Oče biskupe, što Vas je najviše radovalo u protekloj godini i koje događaje smatrate za Crkvu korisnim, uspješnim i reprezentativnim?
- Puno nas toga zaista duhovno raduje i treba nas oraspoložiti. Na crkvenom području zahvalni smo Bogu zbog rijeke njegove milosti koja teče ovim našim biskupijama u Hercegovini, unatoč svim jadima i nevoljama. Uostalom milost se i probija kroz ljute nevolje. "Milosti punoj" stalno je "mač" prolazio kroz srce.
Zahvalan sam Svetom Ocu što sam imao prilike dva puta biti u audijenciji. A i brojni su se naši vjernici mogli susresti s Papom. Značajno je što su se u siječnju 1995. biskupi Bosne i Hercegovine sastali ovdje u Mostaru i održali svoju prvu sjednicu novoosnovane Biskupske konferencije BiH. Drugu smo zaželjeli imati u Banjoj Luci, ali nam suprotna strana nije omogućila. Apostolski nuncij, predstavnik Papin u BiH, također je dva puta bio u Mostaru.
U veljači nam je bilo omogućeno pohoditi naših stotinjak vjernika u Trebinju. Veseli nas svaki susret s krizmanicima i njihovim vjeroučiteljima i župnicima i po našim biskupijama i po inozemstvu odakle su stizali pozivi. Ti susreti nisu bili samo polaganje ruku i izgovaranje formule: "Primi pečat dara Duha Svetoga", kojim se podjeljuje sam sakramenat sv. krizme, nego i vjeronaučna provjera znanja, gdje sam god mogao osobno dostići, a uvijek je netko bio u ime Ordinarijata. Treba pohvaliti iskreno župničko zalaganje, njihovo svećeničko djelovanje u crkvenom duhu, suradnju između župnih ureda i Biskupskog ordinarijata. Obradovalo nas je više duhovnih zvanja, i muških i ženskih, po našim sjemeništima i samostanima. Također i oni svećenici koji su završili specijalizacije i vratili se u biskupiju. Zahvaljujem odgovornima što su u Mostar stigle sestre Službenice milosrđa, popularno zvane ančele. Raduje nas djelatnost redovnika i redovnica u Duhu Božjemu. Bilježimo plodnu izdavačku crkvenu djelatnost u našim biskupijama, posebno rad Teološkoga instituta u Mostaru, gdje je upisano stotinjak studenata. Djelatnici Biskupijskoga caritasa živo djeluju na svojim mjestima i projektima. Tjedni vjeronaučni susreti u katedrali, vjeronauk u školama gdje je prevladalo razumijevanje i zakon također su izvor radosti.
Počela je obnova biskupskoga dvora u kolovozu. Europska nam je unija izišla u susret određenom pomoći. Otpočelo se popravljati crkvene objekte po razrušenim župama, gdje je moguće. I još mnogobrojni drugi događaji i doživljaji koji bude u nama odanost prema Bogu i zahvalnost prema ljudima.
Uz svoje redovite obveze predajete na Bogosloviji ekumensku teologiju, a na našem Teološkom institutu u Mostaru tumačenje Biblije i ekleziologiju. Jeste li zadovoljni odazivom?
- Predavanja studentima Teologije u Bolu i Teološkog instituta u Mostaru držim ne samo jednom od svojih obveza nego i radošću u službi u Crkvi. Obveza, jer je ta studentska mladež naša uzdanica, vodeća sutrašnja snaga u našoj Crkvi i na kleričkom i na laičkom području. Radost, jer mi je biblijska stranica od bogoslovijskih dana posebno privlačna i teološki i književno. Od srca bih želio i nastojim da mladi vole Bibliju, da je čitaju i po njoj žive. A ekleziologija ili nauka o Crkvi jest ozračje u kojem dišemo, mičemo se i jesmo. Mladi su željni prouke autentičnih koncilskih zasada o Crkvi. Razapeti su između crkvene teologije/teorije i mučne konkretne zbilje. Gledamo unositi što više biblijskoga i crkvenog svjetla, pogotovo gdje ga žele. Osjećam da su mladi, barem oni koji se odazivaju, spremni na svjedočki stil života.
Kroz našu redovitu rubriku "Da im spomen očuvamo" prošlo je dosad preko 30 preminulih svećenika iz obiju hercegovačkih biskupija. Koliko ima poznatih imena i bi li se mogla objaviti kakva spomen-knjiga o tim zaslužnim, a često nepoznatim "dumama", misnicima?
- Zahvalni smo svakomu onomu tko nam dostavi ijedan pouzdan podatak ili sliku o bilo kojem preminulu svećeniku iz naših biskupija. U našem glasilu do sada smo objavljivali kratke životopise svećenika djelatnih na našem terenu: mjesto rođenja, školovanje, ređenje, rad, smrt, grob. Takvih imamo u biskupijskoj kartoteci 120. A ne smijemo zaboraviti ni onih 50 pokojnih svećenika "glagoljaša" koji su se znojili na ovom našem području. Ovaj opsežan rad zahtijeva ozbiljno arhivsko istraživanje, stručne osobe koje se žele latiti ovoga posla iza kojega bi stao ovaj Ordinarijat. Kad bi takva spomen-knjiga mogla izići i za jubilarnu 2.000. godinu, kao da je danas.
Preko humanitarnih udruga pojavili su se, kako u mostarsko-duvanjskoj tako i u trebinjskoj biskupiji, predstavnici i "misionari" nekih protestantskih kršćanskih zajednica. Ne želimo poreći njihov karitativni rad, ali nam se čini da oni pomalo pokušavaju i "preobraćati" ljude na svoju. Vi ste pastir Crkve u Hercegovini, kao teolog bavite se ekumenizmom, što mislite o pojavi i djelovanju "kršćana na drugi način" u našoj Hercegovini?
- Ekumenski je duh koncilska stečevina koje se katolici ne mogu ni na koji način odreći. Taj nam duh kaže da u svakoj kršćanskoj zajednici odnosno Crkvi, ukoliko ima pravu Euharistiju i biskupa, valja priznati ono što je Kristovo, Božje. I dijalogom još više produbljivati. Međutim, kad se radi o tome da se humanitarnom pomoći "kupuje" i "preobraća" na svoju, to više nije ni ekumenizam, ni dijalog, nego gruba zloupotreba vjere i kršćanstva; prozelitizam, tj. nečasnim načinom predobivati pristaše u svoje redove. Takvima treba jasno reći da zloupotrebljavaju svoj kršćanski duh i upozoravati katolike da ne nasjedaju takvim "misionarima".
Prelazeći na nezaobilazna pitanja o "hercegovačkom slučaju" svjesni smo da zadiremo u bolnu točku. Neću se naljutiti i ako mi ništa ne odgovorite. Pred Cvjetnicu 1995. godine neki su Vas hajdemo reći vjernici doslovno i nasilno autom odveli u Cim pred ilegalni "dom sv. Ante" i zajedno s biskupijskim kancelarom držali zatočenim više sati, jer niste htjeli raditi po njihovoj volji. Domaća crkvena javnost, a poglavito predstavnici Svete Stolice, bili su zgranuti zbog takva nemila događaja i poznate katoličke vjere u Hercegovini. Što biste rekli o svemu tome, odnosno o pozadini, povodu, glavnim akterima kao i posljedicama toga nemila događaja, na razmaku od više mjeseci?
- Katolički informativni ured, odnosno redakcija "Crkve na Kamenu" izdala je Dodatak svibanjskom broju gdje je sve potanko opisano i mirno obrazloženo, povijesno i crkveno. Na tu dokumentaciju i argumentaciju nije bilo komentara. Drugo, a ovo je zapravo prvo, sv. Pavao, iz čije sam jedne propovijedi uzeo lozinku za svoju biskupsku službu: "Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje", kako nam prenose Djela (14,22), imao je najviše okapanja upravo od svojih židovskih vjernika. U gradu Pergi u Maloj Aziji "židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske, te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz svoga kraja" (Dj 13,50). U gradu Ikoniju "razdražiše i podjariše" pogane protiv Pavla, na njega navališe da ga "zlostave i kamenuju" (Dj 14,2.5). U Listri "pridobiju svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada, misleći da je mrtav" (Dj 14,19). U Filipima "svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo i zapovjediše da se išibaju. Pošto ih izudaraše, bace ih u tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade" (Dj 16,22-24). Pavao kaže da mu "Duh Sveti u svakom gradu jamči" da ga "čekaju okovi i nevolje" (Dj 20,23). I gdje nije na to naišao, mislio je da tu nema - Duha. Podsjećajući na te nesmiljene udarce i muke, Pavao piše svomu učeniku Timoteju: "A i svi oni koji žele živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni" (2 Tim 3,12). A Isusova je najjača: "Ako su mene progonili, i vas će progoniti" (Iv 15, 20). Nisu to bajke i basne, nego živa svetopisamska proročka poruka svoj Crkvi i kršćanstvu. Mi je u Mostaru doživljavamo kao da smo u Derbi, Pergi ili Listri. Osjećamo, Bogu hvala, i darove Duha Božjega. To je jedna strana kršćanske medalje.
A druga: onim skupinama, javnima i tajnima, koje su poduzele i još poduzimaju izvrgavanje ruglu, poniženja, prijetnje progonom i rušenjem crkvenih objekata, mirno i dostojanstveno odgovaramo da ćemo na nasilje uzvraćati evanđeljem i praštanjem. Molimo Boga da im to ne uzme za grijeh. Takvi doslovno ne znaju što čine. Mi im želimo da ih Bog pohodi svojom očinskom i odgojiteljskom milošću.
Treće, Gospodin Isus, koji je podnio vrhunska poniženja jer je htio ostati dosljedan Božjemu planu, reče Pilatu: "veći grijeh ima onaj tko me predao tebi" (Iv 19,11). Možda i u ovakvu događanju o kojem je riječ "veći grijeh ima onaj tko" stoji iza svih tih nemira, pobuna, prijetnji, koji - kako Pismo veli - razjaruje i potpiruje. Ono što je najčudnije i što ljudsko i katoličko srce najviše boli jest činjenica da to čine oni koji se diče da su stoljećima odgajani u katoličkom duhu.
Četvrto, biskup je u jednoj župi onako priman i pozdravljan kako to želi župnik, svećenik. Ako ga svećenik dočekuje s radošću i poštovanjem, tako će ga dočekati i narod. Ako ga svećenik dočekuje nedostojno, necrkveno, onda će ga nedostojno i necrkveno dočekati i vjernici!
Mi smo pozvani da u svemu sličimo Gospodinu Isusu, apostolima svjedocima. A ne bismo nikako voljeli da itko od naših vjernika, koji se ponose katoličkim imenom, sliči progoniteljima, mučiteljima, kamenovateljima. Oni koji su ubili Isusa mislili su da su božanskiji od Boga. A bili su bogoubojice! Zlim se činom u Crkvi ne može ništa ni braniti ni izmamiti. To je u svijetu očito svima.
Najprije u Mostaru, a onda i u cijeloj Hercegovini, pojavile su se osobe koje se upisuju u tzv. "udrugu katoličkih vjernika" pod poznatim imenom i znakom "mir i dobro". Posebice je aktivna mostarska podružnica. Čuli smo da zahtijeva Vaš "odstup". Je li postojanje te "udruge" opravdano i od crkvenih poglavara legalizirano?
- Nijedna takva "udruga" u našim biskupijama nije zadobila nikakvo crkveno odobrenje. Jednu je takvu po svojim građanskim zakonima legalizirala pod "katoličkim" imenom sudska vlast koja je upozorena da ne radi dobro djelo što se miješa u crkvene i vjerske poslove. Čini se da su predstavnici vlasti to uvidjeli, te se i sami distanciraju. Dok se takve "udruge" budu borile protiv župničkih prava i dužnosti, protiv biskupskih obveza i crkvenih kanona, neće im se moći izdati nikakvo ozakonjenje u Crkvi. Legalizaciju daje ili Sveta Stolica nekim privilegijem ili mjesni biskup svojim odobrenjem. Ako netko sustavno djeluje protiv jedinstva Crkve, te jedne od najvećih milosti koju Crkva ima, kako može očekivati crkveno odobrenje! A tko se u bilo čemu na Papu obrati, dužan je Svetog Oca poslušati kako on bude presudio.
Još se nešto bezbožno dogodilo u Mostaru u 1995. godini. Naime, takva je skupina katolika početkom kolovoza jednom župniku, a druga svršetkom kolovoza drugom župniku u Mostaru zabranila misiti i svete sakramente dijeliti. Neki katolici u Mostaru ne dopuštaju ni časnim sestrama poučavati djecu u vjeronauku u školi. Ponegdje tajni glasovi telefoniraju ravnateljima osmogodišnjih škola da će im minirati kuće ako dopuste svećenicima i sestrama držati školski vjeronauk. Ni ondašnje neznabožačke komunističke vlasti nisu tako besprimjerno postupale s bogoštovljem. Jeste li kontaktirali s tim vjernicima u svezi s time, odnosno s odgovornim predstavnicima civilne vlasti, jer se radi o nasilnom i izravnom sprečavanju bogoštovnih čina?
- Takvu akciju pravi "sinovi svjetla" nikada ne bi poduzeli! Sa svoje smo strane poduzeli što je u našoj razboritosti i moći. Izaći ćemo u svemu zakonitim zahtjevima koliko je do nas. A ne popuštamo nikakvu bezakonju i nasilju!
Polovicom studenoga u Mostaru je boravio apostolski nuncij u BiH, nadbiskup msgr. Francesco Monterisi. Možete li nam reći koja je bila svrha njegova dolaska i boravka u Hercegovini?
- Nuncij je bio u Mostaru nekoliko dana. U pitanju je provedba papinskoga Dekreta o predaji zakonitih dijecezanskih župa dijecezanskomu kleru. Potez je na Svetoj Stolici koja je Dekret izdala 1975. godine.
Kakve su Vaše procjene i predviđanja s obzirom na daytonski mirovni sporazum od 21. studenoga 1995., na podjelu BiH, na hrvatsko-muslimansku federaciju?
- Svoje sam stajalište pročitao u katedrali 26. studenoga, a objavljeno je doslovno i u Glasu Koncila (48/1994,str. 2) i u Slobodnoj Dalmaciji (30.11.1995). Tko jednu Božju zapovijed prekrši i po njoj gazi, uzalud se trudi i tvrdi da drugih devet navodno obdržava! Gdje je podosta proturječja, nema provedbe bez podosta nasilja! Daytonski sporazum sastavljan je na nasilju, ozakonjuje nasilje, i nasiljem se želi provesti.
Oni koji iole poznaju Evanđelje ne bi se smjeli toliko sablažnjavati nad svim tim ljudskim političkim sporazumijevanjem, ako pročitaju Isusovu prispodobu o dužniku-upravitelju-gospodaru i o njihovu "nepoštenu" bogatstvu. Kazuje Isus kako "gospodari" ovoga svijeta drže svijet zatvorenim u sebe, bez prozora prema Bogu, i kako se međusobno ravnaju nepoštenim kriterijima. Bio tako jednom jedan "gospodar", koji je zapasao puno bogatstva. Mislio je da je polovica svijeta njegova. U svoju službu uzeo "upravitelja" obletarca. A taj stao rasipati "gospodarevo" imanje sa svojim "dužnicima", sumišljenicima. Kad su se nakon 3-4 godine trebali srediti "računi" i napraviti konačan bilans ili sporazum, onda "gospodar" zovne "upravitelja", a ovaj "dužnike": Nastane strka, falsificiranje mjenica, prekrajanje granica, petljavine jedna gora za drugom. Iako je "gospodar" savršeno znao za sve te mućke, umjesto da "upravitelja" kao lažna lupeža i lukava lažova kazni, on ga javno pohvali! Ne naziva ga lažljivcem, nego snalažljivcem. A "upravitelj" umjesto da sve dugove od svojih "dužnika" naplati, on im velikodušno oprosti tone pšenice i ulja kao nižim lupežima! Isusov je poučak jasan: "sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti" (Lk 16,8). To znači da su ovosvjetski "gospodari" i "upravitelji" solidarni pa i u zlu, u nepravdi, jer rade na istom zadatku. Veliki lopov oprašta manjemu ako radi na istom zadatku. Na žalost, zaključuje Isus, ne postoji slična solidarnost u dobru među sinovima svjetlosti.
Molio bih Vas za poruku mladima, koji se - barem dio njih - nalaze u dubokoj moralnoj, životnoj i egzistencijalnoj krizi: kriminal, droga, alkohol, nemoral, nezaposlenost, migracija u druge zemlje, gdje se bolje živi...?
- Svi ti nabrojeni čimbenici krize i zla ovise o činjenici ranjene ljudske naravi, ali i u velikoj mjeri o tome što nemamo pravnih ustanova koje bi uspješno suzbijale takva zla. Mladi imaju u sebi silnu energiju koju valja usmjeravati na dobro i njihovo i cijeloga društva. Mislimo u prvom redu na Crkvu. Neki od tih uzroka krize isključivo su u domeni državne kontrole, policije i uprave. I beskorisno je prozivati Crkvu i pozivati je da se nije dostatno zauzela. U svakoj propovijedi i prigodi nastojimo i voditi prema dobru i žigosati zlo. Govorimo savjestima onih koji žele poslušati. A država je pozvana da unese vanjski red u zajednicu, u prvom redu da osigura ljudima posao. S radom nastupa i veći red.
Oče biskupe, dok Vam zahvaljujemo na razgovoru i na Vašoj redovitoj rubrici u Crkvi na Kamenu, želeći Vam da ne posustanete u Božjoj sjetvi, molimo neka Vam Gospodin udijeli snage i ustrajnosti te mognete širiti Dobro i oduprijeti se svim navalama Zloga.
- Potičem i ja vas u uredništvu i vaše suradnike i sve naše čitatelje da se zajedno borimo istinom protiv neistine, pravdom protiv nepravde, mirom protiv nemira, radom protiv nerada i nereda!*
Razgovarao: don Ante Komadina
* Crkva na Kamenu, 1/1996., str. 2-3.
