životopisci. Što koristi čovjeku da bude oslobođen od svega što je navedeno, ako nije oslobođen od svoje namjerne «bezumnosti» i «bradeokardije»?!
Ne bojte se!" i "Mir vama!". Tako glase dvije prve uskrsne poruke. Koji su to prostori straha i nemira u Crkvi i u svijetu u kojima nam je čuti te poruke uskrsloga Krista?
- Crkva je uvijek živjela između dvije pogibelji. Jedna se javljala od njezinih sinova, to su heretici koji žele da se istine smatraju lažima, a laži istinama, i šizmatici koji žele raskoliti zajednicu i odvući za sobom vjernike iz crkvenoga zajedništva. Druga je opasnost izvana od vukova napadača. Nedavna rasprava o umjetnom začeću, kao nenaravnoj pojavi, zapravo ne rasprava nego medijska prašina u oči, pokazala je čudan neprijateljski duh pojedinih novinara i tiskovina da se narugaju Božjoj Bibliji pred ljudskom znanošću, da napadnu zaostalu Crkvu pred gigantskim napretkom, da prezirno mignu obrvama s HRT-a na HBK. Za komunizma smo se naslušali pobjede marksističke znanstvene misli nad - zdravim razumom! Isus nas oslobađa, ozdravlja u srži našoj, u pameti i srcu, u znanosti i komunikaciji. On jedini unosi mir, sigurnost. Izvan Krista spasa nema. Ako je istina da je do sada bilo 28 civilizacija, od kojih je 18 netragom iščezlo, a 10 ih produžuje agoniju, znači da nije civilizacija ona koja oslobađa čovjeka. Služi li nam znanost, književnost, kultura da životno odgovorimo na prvo katekizamsko pitanje: Zašto smo na svijetu? Ako nam na to ne odgovori, onda nas ni znanost, ni kultura ne oslobađa, nego postajemo robovi i ovisnici o tome.
Krist pobjednik drži u svojoj ruci i istinu i zajedništvo i obranu i znanost i svijet. On je pobijedio svijet grijeha svojim oproštenjem, njegovu smrt svojim uskrsnućem, njegovo ropstvo svojim oslobođenjem. On je jedini moćan otvoriti raj raskajanu grješniku i moliti Oca svoga da oprosti onima koji ne znaju što čine, počevši od Jude izdajnika do Barabe razbojnika. I «ne bojte se» i «mir vama» odnosi se u začetku na ovaj svijet, a u konačnici na onaj, drugi, bolji: u Oca mojega ima mnogo stanova, doći ću po vas i uzeti vas k sebi i vi ćete biti gdje sam ja, tj. u vječnoj slavi Presvetoga Trojstva, gdje ćemo Božjom svemogućnošću kao osobe biti identični i autentični i u puti i u duši svojoj.*
Razgovarao: Darko Grden
*Glas Koncila, 13/2005., str. 8-9.
