Gospodine biskupe, u posljednjoj Latinici, emitiranoj na HTV 27. siječnja na temu međunarodne pomirbe, književnik je Feđa Šehović, s obzirom na nesporazum u Stocu oko obnove džamije, kazao kako tih problema ne bi bilo da umjesto Vas u Mostaru stoluje biskup Franjo Komarica, aludirajući na njegovu navodnu odmjerenost i Vaš navodni radikalizam. Kako to komentirate?
- Književnik je Šehović to izrazio neodmjerenije od Vaših pojmova «odmjerenosti» i «radikalizma», preskačući Kostajnicu, a ubacujući Stolac. Gospodin je Praljak umjesno obrazložio problem obnove džamije na temeljima kršćanske crkve u Stocu. Ne znam što bi bilo da je kolega Franjo u Mostaru. Postoje neki trendovi koji idu svojim putem. I ne znam koji ih biskup Franjo, Vinko, Pero ili Ante može zaustaviti. Gospodin Isus nije zajamčio ni banjalučkoj, ni mostarskoj, ni sarajevskoj, ni trebinjskoj Crkvi da je "vrata paklena neće nadvladati." Ta povlastica ide sv. Petru, njegovoj Apostolskoj Stolici i njegovim nasljednicima, bez obzira nalazili se na «Petrovu trofeju» na vatikanskom brežuljku, u sužanjstvu ili u katakombama. Vidimo kako se pomiče šarenilo svjetske karte. Područje Turske nekoć je bilo isključivo kršćansko s mnoštvom svetaca i rascvalih crkvenih znanosti. Danas su tu uglavnom muslimani, preko 60 milijuna, i 05,% kršćana. Natalitet 26 promila. Sjeverna Afrika - Tunis, Maroko, Alžir - u vrijeme sv. Augustina (4-5. stoljeće) imala je 680 biskupa, sve samo kršćanstvo, danas 5 biskupa na 5 tisuća katolika i preko 65 milijuna muslimana. Natalitet 28 promila. U Hrvata je natalitet 11-ero djece na tisuću stanovnika!
Svomu kolegi Franji želim sretan povratak svih vjernika banjalučke biskupije u njihove predratne župe iz svih krajeva svijeta, naravno i onih koji su se - privremeno - nastanili na hercegovačkim terenima. Napose mu želim da dolazak Svetog Oca u Banju Luku, kako se piše po novinama, bude blagotvoran, blagoslovljen i plodonosan.
Dio katoličkog puka nagađa da bi papa Ivan Pavao II. na ljeto posjetio Mostar, kad ne bi bilo problema oko Međugorja i unutarcrkvenih nesuglasica. Možda bi Papin dolazak riješio te probleme?
- Te vijesti potječu od neobuzdanih novinara koji «ekskluzivno» narod prevare i onda šute. Ako Vi imate kakvih podataka da bi Papa tom prigodom mogao riješiti spomenute probleme, tj. da se na ovom stupnju kaže da nije verificiran nijedan dokaz da se Blažena Gospa do sada ijednom ukazala u Međugorju; da su sve te bezbrojne «poruke» i «ukazanje» obične dječje priče; da nije dopušteno hodočašće, ni privatno ni službeno, koje bi pretpostavljalo istinitost «ukazanja»; da oni koji nezakonito drže župe do ljeta kanonski predaju te župe kako je to sam Papa odredio još 1899. i posebno 1975., onda možda ne bi bilo kasno razgovarati o Papinu pastoralnom pohodu. Uostalom, ako Papa ne dođe u Mostar, i to je Papina poruka!
Zamjeraju Vam u «franjevačkim župama» što se jače ne založite za priznavanje Međugorja kao svetišta. Uostalom, hodočasnici već godinama tu dolaze skrušeno moleći, tako da nikada nije bilo incidenta, a nije za baciti ni ekonomska korist. Laički gledano, ni Bog neće kazniti hodočasnike što su se molili, pa makar je Gospino ukazanje dvojbeno.
- Ne zamjeraju mi svi u «franjevačkim župama», ni svećenici ni vjernici, a ne bi mi trebali zamjerati ni drugi. «Hodočasnici» mogu pobožno ostati doma u svojoj župnoj crkvi i pobožno se moliti Bogu. Osim toga «hodočasnici», ako već žele putovati, mogu izabrati bilo koje svetište u domovini - ima ih i po Hercegovini - ili u inozemstvu, koje je crkveno odobreno i priznato. Međugorje nije odobreno ni proglašeno kao svetište, osim što ga nemjerodavni, koji smatraju da se mogu ne pridržavati crkvenih pravila, proglašavaju «svetištem». U Crkvi nema bolnijega «incidenta» od neposluha, kao što ni u obitelji nema tragičnijega incidenta od neposlušna zastranjenja.
I ja držim da Bog neće kazniti «hodočasnike» što su se molili. Drugo je to hoće li biti više uslišani zato što su prevalili stotine i tisuće kilometara umjesto da su ostali kod kuće, skrušeno se ispovjedili, pričestili, Bogu molili i radili svoj dnevni posao. Ni u Međugorju, gdje možda očekuju «čudesa», ništa drugo ne doživljavaju, kako sami vjernici svjedoče. Međugorje je župa kao i sve ostale župe, koju svake godine posjetim i jasno s oltara kažem da u ovih dvadesetak godina nije bilo nijednoga autentična ukazanja, unatoč tomu što pojedini novinari opet udaraju u svoje talambase.
A što se tiče «ekonomske» dobiti u takvim mjestima, tu nisam mjerodavan.
Moj kum u Mostaru veli da ima «miješani brak». On je iz «biskupijske» (on kaže «popovske»), a žena mu iz «franjevačke» župe.
- Miješani je brak već po prirodi po tome što je on muško, a ona žensko čeljade, a ne kao neki moderni istospolni «brakovi» koje europski parlamenti već sodomski najavljuju i izglasavaju. Mi u Crkvi nazivamo «mješovitim» brakom onu ženidbu u kojoj je jedna strana katolička, a druga nekatolička kršćanska. A ako je jedna strana katolička, a druga nekršćanska, muslimanska ili uopće nekrštena, onda to nazivamo ženidbom «različita kulta». Znam dosta slučajeva da ti «miješani» brakovi, kako ih Vaš kum naziva, uvelike pomažu da, recimo, mladenka iz župe biskupijskoga svećenika uvjerljivo svjedoči da je i njezin dotadašnji župnik - pravi katolički svećenik!
Osim spomenutoga, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji ima i drugih problema, a najveći je polarizacija između, kako kaže narod «fratara i popova». Taj sukob dugo traje i ne smanjuje se, a neki tvrde da se pojačao otkada ste Vi došli na čelo Biskupije?
- U čemu je zapravo problem? Ovdje su na području Mostarsko-duvanjske biskupije kroz više stoljeća bili pretežito franjevci u misijskom dušobrižništvu (bilo je i svjetovnih svećenika, koji su na hrvatskom misili), kao što su u trebinjskoj biskupiji bili svjetovni svećenici. A redovnička je konstitucija franjevaca u prvom redu ne jedan ili dva na župi, nego zajednica u samostanu, a prema potrebi i pozivu Crkve i na župi. U određenom povijesnom trenutku, kad je Turska otišla a Austrija došla, 1881. godine, Sveta je Stolica ponovno uspostavila redovitu crkvenu hijerarhiju s redovitim biskupijama, biskupima, biskupijskim svećenicima koji po naravi Crkve upravljaju župama, kao što je to ovdje bilo sve od 3. do 13. stoljeća. Kada je Apostolska Stolica «rodila» toga drugoga «sina», dijecezanskoga svećenika, odredila mu je polje djelovanja. Tijekom vremena (1975) odredila je da u našoj biskupiji «polovica vjernika» bude na duhovnoj skrbi jednomu kleru, druga polovica drugomu kleru. To nigdje na svijetu nema tako, da bi Sveta Stolica jednomu Redu dekretalno zajamčila polovicu vjernika u jednoj biskupiji! U Crkvi nema nitko prava vlasništva nad župom ili biskupijom. Sveti Otac ima izravnu vlast u svaku župu i s obzirom na svakoga katoličkog vjernika. Biskupijski kler, premda ima preko stotinu svećenika, nije ni uspio ni dospio, ni nakon stotinu godina, dušobrižnički voditi određenu mu polovicu vjernika. Razloge dokučujete i sami. Crkva ima preko 500 muških redova papinskoga prava, preko 3000 ženskih redova istoga prava. U nas u Hercegovini ima samo jedan muški red. Odnedavno i karmelićani grade samostan u Buškom blatu. U Hrvatskoj ima dvadeset muških redova. Ono što je najbolnije, jest to da se i nakon 120 godina djelovanja biskupijskoga svećenstva mora dokazivati da je to svećenstvo katoličko, domaće, hrvatsko. Možda i taj «narodni» izraz «popovsko» želi reći da je biskupijsko svećenstvo sličnije pravoslavnomu nego katoličkomu!
Ovaj je dakle problem sablažnjiv neposluh određene skupine svećenika prema Svetoj Stolici, a ne sukob biskupa i franjevaca. Je li se problem «pojačao» posljednjih godina, ne znam. Znam da su to rješavali moji prethodnici, kao što im je to bila zadaća i kao što je to i moja crkvena i biskupska dužnost.
Zašto taj sukob ne riješi crkvena hijerarhija «u četiri zida» umjesto što ga pokušava riješiti «događanjem naroda»?
- Crkvena hijerarhija taj problem ne rješava «događanjem naroda», jer se tu ne primjenjuju politički demokratski kriteriji. Problem se rješavao od početka, od 1881. preko 1899., 1965. i 1968. do 1975. u «četiri zida»: Rim-Mostar. Dajem Vam knjigu pokojnoga biskupa don Marka Perića «Hercegovačka afera», koja pokazuje svu razboritost Svete Stolice i Biskupskog ordinarijata, dakle crkvene hijerarhije, da se ne izlazi izvan «četiri zida», pred «narod». Pogledajte, molim Vas, koliko se taj problem rješavao na stolovima u Mostaru, u Zagrebu, u Rimu. Tko je prvi izlazio u «narod»? Taj je razgovor trajao više od 80 godina «u četiri zida». I nisu službenici Svete Stolice ni Biskupskog ordinarijata prvi iznosili problem u narod. Držim da je i djetetu bjelodano tko se poziva na «događanje naroda» i tko je spreman maltretirati i biskupa i biskupijski kler zato što se želi samo provesti odluka Svete Stolice. A budući da se sustavno difamira Apostolska Stolica i Ordinarijat, razuman čovjek ne može ne ponuditi javnosti svu istinu, povijesnu i suvremenu. Istinu u ljubavi izrečenu, kao što je to učinio pokojni don Marko. Mi njegovu izvrsnu knjigu objavljujemo 25 godina nakon što je napisana! Baš zato što nismo željeli nikakvo «događanje naroda», kao što ga ni sada ne želimo. I molimo vjerni katolički puk da poštuje crkvene odluke.
Kako teče izgradnja Svećeničkoga doma pokraj biskupskoga dvora?
- Ako bude sve teklo ovako kao i do sada, možda ćemo Vas zvati na blagoslov o Uskrsu. Uz Svećenički dom gradimo također i Kulturni centar koji bi sadržavao: biblioteku, arhiv, galeriju slika, muzejske eksponate itd. Ali ovo je drugo manje prioritetno.
Mislite li da je ubojstvo obitelji Anđelić u Kostajnici kod Konjica politički čin ili pak, što mnogi tvrde, pojedinačan čin luđaka?
- Ubojica nije u ludnici nego u zatvoru. Bio je navodno član Aktivne islamske organizacije, i međunarodnoga humanitarnog «Al Furkana». Trebalo bi stoga najprije razmotriti ono što kaže sam ubojica koji je diktirao u kameru i u pero, kako je to prenijela Slobodna Bosna: Prije mjesec dana dok sam klanjao u džamiji, prvi put mi se javila misao da poduzmem nešto protiv Hrvata. Vidite li da je problem i vjerski - u džamiji, a i politički - protiv Hrvata. Takvu se zlu ne može oduprijeti ni jedan glas iz Kostajnice. Tu je politika i policija suodgovorna.
Mnogi su političari, posebice iz međunarodne zajednice, osudili Vaše javno zalaganje za hrvatsku samoupravu, držeći da se, kao visoki crkveni dostojanstvenik, ne biste trebali miješati u politiku.
- Ja sam se načelno založio za afirmaciju hrvatskoga naroda, njegova prava i slobode, bez obzira kako će to političari konkretno odjelotvoriti. I ostali su biskupi stali iza tih načela. Međunarodni političari uljudno traže da posjete mjesne biskupe. Očito to ne traže da s njima mole krunicu i uče katekizam. Nego ih interesira biskupov pogled na stvarnost, na međunarodnu politiku, na Dayton. Mi u Crkvi točno razlučujemo u što se biskup, odnosno crkvena vlast, ne treba miješati, a u što mora. Ne bi se biskup trebao miješati u politički kadar i sastav, garnituru ili kako se već kaže. Biskup se neće miješati u to tko će biti župan u Mostaru ili veleposlanik u Tokiju, kao što neće dopustiti da se netko miješa u to tko će biti župnik u Mostaru ili u Trebinju. Ako narod hoće Petra Miloša za jednoga od predsjednika države, ja toga Petra neću ni intronizirati ni detronizirati. Narod će mu demokratski reći svoje na početku, tijekom i na svršetku njegova mandata. U tom smislu biskup ne traži da se u politici njegov građanski glas čuje jače od glasa njegova vjernika. Ali kad su u pitanju moralna načela, tu neće šutjeti, makar ga kritizirali svi novinari, plaćeni i neplaćeni.
Svi crkveni dokumenti do posljednje «Doktrinalne note», koju je Kongregacija za nauk vjere objavila 16. siječnja ove godine, obvezuju biskupe da interveniraju javno, jasno i glasno u obranu katoličkih moralnih načela koja se tiču života: začetka, zametka, oplodnje, pobačaja, ženidbe, eutanazije; istine, pravde i pravedna mira, bez obzira na politiku koja se mijenja kao kameleon koji je danas crven-bijel-plav, a sutra bijel-plav-crven. Crkvi je stalo do nauke i provedbe načela i biskup je svojom službom najpozvaniji da intervenira i da se njegov glas čuje.
Činjenica je da su biskupi u BiH ne samo vjerski i moralni, nego također politički autoriteti za hrvatski narod, što nerijetko potiču mediji i predstavnici međunarodne zajednice citirajući često Vas i biskupa Komaricu ili pak pozivljući kardinala Puljića na političke razgovore. Ne krije li se tu zamka da se, naime, oslabi autoritet legalno izabranih političara - Hrvata, a da se potom biskupima spočitne da se nedopušteno miješaju u politiku? Zar nisu prošla vremena kada su fratri za vladavine Osmanlija bili jedini politički relevantni ljudi katoličkih redova?
- Ako je politika umijeće upravljanja kakvom društvenom zajednicom ili samom državom, onda je svaki građanin dužan dati svoj razuman prilog takvu upravljanju. Zar narod i ne izlazi zato da demokratski izabere ljude svoga povjerenja da upravljaju društvom? Drugo je to što takvi ljudi zbog svojih ograničenih sposobnosti i okolnosti ne mogu udovoljiti narodnim zahtjevima. Narod ponekad misli da su se oni prijašnji popravili pa njih bira! I konačno vidi kako je! Crkva prizna politici autonomiju. Ali ako ona uoči izrazite nepravde, ona će to na svoj način izraziti, i javno i diplomatskim putem. Uvijek je Crkva u povijesti imala svoj moralni glas u društvu, bez obzira koliko se taj glas čuo ili prečuo. Nitko od nas biskupa i svećenika ne sjedi u parlamentu i ne odlučuje o sudbini zemlje.
Držite li da je za očito raseljavanje Hrvata kriv Dayton ili njegovo loše provođenje, odnosno bi li hrvatska samouprava stvorila okvir za ravnopravnost i opstanak Hrvata u BIH?
- Ispričao bih jednu nezgodu. Vi ionako volite priče u svojim člancima i knjigama. Pripovijeda se da je UDBA, kad je hodala i vladala zemljom, uhvatila jednoga «našega». I ispitivala ga danima, posebno noćima. Ni nakon više dana mučenja jadan čovjek nije priznao. Kako će priznati, kad - nije. Pita šef toga udbaša ispitivača:
«Je li priznao?»
Nije!
«Meni ga ovamo, priznat će da je rodio svoju rođenu majku!», blago će šef.
Čovjek, naravno, nije ni pred tim glavnim mučiteljem priznao (da je «rodio svoju rođenu majku»).
E sada, svi mi znamo da je Bosna i Hercegovina «rodila» Dayton. Neki su naši išli čak «na porođaj» koji je carski počeo u Daytonu a završio u Parizu. Međutim, ovi od Daytona već osam godina traže od nas da priznamo da je Dayton «rodio» Bosnu i Hercegovinu; da BiH postoji samo od vremena otkako je rođena iz daytonske utrobe. Njih ne interesira je li bilo neke Bosne i neke Hercegovine prije Daytona. Mi također znamo da je BiH svojeglava zagonetka: politička, ustavna, zakonska, diplomatska, državna, povijesna, vjerska itakodaljnja. Enigma republike, federacije i ništa. Ali da ona može roditi ovakvo čudovište kao što je Dayton koji kaže da je on rodio nju, to zbilja čovjeku ne ide u glavu. Međutim, vidimo da se tako govori i vlada. I ponavlja do apsurda: ili će biti Daytonska ili Nikakva! A kako ne može biti daytonska, jer je taj «sporazum» u sebi kontradiktoran, onda i sami vidite – kakva je!
Nije možda toliko kriv Dayton za raseljavanje, koliko za nepovratak, za neosiguranje ljudima najosnovnijih uvjeta života. Da Hrvati imaju neku svoju pravno-političku jedinicu, zvali je Vi kako hoćete, ne bi dopustili da ih međunarodna svede, kao što ih je već sramotno svela, na status ni naroda ni manjine. Jer, ako u jednom «entitetu» ima 9 srpskih ministara a 8 ostalih; a u drugom «entitetu» 9 muslimanskih ministara a 8 ostalih, onda Hrvati u BiH nisu ni u jednom «entitetu» ni narod ni manjina! To je nama međunarodni Dayton dao, razumije se i uz pomoć domaćih kojima je više stalo do osobnih kamata nego do narodne glavnice!
Često Vas se može vidjeti na promocijama knjiga. Što ste u posljednje vrijeme zanimljivo pročitali? I što imate na pisaćem stolu?
- Na promocije nekada pođem i radi toga što ne mogu pročitati cijelu knjigu, pa barem u onom satu predstavljanja čujem sadržaj knjige. U posljednje vrijeme pročitao sam od Blaževića Bosanski franjevci i nadbiskup Stadler, od Tomanića Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, od Ratzingera U službi istine, od Kupreškića Haaška priča. Listam i čitam Araličinu Fukaru, Jovićev Život po protokolima, Peezov Mostar prije sto godina… Rado pregledam knjige i članke hercegovačkih svećenika, franjevaca i dijecezanaca. Iz knjiga razabirem umnu i moralnu snagu svojih pastoralnih suradnika ili profesora na teologijama. Ipak ne mogu reći da baš puno čitam. Možda mi je jača volja za pisanjem, kako već traže šezdesete godine. Čovjek umišlja da može štogod ostaviti mlađima prije nego pođe «gde zauvek gre se». Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio da je ovih desetak godina biskupske službe gotovo svake druge godine izišao pokoji skroman sveščić: Ekumenske nade i tjeskobe(1993), Prijestolje mudrosti (1995), Mir i jedinstvo (1997), Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom (1999), Da im spomen očuvamo, Dekalog (2000), u Herceg-tisku su Naravni porivi i nadnaravni darovi. Jednako Bogu zahvaljujem na zdravim suradnicima na Ordinarijatu, koji su priredili solidne studije: Za pravedan mir (1995), Primi pečat dara Duha Svetoga (1997, 2000), Ogledalo Pravde (2001), Hercegovačka afera (2002). A Crkva na kamenu ima cio svoj program i pogon.
Ako nije nepristojno pitanje, otkuda Vam ime Ratko?
- Pitanje je sasvim pristojno. Pokojni je ćaća pričao kako netko iz naše obitelji umalo nije stradao za rata upravo zbog njegova imena. Jer je u njegova imenjaka i prezimenjaka bilo sve isto osim, čini mi se, različita mjeseca rođenja. Tada je otac odlučio da će svomu djetetu, ako mu se ikada rodi, dati ime ne očevo, ni djedovo, ni pradjedovo, nego neko iz 14. stoljeća. (Kasnije sam čitao da je stvarno bio neki Ratko Dubrovčanin, biskup u Trebinju 1385). A mlađi brat od mene dobio je ime po hrvatskom kralju čak iz 10. stoljeća. Ratko ne dolazi od rata, kako bi se pomislilo, nego od «rado», tj. rado željeno dijete. Tako je izvorno ime Radko, ali je po nekim zakonima zvučnosti prešlo u Ratko (kao što ima i obrnuto da «svat» ide u «svadbu»).
Naše čitatelje i Vaše vjernike zanimalo bi doznati nekoliko podataka iz Vaše biografije. Kada i gdje ste rođeni, kako ste završili škole i dospjeli do Rima i biskupske službe?
- Roditelji su me kao šesto dijete donijeli na svijet u jeku rata 1944. u Rovišću kod Bjelovara, gdje smo bili u progonstvu od 1942. do 1946. Vrativši se u Hercegovinu, u Rotimlji sam pohađao četiri razreda osnovne, u Crnićima drug
