Mostarski biskupi, Petar Čule u odstupu, i Pavao Žanić u nastupu na službu izvijećali su 1980. godine da novoizgrađenu katedralu pokraj Radobolje posvete Gospi, i to Majci Crkve i Kraljici neba i zemlje. Spomendan Kraljice – 22. kolovoza potječe još iz vremena liturgijske obnove početkom sedamdesetih godina. A dotadašnji spomen Prečistoga Srca Marijina prenesen je u subotu nakon svetkovine Presvetoga Srca Isusova. Članovi Biskupske konferencije 1979. godine odlučili su da se Majka Crkve slavi sutradan, u ponedjeljak, po svetkovini Duha Svetoga. Budući da se nije mogla razdvojiti proslava dvaju naslova na dva različita nadnevka, tijekom vremena biskup je u Mostaru stavio naglasak na Mariju Majku Crkve, tj. na proslavu sutradan po svetkovini Silaska Duha Svetoga. Ove godine vanjska je proslava bila 5. lipnja. Svete su Mise slavljena kao u zapovijedane blagdane, a glavna je svečanost bila navečer u 18.00 sati. Pola sata prije moljena je krunica, a u početku sv. Mise biskup je Ratko na Katedralnom trgu izgovorio pred Gospinim kipom molitvu Majci Crkve. Predvoditelj s koncelebrantima i ministrantima ušao je u katedralu, koju su župljani ispunili od posljednje do prve klupe. Katedralni zbor počastio je Gospu njezinim pjesmama. Župnik je don Luka poslije svečanosti ponudio osvježenje svećenicima sudionicima u katedralnoj dvorani.
Prenosimo biskupovu homiliju
MARIJA MAJKA CRKVE – UZOR VJERE
Uzet ćemo samo jedan prijeloman trenutak gdje se jasno vidi Marijina vjera u Boga. Osoba se ne može osloniti samo na svoj razum, pa koliko god bio razvijen i aktivan. Ne može se osloniti ni na iskustva drugih osoba da joj ispričaju samo svoje doživljaje ili priče iz davnine. Gospa je stavljena u kušnju u kojoj se ne može snaći osim po vjeri u Boga.
Vjera u Nazaretu. Za Gospu se u Svetom Pismu ne kaže u što se posebno razumjela u životu kao osoba, kao djevojka: u pletivo, u predivo, u tkalaštvo ili švelo. Je li bila izvrsna žetelica, pastirica, vrtlarica, ne znamo ni to. Pretpostavljamo da je morala biti marljiva djevojka, ozbiljna, spremna obavljati sve seoske poslove, čekajući što će Božja providnost s vremenom donijeti. Tradicionalno religiozna još od svoga djetinjstva već na koljenima svojih roditelja dosta toga učila. Možemo pretpostaviti i da je bila pismena toliko da je znala čitati Sveto Pismo. Sigurno nije propuštala šabatom ili subotom religiozni posjet sinagogi u mjestu: da se pomoli Bogu i da čuje koju misao iz Svetoga Pisma od pismoznanaca. Ona bi se svratila i drugim danima kada bi vidjela da su vrata sinagoge otvorena. Okrenuta Bogu, uživa u molitvi, u mislima na Boga i na Božje svetinje. Da je tada bilo časnih sestara, ona bi otišla u časne!
Marija, djevojka od 20 godina, što može drugo nego djevojački maštati kako će se sretno udati i sretno živjeti u obitelji u kojoj će biti vjerna Božjemu zakonu, vjerna supruga, vjerna majka. A da je bila istinski dobra, zaista iskrena i na vanjski način izgledna ili privlačna, vidi se i po tome što je već tako mlada bila zaručena s Josipom, mladićem iz Nazareta, koji je još kao dječak bio doselio iz Betlehema. Jest Josip bio siromašan, ali je imao barem zanat u rukama: tesar, drvodjelja. Sve što se tiče drveta, išlo mu je od ruke: trebaju li vrata, evo Josipa. Prozori, bačve, drvene žlice i bukare. On sirovo drvo pretvara u isklesana čovjeka, u izrađenu posudu, u nešto sasvim korisno. On svako drvo, svaku bilju ili trupinu gleda pod vidom što bi od toga mogao korisna učiniti za kućnu obitelj. Imao je radionicu, i u radionici raznih alatki: blanja, pila, kosa, kosora, srpova, sjekira, štapova, raznih okvira. Pozivan je i od drugih, suseljana, da napravi nešto od drveta.
Josip i Marija zaručili su se u mjesnoj sinagogi, pred predstojnikom sinagoge, pred svjedocima. Zaručništvo je obično trajalo po godinu dana. Djevojka je bila poprilično sigurna da će se udati za dotična mladića, osim ne - daj Bože - slučaja. Mogla se spremati za budući život u obitelji. I može se pretpostaviti da se i Marija tako spremala za udaju. Dobro, ako sam ja sve ovo do sada zamišljao, pretpostavljao na temelju seoskoga života moje pokojne mame, života koji je ostao gotovo isti od onoga vremena do modernih vremena, kada sela nestaje, nisam izmislio ovo što sada slijedi, jer je Sveto Pismo. A nema nikakve sumnje da je sama Gospa pričala sv. Luki sve ove događaje, kako to diskretno kaže sam evanđelist (Lk 1,1-4).
U prikazani seoski mladenački život, i Josipov i Marijin, upada anđeo Božji, odnosno arkanđeo Gabrijel, donositelj Božjih vijesti (Lk 1,26-38). Prvo se javlja Mariji. Ona je glavna. Protagonist. Pozdravlja je riječima „Milosti puta“, i „Gospodin s tobom“. Gospodin s tobom, to je bio uobičajen pozdrav, još starozavjetni. Ali „Milosti puna“ nije se prije čula ta riječ. Ima barem dvjesta pedeset puta da je ta riječ „milost“ spomenuta u Starom Zavjetu u raznim zgodama i nezgodama pojedinih osoba, ali to je redovito u smislu: Našao milost u Boga, stekao milost u Gospodina, Bog mu iskazao svoju naklonost i milost. Ali da bi neka osoba bila „milosti puna“, to nema u staroj Bibliji. Jest to ugodno čuti, ali zbunjuje, pa i Gospu: Kako „Milosti puna“? Ili još bolje: Milostipuna! I Gospa zastade. Kakav bi to bio pozdrav? Što to znači? Je li ovo preda mnom pravi anđeo? Sve ovako. Anđeo joj odgovori: Ne boj se, Marijo, našla si milost u Boga. Uvijek si govorila kao tvoja baka i majka: Neka mi bude kako Bog hoće. Evo sada ja sam došao da ti kažem kako Bog hoće, ali Bog traži tvoj slobodan pristanak, sudioništvo, ruku, srce, mozak, dušu i tijelom. Bog ima plan o svakoj osobi, ali nikoga ne nagoni da prihvati taj plan. Ako ga prihvatiš i ostvariš, blago tebi; a ako ga ne prihvatiš i ne ostvariš, promašena šansa! Hoćeš li se ti staviti na raspolaganje Bogu? I iznosi joj arkanđeo Božji naum, postupno, pema njezinoj sposobnosti shvaćanja i vjerovanja, ne kazuje sve. Ne zna ni anđeo sve, nego koliko mu je Bog kazao. Kazuje joj da će začeti i roditi sina, da će mu nadjenuti ime Isus - Spasitelj, da će on biti velik i da će se zvati Sin Svevišnjega. Njemu će Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Gleda Marija arkanđela Božjega. Anđeo – anđeo! Sve nešto veličanstveno, fantastično: Sin, Spasitelj, Svevišnji, David, kraljevstvo, kraljevstvu nema kraja. Ona kraljica, a seoska djevojka. Gospa se brani da ne razumije. Kako će to biti kada ona ne poznaje muža. Jest, doduše, zaručena, ali zaruke traju godinu dana. Tek se dogodine mogu uzeti ženidbeno, ali anđeo govori o nečemu što bi se trebalo dogoditi odmah, ne dogodine. Anđeo joj odgovori da nije u pitanju ni zaručnik ni muž, ni udaja dogodine ili preko godine, da se stvari trebaju odvijati po Božjem a ne po ljudskom planu. Ovdje se angažira Otac nebeski, On šalje Sina svoga, Sina Svevišnjega, ovdje će se Duh Sveti angažirati koji stvara ljudsku dušu, a žena će dati tijelo. Sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. Nije to začeće nekoga grješna djeteta i čeljadeta, kao što David moli i kaže: Evo grješan sam već od rođenja i u grijehu me zače majka moja (Ps 51). Grijeh onaj iskonski, adamovski i evinski. A sada ovaj anđeo priča novu priču: Duh Sveti, Čedo Sveto, Sin Božji. Nepojmljivi pojmovi. Koliko ovdje treba vjere! Jest to sve fino, srcu godi, ali nove stvarnosti, nikada čuvene ni doživljene, a Gospa je slušala raznih priča iz Staroga Zavjeta. Čula je i za Saru koja je živjela u vremenu prije tisuću i pol godina, da nije mogla začeti s Abrahamom pedeset godina u bračnom životu, pa onda čudesno zanijela i rodila maloga Izaka. Čula je za Anu koja je živjela oko tisućite godine prije toga, bila nerotkinja, pa molila, molila i Boga domolila i rodila maloga Samuela. Čula je za Tamaru koja je željela djecu, a muž njezin nije želio, pa ga je Bog kaznio…Ali ovakve priče i navještaja nikada nije čula. Anđeo iznosi i primjer njezine rođakinje Elizabete, koja je u starosti svojoj začela maloga – Ivana, koja je već u šestom mjesecu trudnoće. I anđeo zaključuje veličanstvenom rečenicom: Bogu ništa nije nemoguće! Pa ni to da djevica začne i rodi. Je li tako navijestio i prorok Izaija: Djevica će začeti i roditi Sina i nadjenut će mu se ime Emanuel, S nama Bog?
Na to Marija reče anđelu: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi (Lk 1,35).
Ovo je vjera. Pristanak na anđelove riječi, na Božji plan koji je vjesnik nebeski iznio. Ne zaboravimo da se ovaj anđeo više nikada nije Gospi javio. A kako bi ona voljela da jest, na primjer u Jeruzalemu kada je izgubila dvanaestogodišnjega Isusa (Lk 2,43), ili da je osokoli u drugim raznim nevoljama života, u patnjama betlehemskim, u egipatskim, u kalvarijskim, gdje je Isus svoju Majku predao učeniku Ivanu - i svim Ivanima i Ivanama - za majku (Iv 19,26-27).
Anđeo se više puta ukazivao Josipu: da uzme Mariju zaručnicu u svoju kuću; da je čedo u njoj začeto - čudo i otajstvo; da pođe u Betlehem, Egipat, da se vrati u Nazaret itd.
Anđeo se više puta ukazivao Isusu: u kušnji u Kvarantaniji, u Getsemaniju.
Ali se Gospi ukazao samo jednom. I prepustio je njezinoj vjeri. Reći ćeš: Ona je imala Isusa uza se. I Isus je svoju Majku držao u vjeri. Nije joj ni mogao dočarati – osim u vjeri – da sve patnje ovoga svijetu nisu ništa prema slavi koja je čeka u nebesima!
Zato će je njezina rođakinja Elizabeta pohvaliti: Blago tebi što si povjerovala (Lk 1,45).
Zato će je Isus pohvaliti: Još blaženiji oni koji riječ Božju slušaju i opslužuju (Lk 11,28). Ako itko Riječ Božju sluša i opslužuje, to je Gospa.
Djevice vjerna i uzorna u vjeri! Moli za nas!
