Prigodom održavanja redovitoga zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, svršetkom prošloga mjeseca listopada, u ime Katoličkoga Tjednika zamolili smo biskupa iz Mostara Ratka Perića za razgovor o Drugom vatikanskom koncilu, u povodu 40. obljetnice Koncila.
Kako ste u svome studijskom i svećeničkom životu proživljavali koncilsko i pokoncilsko vrijeme u našoj Crkvi?
- Drugi vatikanski koncil doživljavao sam kao maturant (1962.-63.), kao bogoslov u Zagrebu na Kaptolu (1963.-65.) i u Rimu na Urbanijani (1965.). Doživljavao ga u prvom redu preko svojih starijih kolega, poglavara i profesora, koji su u zavodima i aulama bili prvi tumačitelji koncilskih zasada, načela, tradicionalne katoličke nauke i novih pomaka i doumljenja pod vodstvom Duha. Doživljavao sam ga kao nešto što se u Crkvi događa jednom u stotinu godina.
Pokoncilsko vrijeme od 1965. do 1971. proveo sam u Italiji na studiju, a posljednje dvije godine s boravkom u Svetom Jeronimu, gdje se među dvadesetak hrvatskih svećenika postdiplomaca, svaki sa svojim studijem i spoznajama u struci, a u stalnu praćenju stanja u domovini, na poseban način osjećao dah ili bolje reći duh Koncila. U završnoj radnji: "Smisao evangelizacije u perspektivi 'anonimnoga kršćanstva'," uvelike sam se služio novošću koncilskih misli o interpretaciji tradicionalnoga smisla misija, i konstitucijama Lumen Gentium i Gaudium et spes u kojima su se čule nove formulacije stare istine, vetera novo modo. Recimo stari aksiom: "Izvan Crkve spasa nema" prerečen je pozitivno: Samo je po Crkvi kao Božjem instrumentu spasenje svijetu. Odnosno samo je po Kristu spasenje, a Krist je Glava Tijela, koje je Crkva.
Osobito nas je o Koncilu izvješćivao dvotjednik koji je rođen s Koncilom i nosio ime i zadaću: Glas Koncila. Novo lice Crkve. Isto tako i neki teološki časopisi u prvom redu Bogoslovska smotra i drugi.
Nema sumnje da je u pokoncilsko vrijeme, do danas, Glas Koncilanovinarski vješto, s nekoliko istaknutih pera, otvoren svim našim ordinarijatima i teološkim školama i profesorskim refleksijama, intervjuima i odgovorima, bio glavni glasnik koncilskoga duha i informacija ex Urbe et Orbe. Ne pratiti Glas Koncila, ne čitati komentare koji su stvarali javno mnijenje, ne čitati rubrike S. Rendić, našega vatikanista (kad sam već kod nje, zahvaljujem prof. Grgecu koji je u posljednjem Maruliću, 4/2002., kao članak objavio njezino pismo o Koncilu, iz 1987.), zatim popularno Pismo seoskoga župnika, odakle si uvijek mogao nešto dobro čuti i naučiti, značilo je biti izvan koncilskoga prostora i vremena. Jedan mi seljak u jednoj našoj župi veli: "Bi li mi mogao protumačiti ono što piše u Glasu Koncila" (bila je vijest o Lefebvreu). Velim mu ja: "Božo, ti bolje čitaš Glas Koncila od don Ivana". Kaže on: "Samo što don Ivan veže, a ja ne vežem!" Ali je vezao i Božo, pokoj im duši obojici!
Tu su bili stalni godišnji tečajevi, simpoziji, novi časopisi pri teološkim učilištima, mogućnost studiranja u inozemstvu, povećanje vlastitih biblioteka…
Koncil je bio i za odnose u Crkvi i za odnose Crkve prema svijetu. Što je od koncilskog duha ostvareno na našim prostorima, što biste posebno istaknuli?
- Nemoguće je opširno pričati, samo se može nešto posebno istaknuti, kao što i sami kažete. Bitan doprinos unijela je konstitucija o Sv. liturgiji,Sacrosanctum Concilium. Liturgija s praksom u životu i s predavanjima na učilištima prema novim normama. Usto valja spomenuti veliki komentar Dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu. Liturgiju je 1985. komentirao dr. Martin Kirigin.
Potrebno je naglasiti i određena zastranjenja, oslonjena na samovoljna tumačenja Koncila, više na zapadu nego u nas, ali nismo ni mi imuni od toga. Na temelju određene slobode, ali odgovorne slobode, koja se nalazi u provedbi koncilskoga duha i zamisli, neki su tu slobodu shvatili kao mogućnost za rušenje ograda, za unošenje fantazija u Misu, u liturgiju, pa je morala više puta intervenirati Sveta Stolica. Recimo na "Naputak o nekim pitanjima suradnje vjernika laika u svećeničkoj službi" (13 članaka) iz 1997. potpisalo se osam papinskih Kongregacija i Vijeća. Riječ je o pozitivnim normama, ali i o suzbijanju zloporaba koje se sve više uvlače u Crkvu, posebno zbog oskudice klera.
Redovito izlaze smjernice Svete Stolice za provedbu koncilskih odluka i zasada. I ne može svatko tumačiti i raditi po svom vlastitom ćeifu.
Na našim učilištima ekleziologija se počela predavati prema nauci Drugoga Vatikanskoga koncila, Lumen Gentium. Tomu su doprinijeli udžbenici, među kojima je prvi bio "Crkva kao Narod Božji" dr. Mate Zovkića, iz 1976., zatim veliki komentar od raznih autora u izdanju zagrebačkih isusovaca, Lumen Gentium, u dva sveska, 1977. i 1981.
Uvelike je doprinijela konstitucija Gaudium et spes koja je i zamišljena kao odgovor Crkve svijetu, odnosno što Crkva daje svijetu i što Crkva prima od svijeta vrednujući sve dobro istinito i lijepo u čovjeku i odbacujući sve loše, zabludno i ružno u čovječanstvu.
Odnos Crkve prema drugim nekršćanskim religijama i religijskim tradicijama, u kojima se priznaju germina Verbi (sjeme Riječi, prema patrističkom izrazu), odnos formuliran na Koncilu, ne dopušta krive i kompromisne interpretacije. "Kršćanska teologija religioznoga pluralizma" kako je prezentiraju poneki katolički teolozi doživjela je osudu Crkve. Ne možemo fantazirati o putu spasenja izvan jedincatoga i sveopćega spasonosnog posredništva Isusa Krista, i njegove jedincate i pune objave, niti možemo govoriti o spasenju mimo Crkve kao Božjega instrumentum-a i signum-a (oruđa i znaka) mira među ljudima i pomirenja s Bogom. Izjava Svete Stolice i Svetoga Oca Dominus Iesus (2000.) jasna je, hrabra i obvezatna za nas katolike.
Zahvaljujući svojim poglavarima, biskupima Petru i Pavlu, imao sam povlasticu, ne samo učiti nego i mlađe poučavati, najprije u gimnaziji u Dubrovniku (1972.-74.), zatim na teologiji u Sarajevu. Jedno je kad učiš sam za sebe, a drugo kada to trebaš pripremiti i drugima prenijeti. Od mladosti bio sam ambijentalno zainteresiran za ekumenizam, pokret za sjedinjenjem među kršćanima i kršćanskim Crkvama, napose i kao predavač Ekumenske teologije u Sarajevu i u Rimu, i barem kao promatrač svekršćanskoga pokreta koji od 1965. do danas diše ekumenskim nadama unatoč svim tjeskobama ovim predratnim, ratnim i poratnim. Kao što postoji Anatomija na Medicini, bez koje se ne može prijeći u drugu godinu, tako mi se čini da postoji Ekumenizam, kao crkvena anatomija, stalan ispit savjesti Crkve Kristove, Kristova učeništva, bez kojega se ne može ići u više razrede zajedničkoga disanja s pomoću dvaju plućnih krila, istočnoga i zapadnoga, kako ih nazva ovaj veliki Papa. Samo da navedem jednu činjenicu: od 1966. godine do danas gotovo da nije bilo godine u kojoj na području naše domaće Crkve nije bila objavljena koja ekumenska knjiga; velim knjiga, a ne samo ekumenski članak u kakvu časopisu ili novinama. A te su knjige s katoličke strane zaista bez uvredljiva tona (zdravu polemiku pozdravljam i rado čitam!), s velikom željom raščlanjenja i tumačenja. To je katolicima upravo Koncil donio i dao. Pravoslavni, na primjer, nisu imali Koncila od 8. stoljeća, kada nam je bio zajednički (Sedmi, Drugi Nicejski), i zato ima mnogo stvari koje su zaista poželjne s njihove strane. A za ekumenizam traže se dvije i više strana da bi mogao funkcionirati punim plućima. S obzirom na ekumenizam, možda smo još na anatomiji. Što se vama čini ovdje u Sarajevu?
Da smo barem na anatomiji. Najgore je kad nam se i ekumenska i dijaloška anatomija ratom raskomada. U takvoj situaciji kako i dalje promicati duh Drugoga vatikanskog koncila u našoj Crkvi?
- Ponuđena su nam tri temeljna mjerodavna i smjerodavna djela: Koncil sa svojih 16 dokumenata izglasanih 1963.-1965., Kodeks kanonskoga prava iz 1983. i Katekizam Katoličke Crkve, proglašen 11. listopada 1992., točno trideset godina nakon početka Koncila. Eto autentično promicati ta tri K: Koncil, Kodeks i Katekizam znači promicati duh Drugoga vatikanskoga koncila. U tome su također uključene upravo one tri temeljne biskupske, crkvene službe: posvećenja, učenja i upravljanja.
To promicati, za to se zdušno zalagati, jest naša stalna zadaća, makar neke naše stoljetne apsurdne probleme u BiH nije uspio riješiti ni prvi ni drugi Vatikanski koncil, ni prvi ni drugi Kodeks, ni stari ni novi Katekizam!
Cijenim, osobito, djela kardinala Ratzingera, izvrsna teologa i, nakon Pape, najodgovornijega čuvara i promicatelja katoličkoga nauka u Crkvi. Više je tih djela prevedeno i na hrvatski: Uvod u kršćanstvo (3 izdanja), Razgovori o vjeri (2 izdanja) Sol zemlje, Slike nade, Duh liturgije, U službi istine. Ove posljednje dvije knjige objavljene su u Mostaru u prijevodu dr. fra Tomislava Pervana. Cijenim toga crkvenoga prelata i teologa i zato što je jednom otvoreno odgovorio na neki novinarski izazov, čini mi se 1984.: Vi ste, kardinale, ne samo u Njemačkoj, bili perjanica, vodeći teolog, krčio nove putove, raskašao ograde, a sada, otkada ste u Vatikanu, kočite, zabranjujete, provodite inkviziciju…. On je na to mirno, ponizno i istinito odgovorio po prilici ovako, govorim po sjećanju: Da sam ostao samo teolog, ne znam što bi od mene bilo. Pozvan sam u još odgovorniju službu, biskupsku, i nisam se više mogao ponašati kao slobodan strijelac.
Eto, i unatoč tomu, on je objavio brojne knjige, hrabro i odgovorno, kojima je sigurno unio veliko svjetlo u ova pokoncilska vremena.
Mi ćemo najbolje promicati duh Drugoga vatikanskoga koncila ako budemo svjesni i odgovorni u odnosu na nauk prethodnih 20 Koncila, na dvotisućljetnu baštinu Katoličke Crkve, na trotisućljetnu baštinu Svetoga Pisma, a ne vladati se kao da je Crkva počela od Drugoga vatikanskoga koncila. I biti otvoreni prema svim novim izazovima zahvaćajući odgovore iz prebogate riznice Crkve.
Upravo to želim i novomu "Katoličkom Tjedniku". Sretno i s blagoslovom!*
* Katolički tjednik, 24.11.2002., str. 5-7.
