Značajan dio Vašega znanstvenog rada posvećen je ekumenizmu. Nedavno Vam je u Mostaru izišla knjiga Ekumenske nade i tjeskobe. Dogodilo se ipak da ste preuzeli biskupski štap u ratu. Kako to spajate i doživljavate?
- U povijesti kršćanstva znanstvena rasprava između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava nazivala se theologia polemica (polemikos = borben, ratni). Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) svjesno je ispustio riječ polemika i uveo izraz dijalog. Pod ekumenizmom se razumije: uklanjanje riječi i sudova koji ne odgovaraju istini i pravdi, zatim teološki dijalog među stručnjacima u religioznom ozračju, i napokon vlastito preispitivanje vjernosti volji Kristovoj. Za nas katolike, pa i za sve kršćane, to je izvrstan način i put da odgovorimo Kristovu zahtjevu i dođemo do pune uspostave kršćanskoga jedinstva. Crkvi nema povratka s ekumenske putanje. To je Isusova molitva Ocu i Crkvi imperativ.
Ekumenizam me zanimao od bogoslovijskih dana. Kasnije nešto iz potrebe za predavanjem u bogosloviji, a nešto ex privata diligentia bavio sam se ekumenskom problematikom. Čini se da za vršenje biskupske zadaće dobro dolazi poznavanje te tematike. U ovoj službi ekumenizam doživljavam kao značajan vid crkvenoga djelovanja, pa i za vrijeme rata. Od veljače do svibnja ove godine razmijenio sam više pisama i jedan susret s dr. Atanasijem Jevtićem, zahumsko-hercegovačkim episkopom. Nema doduše velika pomaka, ali ni uzmaka natrag s mjesta dokle smo došli. Među nama može biti i javnoga i glasnoga dijaloga.
Nekoliko stotina metara od Vašega Ordinarijata nalazi se vatrena crta koja razdvaja dva svjetonazora, dvije religije i dvije ideologije. Tamo preko, povelik je teritorij Vaše biskupije, a ona se usput posljednjih stoljeća znakovito umanjuje. Vi ste biskup koji trenutačno nije u stanju ni fizički pohoditi velik dio pripadnog područja. Kako to doživljavate i objašnjavate?
- Teško to doživljavam i još teže objašnjavam. Razlozi toga rascjepa ne leže samo u razdaljini od nekoliko stotina metara nego u nekoliko stotina godina. Do pada Bosne i Hercegovine pod otomansko carstvo ova je zemlja bila isključivo kršćanska (katolička, krstjanska, poslije se i pravoslavni naseljuju). Gledana nacionalno, bila je hrvatska, iako možda nije bilo ovako razvijene narodne svijesti kao danas. Dolaskom Turaka došla su pod udar i katolička vjera i hrvatska nacija i zapadni mentalni sklop. To sučeljenje traje, evo, do danas. Nekada prevladava među nama dijalog, nekada je bio više antidijalog, sada nažalost to što jest. Religija je zanimljiva pojava. Glavne su joj sastojnice istina i ljubav. Ali ima ljudi koji su kadri u ime "ljubavi" gaziti istinu i u ime "istine" gaziti ljubav. I jedno je i drugo antireligiozno. Tim ne želim kazati da je ovaj rat religiozni, križarski ili džihadski. U njemu se gazi i istina i ljubav. Na žalost, jako se puno odrazio i na kršćanstvo i na islam, u negativnom smislu. Što se tiče umanjenja trebinjske biskupije, ako ste na nju mislili, ona se tijekom vremena umanjivala katoličkim pučanstvom. Danas je ratom zbijena u promjer od Rotimlje do Neuma i od Ravna do Domanovića. Crkva se neće i ne može odreći svoga imena i prostora. Na pr. trebinjski biskup, kad je protjeran iz Trebinja, bio je u neka doba na otoku Mrkanu kod Cavtata, i to je ušlo u njegov naslov: trebinjsko-mrkanski.
U povijesti se uvijek nekako "ugodilo" da se između političkih i teritorijalnih interesa hrvatskoga naroda i Crkve u Hrvata pojavljuju stanovite dvojbe o identičnosti tih interesa. Je li i ovaj rat možda opetovao te dvojbe?
- Sumnjam da su se ikada političko-teritorijalni interesi hrvatskoga naroda poklapali isključivo s interesima Crkve među Hrvatima. Zašto? Zato što je Crkva, ucijepljena u kulturu, jezik, srce i dušu određenoga naroda, uvijek bila i ostala nadnacionalna i nadpolitička stvarnost. Imate Hrvata koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi, jer nisu kršteni - rat ih je dobar broj otkrio. A imate Crkvu koja poslanstveno djeluje i među drugim narodima. To znači: Crkva među Hrvatima jest ujedno Crkva i među drugim narodima, bili oni vjernici ili nevjernici. Ona ne može ne biti evangelizatorka, misionarka, dijaloška i svjedočka pred svima.
Držite li da je Crkva zadržala potpunu neovisnost s obzirom na ratna i politička previranja u BiH?
- S jedne strane nije mogla ne osluškivati demokratsko bìlo hrvatskoga naroda i drugih naroda, a s druge strane crkveni predstavnici nisu ulazili u dnevnu politiku, stranačku, strančarsku, nego su pomno pratili zbivanja. Njezini predstavnici nisu bili pozivani u New York, London, Ženevu da sudjeluju u pregovorima o mirovnim rješenjima, diobama itd. U tom je smislu bila neovisna. Ali nije mogla ne intervenirati i podignuti svoga moralnoga glasa i suda, kad god je trebalo, protiv svakoga gaženja prava i sloboda, uništavanja imovine, osvajanja tuđih prostora, etničkoga čišćenja, rušenja crkava i samostana, neodgovorna crtanja i precrtavanja.
Nedavno ste bili nazočni jesenskom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Molim Vas da ukratko prokomentirate njezine poruke.
- Dva su dokumenta objavljena: Izjava katoličkih biskupa Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, te Priopćenje za tisak. U Izjavi je sedam točaka. Osvrnuo bih se posebno na tri poruke:
Prva, zajednički glas za pravo svakoga čovjeka i glas boli i prosvjeda zbog agresije i terora nad našom domovinom i našim katoličkim življem koji se progoni sa stoljetnih ognjišta. Jedan je hrvatski katolički biskup ovako rezonirao pred jednim svojim srpskim pravoslavnim kolegom (da se vidi sva strahota rata): Hrvatska, prema popisu iz 1991., ima 56.538 četvornih km, 4.760.000 stanovnika, od toga 570.000 Srba, ili 12% pučanstva; Bosna i Hercegovina ima 51.129 km, 4.350.000 stanovnika, od toga 1.360.000 Srba, 31% svega pučanstva. Agresijom se od 107.667 km hrvatsko-bosansko-hercegovačkog prostora preko 52.000 km ili malo manje od polovice tih zemalja nalazi ili je osvojeno za 1.920.000 Srba ili oko 20% svega pučanstva. A 7.180.000 Hrvata i Muslimana ili oko 80% drži drugu polovicu prostora. Pola područja za 20% Srba, a pola za 80% drugih! Gle nepravedna omjera!
Druga je poruka jasan zahtjev političarima, domaćim i inozemnim, da u svojim političkim prijedlozima o Bosni i Hercegovini moraju voditi više računa o prirodnom i povijesnom pravu svakoga čovjeka, prema tomu i katolika, da ostane na svojoj djedovini. Katolička je Crkva organizirano nazočna i djelatna u Bosni i Hercegovini već više od tisuću godina. I upravo ovih godina kada je imala najljepše rezultate svoga djelovanja s obzirom na vjerništvo, svećenstvo, redovništvo, crkve, crkvene škole (sjemeništa, bogoslovije, katehetske i teološke institute), sada se mora smanjivati do uništenja i nestanka! I to samo zato što se nekomu prohtjelo da nas zbriše s lica Bosne i Hercegovine!
Treća je poruka svjetskoj medijskoj javnosti, ponegdje i katoličkoj, da bude u službi istine i mira, a ne plitke politike i površne promidžbe. Nama je na ovim prostorima do očuvanja gole egzistencije, a nekima od njih do trenutačne senzacije, kao onom talijanskom vojnom vikaru, koji, ako je to istina, jednako sramoti svoju službu i osobu, i svoju i našu Crkvu.
Barem formalno, i Bosna i Hercegovina međunarodno je priznata država. Jesu li se time stekli uvjeti za uspostavu isto takve Konferencije na hrvatskim teritorijima u njoj?
- Od onoga trenutka kada je BiH međunarodno priznata, u njoj se mogla osnovati Biskupska konferencija. Sveta Stolica priznaje Republiku Bosnu i Hercegovinu. Crkva se također ravna po tom pravilu. Nije prošao ni Vance-Owenov plan koji je kanio kantonizirati BiH, ni Owen-Stoltenbergov, koji ju je naumio raščlaniti u tri etnička dijela prema trima narodima. Oba su se plana za sada izjalovila, iako se neki još uvijek pozivaju čas na jedan, čas na drugi ili bar na pojedine točke. Biskupi iz BiH predložit će Svetoj Stolici da utemelji Biskupsku konferenciju za Bosnu i Hercegovinu. Kao što je Hrvatska priznala BiH, i obratno, tako i mi u BiH možemo biti samostalan subjekt u mnogim stvarima, iako imamo dosta zajedničkih točaka s HBK: liturgija i jezik, inozemna pastva, katolički tisak, misije i misionari po svijetu, Caritas, Sv. Jeronim u Rimu, itd. A u drugom momentu možemo tražiti novu formu udruženja i suradnje između HBK i buduće BK BiH gdje bismo djelovali kao članovi jedne Crkve među Hrvatima, sa svim poštovanjem ingerencija, kompetencija i dvostrukoga subjekta. Ta BK BiH ne bi se ograničila samo na "hrvatske teritorije" u njoj, ako mislite na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, nego bi obuhvaćala sve četiri biskupije na svim njihovim povijesnim i sadašnjim područjima, bez obzira što ne možemo u sve dijelove zaći. Javna glasila, vođena ne znam kakvom politikom, ne bi smjela, ako žele biti izvještajna i poštena, ignorirati i ne registrirati ovaj stav Crkve. Tragedija naših bosansko-hercegovačkih biskupija jest upravo u političkim diobama, koje uostalom još nisu međunarodno priznate: trebinjska se biskupija nalazi u pet država ili državica što priznatih što nepriznatih (crnogorska, hrvatska, hrvatsko-hercegbosanska, srpska, muslimanska), mostarska se biskupija nalazi u tri, vrhbosanska u tri, banjalučka u tri. Sad zamislite kad bi se u svakoj državi osnovala po jedna BK!
Ovaj će rat, po svemu sudeći, biti nastavljen i kroz ovu zimu. Patnje će se naroda također nastaviti. Predviđate li ikakvu mogućnost prestanka tih patnji i što bi bilo potrebno činiti da ona prestanu?
- Oni koji su moćni nešto pravedno i pošteno učiniti, kao da sve čine da ništa ne učine. A ono što bi oni možda htjeli, ne mogu kako bi htjeli. I zato je ova pat-pozicija naša velika patnja i ispit savjesti cijeloga svijeta. Politička Europa, ona pilatovska, i politički svijet, onaj poncijevski, još jednom stoje pred živim Bogom da odgovore što je Istina i Pravda, po kojoj se svijet treba ravnati! Pilati se uvijek pilatovski ponašaju: Što je Istina?! I kakva li Pravda, izvan vlastitih ciljeva, interesa i interesnih zona! Oni će javno reći da se ne priznaju osvojena područja, a poduzimat će sve načine da se za "dobro mira" ili iz nekoga drugog motiva, upravo to prizna. Patnje želimo umanjiti i ublažiti. Nemoguće ih je posve ukloniti, jer su ugrađene u ljudsku narav kao posljedica onoga protuljudskog u odnosu na Boga Oca i na brata Abela. Crkvi je jako stalo da ublaži fizičku patnju ljudi, a još više da ukloni moralno zlo koje je gore po čovjeka i za ovaj i za drugi svijet. A i fizičkih patnja i moralnih zala ima, na žalost, napretek. Zajedničkim se silama borimo u njihovu suzbijanju!
Do sada su nam brojni ljudi nastojali humanitarno pomoći. Zahvalni smo na tome, ali bismo više voljeli da nam se pomogne u zaštiti humanih prava: da se agresorska ruka razoruža, etnička čišćenja zaustave i ponište, prognani kućama vrate itd. Nastojimo i oko humane i humanitarne pomoći!*
Razgovarao: Dragan Marijanović
* Večernji list, 13. studenoga 1993., 7.
