Pred nama je članak švicarskoga isusovačkog dvotjednika Orientierung, u kojem Rupert Neudeck, ne prvi put, oštro napada Hrvate, posebno navodni nacionalistički hrvatski katolicizam nakon nedavnih zbivanja u vezi s Koschnickovim neuspjehom u Mostaru. Posebno prigovara Vama zbog toga što ste nedugo nakon toga blagoslovili temeljac za novu crkvu Kristova uskrsnuća. Poznato nam je, naime, da nije on jedini da osuđuje, prigovara i napada katolike i još s Novim Zavjetom u ruci, odakle navodi riječi o mirotvorstvu. Što biste mu Vi, biskup iz Mostara, odgovorili?
- Pročitao sam članak, posebno onaj dio koji se odnosi na Crkvu u Mostaru, na "hrvatski katolicizam u Hercegovini", kako kaže novinar Rupert Neudeck, a limburški ga je biskup Franz Kamphaus još 1993. godine nazvao "heretičkim", jer je "isključivo hrvatski i ne želi biti univerzalni", stoji u Orientierungu. Budući da u članku ima nekoliko teško nepravednih i neistinitih rečenica, odgovorit ćemo mu pismeno i dokumentirano iz Mostara. A ovdje samo kratko. Ovako, kao novinar Neudeck, mogu govoriti samo oni koji, ne znam iz kojih razloga, svjesno ne uvažavaju svu složenost stvarne situacije u Mostaru i koji su moralno odgovorni što u svome neuvažavanju upotrebljavaju tako nekršćanske izraze na račun jedne katoličke zajednice koja se bori za svoj opstanak i koja je radikalno ugrožena pred udarcima ne samo od nekih domaćih susjeda nego, što je osobito tužno, od ovakve medijske agresije nekih naših zapadnih katolika, koji umjesto da informacijski pomognu svojoj zajednici na tamnu Balkanu, oni je ocrnjuju, zamračuju, nazivaju isključivom i heretičnom. I sam kažeš da Neudecku nije prvi put da ovako dezinformira ljude. Ali njima se daje prostor, pa čak i u isusovačkom časopisu Orientierungu, koji dezorijentira svoje čitatelje. Naš katolicizam, i hercegovački i hrvatski, nije ni heretičan, ni isključiv niti mu nedostaje univerzalnosti. On je, nažalost, u isključivu i univerzalnu opadanju ima više stoljeća. U vrijeme dolaska Turaka bilo je u BiH 85% katolika od svega pučanstva. Uoči ovoga rata nije nas bilo ni 18 %, a danas, nakon četiri godine egzistencijalne obrane, upola nas je manje. Je li zbilja žao i krivo Švicarcu Neudecku i njegovim istomišljenicima što nismo zbrisani s lica hercegovačke i bosanske zemlje? Mi smo u višestoljetnom opadanju i zbog ovakvih zapadnih katolika ili kršćana, koji se Boga ne straše i ljudi ne srame iznositi besmislenu kritiku i stvarnu neistinu. Neudeck neistinu tvrdi kad kaže da su biskupa 7. veljače ne jedanput vidjeli na mjestu gdje je Koschnick doživio teške prijetnje i neugodnosti. To apsolutno nije istina. To se u medijima naziva: raspirivanje mržnje na osobe, u ovom slučaju na jednoga katoličkog biskupa. Takvim načinom ni novinar Neudeck niti švicarski isusovački Orientierung ne služe istini, niti to služi njima na čast.
Iz tzv. širokoga katoličkog svijeta dolaze Hrvatima u Hrvatskoj i BiH neprestani zahtjevi za ostvarenjem evanđeoskog maksimuma o ljubavi prema neprijateljima. Takvi nam se zahtjevi nude kao prijateljski, a da pri tom nema nikad nikakvih sličnih zahtjeva prema drugima, pa nam se čini da se ovako s prijateljima ne postupa. Ako su pak neprijateljski, onda bi takvi s nama kao neprijateljima, morali prvi postupati onako kako to od nas traže. Zar ne?
- Logika je ta. Ali čudi me da takvi novinari nisu pročitali nijednu našu izjavu, u kojima smo jasno i glasno isticali kršćanski kristovski stav davanja i traženja oproštenja, a najjače nedavno, 25. siječnja u biskupskoj poslanici, pa i s posljednje svoje Biskupske konferencije u Sarajevu, prije tjedan dana (22.3.1996). Nismo takav čin praštanja čuli još ni od jedne strane u balkanskom vrzinu kolu. Nismo to čuli ni od ovih nositelja mirotvorstva i milosrđa, kao što je Neudeck, koji se smatra pozvanim prozivati katolike i njihove svećenike i biskupe i davati im lekcije. A što se tiče gosp. Hansa Koschnicka koji se ovih dana oprašta od Mostara, crkveni se predstavnici ni od samoga početka ni na samome svršetku nisu slagali s europskom politikom o Mostaru, koji po njihovu ne bi smio biti hrvatski kulturni i nacionalni centar, kao što su brojni drugi sveučilišni gradovi srpski i muslimanski centri širom Bosne i Hercegovine. Uostalom, ne može samo Mostar biti pokusni kunić, i na njemu se vršiti politički eksperimenti "liječenja" ostavljajući svu Be-Ha neizlječivom i paraliziranom.
U članku se, naime, spominje i hrvatska riječ kruh i navodno bosanska hljeb pa se optužuju Hrvati što drže svoje, dok bi istodobno muslimani i drugi imali pravo na isticanje svojeg identiteta: i nacionalnog, i jezičnog, i kulturnog, i vjerskog.
- Mi Hrvati i katolici uopće ne branimo nikome da stvari naziva svojim imenom, da svatko čuva i razvija svoj vlastiti identitet: i muslimani bošnjački i islamski, i Srbi srpski i pravoslavni. I neka kruh zove hljebom, a hljeb kruhom. Ali neka nitko ne dokida našega identiteta, religioznoga katoličkoga i nacionalnoga hrvatskoga, ni u centru Mostara, ni u Hercegovini. Zar katolici stoljećima ne trpe nečije i religiozne i nacionalne ne toliko zakonite identitete, koliko "isključivosti" i "heretičnosti", koje ovakvi umno daltonistički novinari ne žele ni vidjeti ni napisati.*
Razgovarao o. Vatroslav Halambek, DI
* Radio Vatikan, 29. ožujka 1996.
