Jednom zgodom došao jedan otac sa svojim bolesnim sinom k Isusu da ga izliječi. „Isus upita njegova oca: 'Koliko je vremena kako mu se to događa?' On reče: 'Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!' Nato mu Isus reče: 'Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!' Dječakov otac brže povika: 'Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!'“ (Mk 9,21-24).
Poučljiv je ovaj razgovor između Isusa i dječakova oca. Isus se raspituje od kada je dječak bolestan. Kao da ne zna. Ali želi pred drugima ustanoviti barem približno vrijeme bolesti, ako se već ne zanima za dijagnozu i terapije.
Otac odgovara da mu ta bolest prati sina od malih nogu. Čim je prohodao, počeo je padati od "nečistoga duha". Otac odmah nastavi bolnu priču kako je išao k raznim liječnicima, patolozima, ali ni od jednoga koristi. Od maloga digli ruke, a od oca novce. Nadao se kakvu spasu i zdravlju od apostola, oni probali, ruke na dječaka stavljali, zaklinjali i - zakazali. Nego, ako ti što možeš, pomozi nam i smiluj se nama! obraća se molećivo otac Isusu.
A Isusa ta riječ "ako možeš" podobro zasmetala. Što ako možeš? ponovi Isus tu riječ da pokaže kako ga ponižava. I odgovara načelno koji je uvjet da dječak ozdravi: Sve je moguće onomu koji vjeruje! Dakle problem je u ocu, ne u sinu, ne u Isusu. Otac nema dostatno vjere. Neka on ispita svoju savjest: je li u njemu nazočnija sumnja ili vjera, odnosno vjera ili nevjera. I potače ga Isus da probudi vjeru i bit će mu kako želi.
A otac zna da je nekada bio pun vjere, kada se obraćao na razne strane, a sada ga baš obuzele sumnje kao za napast. Prolazi mu dušom nevjerica, ali i neka silna želja da dječak ozdravi, ali ne zna što je vjera, kakva se to vjera traži. Na temelju kakve bi vjere Isus učinio to što nitko drugi nije mogao učiniti? Bori se s vjerom kako zna za se, a posebno već petnaestak godina, od tragične bolesti koja je pogodila cijelu kuću. Komu je god došao, povjerovao je da mu može pomoći. Ne bi dolazio da nije vjerovao i da se nije nadao. Ali što god on bolje vjerovao, to ga drugi bolje iznevjerili. Čak i apostoli. Ne zna više ni što bi: vjerovao ili sumnjao? Pa se u posljednje vrijeme nekako očvrsnuo u sumnjama. Otac misli da nema čovjeka koji bi mu mogao pomoći. Zato kaže i Isusu: ako možeš. Ne da ga uvrijedi, nego da pokaže na kakvu je on stupnju vjere ili nevjere. Ali čim je otac čuo Isusovo načelo i pouku: Sve je moguće onomu tko vjeruje, nadoveza se riječima: Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!
To je jedna od najiskrenijih ljudskih rečenica u Svetom Pismu. Njome je čovjek izrazio svu svoju zagonetnu nutrinu, osjećaj vjere i nevjere, moći i bespomoćnosti. Pa, evo, čini mi se kao da vjerujem, i u glavi i u srcu, misli otac u sebi. Ali istodobno uviđam i da ne vjerujem, ne pouzdavam se, prilično sumnjam, dršćem i zbog lijeka i liječnika. Razočaran sam svime što se do sada dogodilo u životu. S povjerenjem dolazio k liječnicima, s povjerenjem davao lijekove malomu koliko mu je propisano, ali nema nikakva uspjeha. I što sad? Dan-noć mislim na sina i gledam kako mu pomoći. Vjerovao sam, zaduživao se, plaćao, pozajmljivao, nosio, darivao, ali ne bi mi bilo ništa žao ni krivo samo da se mali i malo smirio i prizdravio. Vidim da od zdravlja nema ništa. Što mu onda znači „vjerovati“?
Čin ozdravljenja. „Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: 'Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!' Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade“ (Mk 9,25-29).
Isus je bio uzeo oca i sina za ruku i odveo ih nastranu. Isus je vrlo obziran. Ali kada je vidio kako je narod opet nagrnuo, zaprijeti nečistomu duhu da napusti ljudsku dušu, i da se više ne vraća u nju. I u taj trenutak, nakon nekoliko prevrtaja, grčenja i kočenja, dječak osta kao mrtav na zemlji. Tako da su neki govorili da je umro. Na to ga Isus uhvati za ruku, podiže ga i dade ga ocu. Živ, zdrav i slobodan. Radostan i nasmijan. Gleda Isusa onim bistrim očima kao da se probudio iz duga životna sna. Onaj mu je očev vapaj „vjerujem“, kojim je potvrdio da vjeruje Isusu i istodobno ga snažno zamolio pomoć svojoj nevjeri, pomogao njegovu sinu ali i njemu. Isus je ozdravio i sina od opsjednutosti i oca od nevjere.
Otac i sin u tom su trenutku doživjeli svoje pravo preobraženje. Što nama preostaje nego zamoliti Isusa da nam učvrsti vjeru, a ukloni sumnju i nevjeru. On će to rado učiniti.
-----------------------------
HRVATSKI kATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 6. siječnja 2013.
