Poštovani oče biskupe, zahvaljujemo Vam na uvijek hrabroj, odmjerenoj i jasnoj poruci. Kako je danas, za Božić 2003., biti biskup u Mostaru, koje Vas muke muče i koja nada drži?
- Nije puno drukčije nego i onda, prije dvije tisuće godina. Judeja je bila pod međunarodnom kapom, najprije pod Herodima, pa onda pod prokuratorom rimskoga cara, koji je uzurpirao pravo vitae necisque - života i smrti. A to će reći da taj visoki prokurator ima pravo provaliti u bilo koju narodnu banku, pregaziti carskim kolima bilo koje dijete bez ikakve sudske sankcije, skinuti bilo kojega judejskog saduceja s političke ili načelničke pozicije ako se ne pokorava njegovu despostizmu, koji je on uveo «radi dobra naroda»! Ostavio je carski predstavnik Judejcima i neki marionetski parlament, i zastupnički dom, i veliko ili sinedrijsko vijeće, ali to je sve bila puka ubleha i na vrbi svirala kad bi on uzjahao na konja i s konja dijelio dekrete po Judeji. U to je doba izdana i naredba cara Augusta da se «provede popis svega svijeta». To je, doduše, malo suprotno od danas. Mi ovdje u BiH ne smijemo imati popis pučanstva, svake desete godine, kao u ostaloga Božjega svijeta. Već je prošlo 13 godina od posljednjega. Valjda dok ovi carski činovnici posve ne stabiliziraju što je mačem osvojeno i prinudno «smireno» za zelenim stolom u Daytonu. Tako da ne znamo ni koliko nas - nema.
I tada je bilo svećenika koji nisu vjerovali Bogu ni preko očita anđela Gabrijela, i tada se Božić nije mogao roditi u Betlehemu, nego je rođen u štali pa otuda jedva umaknuo maču Heroda, rimskoga vazala. Tu je danas također nešto drukčije: u mnogim mjestima i obiteljima ne daju mu se ni roditi, jer ga već začeta vlastiti roditelji, po zakonu, pobace ili kako se već taj moralni i narodni zločin higijenski, medicinski i etnički kaže: «očiste».
Rodila se Istina, Pravda i Mir. Nad njima je visio herodovsko-carski mač trideset i tri godine, od Betlehema do Kalvarije, i konačno je Pravda razapeta i ubijena. Ali nije u grobu ostala, nego je na svjetlo dana ustala. To je nada naša. Nade nisu malene, ne zbog mnoštva i kvantitete, nego zbog prihvaćene i proživljavane poruke Božićeve: Bog je jedini, jedincati i jedinstveni Stvoritelj i Spasitelj i nema drugoga boga ni cara, koji može preuzeti prijesto Božji. A što se naših muka tiče, tješimo se Pavlovim riječima da nam je kroz mnoge nevolje u kraljevstvo Božje.
U prostorijama Biskupske rezidencije u Mostaru, 4. studenoga ove godine, održan je Peti redoviti sastanak pravoslavnih episkopa i katoličkih biskupa u Bosni i Hercegovini. Tom prigodom nazočni su biskupi i episkopi raspravili i sastavili tekst «Zajednički stav o vjeronauku i 'kulturi religija'» u školama, koji je poslan javnosti. Sve to nas raduje. Hoće li kršćani u BiH i dalje koordinirano nastupati i koje još goruće probleme moraju riješiti?
- Mi smo se biskupi i episkopi više puta sastajali, i to iz religioznih kršćanskih razloga. Više smo puta jasno rekli da imamo isto Evanđelje, isti Očenaš, istu Kristovu Crkvu, istu evangelizacijsku misiju, sakramente. Gdje se dvojica ili trojica sastaju u Kristovo ime, i Krist je među njima. Zajednički stav o vjeronauku u školama sigurno je jedna od važnijih stečevina našega dijaloga. Ako političari nisu bili jasni u obrani načela, Crkva je jasno izrekla svoj stav. I vjerujemo da će međunarodna respektirati takvo mišljenje i takvo zajedničko stajalište. Uvjeren sam da ćemo i nadalje zajednički nastupati, pogotovo u onome što nam je zajedničko: na pr., restitucija nacionalizirane crkvene imovine iz komunističkoga razdoblja.
Iz redova islamske zajednice često se, u zadnje vrijeme, propagiraju stavovi i izjave koje nisu baš dijaloški inspirirane: napadima u tisku izložen je Sveti Otac Ivan Pavao II., biskupi i pojedini svećenici. Jesu li to sporadični incidenti preko kojih se može lako prijeći ili oni najavljuju teške dijaloške dane? Koji su osnovni problemi s kojima se suočavate na tom planu?
- Ne bi se moglo nešto nazvati sporadičnim incidentom ako se to događa stotinu puta. A neke se stvari u nas ponavljaju po stotinu puta. Incident je slučajnost, dogodilo se pa eto ti. Ovo je učestalo i postalo sustavno. I sve se više širi. Lani smo doživjeli krvavi Božić sa spaljenim Isusovim jaslicama u Mostaru, gdje je simbolično izgorjela cijela Sveta Obitelj, a u Kostajnici, u konjičkoj općini, stvarno ubijena katolička obitelj. Ovih dana u Stocu sestra Monika, vraćajući se iz škole, bila je podvrgnuta verbalnoj torturi bezočna rječnika nekolicine muslimanskih mladića. Nije to bio jedan izgrednik, pijanac ili mentalno labilan, nego skupina mladića, i to na sam dan Bajrama. Kakav je to Bajram, kakvi li su to barjamlije, koji ne mogu vidjeti časnu sestru u gradu? I što je najčudnije oni, ti fanatici, osjećaju se sigurni, tu pred očima lokalne policije i u okružju međunarodnih snaga.
Teški dijaloški dani? Ima trenutaka kada ne koristi nikakav dijalog, kada je daleko jača razložita šutnja. Isus, koji je sami Logos - govor, pa prema tomu i Dia-logos - razgovor, pred Herodom nije progovorio ni crne ni bijele! S Pilatom nije htio uopće razgovarati, osim kad nije mogao zanijekati da je on Kralj? Nije ništa odgovorio ni onomu razbojniku uvreditelju s lijeve strane. Nekada je od govora samo šutnja moćnija! Jer i nikakav odgovor jest pametnomu nekakav odgovor!
U tom «bosanskom loncu» poklopac drže predstavnici međunarodne zajednice. Jesu li i koliko pravični njihovi «europski standardi» i kako se oni na terenu odražavaju na Hrvate u BiH? Kakva sudbina očekuje Hrvate u Bosni i Hercegovini?
- Ovdje su «europski standardi» obična floskula, prazna fraza. Međunarodni predstavnici opremljeni su jednakim pravima kao i carski prokuratori prije 2000 godina. Hrvati su u BiH konstitutivni narod na papiru. Njih gotovo nema u tzv. srpskom entitetu, a vidimo kako im u ovom «federalnom» prijeti postupno pretapanje u «loncu» ili seljenje s «ognjišta». Ta se namjera zorno vidi u Mostaru. Ono što vrijedi u Travniku, u Bugojnu, u Konjicu za muslimane, gdje su većina, to isto ne vrijedi za hrvatske građane u Mostaru gdje su većina. I ovdje bi se hrvatski narod morao vladati kao manjina! Udara se na Sveučilište, oduzimaju se hrvatski predznaci javnim sredstvima priopćavanja, godinama se optužuje poneko uspješnije poduzeće u gradu itd.
Često kritično govorite o tzv. europskoj pravdi i u tom kontekstu znate spomenuti i neke masonske centre moći. Tko, zapravo, danas vlada Europom i postoje li doista zabrinjavajuće duhovne i političke igre i planovi iza različitih kulisa? Ako je tomu tako, što nam je kao narodu činiti? Kolika i kakva cijena se mora platiti «da uđemo u Europu»?
- Ne bih znao pravo odgovoriti tko vlada Europom. Masoni su zidari, nekadašnji «slobodni zidari», tj. oslobođeni od poreza na rad i zaradu. Danas su to ljudi kojima je dopalo da «ziđu» ne samo Europu, nego i cio svijet. I to rade bez obzira na Božji plan, po svome vlastitom kroju. Mnogi se natječu da ljudskoj strasti, a ne savjesti, dadnu ne samo parlamentarno pravo, nego su je upravo divinizirali: i požudu tijela, i požudu očiju, i oholost života! Ne treba ulaziti u Europu da se to stekne. To je uvjet, conditio sine qua non.
U narodu je ulazak u EU propagiran kao gotova činjenica i od vlasti i od oporbe. Može li se dogoditi da još dugo (ne)planirano ostanemo pred "europskim pragom"? Tko će onda snositi odgovornost i hoće li nova depresija zahvatiti Hrvate? Ima li smisla razmišljati i na ovako pesimističan, ali i donekle realan način?
- Ne znam zašto bismo morali uopće tako razmišljati. Pa, čovječe Božji, nije Europska Unija nekakva suvremena dogma i nebesko Kraljevstvo, kojemu neće biti kraja, a tek se zametnula. Povijest kao učiteljica života dala nam je neke suprotne lekcije. Na primjer, Aleksandar Veliki 333. godine prije Krista htio je, ne Europsku Uniju, nego Euro-Azijsku Uniju. Srušio je ispred sebe 13 kraljevstava i carstava u 13 godina preoravanja tadašnjega svijeta. Uspostavio je 13 gradova i prozvao ih svojim dičnim imenom - Aleksandrijama. Najprije se proglasio kraljem, zatim carem, pa sinom božjim i konačno vrhovnim bogom! Svoga najvećega prijatelja Klita, koji mu se osmjehnuo kad se proglasio bogom, na mjestu je zboo kopljem. Na poljani kod grada Šuša ili Suze u Mezopotamiji jedne je večeri taj nemilosrdni osvajač svijeta - bio je inače milosrdan samo prema ludima i mrtvima - paleći ognjem i mačem, priredio svečanu svadbu Azije i Europe: 10 tisuća Europljana vjenčao je s deset tisuća Perzijanki. A on, car, sebe je vjenčao s dvije žene, valjda jednom Europljankom, a drugom Azijatkom. Završio je svoju osvajačku i životnu karijeru tako da ga je u njegovoj 33. godini života bocnuo jedan anonimni komarac, kojega nije ni vidio ni zujanje mu čuo. Malarija, groznica, temperatura i preko glave u prah zemaljski. Aleksandar Veliki i Komarac Mali! Tako bi se mogla nazvati Aleksandrova svjetska epopeja! Ili sjetimo se što je bilo nedavno: Napoleon, isto tako Veliki, početkom 19. stoljeća htio je svoju Europsku Uniju: zaletio se najprije na Egipat, pa skrhao nos. Zaletio se na Rusiju sa 600.000 vojnika i slomio vrat. Šesta ga je europska koalicija dokusurila i završio je kao zarobljenik na otoku Sv. Heleni u Atlantiku, gdje je i umro. Ako Gospodin Europske kuće ne gradi, ututanj se muče graditelji, davno je psalmist prorekao svima, pa i europolitičarima. Ako europska Petnaestorica ili sutra još Tridesetorica grade Europu mimo Boga ili protiv Boga, ne dopuštajući u njezin Ustav ni ime Božje, ni moralna načela Božja, ni kršćanski spomen, zašto bih ja noge lomio da se domognem te i takve Europske Unije? Nema čovjek samo trbuh, u koji bi morao sići samo sažvakani europski kruh, ima u sebi i Božji duh, koji je beskrajno važniji i vrjedniji i od eurokruha i od zemaljskoga trbuha! Ako moramo potpisati da ćemo ubijati začetu i nerođenu djecu, da ćemo ljudskim pravom smatrati bezakonje da se žena ženom ženi, a da se muško za muško udaje, da ćemo stare i onemoćale ubijati eutanazijom, pa kakva ti je preša i žudnja da uđeš u to anti-životno kraljevstvo?! Za Sodomu i Gomoru borila su se četiri kralja, čekali su «na pragu» da u nju uđu i dočepaju se «blaga i hrane». Konačno ju je osvojio sumpor, jer stanovnici bijahu «protiv Jahve»!
Ako je Europska Unija Hrvatskoj poslala četiri tisuće i pet stotina i ne znam koliko pitanja da na njih odgovori, zar misliš da su to drukčija pitanja od Aleksandrovih i Napoleonovih? Njima je dvojici Svijet dao naslov «Veliki». I ove današnje Svijet naziva «Velikima» - G7 ili G15, kao što valjda i oni sami sebe takvima smatraju. To su kriteriji Svijeta! Isus je rekao da su drukčiji kriteriji za onoga koga Bog proglašava «velikim u kraljevstvu nebeskom» (Mt5, 19). Zašto se ne bismo iz petnih žila borili da budemo «veliki» u Isusovu domu i u Isusovoj Uniji?
Kako komentirate hrvatsku političku scenu danas? Koliko i kako najodgovorniji političari vode brigu o opstanku Hrvata u BiH? Treba li se tu nešto mijenjati?
- Ne doživljavamo da najodgovorniji političari vode brigu ni o opstanku Hrvata u BiH, a kamoli da im pomognu da uznapreduju. Četiri godine vladavine koalicije u Zagrebu i alijanse u Sarajevu bile su više nego bolne za hrvatski narod u BiH. U to smo vrijeme izgubili pravne i političke mehanizme obrane svoga nacionalnog bića: i konsensus i veto i rotaciju itd. I koalicija i alijansa sluganski su igrale kako im je međunarodna tamburala, a štetu je osjetio narod i od igre i od svirke. Sada su opet nastale «promjene», vidjet ćemo što će se nabolje promijeniti. U Hrvatskoj ima oko 500 tisuća birača Hrvata koji su podrijetlom iz BiH. To nije mali potencijal. Na Sveučilištu u Mostaru, koje broji osam fakulteta i još toliko instituta, ima preko 200 profesora koji dolaze iz Hrvatske predavati. Ne dolaze da uzimaju, nego da daju. Tu im zaista dugujemo veliku zahvalnost.
Često hrabrite katoličke roditelje da u radosti rode i odgajaju djecu. Na tom planu situacija je sve crnja. O Božiću katolici o tome posebno razmišljaju i moraju razmišljati. Što možete reći katoličkim roditeljima, a što državnoj politici kad je u pitanju obitelj, demografska, duhovna i svekolika obnova?
- U posljednjih deset godina (1991.-2001.) katolika je u svijetu više za 57 milijuna. A znaš li koliko je poraslo muslimana? 256 milijuna! Četiri i po puta više nego katolika. Europa danas ima 727 milijuna stanovnika, a statističari predviđaju da će za 50 godina biti 127 milijuna manje. Danas je u Europi samo Turska s izrazito pozitivnom demografskom tendencijom rasta. Brojni su razlozi, a svi uglavnom negativni, da je situacija «sve crnja». Mladi ne zasnivaju obitelji. U Hrvatskoj preko stotinu tisuća muškaraca između 30 i 50 godina neoženjeno. Toliko valjda i djevojaka neudato. Kad se ženidbeno uzimaju, to nerijetko biva u poodmaklim godinama. To znači da je i rađanje djece svedeno na minimum. Dvoje djece mogu biti osobna utjeha roditeljima, ali ne daju rast naciji, pa tako ni Crkvi. Bog je u narav čovjekovu usadio životnu klicu, snagu, čežnju za životom. Kad to čovjek u sebi izvrće, deformira i ne slijedi naravni hod, može li biti išta izvraćenije i neprirodnije? Katolički roditelji u bogatoj Europskoj Uniji ne rađaju više djece zbog društvenih pogodnosti. Dapače. Čovjek bi se morao ne zbog vanjskih okolnosti, uvjeta, većega standarda, opredjeljivati za jedno dijete više, nego zbog svoje vlastite odgovornosti pred Bogom i pred svojom savješću. Rađanje djece jest odgovornost. Apostol bi Pavao rekao da će se žena «spasiti rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom» (1 Tim 2, 15). Motivi su i vjera, i ljubav, i posvećenje. U razboru! Ne poticani europskom ekonomijom, nego radi ekonomije spasenja! Uostalom, Gospodin ljubi radosna darivatelja (2 Kor 9, 7). Roditelji su darivatelji života. Ako su pri tome radosni, onda ih Bog voli. Ako im to nije motiv, ne će im biti motiv ni bolja plaća, koja će se spiskati u stotine požuda, a ne u rađanje i odgoj djece!
Kako vidite suradnju osobito katoličkih intelektualaca iz Hrvatske s braćom u BiH? Nama se čini da je ta suradnja slaba i nedostatna, te da treba stvoriti čvrste intelektualne poluge i možda neke ustanove, internet portale i sl. koje bi tu suradnju poticale i kreirale. Što bi na tom planu valjalo činiti?
- Ne bih rekao da je suradnja slaba, ali možda jest nedostatna. U crkvenom pogledu postoji suradnja i na razini biskupa, i crkvenih knjiga i glasila, i vjeronaučnih udžbenika, i mass-medija. Pojedine su se biskupije u Hrvatskoj kršćanskom ljubavlju zauzele za podizanje srušenih župa i župnih crkava u BiH, što je zaista pohvalno. Prošle godine bijah sa sjemeništarcima na Šalati. Gotovo trećina ih potječe iz BiH. Bogu hvala da su ostali barem u Hrvatskoj. Bilo bi nam drago da kršćanska ljubav bude što dosjetljivija, a ne da je «prosjaci i sinovi» neprestano podsjećaju na inventivnost.
Kršćanski svijet raduje se Kristovu rođenju, pa i u Europi koja Ga nastoji ignorirati. Kakav bi trebao biti naš «hrvatski i europski» Božić da Kristu za tu nerazboritu europsku odluku darujemo zadovoljštinu, nešto lijepo i plemenito? Hoće li nam opet bît Božića zasjeniti europski trgovački marketing i kako se tome oduprijeti?
- Isusa ništa nije tako pogađalo kao ljudsko ignoriranje, o kojem je riječ. On je na pr. učinio bezbrojna čudesa u Korozainu. «Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama…» (Mt 11, 20-21), a nijedno nam čudo evanđelisti nisu prenijeli. Na sve su to Korozainci samo rukom odmahnuli. Nisu oni Isusa istjerali iz grada, niti ga kamenovali, niti ga razapeli na gradskom trgu, nego su njegova čudesa i njegovu Božansku osobu ignorirali! Ignorirati znači ne htjeti znati, zanemariti, prezreti, ne priznati, ne zahvaliti. Imati priliku upoznati, a ne htjeti upoznati. Ubojiti indiferentizam. Zato onda i Isusov odgovor, pun sućuti, ali pun svetoga gnjeva: Bit će lakše Sidonu i Sodomi u Dan onaj! Nasuprot tom katastrofalnom europskom ignoriranju treba se pojaviti kršćanska zahvalnost, priznanje, poziv da Isus dođe u naš grad, u naš dom, u našu obitelj. Isus je dijete, prognanik, bolesnik. Ima li radosnije vijesti i zadovoljstva i zadovoljštine nego što je čuti i javiti radosnu vijest: «Dijete nam se rodilo!» (Iz9, 5).
Isus je dokazao da može spasiti svijet, tj. ponuditi novi život, iz jedne siromašne betlehemske špilje i s jednoga vjetrovita kalvarijskog brežuljka. A ljudi misle da ne može, nego da im je dosta imati panem et circenses - «žita i igara»! Dok ne prihvatimo Božju logiku, sve će nam biti trgovački marketing, lažne boje, falš! Mi vjerujemo, doživljavamo i dokazujemo svijetu ono što na Polnoćki čitamo, da se doista «pojavila ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas…» (Tit 2, 11).*
* MI - list mladih, Zagreb, 12/2003., str. 12-16.
