Preuzvišeni, kako bismo Vas predstavili čitateljima "Trna", Vaš rad i dosadašnje službe?
- Rođen u Rovišću kod Bjelovara za vrijeme rata - vjerojatno mi je zato otac dao ratno ime, iako bi mama radije rekla da je željela rado (odatle Radko) imati dijete, i to šesto, u ratu. Godine 1946. s roditeljima, braćom i sestrom vraćen od OZNE u Hercegovinu. Brojevima i mjestima: 4 godine škole u Rotimlji, 4 u Crnićima, 6 u Zagrebu, 6 u Rimu. Poslije svećeničkoga ređenja u Prisoju 1969. i poslije obrane doktorske teze 1971.: 3 godine župnik u Trebinju i profesor sjemeništarcima u Dubrovniku, 6 godina bogoslovima u Sarajevu, 12 godina rektor u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima svećenicima postdiplomcima u Rimu. Bilo mi je drago pisanje (izišlo je 10-ak knjižica i knjiga, zasebno ili s drugima, od Trebinjskih susreta 1974. do mostarskih Ekumenskih nada i tjeskoba, 1993.).
Za biskupa koadjutora mostarsko-duvanjskoga zaređeni ste 14. rujna 1992. u Neumu. Kako dolazi do imenovanja biskupa, tko vodi proces, iz kojih redova svećenstva najčešće se imenuju biskupi? Što je to biskup pomoćni, nasljedni (koadjutor), glavni?
- Biskupsko zvanje isključivo je poziv Crkve (Božji u prvome redu). Naime, da netko pođe u sjemenište, treba napisati molbu biskupu da ga primi. Da stupi u bogosloviju, opet napismeno zamoliti. Da se zaredi za svećenika, ponoviti treću molbu. Sve vlastoručno, propisno i potpisno. Za biskupa se ne može netko nametati ni namještati. Nema pisane molbe. Ako je tko napiše, piši propalo! Ovdje je dakle poziv službene Crkve, konkretno Svetoga Oca i Svete Stolice, na tu najodgovorniju zadaću u Crkvi. Kao ono Isus kad je između Sedamdeset i dvojice učenika izabrao Dvanaestoricu: "uziđe na goru i pozove koje sam htjede" (Mk 3,13). Nitko mu se nije mogao preporučiti niti ga umoliti. Crkvena uloga apostolskoga nuncija u jednoj zemlji jest u prvome redu u tome da se pobrine za izbor vrijedna episkopata u dotičnoj naciji, odnosno partikularnoj Crkvi. Nakon što se čuje mišljenje onih koje se pita o kandidatima koje mjesni biskup predloži, sve se prenese mjerodavnim uredima Svete Stolice, a onda Svetom Ocu koji odluči i imenuje. Taj postupak može trajati po godinu dana. Mjesni ili glavni biskup koji se zove i ordinarij ili dijecezanski ima punu, redovnu i neposrednu crkvenu učiteljsku, posvetiteljsku i upraviteljsku vlast u svojoj biskupiji. To je u Hercegovini msgr. Pavao Žanić. Koadjutor ili biskup s pravom nasljedstva jest onaj koji podređeno surađuje sa svojim ordinarijem, a kad Papa usvoji ostavku dijecezanskoga biskupa, koadjutor samim time postaje ordinarij, bez daljnjih postupaka. Pomoćni biskup može postati ordinarij, uz uobičajeni proces, a može i ne postati. Biskup se bira iz redova i biskupijskoga - dijecezanskoga ili svjetovnoga svećenstva i iz redovničkoga klera. U Crkvi među Hrvatima trenutačno ima 29 biskupa: 8 umirovljenih nad/biskupa, 21 aktivni, od kojih 15 ordinarija, 2 koadjutora i 4 pomoćna. Pokojni pomoćni biskup zagrebački msgr. Mijo Škvorc bio je redovnik isusovac, današnji isluženi biskup hvarski msgr.Celestin Bezmalinović jest dominikanac, a sadašnji šibenski ordinarij msgr. Srećko Badurina - franjevac trećoredac.
Biskupe koadjutore, koliko je crkava u hercegovačkim biskupijama porušeno u ovom ratu, koliko katoličkih vjernika pobijeno ili protjerano sa svojih ognjišta i kakvo je općenito crkveno stanje?
- U našim biskupijama bilo je oko 210.000 katolika (uglavnom Hrvata), 142.000 M/muslimana i 114.000 Srba (od kojih trećina pravoslavnih). Spaljeno je 7 župnih crkava (Aladinići, Bijelo Polje, Gradac, Mostar - Sv. Petar i Pavao, Nevesinje, Ravno, Stjepan Krst); teško oštećeno 8 crkava (Kruševo, Mostar - katedrala, Ploče-Tepčići, Rotimlja, Stolac, Šuica, Trebimlja). Spaljena je zgrada Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, samostan sestara franjevki i svećenički dom u Bijelom Polju, itd. Svega skupa, koliko znamo, oko 40 crkvenih objekata granatirano je ili raketirano u vrijeme rata. Rušenje se, nažalost, nastavlja. Ne znamo još točan broj poginulih, a nije moguće ustanoviti ni broj prognanih jer je sada stalno doseljavanje i odlaženje zbog nesigurnosti. Ali može se reći da je oko 30.000 vjernika (bilo) protjerano, sad ih još ima oko 8.000 u okruženju od muslimanskih snaga. O cijeloj Bosni i Hercegovini nema točnih podataka iz ovih najnovijih sukoba i protjerivanja, ali prije toga bilo je u nadbiskupiji Sarajevo, od 500.000 katolika, 50% protjerano, od 144 župe 50% razrušeno, svećenstvo također protjerano, jedan svećenik ubijen. U banjalučkoj biskupiji, od 120.000 vjernika, preko 50% izgnano, 80% crkava ili posve srušeno ili više-manje oštećeno, 2 svećenika ubijena, većina svećenstva, redovnika i redovnica izložena neposrednoj životnoj opasnosti.
Sjedište je biskupije u Mostaru gdje i Vi boravite. Sukobi između pripadnika Armije BiH i Hrvatskoga vijeća obrane, započeti 1992. u srednjoj Bosni, proširili su se na Hercegovinu do Mostara. Kako proživljavate te sukobe? Vidite li njihovo razrješenje? Kakvu buduću državu BiH Vi vidite i kakvu biste željeli?
- Ratni sukobi najgora su vrsta ljudske ne/komunikacije. Crkva u litanijama moli: Gospodine, oslobodi nas od kuge, glada i rata. To su tri smrtonosna atentata na najveću ljudsku vrednotu, život. Onaj tko voli život, ne voli rat. Teško je vidjeti ovdje nekakvo razrješenje, kad smo još uvijek u fazi pomahnitala zapetljavanja. Evo kako to izgleda, ako imate vremena i prostora: Srbi agresorski udarili na Muslimane i Hrvate da ih zarobe, genocidno pobiju ili etnički protjeraju. Muslimani srpske tenkove i topove negdje dočekali s cvijećem u ruci, a Hrvati nisu imali ni cvijeća ni - kolaca. Onda se Hrvati i Muslimani složili u HVO i najurili agresorske armijaše. Zatim se ovi dvoji međusobno razdvojili u HVO i Armiju BiH, i na smrtno ime posvadili i potukli. Dok se dvojica bore oko kosti koja im je preostala, treći drži glavninu BiH kao svoju. Zaboravih reći da su se svojedobno Hrvati naoružali, pitaj Boga kako, a onda, primivši muslimansku djecu, žene i starce na svoja slobodna i oslobođena područja, naoružali njihove muškarce da se brane od srpskoga dušmanina. Uto se Muslimani zbog pomanjkanja svoga okupirana teritorija, odakle su utekli, okrenuli tim istim hrvatskim i drugim mudžahedinskim oružjem protiv samih Hrvata osvajajući njihove provincije predviđene Vance-Owenovim mirovnim planom. Pod pritiskom Muslimana neki Hrvati prebjegli, gle sad! u srpske ruke da ih one zaštite, a drugi se Hrvati morali predati naoružanijim Muslimanima, koji ih nisu pobili nego htjeli zaštititi, jer su i Hrvati njih lani zaštitili od srpske ruke. Ali zato su ekstremni Muslimani navalili na ove prve Muslimane i neke ranili zato što su spasili Hrvate. Kad su to Srbi doznali, stali uskakivati od veselja i pro/davati oružje Muslimanima da tuku Hrvate gdje god stignu. A drugi Hrvati, bježeći ispred mudžahedinskog handžara uletjeli u srpske Manjače da im Srbi pomognu! I sve tako besmisleno uokrugalac: da izbjegneš Scilu, zapneš za Haribdu; što propusti Musa Kesedžija, to dočeka mladi Radovane. I kad pročitaš na ponekoj zelenoj beretki natpis: "Za Allaha protiv krsta", onda te uhvati jeza i vidiš da se zvjerski pretvara u vjerski rat! A sve to klanje, bježanje, masakriranje, ubijanje, logorovanje, silovanje, paljenje, rušenje orkestrirano je beskrajnim lažima, podvalama, poluistinama, ponegdje i istinama, mržnjom, osvetom, vrhunskom sebičnošću i nikakvom ljubavlju. Čini se da poncijevska Europa i još pilatovskiji Svijet radije biraju Barabu nego Pravednika na kojem nema nikakve krivice. Ovo što se događa u BiH jest libanonizacija plus balkanizacija na kvadrat! Kakvu bih želio? Ovako opisanu nikada! Volio bih kao zemlju ljudskog dostojanstva, poštenja, poštovanja ljudskih i nacionalnih prava. BiH mira, reda, pravde i slobode; BiH zdrave suradnje, suživota, susreta i radosti. Volio bih da vjersko-nacionalna raznolikost bude ukras i ono što nas radije spaja a ne razdvaja. Ne bih nikada volio da me itko zove "bosansko-hercegovačkim" biskupom po državi kakvo joj god bilo uređenje, to mi je ravno poraženom pojmu "jugoslavenskog" biskupa! Neka se jednom zauvijek katolički biskupi u BiH počmu zvati hrvatskima kao što su uvijek bili i ostali!
Bilo je objavljeno da je Biskupski ordinarijat osnovao četiri nove župe u gradu Mostaru. Hoće li te župe biti povjerene svjetovnim svećenicima i franjevcima? Iz tiska se također doznaje da je rješavanje tih i drugih pitanja između Biskupskog ordinarijata i Franjevačkog provincijalata u tijeku, da se rješava dijalogom. Hoćete li voditi računa o mišljenju vjernika u tom smislu?
- Dana 6. siječnja 1993. biskup ordinarij Žanić osnovao je 4 župe, odijeljene isključivo od katedralne župe pravno utemeljene 1980. koja je povjerena svjetovnom svećenstvu, odnosno na slobodno raspolaganje biskupa, ostajući cjelovita župa povjerena ocima franjevcima. U Crkvi nitko nema pravo vlasništva na župe: ni biskup, ni svećenici, ni redovnici. Crkva, konkretno Sveta Stolica, povjerava pastoralne službe biskupima, a biskupi svećenicima. 4 nove župe, posvećene četvorici evanđelista, povjerene su četvorici biskupijskih svećenika. Tu je odluku potvrdila Sveta Stolica, odnosno Kongregacija za evangelizaciju naroda 22. ožujka 1993. Ocima franjevcima, osim župe sv. Petra i Pavla njima povjerene, dogovorno je omogućeno i 2. svibnja 1993. potpisom zajamčeno široko polje rada u Mostaru u skladu s njihovom redovničkom franjevačkom karizmom. Nikada se nije vodilo niti se po kanonskom pravu vodi računa o mišljenju vjernika kad je u pitanju imenovanje župnika. U tome smislu nema demokracije ni glasovanja ni izbora, jer demokracija ne priprema kandidate za svećenika nego ga Crkva pozorno prati i vodi kroz desetak godina i ona raspolaže njegovom poslušnošću, nekada na veće nekada na manje zadovoljstvo vjernika. Crkva ima drukčije vodstvene i upravne strukture od državno-demokratskih. I nemojmo brkati i zamjenjivati pojmove i podgrijavati takvu vatru ako želimo crkveno živjeti i katolički djelovati!
Biskupe Ratko, uskoro će 12. obljetnica navodnih ukazanja Gospe u Međugorju. Nedavno smo pročitali da je do sada više milijuna hodočasnika bilo u Međugorju. Pretpostavljamo da Biskupska konferencija za Međugorje i dalje radi, iako je ovaj rat onemogućio dolazak većeg broja vjernika u mjesto ukazanja B. D. Marije. Podsjećamo na izjavu prijašnje Biskupske konferencije u kojoj, među inim, stoji: "Brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima, zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve." Iz dosadašnjih Vaših iskustava smatrate li da je pobožnost prema Gospi u Međugorju u skladu s naukom Crkve, te u tom smislu pohađate li Međugorje i dajete li određene poticaje?
- Prvo, volio bih da niste, vjerujem nenamjerno, izostavili prvu i glavnu rečenicu te biskupske Izjave koja govori o međugorskom fenomenu, a glasi: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". Ta razborita biskupska rečenica kaže da na osnovi stručnih prouka "vidjelaca" i "viđenja" ne može se tvrditi da su posrijedi nadnaravna Gospina ukazanja. Za autentičnost Crkve i procjenu istinitosti ukazanja snažniji je glas, pogotovo jednodušan, dvadesetorice redovnih i odgovornih biskupa, apostolskih nasljednika, nego sva "svjedočenja" "vidjelaca" i ushiti eventualnih 20.000.000 "hodočasnika". A kad se doda da Sveta Stolica također na svoj način stoji iza te Izjave, onda je jasno značenje te rečenice. Crkva nikada ne posvećuje neistinu. Stoga, upornim propagiranjem takozvanih "ukazanja" i "poruka" kao istinitih, pa i iz crkava i s oltara, ne uvećava se Gospina slava. O Njoj je Crkva izrekla svoje vjerske istine na koje uvijek propovijedanjem podsjeća. Druga je točka ona koju ste Vi citirali (Glas Koncila, 18/1991.,1) i koja se odnosi na liturgijsko-sakramentalni život koji je pod nadzorom ordinarija. Sv. misu i druge sakramente treba služiti vjernicima koliko ih se god nađe, na različitim jezicima. Ali brojne ispovijedi, pričesti i moguća duhovna obraćenja nisu dokaz autentičnosti Gospinih ukazanja! Sakramenti imaju svoju vrijednost i plodnost po valjanu dijeljenju, po sebi i po vjeri primatelja, bez obzira na bilo kakvu priču "vidjelaca". U Međugorju sam do sada bio nekoliko puta: u posjetu sestrama franjevkama prognanim iz Bijeloga Polja, zatim za Misu zadušnicu za pokojnoga Castellana Španjolca smrtno ranjena, kad je od muslimana izbavljao msgr. Ivana Vukšića, župnika župe sv. Ivana apostola u Mostaru, i nedavno 6. lipnja 1993. na svetkovinu Presvetoga Trojstva kad je bila sv. krizma. Po nalogu svoga ordinarija tom sam prigodom upozorio na spomenutu Biskupsku izjavu od 10. travnja 1991. i rekao da se o trećoj točki Izjave: "U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju", počelo voditi računa, ali je sve zastalo zbog rata. Dodajmo još i to: Crkva nikoga ne obvezuje u savjesti da prihvati privatne objave čak i kad ih biskupi neke mjesne Crkve proglase istinitima, a kamoli kad odgovorno, po savjesti, u tajnom glasovanju, jednoglasno (jedan glas suzdržan) izjave da se ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama, kao što je slučaj s Međugorjem!
Ako smijem, oče biskupe, biste li komentirali reagiranje predsjednika HZ Herceg-Bosne, mr. Mate Bobana, na izjavu kardinala Franje Kuharića?
- Vjerujem da su oba spomenuta imena toliko odgovorna i inteligentna da će se lako sporazumjeti već u prvom susretu i razgovoru.
Nedavno Vas je primio Sveti Otac. Zanimljivo bi bilo čuti makar dio razgovora sPapom. Što ga je zanimalo, što je pitao, što ste odgovarali?
- Papa me primio 27. svibnja najprije u koncelebraciju u svojoj kapelici, a potom na razgovor 20-ak minuta. Izložio sam problematiku na našim prostorima, osobito u Hercegovini, kako je mi vidimo. On je spomenuo da je obaviješten o sadržaju izvještaja Mazowieckoga o ratnim nedjelima na Balkanu. I veli da tu stoji da su i Hrvati počinili neke "bruttalità". Rekao sam da to nitko ne niječe i ne isključuje, ali Hrvati očekuju razumijevanje razlika: ako netko počini bezakonja i brutalnosti u agresiji, napadu, ekspanziji i osvajanju tuđih područja i kuća, onda je to zločin koji zaslužuje kaznu bez ikakvih olakotnih okolnosti. A ako netko od Hrvata, kome je možda puno toga popaljeno i poubijano, počini takve brutalnosti u obrani, u čuvanju svojih obitelji i svoga teritorija, onda se to drugačije shvaća, iako se moralnim mjerilom osuđuje kao nedjelo. Spomenuo sam Papi kako se čini da iza pravoslavnoga srpskog naroda stoji pravoslavlje, iza muslimana muslimanski svijet, a očekivali bismo da iza naše opravdane obrane stane svojim razumijevanjem katolički svijet Zapada, tj. svojim kamerama i novinama. I što mislite što je Papa na to?
Možda biste na kraju rekli koju poruku čitateljima i svojim vjernicima?
- Dvije mi misli padaju na um. Prva nacionalna: u susretu s ljudima po svijetu stječe se dojam o nama Hrvatima da i naše grješuljke mnogi smatraju smrtnim grijesima, a agresorska ratna zlodjela tricama i kučinama. Nama se gleda kroz mikroskope, a drugima kroz prste! Mi bismo morali paziti i pravno i moralno da budemo zaista na mjestu, iako ima ljudi i sila koje nas ne žele razlikovati od crnihšavola, pa taman mi bili bijeli ko anđeli nebeski. Glavni i odgovorni moćnici svijeta prave se da ne znaju što bi učinili u Bosni i Hercegovini, jer: ne mogu uraditi što bi morali, a neće što bi mogli! Druga poruka, religiozna ili kršćanska: Isus je nama vjernicima, svojim sljedbenicima, zadao domaću zadaću da budemo kvasac u tijestu svijeta, svjetlo u mraku života, sol zemlje nezasoljene, grad na gori, mir u ratu, ljubav u mržnji, utjeha u boli. Kad se vjernik kršćanin - katolik nađe u životnoj ili ratnoj nedoumici što bi učinio, neka se sjeti i upita što bi Isus učinio da je na njegovu mjestu. I nek i on učini ko Isus. Neće pogriješiti!*
* Trn, 25. lipnja 1993., 4-5.
