Gospodine biskupe, pučanstvo Sarajeva nalazi se u svojevrsnoj medijskoj blokadi tako da nije dostatno obaviješteno o brojnim, pogotovo crkvenim stvarima. Stanje u kojem se nalazi Vaša biskupija mnoge zanima.
- Prvo, niste baš u takvoj blokadi kako smo mi zamišljali. U gradu se čuju razna radija, ne samo iz Sarajeva, nego i iz Mostara, čak i iz Zagreba. Sateliti omogućuju i televizijske prijenose vijesti. Istina nemate novina, pošte. Radio "Vrhbosna" uvelike razbija tu blokadu. Pa i Napretkov "Stećak" unijet će novosti u život Sarajeva. Drugo, što se tiče biskupije iz koje dolazim, ovako: u Hercegovini su dvije biskupije, mostarsko-duvanjska koja u današnjem obliku postoji od 1881. godine, i trebinjsko-mrkanska koja je prije nekoliko godina proslavila 1.000 godina postojanja i djelovanja, i kojoj je od 1890. mostarski biskup apostolski upravitelj. Do ovoga rata na području naših biskupija bilo je 227.000 Hrvata, 142.000 Muslimana i 114.000 Srba. Većina članova tih naroda pripadaju određenoj religiji odnosno konfesiji. Demografska je slika sada uvelike izmijenjena: uglavnom zbog nedjela etničkog čišćenja. Prvi su otpočeli Srbi, u proljeće 1992, čisteći Muslimane iz istočne Hercegovine. Zatim su udarili Muslimani, od zime i proljeća 1993, čisteći Hrvate iz srednje Bosne, iz Konjica i iz Jablanice, koji su izbjegli u Hrvatsku, a mnogi prognani na slobodno područje Hercegovine. Konačno su Hrvati, ljeti 1993. uzročno: da predusretnu naoružane Muslimane kojih su se pobojali, i posljedično: da bi smjestili prognanike iz Bosne i iz konjičke općine, očistili dijelove stolačke, čapljinske i mostarske općine. Ovo je kronologija događaja i uzročno-posljedične veze, a razumije se da se moralno ne može braniti nijedan zločin.
U biskupijama ima 81 župa, od kojih je 15 što posve, što djelomično zauzeto bilo od Srba bilo od Muslimana. Imamo oko 45 katoličkih crkvenih objekata uništenih ili teško ili lakše oštećenih. Među njima i biskupski dvor, katedrala itd. Ima blizu 30 tisuća Hrvata koji su potjerani iz svojih kuća i stanova, a više ih je od toga došlo iz Bosne na područje Hercegovine, progonom.
Nedavno ste izrazili pismenu čestitku prvom ministru Vlade Herceg-Bosne. Čestitka i kritika, koja je cjelovito objavljena u zagrebačkom "Glasu Koncila" (2.I.1994) i probrano, tj. tendenciozno u sarajevskom "Oslobođenju" (9.I.1994). U njoj spominjete Vance-Owenov plan. Možete li nešto više reći o tome?
- Bio sam pozvan na božićno primanje na Badnji dan 1993. Smatrao sam da je i to prigoda - bez obzira zgodno ili nezgodno - da reknem svoju riječ koju i pismeno dostavljam odgovornim ljudima u političkom životu, i koju odgovorno iznosim i u propovijedima. Tu se čita opća kritika na slabost hrvatske politike, nedosljednost i nedopušteno popuštanje do gubitka svega i svačega. U tom kontekstu bio je spomenut Vance-Owenov plan (siječanj-lipanj 1993), po kojem je, u zacrtanim provincijama Bosne i Hercegovine, Hrvatima namijenjeno nešto preko 24%, a oni imaju barem 34% stvarnoga zemljišta, tla, grunta u ovoj Republici. To je to nedopustivo popuštanje. Ali nije se tu zaustavilo. Prema Owen-Stoltenbergovu planu (od lipnja nadalje) Hrvatima bi sada pripalo 17% "nacionalnog zemljišta". Međutim, Hrvati u ovom trenutku, kako stvari stoje, toliko ne nadziru ni civilno ni vojno. Kritika je i u tome što se u takvim planovima odstupa od temeljnih kriterija: religijsko-sakralnog, kulturnog, nacionalnog, gospodarskog, komunikacijskog, povijesnog, katastarskog. Prema oba spomenuta europska plana iz hrvatske nacionalne jedinice ispalo bi i Sarajevo i Banja Luka i Trebinje, dakle tri biskupijska sjedišta. A najgore je od svega što ta oba plana i svaki plan koji BiH para i parcelira - ne na teoretskom, nego na praktičnom području: istodobno, na žalost, uključuje "etnička čišćenja". To je vidljivo iz činjenice da takvi planovi daju Srbima polovicu Bosne i Hercegovine. Katolička Crkva to ne može ni odobriti ni blagosloviti.
Katolička je Crkva među prvima osudila zločine (osuđuje ih i sada bez obzira tko ih čini), koji su se dogodili i koji se događaju na područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ipak, događa se i to da joj dio javnosti upućuje kritike da je u tome "tiha".
- Vi ćete pozdraviti tu javnost i reći joj ovako: Crkva nije bila "tiha" nego "nečujna"! Crkva je savjest u svijetu. A znamo da u svakom čovjeku savjest djeluje tiho ali istodobno i jako. Da Vam nabrojim nekoliko podataka i datuma te Crkvine "tihoće": Hrvatska biskupska konferencija, na kojoj je uvijek sudjelovao poneki biskup iz Bosne i Hercegovine, davala je jasne i načelne Izjave o stanju u Bosni i Hercegovini. Intervenirala je, ne "tiho" nego krikom što je grlo nosi, barem 9 puta za BiH, ne samo na hrvatskom u Glasu Koncila, nego i na drugim jezicima Europe. I u tome je iza nje uvijek stajala Sveta Stolica, objavljujući naše Izjave na prvim stranicama svoga poluslužbenog glasila L’Osservatore Romano. Te su Izjave potpisane: 7. listopada 1992; 22. travnja 1993; 8. lipnja 1993. u Zagrebu; 15. svibnja 1993. sam kardinalKuharić, predsjednik HBK. Zatim biskupi sa Sabora Vrhbosanske metropolije: 2. kolovoza 1993. u Mostaru; 1. rujna 1993. u Zagrebu; 27. studenoga 1993. u Bolu. Pa onda jednoglasno svi biskupi iz Hrvatske i svi biskupi iz Bosne i Hercegovine, s potpisom kardinala Kuharića i nadbiskupa Puljića, 15. listopada 1993. u Splitu i konačno skupina hrvatskih biskupa, s kardinalom na čelu, koji su se našli u Sarajevu 6. siječnja 1994. Hoćete li da Vam nabrojim one stotine intervencija pojedinih biskupa i nadbiskupa: Vinka, Franje, Pavla, Ćirila, Željka, Srećka, Ratka? Crkva nema bajuneta, nego ima samo savjest opremljenu načelima, tihu a neuništivu savjest, koja djeluje prije rata, u ratu i poslije rata, ima vječne Božje principe o čovjeku. I Crkva uvijek na njih upozorava. Tko se ne drži tih načela, lako počinje činiti zlodjela! Što bi sad trebalo, da Crkva preuzme političko vodstvo? Nije Isus izabrao i imenovao Petra da bude Poncije Pilat, nego da bude Petar! Ako netko na društveno-političkom području sustavno ne sluša Crkvu, njezina načela, koja su Božja načela, i koja nikada nije šutjela nad zločinom, koja je uvijek upozoravala - tiho i jako kao savjest - onda se ne može Crkvi prigovarati da je bila "tiha". Da smo na čistu, radi se o ovim načelima:
a) apsolutna hitnost prestanka vatre na svim bojištima
b) povratak na dijalog i na pregovore
c) nedopustivost teritorijalnih osvajanja silom
d) povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje
e) nužnost međunarodne suradnje da se dadne život zemlji razorenoj ratom.
Na žalost, Crkva je najčešće govorila političkim ušima koje su bile ili od sebe gluhe za ta načela, ili su same sebe svojevoljno oglušile!
Kako gledate na sukobe Muslimana i Hrvata, i kako ih zaustaviti?
- Na te sukobe gledam kao na najveću tragediju u ovom ratu. Od turskih vremena Hrvati i Muslimani nisu imali nikada gorih odnosa. Eto, imaju ratne odnose, a to su najgori. Iako su hrvatskim katolicima srpski pravoslavci bliži po vjeri, muslimanski su im pripadnici po mnogočemu bili također bliski: po dobrim susjedskim odnosima, po nekoj uzajamnoj toleranciji. i u gradu i na selu, po jezičnom i književnom izrazu, po domaćem mentalitetu. Na kraju krajeva, i jedni su se i drugi podobro osjećali ugroženi od trećega, što je kulminiralo u strahovitoj agresiji. Itd.
Kako zaustaviti sukobe? Najprije obustaviti krvoproliće, bez obzira na primirja i mirove. Bezuvjetno. I onda ona ostala spomenuta načela.
Kako ste se osjećali u Sarajevu kroz ova 4 dana (5-9. siječnja)!
- Osjećao sam se, s jedne strane, kao u Mostaru: razvaljeno, žalosno, razoreno, ugroženo, vjerujući više dragom Bogu da će me od granata izbaviti, nego neprijatelju da će me granatom pogoditi. S druge strane, osjećao sam se radosno, kao svoj na svome: u bogosloviji, u nadbiskupiji, u katedrali, u Novom Sarajevu, na Stupu, na Alipašinu polju, u Abdićevoj, u Cankarevoj, u Čapajevoj, na Bjelavama... Hvala i pozdrav svima!*
Razgovarala: Angelina Šimić
* Stećak, 2/1993., str. 16-17.
