PASTORALNA KONSTITUCIJA O CRKVI U SUVREMENOM SVIJETU
– GAUDIUM ET SPES
Jedna od četiri konstitucije ili dokumenta s najvišim stupnjem koncilskoga auktoriteta, izglasana je pretposljednjega dana na Koncilu, 7. prosinca 1965. Za dokument je bilo 2.309 glasova, 75 protiv i 7 nevažećih. Konstitucija je opsegom najveći koncilski dokument.
Obuhvaća Proslov (br. 1-3), Uvod (4-11). Zatim Dva velika dijela: Crkva i čovjekov poziv s četiri poglavlja, I to Prvo: Dostojanstvo ljudske osobe (12-22) Drugo: Zajednica ljudi (23-32), Treće: Ljudska djelatnost diljem svijeta (33-39), Četvrto: Zadaće Crkve u suvremenom svijetu (40-45) te Drugi dio: Neki hitniji problemi s Proslovom (46) te pet poglavlja: Prvo: Promicanje ženidbe i obitelji (47-52). Drugo: Ispravno promicanje napretka kulture s tri odsjeka (53-62). Treće: Gospodarski i društveni život s tri odsjeka (63-72), Četvrto: Život političke zajednice (73-76), Peto: Promicanje mira i razvitak zajednice naroda s dva odsjeka (77-90). I Zaključak (91-93). Ovo je jedini dokument s kratkim podnaslovima za svaki broj, pa nam olakšava pregled i sažetak:
Proslov
Prisna povezanost Crkve s cijelom obitelji naroda očituje su istim doživljavanjem „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“ svijeta i Kristovih učenika (1).
Koncil se obraća ne samo katolicima, nego i svim kršćanima, ljudima, svemu svijetu koji je „obilježen radinošću, porazima i pobjedama“, koji se doduše nalazi u ropstvu grijeha, ali koji je „raspeti i uskrsnuli Krist oslobodio“ (2).
U službi čovjeka želi biti i Crkva, tj. „spasiti ljudsku osobu i obnoviti ljudsko društvo“ (3).
Uvodno izlaganje: Čovjekova situacija u današnjem svijetu
Nada i tjeskoba zbog „prave društvene i kulturalne preobrazbe, koja zahvaća također vjerski život“. Nikada toliko bogatstva, i nikada toliko gladi i patnje. Nikada toliko izoštrena osjećaja za slobodu i toliko društvenoga i psihičkoga ropstva. Koji je smisao ovomu tijeku događaja? (4)
Duboke promjene stanja očituju se u sve većem osvajanju „matematičke i prirodoslovne znanosti“ i „tehničkih umijeća“. Ljudski rod razmišlja „o predviđanju i uređivanju vlastitoga demografskog prirasta“, prelazi sa statičkoga na dinamičan i evolutivan poredak stvari koji traži svoje „nove analize i sinteze“ (5), poput onih u Srednjem vijeku.
Društvene promjene vide se u tome što industrijsko društvo vodi neke narode u gospodarsko blagostanje, u porastu je gradski način života i težnja za njim, brže medijsko povezivanje svijeta, selidbe, ali socijalizacija ne favorizira personalizaciju (6).
Psihološke, ćudoredne i religiozne promjene nastaju o općem ritmu svijeta. Mladi se bune. Roditelji nalaze sve veće poteškoće u odgoju djece. Baštinjene ustanove i predaje ne mogu se dobro prilagoditi današnjemu stanju stvari. Na religioznom području jedni se oslobađaju magije i praznovjerja, a drugi udaljuju od religije stvarajući književnost, umjetnost pa i građanske zakone bez Boga (7).
Neuravnoteženosti današnjice rezultat su odvijanja promjena bez ikakva reda. Osobe ne uspijevaju svoje spoznaje složiti u sintezu, postoje sukobi između praktične skrbi i zahtjeva savjesti, između specijalizacije i sveobuhvatna pogleda na svijet, trvenja među rasama i narodima, kolektivne pohlepe među narodima (8).
Općenitije težnje ljudskoga roda: narodi koje pritišće glad pozivaju na odgovornost one bogatije. Žene za sebe zahtijevaju pravnu i činjeničnu ravnopravnost s muškarcima. Radnici i seljaci žele više od obične zarade, udio u gospodarskom i političkom životu. Težnja za sveopćom zajednicom (9).
Dublja pitanja ljudskoga roda: „Što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla i smrti, koji i nadalje postoje premda je postignut toliki napredak? Čemu te pobjede postignute uz tako visoku cijenu? Što može čovjek pridonijeti društvu, a što može od njega očekivati? Što će uslijediti nakon ovoga zemaljskog života?“ Koncil odgovara da Crkva vjeruje da je Krist za sve umro i uskrsnuo, čovjeku pruža svjetlo i snagu da odgovori višnjemu pozivu, koji je samo jedan. On je „ključ, središte i svrha svekolike ljudske povijesti“. On jedini posve osvjetljuje „otajstvo čovjeka“ (10).
Odgovoriti poticajima Duha: „Što Crkva misli o čovjeku? Što izgleda preporučljivijim za izgradnju današnjeg društva? Koje je konačno značenje ljudske djelatnosti u cijelome svijetu?“ (11).
Prvo poglavlje: Dostojanstvo ljudske osobe
Čovjek - slika Božja: Što je čovjek? Evo odgovora: Stvoren na sliku Božju, sposoban spoznati i ljubiti Stvoritelja, postavljen za gospodara nad zemaljskim stvorovima, stvoren kao muško i žensko, kao društveno biće (12).
Grijeh: potaknut Zlim, čovjek je od početka zlorabio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći postići cilj mimo Boga. Čovjek je u sebi podijeljen. Grijeh umanjuje sama čovjeka time što mu sprječava postići puninu izvornoga plana. U čovjeku je i „uzvišeni poziv i duboka bijeda“ (13).
Čovjekovo ustrojstvo: Čovjek je dušom i tijelom jedan. Tijelo je od Boga, zato vrijedno časti, usmjereno na uskrsnuće, ne smije služiti izopačenim sklonostima. Priznajući u sebi duhovnu i besmrtnu dušu, čovjek uviđa da ne potječe samo od tvarnih čestica, nego dohvaća samu duboku istinu stvari (14).
Dostojanstvo uma, istina i mudrost. Čovjek razumom nadvisuje sve stvari. Napreduje u empirijskim znanostima, dopire do duhovne zbilje, usavršuje se. Mnogi narodi, gospodarski siromašni, ali mudrošću su bogatiji od bogatih (15).
Dostojanstvo moralne savjesti. U dubini savjesti postoji zakon, koji čovjek sam sebi ne daje, nego je od Boga upisan: dobro čini, zla se kloni! Po tom će zakonu biti suđen. To je „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka“. Čovjek treba tragati za istinom i suobličiti se objektivnim normama ćudoređa. Ako se dogodi da je savjest, zbog nesavladiva znanja u zabludi, ne gubi svoje dostojanstvo (16).
Izvrsnost slobode: Bog je htio prepustiti čovjeka njegovoj odluci da traga u dobru za svojim Stvoriteljem i tako prispije do blažena savršenstva (17).
Misterij smrti. Čovjeka muči bol, još više rasap tijela, a najviše strah od utrnuća za vazda. Želja za daljnjim životom u čovjeku je neiskorjenjivo ukorijenjena u srcu. Ljudsku je smrt pobijedio samo Krist svojim uskrsnućem (18).
Oblici i korijeni ateizma. Mnogi suvremenici ne uviđaju životne povezanosti s Bogom. Vrlo ozbiljna činjenica suvremenoga doba. Ateizam? Jedni izričito niječu Boga, drugi smatraju da je pitanje o Bogu besmisleno, treći prekoračuju granice znanosti i nastoje sve tumačiti znanstveno, četvrti ne dopuštaju apsolutne istine, peti predočuju Boga koji nije Bog Evanđelja, šesti ne načinju pitanje Boga jer nisu osjetili religiozna nemira itd. Uzrok ateizmu može biti i u vjernicima, koji „pravo lice Boga i religije prije zakrivaju negoli otkrivaju“ (19).
Sustavni ateizam naučavaju oni koji tvrde da je čovjek sam sebi svrha, jedini graditelj svoje povijesti. Kada takvi preuzmu državu, „žestoko napadaju religiju“, primjenjujući sredstva pritiska, pogotovo u odgoju mladeži (20).
Stav Crkve prema ateizmu. Crkva odbacuje pogubne nauke i postupke koji proturječe razumu i zajedničkom ljudskom iskustvu. Nastoji uočiti skrivene razloge ateizma. Teizam se ne protivi čovjekovu dostojanstvu. A zagonetke života i smrti, krivnje i boli ostaju bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj. Svaki čovjek ostaje sam sebi neriješeno i nerazgovijetno pitanje, na koje odgovara samo Bog. Lijek protiv ateizma može biti izlaganje nauka i čestit život Crkve. Crkva poziva i ateiste i teiste da pridonose ispravnoj izgradnji svijeta, a ateiste poziva „da otvorena srca promatraju Kristovo Evanđelje“ (21).
Krist - novi čovjek. „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi“, u njegovoj patnji, smrti i uskrsnuću. Sin se Božji utjelovljenjem na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. A budući da je Krist umro za sve i jer je konačan čovjekov poziv zaista samo jedan, i to božanski, moramo čvrsto držati to da Duh Sveti svima pruža mogućnost da na Bogu znan način budu pridruženi tome vazmenom otajstvu“ (22).
Drugo poglavlje: Zajednica ljudi
Nakana Koncila. Zbliženju ljudi pridonosi tehnički napredak. Ali bratski se razgovor ostvaruje u zajedništvu osoba, u uzajamnu poštovanju njihova duhovnog dostojanstva (23).
Zajedničarski značaj ljudskoga poziva u Božjem planu. Bog je htio da svi ljudi budu jedna obitelj i da imaju jedan cilj - Boga. Tom obitelji treba ravnati dvojedna zapovijed ljubavi: prema Bogu i bližnjemu. Još više: Isus poziva da svi budemo jedno, da se ostvari sličnost u jedinstvu Božanskih Osoba i Božjih sinova „u istini i ljubavi“ (24).
Međuovisnost čovjekove osobe i ljudskoga društva. Ljudska je osoba počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova. Razvija se u povezanosti s drugima odgovarajući svomu pozivu. Obitelj i politička zajednica odgovaraju „najdubljoj naravi“ čovjekovoj, a druge udruge proizlaze više iz slobodne volje. Čovjek, „od rođenja sklon zlu“, zbog društvenih prilika, ekonomskih i političkih struktura, često se odvraća od dobra i potiče na zlo. A još dublji korijeni jesu: sebičnost i oholost koje kvare društvenu sredinu. Čovjek ne može svladati zlo bez Božje milosti (25).
Promicanje općega dobra. Opće je dobro skup uvjeta društvenoga života koji skupinama i pojedincima omogućuju potpunije i lakše ostvarenje vlastita savršenstva, poštujući prava i dužnosti drugih. Prava i dužnosti ljudske osobe jesu univerzalna i nepovrediva. Treba učiniti pristupačnim čovjeku što je potrebno za njegov dostojan život: hrana, odjeća, zatim pravo na: slobodan izbor životnog zvanja, na osnivanje obitelji, na odgoj, rad, dobar glas i poštovanje; na potrebnu informiranost, na djelovanje po ispravnoj normi svoje savjesti, na zaštitu sfere privatnoga života te na opravdanu slobodu i na religioznom području. Poredak stvari mora biti podređen poretku osoba, a ovaj treba temeljiti na istini, izgrađivati na pravdi, oživljavati u ljubavi, uravnoteživati u slobodi. Duh je Božji djelatan u tom razvoju (26).
Poštovanje ljudske osobe. Čovjek treba smatrati svakoga svog bližnjega „kao drugoga samoga sebe“, a ne nasljedovati onoga „bogataša koji nije vodio nikakve brige o siromašnom Lazaru“. A moji su bližnji: napušteni starac, strani radnik, izbjeglica, dijete iz nezakonita braka, gladan koji se poziva na našu vjerničku savjest. A sramotni su i u proturječju sa Stvoriteljevom čašću: ubojstva, genocidi, pobačaji, eutanazija, svojevoljna samoubojstva; sakaćenja, mučenja i prisile, neljudski uvjeti života, proizvoljna uhićenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovanje bijelim robljem i mladeži (27).
Poštovanje i ljubav prema protivnicima. To ne znači biti ravnodušan prema istini i dobru. Kristova nas ljubav potiče da svima navješćujemo spasonosnu istinu. Valja razlikovati zabludu, koja se uvijek odbacuje, od zabludnika, koji uvijek zadržava ljudsko dostojanstvo. „Samo je Bog sudac i istražitelj srdaca“ (28).
Bitna jednakost svih ljudi i socijalna pravedost. Ljudi s razumnom dušom i slikom Božjom u sebi, iste naravi i podrijetla, otkupljeni krvlju Kristovom, imaju isti poziv i božansko određenje, zato im se priznaje temeljna jednakost. Svaka diskriminacija u temeljnim pravima mora se ukloniti. Prevelike ekonomske i društvene nejednakosti među ljudima i narodima izazivaju sablazan, protive se pravdi i dostojanstvu čovjeka kao i društvenom miru. Duhovne su vrijednosti „najviše od sviju“ (29).
Izdići se nad individualističku etiku, koju prakticiraju oni koji zastupaju „širokogrudne i velikodušne ideje“, a tako žive kao da ih uopće nije briga za potrebe društva. Mnogi u nekim zemljama ništa ne drže do socijalnih zakona: nemalen broj izbjegava „opravdane poreze ili druge obveze prema društvu“, služeći se „raznim smicalicama i prijevarama“. Drugi omalovažavaju neke propise zdravstvene zaštite ili regulacije prometa, dovodeći u pogibelj i svoj i tuđi život. Koncil sve potiče da među glavne dužnosti ubroje „društvene obveze i njihovo obdržavanje“. Za njegovanje moralnih i socijalnih vrlina nužna je pomoć Božje milosti (30).
Odgovornost i sudjelovanje. Da ispune dužnost svoje savjesti prema sebi i drugima, potrebno je ljudima osigurati unutarnju kulturalnu izobrazbu s pomoću raspoloživih sredstava. Takav osjećaj odgovornosti jedva se javlja ako su životni uvjeti nedostojni čovjeka. Sloboda slabi ako čovjek padne u krajnju bijedu, a jača ako čovjek prihvaća mnogostruke zahtjeve ljudske solidarnosti u službi ljudske zajednice. Koncil potiče države da što više ljudi sudjeluje u vođenju javnih poslova. Budućnost je čovječanstva u rukama onih koji budu znali ljudima ponuditi „razloge življenja i nadanja“ (31).
Utjelovljena Riječ i ljudska solidarnost. Bogu se svidjelo da od čovječanstva učini jedan narod koji će ga priznavati i u istini mu služiti. Krist je svojim utjelovljenjem htio biti dionikom ljudske zajednice. Dragovoljno se podložio zakonima svoje domovine. Apostolima je naložio da narodima naviještaju kako bi ljudski rod postao Božja obitelj sa zakonom ljubavi. Vazmenim je otajstvom ustanovio „novu bratsku zajednicu“, Crkvu, da se njezini članovi uzajamno pomažu darovima. Tako upotpunjena obitelj daje savršenu slavu Bogu (32).
Treće poglavlje: Ljudska djelatnost diljem svijeta
Problemi. Čovjek se pokušava razvijati duhom i radom. Danas znanošću širi gospodstvo nad prirodom, pa ono što je nekoć očekivao od „višnjih sila“, danas „vlastitom radinošću pribavlja“. Ipak nameću se mnogi problemi: Koji je smisao i vrijednost ljudske djelatnosti? Kako se time služiti? Koja je svrha ljudskih napora? Crkva, čuvarica Božje Riječi odakle crpi načela vjerskoga i moralnoga reda, iako nema uvijek spremna odgovora na svako pitanje, ipak želi povezati svjetlo Objave sa stručnim znanjem sviju da osvijetli put čovječanstva (33).
Vrijednost ljudske djelatnosti. Divovski ljudski napor da poboljša životne uvjete odgovara Božjemu naumu. Tomu služi i najobičniji svakodnevni poslovi. Kršćanin ni ne pomišlja da bi „razumno stvorenje bilo suparnik Stvoritelju“. Što čovjek moćniji, to odgovorniji. Kršćanska poruka ljude strože obvezuje na izgradnju svijeta (34).
Uređenje ljudske djelatnosti. Čovjek svojim radom ne mijenja samo svijet nego i usavršuje svoju svijest. Duhovno je vrjednije od materijalnoga. Čovjek više vrijedi po onome što jest nego po onome što ima. Više vrijedi postizanje veće pravednosti, širega bratstva i čovječnijeg uređenja ljudskih odnosa negoli sam tehnički napredak. Pravilo je ljudske djelatnosti ono što je po Božjoj zamisli u skladu s pravim dobrom ljudi i što omogućuje ispunjenje čovjekova cjelovita poziva (35).
Prava autonomija zemaljskih stvari. Pod autonomijom se razumiju stvorene stvari i društva s vlastitim zakonima i vrijednostima koje čovjek mora otkrivati, primjenjivati i sređivati. To odgovara Stvoriteljevoj volji. Čovjek pojedinim znanostima i umijećima priznaje njihove metode. Profane stvari i stvari vjere uzajamno se ne protive jer imaju izvor u istome Bogu. Koncil prizna da je bilo kršćana koji nisu dovoljno uviđali opravdanu autonomiju znanosti. Ali ako se pod autonomijom razumije neovisnost o Bogu, to je posve krivo. Stvorenje iščezava bez Stvoritelja. Kada je Bog zaboravljen, i samo stvorenje postaje nerazumljivo (36).
Ljudska djelatnost iskvarena grijehom. Kada se poremeti red vrijednosti i pomiješa zlo s dobrim, pojedinci i supine misle samo na svoje. Tu nedostaje pravo bratstvo, a veća moć čovječanstva prijeti uništenjem ljudskoga roda. U takvoj borbi čovjek samo s Božjom milosti može očuvati unutarnje jedinstvo. Svjetovni duh taštine i zlobe ljudsku djelatnost preokreće u sredstvo grijeha. Ljudske se djelatnosti zbog oholosti i sebeljublja moraju samo po Kristovu križu i uskrsnuću pročišćavati i usavršavati. (37).
Ljudska djelatnost usavršena u vazmenom otajstvu. Podnoseći smrt za nas grješnike, Krist nas poučava da valja nositi križ. Služenjem ljudima u ljubavi čovjek priprema „građu za kraljevstvo nebesko“. Gospodin je ostavio zalog te nade u sakramentu gdje se plodovi prirode „pretvaraju u njegovo slavno Tijelo i Krv: u večeri bratskoga zajedništva i u predokusu nebeske gozbe“ (38).
Nova zemlja i novo nebo. Obličje ovoga svijeta, izobličeno grijehom, prolazi. Poučeni smo da Bog priprema novo prebivalište blaženstva u uskrslom Kristu, gdje ostaje ljubav i njezino djelo. Iako treba razlikovati „ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva“, ipak je i on od velike važnosti, jer ćemo sve plodove prirode i mara naći očišćene od svake ljage, rasvijetljene i preobražene o Kristovu drugom dolasku (39).
Četvrto poglavlje: Zadaća Crkve u suvremenom svijetu
Suodnos Crkve i svijeta. Crkva, proizašla od Oca, utemeljena od Krista „kao društvo“, ujedinjena u Duhu, kao „vidljivi zbor i duhovna zajednica“, kao „kvasac“ svijeta, ima spasenjski cilj u budućem vijeku. Ona je nazočna među ljudima koji su pozvani rasti do dolaska Gospodnjega. Ona vjeruje da po svojim članovima može mnogo pridonijeti većem očovječenju ljudske povijesti i obitelji. Katolička Crkva cijeni što su druge kršćanske zajednice pridonijele. I vjeruje da joj svijet može uvelike pomoći u pripremi putova Evanđelja (40).
Pomoć Crkve pojedincima. Crkvi je povjereno otkriti otajstvo Boga i smisao čovjekove egzistencije, najdublju istinu o njemu samom. Ljudskom srcu odgovara samo Bog, a ne množina zemaljskih dobara. Čovjek ne može biti ravnodušan prema problemu religije, jer želi doznati značenje svoga života, rada i smrti. Samo Bog daje „najpotpuniji odgovor na ta pitanja“. Crkva čuva dostojanstvo ljudske naravi prema onima koji ljudsko tijelo previše ponizuju ili previše uzvisuju. Kao svetinju poštuje dostojanstvo savjesti i slobodnu odluku. Stalo preporučuje da se talenti podvostručuju i za služenje Bogu i za dobro čovjeka. Evanđelje je protivno lažnoj autonomiji u svijetu (41).
Pomoć Crkve ljudskoum društvu. Krist je Crkvi povjerio religioznu misiju, napose djela milosrđa. Ona priznaje dobro u društvu. Sposobna je u društvo unijeti jedinstvo po vjeri i ljubavi, pozivajući na uklanjanje razdora. Sve istinito, dobro i pravedno u društvu Crkva poštuje. Želi se slobodno razvijati „pod svakim oblikom vladavine koji priznaje temeljna prava osobe i obitelji i zahtjeve zajedničkog dobra“ (42).
Pomoć Crkve ljudskoj djelatnosti. Crkva potiče kršćane da vrše građanske dužnosti, jer se religiozni život ne sastoji samo od „pukih bogoštovnih čina i određenih ćudorednih dužnosti“, nego će oni svoja „ljudska, kućna, stručna, znanstvena ili tehnička nastojanja“ ujedinjavati u životnu sintezu s religioznim dobrima. Laici su pozvani da božanski zakon upisuju u život zemaljske zajednice te da svećenicima pružaju stručna mišljenja. Neka pastiri budu svjesni da svojim ponašanjem pružaju „svijetu lice Crkve“ po kojem se prosuđuje snaga poruke. Crkva zna da su se neki njezini članovi tijekom povijesti iznevjerili Božjemu Duhu i da sama mora dozrijevati u razvijanju svojih odnosa sa svijetom (43).
Pomoć koju Crkva prima od svijeta jest: napredak znanosti, blago ljudske kulture, pojmovi i jezik raznih naroda u evangeliziranju svijeta, a prilagođen način propovijedanja jest zakon svake evangelizacije. I pastiri i teolozi i sav Božji narod mora uz pomoć Duha razlučivati i tumačiti raznovrsne načine govora svoga vremena da se objavljena istina bolje shvati i prihvati. Sav razvoj na području obitelji, kulture, gospodarskoga i društvenoga života, nacionalne i internacionalne politike, daju nemalu pomoć i crkvenoj zajednici. Ona se može okoristiti čak i samim protivljenjem i progonom (44).
Krist Alfa i Omega. Crkva, dajući svijetu i primajući od njega, teži da se uspostavi Kraljevstvo Božje. Krist je cilj ljudske povijesti, središte ljudskoga roda, radost svih srdaca i punina njihovih želja. On je onaj kojega je Otac uskrisio, proslavio i postavio sucem živih i mrtvih. Putujemo prema dovršetku ljudske povijesti da se u Kristu obnovi sve što je na nebu i na zemlji. Sam Krist za sebe kaže (Otk 22,12-13) da je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak (45).
Drugi dio: Neki hitniji problemi
Proslov. Izloživši dostojanstvo ljudske osobe i njezine zadaće u društvu, Koncil u svjetlu Kristova nauka iznosi neke hitnije probleme, kao što su: ženidba i obitelj, gospodarsko-društveni i politički život, povezanost obitelji naroda i mir (46).
Prvo poglavlje: Promicanje dostojanstva ženidbe i obitelji
Ženidba i obitelj u suvremenom svijetu. Dobrobit osobe i društva usko je povezana s obiteljskom zajednicom. Ženidbu zamračuju: mnogoženstvo, rastave, „slobodna ljubav“ i druge deformacije. Ženidbena je ljubav češće oskvrnjena egoizmom, hedonizmom, kontracepcijom. Koncil se raduje što „duboke promjene“, unatoč poteškoćama, „očituju pravu narav te ustanove“ (47).
Svetost ženidbe i obitelji. Zajednica bračne ljubavi i života uspostavlja se, po božanskoj uredbi, neopozivom osobnom privolom, koja se priznaje i pred društvom. Bog je začetnik ženidbe, opremljene s različitim dobrima i svrhama za osobni napredak supružnika, njihovo potomstvo, ljudsko društvo i vječnu sudbinu članova. Po svojoj su naravi ženidba i bračna ljubav usmjerene prema rađanju i odgajanju potomstva kao krunom. „Intimno sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba i dobro djece zahtijevaju potpunu vjernost suprugȃ i njihovo nerazdruživo jedinstvo“. Prava je bračna ljubav uzeta u božansku ljubav Kristova otkupiteljskog djela, predstavlja ljubav Krista i Crkve, te se tako bračni drugovi posvećuju posebnim sakramentom približujući se svomu savršenstvu i proslavljanju Boga. Ako roditelji prednjače u dobru, i djeca će lakše naći put svetosti, odgovarajući zahvalno i s povjerenjem na dobročinstvo roditelja, pomažući im u potrebama (48).
Bračna ljubav. Ta ljubav, jer je ljudska i osobna, posebnim dostojanstvom oplemenjuje tjelesna i duševna očitovanja bračnoga prijateljstva. „Ona, dakle, daleko nadvisuje puko erotično nagnuće koje, egoistički uobličeno, prilično brzo i jadno iščezava“. Stoga bračni čini, izvršeni na ljudski način te stoga časni i dostojni, označuju međusobno darivanje i obogaćenje. Potvrđena vjernošću i opečaćena sakramentom, ta ljubav tijelom i dušom ostaje nerazrješivo vjerna u dobru i u zlu isključujući svaki preljub i svaku rastavu. Ta će se ljubav više cijeniti što se bude više isticala vjernošću i brižljivošću u odgoju djece pomažući obnovi ženidbe i obitelji. Mladi trebaju biti poučeni u dostojanstvu, zadaći bračne ljubavi i čistoći da u prikladno vrijeme uzmognu „prijeći iz čestitih zaruka k ženidbi“ (49).
Plodnost braka. Djeca kao najizvrsniji dar ženidbe pridonose dobru roditelja. Pravo njegovanje bračne ljubavi čini supružnike odlučno spremnima za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, kojoj su tumači. O bračnoj će zadaći oblikovati ispravan sud, pazeći na dobro svoje i svoje djece kao i na one koju predviđaju, rasuđujući materijalne i duhovne prilike, svjesni da u konačnici oni moraju donijeti sud. Pri tom ne mogu postupati proizvoljno, nego po savjesti suobličenoj božanskom zakonu, u posluhu crkvenom učiteljstvu. Koncil podsjeća na one roditelje koji razborito, sporazumno i velikodušno prihvaćaju odgoj i brojnijega potomstva. Pa i kada nema željkovane djece, „ženidba ostaje kao zajednica i zajedništvo čitava života i ima svoju vrijednost i nerazrješivost“ (50).
Bračna ljubav u održanju ljudskoga života. Koncilu je znano da ima prilika gdje se ne može povećati broj djece niti se može bez poteškoća njegovati bračno zajedništvo. Ali mu je znano i to da ne može biti proturječja između božanskih zakona o prenošenju života i njegovanja bračne ljubavi. Nečasna rješenja pružaju oni koji ne prezaju ni pred ubojstvom. Od začeća treba štititi život, a „pobačaj i čedomorstvo neizrecivi su zločini“. Djeci Crkve, koja se drže tih načela, nije dopušteno radi reguliranja poroda ići putovima koje je crkveno učiteljstvo odbacilo pri tumačenju Božjega zakona. Život ljudi i zadaća njegova prenošenja ne tiče se samo ovoga nego i vječnoga života (51).
Skrb oko promicanja dobra ženidbe i obitelji. Obitelj kao „škola bogatije čovječnosti“ potrebna je uzajamne suradnje supružnika u odgoju djece. Važna je uloga oba roditelja. Djecu treba tako odgajati da, kada odrastu, mogu slijediti zvanje - i ono duhovno - te u povoljnim uvjetima osnovati obitelj, a roditelji neka mlađe ne nagone ni na ženidbu ni na izbor bračnoga druga. U obitelji se susreću različiti naraštaji gdje se uči životna mudrost i usklađuju osobna prava. Državna vlast neka smatra „svojom svetom dužnošću“ da priznaje i podupire pravu narav ženidbe i obitelji, čuva javno ćudoređe i pomaže obiteljsko blagostanje. Valja osigurati pravo roditelja na rađanje i odgoj djece u krilu obitelji te zaštititi i one koji su lišeni obitelji. Stručnjaci u raznim znanostima mogu pomoći u ćudoredno časnoj regulaciji ljudskoga rađanja. Svećenici će svojim dušobrižničkim sredstvima pomoći obiteljima da uistinu radosno zrače. Neka supružnici budu jedno srce i jedna misao da, slijedeći Krista po radostima i žrtvama, budu svjedoci otajstva ljubavi koje je Gospodin svojom smrću i uskrsnućem objavio (52).
Drugo poglavlje: Ispravno promicanje napretka kulture
Uvod. Ljudska osoba samo po kulturi, tj. njegovanjem naravnih dobara i vrijednosti, prispijeva potpunoj čovječnosti. Pod kulturom se razumije sve ono čime čovjek izgrađuje i razvija svoje duševne i tjelesne darove, nastojeći spoznajom i radom ovladati svijetom. Napretkom ćudoređa i ustanova očovječuje se društvo. Protokom vremena čovjek svojim djelima izražava, priopćuje i čuva duhovna iskustva koja služe napretku cijeloga čovječanstva. Stoga kultura ima tri vidika: povijesni, društveni i etnološki. Jer kako se ljudi izražavaju u religiji i ćudoređu, u zakonima i pravnim ustanovama, u znanosti i umjetnosti, tako se stvara baština vlastita određenoj ljudskoj zajednici, narodu (53).
Prvi odsjek: Uvjeti kulture u današnjem svijetu.
Novi oblici života. Zbog nastalih društvenih i kulturalnih promjena može se govoriti „o novom dobu ljudske povijesti“. Obilježja moderne kulture: egzaktne znanosti razvijaju kritički sud; psihologija dublje tumači ljudsko djelovanje; povijesne znanosti ukazuju na svu promjenljivost i razvoj stvari; način se života i ponašanja sve više ujednačuje; industrijalizacija i urbanizacija stvaraju nove kulturalne oblike; priprema se općenitiji oblik ljudske kulture (54).
Čovjek – začetnik kulture. Ljudi su pokretači kulture. Sve više raste osjećaj samostalnosti i odgovornosti. Pred nama je zadaća izgradnje „boljega svijeta u istini i pravednosti“. Svjedoci smo rađanja „novoga humanizma“ u kojem se čovjek definira po svojoj odgovornosti prema drugima (55).
Poteškoće i zadaće. Čovjek gaji „velike nade“, ali tjeskobno gleda na mnogostruke protivnosti koje mora razriješiti: kako razmjena kultura ne smije unijeti pomutnju u život? Kako slijediti suvremenu dinamiku a ostati vjerni baštini? Kako od rasutih znanstvenih disciplina stvoriti njihovu sintezu? Kako postići da svi ljudi budu dionici kulturalnih dobara? Kako držati kulturalnu autonomiju a ne upasti u ovozemni antireligiozni humanizam? Ljudska se kultura mora tako razvijati da skladno odgaja cjelovitu ljudsku osobu (56).
Drugi odsjek: Neka načela za ispravno promicanje kulture
Vjera i kultura. Misleći na nebesko, vjernici su svjesni svoje zadaće na zemlji da surađuju na izgradnji čovječnijega svijeta te time izvršavaju Božji naum da zemlju sebi podvrgnu, stvaranje dovrše i same sebe usavrše. Različitim misaonim disciplinama ljudskoga uma čovjek se može uzdići „do uzvišenijih vidika istine, dobrote i ljepote“, a ne može pozitivnim metodama prodrijeti do najdubljih temelja stvarnosti; štoviše, može to pogodovati fenomenizmu i agnosticizmu. Zlosretne zablude koje niču iz današnje kulture ne smiju nas odvratiti da ne priznamo njezine vrijednosti: znanstveni rad, strogu kritičnost istraživanja, osjećaj solidarnosti, svijest odgovornosti da se osiguraju povoljniji uvjeti života. Sve to može biti priprema za prihvaćanje Evanđelja (57).
Mnogostruke veze između Evanđelja i ljudske kulture. Krist se utjelovljuje, kao i njegovo Evanđelje i Crkva, u određenoj kulturi i poprima njezine stečevine: jezik, pravo, način razmišljanja. Ali se Crkva ne navezuje ni na rasu ili narod, ni na poseban stil života, ni uz bilo koji prastari običaj. Ona od kultura prima i kulturama daje. Ona „iznutra oplođuje, učvršćuje, usavršuje i u Kristu obnavlja odlike i talente duha svakoga naroda i doba“ (58).
Različiti vidici u usklađivanju ljudske kulture. Kultura treba pomoći cjelovito usavršenje ljudske osobe, dobro zajednice i svega društva, gdje se odgaja religiozni, ćudoredni i društveni osjećaj. Postoji dvostruki red spoznaje: razuma i vjere. Crkva potvrđuje zakonitu autonomiju ljudske kulture i znanosti, koje ne smiju služiti političkim i gospodarskim moćima. Dužnost je javne vlasti „osobito među nacionalnim manjinama u pojedinim državama“, ubrzavati promicanje uvjeta i pomagala kulturalnoga života (59).
Treći odsjek: Neke hitnije zadaće kršćana s obzirom na kulturu
Pravo na blagodati kulture mora se priznati svima i provoditi u djelo. U današnjim povoljnim uvjetima kršćani su pozvani poraditi na tome da se svima prizna pravo na ljudsku kulturu i civilizaciju, bez obzira na rasu, spol, nacionalnost, religiju, društveni položaj. Osobito „osnovnu kulturu“, tj. pismenost. Valja omogućiti više studije i ljudima omogućiti službe koje odgovaraju njihovoj sposobnosti i stečenoj stručnosti. Koncil svraća pozornost na „seljake i radnike“ i na promicanje njihove ljudske kulture. I da žene preuzimaju njima svojstveno dioništvo u kulturalnom životu (60).
Odgoj za cjelovitu ljudsku kulturu. U mnoštvu različitih kulturalnih elemenata nema danas sinteze, ni organskoga sklada, ni „univerzalnoga čovjeka“. Ali je svaki čovjek dužan imati u vidu cjelovitu ljudsku osobu koja uključuje: „um, volju, savjest i bratstvo“, sve utemeljeno u Bogu. S pomoću knjiga i medija omogućuje se širenje kulture. Ali sve suvremene pogodnosti ne mogu ostvariti cjelovite osobe ako se „zanemari duboko pitanje o smislu kulture i znanosti za ljudsku osobu“ (61).
Pravilno usklađenje građanske kulture s kršćanskim odgojem. To ne ide bez poteškoća. Nova otkrića traže od teologa nova istraživanja. Teolozi su pozvani da na što prikladniji način priopćuju kršćanski nauk ljudima svoga vremena. Jedno je sadržaj vjere (depositum fidei), a drugo je izražaj vjere (modus enuntiandi). Valja uvažavati i teološka načela i psihološka i sociološka otkrića. Književnost i umjetnost nastoje razumjeti čovjekovu narav, njegovo iskustvo, njegov položaj u povijesti i svemiru i ocrtati bolju budućnost. Umjetnici trebaju doživjeti kako ih Crkva uvažava, prihvaća oblike umjetnosti, „u skladu sa zahtjevima liturgije“, da uzdižu duh k Bogu. Neka vjernici usklađuju pronalaske s kršćanskim duhom i običajima. Neka teolozi surađuju sa stručnjacima. Neka se što veći broj laika posveti teološkim znanostima i prizna im se potrebna sloboda istraživanja, razmišljanja te ponizna i odvažna izražavanja svoga mišljenja u onome u čemu su stručnjaci (62).
Treće poglavlje: Gospodarski i društveni život
Neki vidici gospodarskoga života. Čovjek je začetnik, središte i svrha svega gospodarsko-društvenoga života. Moderno je gospodarstvo obilježeno sve većim čovjekovim gospodarenjem prirode, sve većom međusobnom ovisnošću građanâ i narodâ, sve češćim zahvatom političke moći. Negativno: društvene neuravnoteženosti, tj. jednima nedostaje najnužnije, drugi rasipaju dobra. Crkva je razradila načela pravednosti i pravičnosti, koja Koncil iznosi (63).
Prvi odsjek: Gospodarski razvitak
Gospodarski razvitak u službi čovjeka. Sve treba služiti čitavu čovjeku, u svakoj rasi i naciji, ne samo u materijalnom nego i u intelektualnom, ćudorednom, duhovnom i religioznom pogledu, tako da se ostvari Božji plan s čovjekom (64).
Gospodarski razvitak pod čovjekovim nadzorom. A ne pod samovoljom moćnijih ljudi i država. Svi narodi trebaju sudjelovati u usmjeravanju toga razvitka. Zabluda je opirati se prijeko potrebnim reformama kao i prava ljudi podvrgavati kolektivnoj organizaciji proizvodnje. Ne smiju se bogatstva držati neiskorištena (65).
Uklanjanje golemih gospodarsko-društvenih razlika. Velike gospodarske razlike povezane su s pojedinačnom i društvenom diskriminacijom. Valja pomagati seljacima da povećaju proizvodnju, uvedu nužne promjene, postignu pravičan dohodak i usavršavaju svoju stručnu spremu. Prema radnicima-gostima u nekoj državi treba izbjeći svaku diskriminaciju s obzirom na plaću, stan i uvjete rada. U eri automatizacije valja se pobrinuti da svatko ima prikladno zaposlenje i tehničku izobrazbu, a bolesnima i starima valja osigurati sredstva za život i ljudsko dostojanstvo (66).
Drugi odsjek: Neka načela koja vode sav gospodarsko-društveni život
Rad, njegovi uvjeti i slobodno vrijeme. Čovjek svojim radom priskrbljuje za život svoj i svojih, povezuje se s bližnjima i služi im, dobrotvornošću može dati svoj doprinos dovršenju ne samo Božjega stvaranja, nego se pridružuje i otkupiteljskom djelu Isusa radnika u Nazaretu. Rad treba biti savjestan, dostatan, dostojno nagrađen. Radnik treba imati dovoljno odmora i slobodna vremena za obiteljski, kulturni i vjerski život (67).
Dioništvo u poduzećima i u cjelokupnu gospodarskom poretku; sukob u radu. U gospodarskim poduzećima - vlasnici, poslodavci, kadrovi i radnici – svi trebaju imati dioništvo u upravljanju prema prikladnim odredbama. Radnici trebaju sudjelovati u donošenju odluka, bilo izravno bilo po svojim predstavnicima. Među temeljna prava ljudske osobe ubraja se pravo radnika na osnivanje sindikata i na sudjelovanje u njima bez pogibelji odmazde. U slučaju gospodarsko-društvenih sukoba, osim pregovora, i obustava rada može biti nužno, iako krajnje, sredstvo za obranu prava i pravednih radničkih zahtjeva (68).
Namjena zemaljskih dobara svim ljudima. Bog je zemlju stvorio za sve ljude i narode. Koliko god čovjek smatrao neke stvari svojima, one mogu koristiti i drugima. Svima pripada pravo posjedovanja dijela dobara potrebnih pojedincu i njegovoj obitelji. Ako umirućega od gladi nisi nahranio, ubio si ga! govorili su sveci. U krajnjoj nuždi, sve je zajedničko, uz poštovanje svih ćudorednih zakona. U nerazvijenim društvima nastoji se putem običaja svakom članu osigurati najnužnije. U razvijenim društvima mrežama društvenih ustanova pridonosi se ostvarenju zajedničke namjene dobara. Valja promicati obiteljske i društvene službe koje se brinu za obrazovanje i odgoj (69).
Ulaganje dobara i novčana sredstva. Ulaganje dobara mora imati za svrhu osiguranje dostatnih mogućnosti zaposlenja i dovoljnih prihoda za danas i sutra. Neka odgovorni imaju pred očima hitne potrebe gospodarski slabije razvijenih naroda i krajeva. Prigodom promjene vrijednosti novca neka se pazi da gospodarski slabiji nepravedno ne pretrpe štetu (70).
Pristup vlasništvu i privatno raspolaganje dobrima. Vlasništvo nad vanjskim dobrima pridonosi da dotične osobe vrše svoju zadaću u društvu i gospodarstvu. Privatno vlasništvo daje potreban prostor za osobnu i obiteljsku samostalnost i za vršenje zadaće i dužnosti. U takva posjedovanja ne ulaze samo materijalna dobra nego i „stručne sposobnosti“. Prijenos privatnoga vlasništva u društveno može izvršiti mjerodavna vlast u skladu sa zahtjevima zajedničkoga dobra, uz pravičnu naknadu. Ne smije se privatno vlasništvo zlorabiti protiv zajedničkoga dobra. A i privatno vlasništvo po svojoj naravi ima i društveni značaj. Na privatnim poljoprivrednim posjedima, koji se obrađuju tek polovično, događa se da unajmljeni radnici primaju plaću nedostojnu čovjeka. Tu su nužne reforme: da se nedovoljno obrađivani posjedi podijele onima koji će ih učiniti plodnima, uvijek uz pravične naknade (71).
Gospodarsko-društvena djelatnost i Kristovo kraljevstvo. Kršćani su pozvani u takvim uvjetima, stekavši nužnu stručnost i iskustvo, svijetliti primjerom, čuvati pravi red stvari u vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju, imajući pred očima duh Blaženstava, a osobito duh siromaštva. Ako iz Kraljevstva Božjega budu crpili jaču i čišću ljubav, tako će po nadahnuću ljubavi izvršiti djelo pravednosti (72).
Četvrto poglavlje: Život političke zajednice
Suvremena javnost. Duboke strukturalne promjene utječu na život političke zajednice: na uporabu ljudske slobode, na postizanje zajedničkoga dobra, na uređenje odnosa među građanima, gdje se bolje štiti pravo na javno sastajanje i udruživanje, pravo na izražavanje vlastita mišljenja, pravo na privatno i javno ispovijedanje vjere; kao i prava nacionalnih manjina ne zanemarujući njihove dužnosti prema političkoj zajednici. Odbacuju se svi oblici političkoga uređenja koji priječe građansku slobodu ili slobodu vjerovanja, koji umnažaju žrtve političkih zločina i okreću vršenje vlasti od zajedničkoga dobra u korist neke stranke ili vlastodržaca (73).
Narav i svrha političke zajednice. Politička zajednica postoji radi zajedničkoga dobra iz kojega ona uzima svoje izvorno i vlastito pravo. Zajedničko dobro: sveukupnost uvjeta društvenoga života s pomoću kojega pojedinci, obitelji i udruge mogu lakše i potpunije postići svoje savršenstvo. Da se politička zajednica ne raspadne zbog različitih mišljenja, potrebna je javna vlast, koja će, ne „mehanički ili despotski“, nego kao ćudoredna snaga voditi građane prema dinamički shvaćenu zajedničkom dobru. Takav je poredak utemeljen na ljudskoj naravi. Tada su građani u savjesti obvezani na poslušnost. Odatle odgovornost, dostojanstvo i važnost onih koji predsjedaju. A gdje javna vlast prelazi granice svoje mjerodavnosti, neka građani poštuju zajedničko dobro a dopušteno im je braniti svoja prava držeći se granica naravnoga i evanđeoskoga zakona (74).
Suradnja svih u zajedničkom životu. Neka građani imaju na umu pravo i dužnost služiti se slobodnim pravom glasa radi promicanja zajedničkoga dobra. Crkva cijeni djelo onih koji uzimaju na sebe teret javne odgovornosti radi služenja dobru države. Da bi suradnja građana postigla svoj učinak, neka se u pozitivnu pravnom poretku priznaju, poštuju i promiču prava svih osoba, obitelji i skupina, zajedno s dužnostima koje obvezuju sve građane. Među tim dužnostima jest obveza državi davati materijalne i osobne usluge radi zajedničkoga dobra. Građani neka paze da ne daju prevelike moći javnoj vlasti ili da od nje zahtijevaju prevelike pogodnosti i prednosti. Neljudski je da politička vlast zapada u totalitarne ili u diktatorske oblike koji oštećuju prava osoba ili društvenih skupina. Neka građani velikodušno i vjerno gaje odanost prema domovini, pozorni na dobro cijele ljudske obitelji. Kristovi vjernici trebaju svijetliti primjerom u zajednici. Nikada nije dopušteno vlastitu korist pretpostaviti zajedničkom dobru. Treba se brinuti za građanski i politički odgoj i obrazovanje. Neka građani besprijekorno i razborito postupaju protiv nepravde i samovolje vlasti (75).
Politička zajednica i Crkva. Crkva se, zbog svoje zadaće i mjerodavnosti, ni na koji način ne miješa s političkom zajednicom, pa se tako razlikuje ono što vjernici zastupaju kao građani u svoje ime od onoga što kao vjernici zastupaju u ime Crkve. Politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, jedna je od druge nezavisna, i autonomna. Svoju će službu to bolje obavljati na dobro svih, što budu bolje njegovale zdravu međusobnu suradnju; čovjek nije samo povijesno biće, nego ima i vječni poziv. Propovijedajući evanđeosku istinu, Crkva poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana. Oni koji su u službi Božje Riječi služe se evanđeoskim sredstvima. Crkva ne polaže nade u povlastice građanske vlasti. Štoviše, odreći će se stečenih prava ako se utvrđeno dovodi u pitanje iskrenost njezina svjedočenja. Crkva mora imati pravo: slobodno propovijedati vjeru, nesmetano vršiti službu, donositi ćudorednu prosudbu i u stvarima političkoga poretka. Ona ima zadaću podržavati što god se istinito, dobro i lijepo nalazi u ljudskoj zajednici, učvršćujući među ljudima mir Bogu na slavu (76).
Peto poglavlje - Promicanje mira i razvitak zajednice naroda
Uvod. Cijela ljudska obitelj, nakon užasna II. svjetskog rata, dozrijeva za čovječniji svijet, ako se okrene istini mira. Blaženstvo o „mirotvorcima“ blista novim sjajem. Koncil kani osvijetliti „nadasve plemeniti pojam mira“, osuđujući „divljaštvo rata“ i pozivajući kršćane da uz pomoć Krista, začetnika mira, surađuju sa svima da se mir učvrsti u pravednosti i ljubavi (77).
Narav mira. Mir nije ni puka odsutnost rata, ni uspostava ravnoteže protivničkih sila, ni ishod nasilničke vladavine, nego je „djelo pravednosti“ (Iz 32,7), plod reda koji je Bog usadio u čovječanstvo. Zbog ljudskoga grijeha mir treba stalno izgrađivati, sa zahtjevom da svatko vlada svojim strastima a zakonita vlast da budno pazi na mir. Štoviše, mir je plod ljubavi, jer nema mira bez postizanja dobra svih naroda i bez dijeljenja s drugima bogatstva svoga uma i srca u poštovanju dostojanstva svih ljudi. To je ujedno učinak Križa kojim je Krist pomirio svijet. Ljudima kao grješnicima prijeti i prijetit će opasnost od rata „do Drugoga Kristova dolaska“. A oni koji se odriču nasilja ispunit će Izaijinu riječ (Iz 2,4) o prekivanju mačeva u plugove i kopalja u srpove (78).
Prvi odsjek – Izbjegavanje rata
Obuzdavanje ratnoga divljaštva. Unatoč neopisivim materijalnim i moralnim štetama od rata, još se uvijek ratuje „u jednom dijelu zemalja“, rabe se „svakovrsna znanstvena oružja“, a složenost međunarodnih odnosa omogućuje „podmukle i prevratničke metode“ kao i uporabu terorizma. Koncil navodi kao „zločinačke postupke“ osobito one kojima se „na bilo koji način i sustavno iskorjenjuje cjelokupno pučanstvo, narod ili nacionalna manjina“. To se žestoko osuđuje kao najstrašniji zločin - crimina horrenda - a pohvaljuju se oni koji se tomu suprotstavljaju. Međunarodni ugovori o ratnim ranjenicima i zarobljenicima moraju se poštovati i usavršavati da se obuzda ratno divljaštvo. Dok postoji pogibelj rata, „ne će se moći vladama zanijekati pravo na zakonitu obranu“, nakon što su iscrpljena sredstva mirovna pregovaranja. Ali jedno je opravdano braniti neke narode, a drugo je htjeti podjarmiti druge narode. Oružana moć ne opravdava vojnu uporabu, niti je time što je rat već buknuo - sve dopušteno (79).
Totalni rat. Ratni pothvati s usavršenim naoružanjem mogu nanijeti „neizmjerna i neograničena razaranja“, koja stoga idu preko granice zakonite obrane. Kada bi se primijenila sva sredstva u arsenalima velikih država, došlo bi do gotovo potpuna uništenja zaraćenih strana i do smrtonosnih učinaka u svijetu. To nagoni da se u novom duhu promatra i pitanje rata. Koncil osuđuje totalan rata i izjavljuje: „Svaki ratni zločin koji bez razlike ide za uništenjem čitavih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom zločin je protiv Boga i samoga čovjeka“. Novo sofisticirano naoružanje daje prigodu ljudima da počine takve zločine. Koncil zaklinje sve, osobito državnike, da imaju pred očima toliku odgovornost pred Bogom i čovječanstvom (80).
Utrka u naoružanju. Moderno naoružanje ne služi samo ratovanju nego i zastrašivanju protivnika. Ali time se ne postiže pravi mir, niti se uzroci rata uklanjaju, nego pomalo povećavaju. Dok se basnoslovne svote ulažu u dobavljanje oružja, ne može se dati dovoljno lijeka za toliku bijedu u svijetu. Umjesto da se razdori među državama korjenito izliječe, zaražavaju se drugi dijelovi svijeta. Stoga: „utrka u naoružavanju jedna je od najtežih rana čovječanstva; ona na nepodnosiv način ranjava siromahe“. Ako se to ne spriječi, ako se ne oslobodimo staroga robovanja ratu, ako se ne pronađu dostojniji putovi za rješavanje sporova, „ne znamo kamo će nas odvesti taj zlokobni put kojim smo krenuli“, veli Koncil (81).
Posvemašnja zabrana rata i međunarodno djelovanje radi izbjegavanje rata. Koncil priželjkuje vrijeme kada će neka „sveopća javna vlast, priznata od sviju“, osigurati „obdržavanje pravednosti i poštovanje prava“, zaustaviti utrku u naoružanju, pronaći sredstva mira u povjerenju i „posve zabraniti svaki rat“. Podržava sve oni koji rade na tome da se otklone opasnosti rata. I moli Boga da im dadne snage u tome pothvatu. Stoga je neodgodivo potreban odgoj novoga mentaliteta i novoga nadahnuća u javnome mnijenju, koje će ukloniti osjećaje neprijateljstva, prezira i nepovjerenja, rasnu mržnju i ideološku zadrtost koje dijele i međusobno suprotstavljaju ljude. Kristova se Crkva, „postavljena usred tjeskobe sadašnjega vremena“, ne da zavarati lažnom nadom, nego se čvrsto uzda da čovječanstvo ne će iskusiti „stravičan mir smrti“, nego pravi mir u promjeni srdaca (82).
Drugi odsjek – Izgradnja međunarodne zajednice
Uzroci razdora i njihov lijek. Uzroci rata jesu nepravde iz kojih proizlaze ekonomske nejednakosti; drugi uzroci izviru iz pohlepe za vlašću i iz prezira prema siromašnima, a još su dublji uzroci: ljudske zavisti, nepovjerenja, oholosti i druge sebične srasti. Tako su ljudi i bez rata u stalnim napetostima i nasiljima. Koncil se zalaže za međunarodne organizme koji će promicati mir (83).
Zajednica naroda i međunarodne ustanove. Budući da se ide za zajedničkim dobrom, nužno je da „zajednica narodâ dade poredak koji je u skladu s današnjim zadaćama“. Pozivaju se postojeće ustanove međunarodne zajednice da u socijalnom pogledu udovolje potrebama ljudi, kao što su: prehrana, zdravstvo, odgoj i rad, zatim da se pospješi napredak država u razvoju, pomogne izbjeglicama i iseljenicima. Na svim tim područjima „Crkva se raduje duhu pravog bratstva koje cvate među kršćanima i nekršćanima“ (84).
Međunarodna suradnja na gospodarskom planu. Gotovo su se svi narodi osamostalili, ali nisu slobodni od prevelikih nejednakosti. Zemlje u razvoju potrebne su i novca i stručne pomoći razvijenih. Napredne zemlje moraju nerazvijene pomagati „u obliku darova ili zajma ili novčanih ulaganja“. Neka se daje širokogrudno i bez gramzivosti, i neka se prima sa svom čestitošću. Da se uspostavi pravi međunarodni ekonomski poredak, potrebno je „ukloniti preveliku žudnju za zaradom, nacionalno koristoljublje, težnju za političkim gospodarenjem, militarističku računicu i spletke oko širenja i nametanja ideologijâ“. Svi trebaju pokazati spremnost za iskren dijalog (85).
Neke korisne norme. U tu svrhu Koncil navodi ove četiri opće norme:
a) Narodi u razvoju trebaju se razvijati usavršavanjem svojim građana iz rada i vlastitih duhovnih sila, a ne oslanjati se samo na tuđe izvore pomoći;
b) Dužnost je razvijenih država da u tome pomognu nerazvijenima;
c) Dužnost je međunarodne zajednice poticati gospodarski rast tako da se namijenjena sredstva što učinkovitije i u potpunoj pravičnosti rasporede;
d) Valja se pri tom čuvati onih nezrelo predloženih rješenja koja se protive duhovnoj naravi i napretku naroda, iako mu pružaju materijalne olakšice (86).
Međunarodna suradnja s obzirom na porast pučanstva. Hitno je potrebno u suradnji svih, pogotovo bogatijih država, istražiti kako bi se ono što je nužno za održavanje života i obrazovanje ljudi moglo osigurati i staviti na raspolaganje potrebnim zemljama. Vlade u pojedinim državama imaju pravo i dužnost urediti zakonodavstvo o društvu, obitelji, preseljenjima, stanju i potrebama države, a uz praćenje i „katoličkih stručnjaka“. S obzirom na govor da se svakovrsnim načinima javne vlasti posve umanji porast pučanstva, Koncil odbacuje rješenja koja se protive ćudorednu zakonu, jer je neotuđivo čovjekovo pravo na ženidbu i rađanje djece; broj djece ovisi o odgovornu sudu koji valja ispravno oblikovati ravnajući se po Božjem zakonu. Neka se roditelji obavijeste o istraživanju metodâ kojima se supruzi mogu služiti u određivanju broja djece i „čija je pouzdanost dobro dokazana te je jasno da su u skladu s ćudorednim poretkom“ (87).
Zadaća kršćana u pružanju pomoći. Neka se ukloni sablazan „da neke države, u kojima se počešće veći dio građana resi kršćanskim imenom, imaju dobara dok su druge lišene potrebnih sredstva za život“. Kršćani su dužni pomagati potrebnima ne samo od svoga suviška, nego i od osnovnoga. Način pomaganja neka se ravna po planu u biskupijama i državama, i neka se omogući dolična izobrazba takvim služiteljima (88).
Djelatna prisutnost Crkve u međunarodnoj zajednici. Crkva, propovijedanjem Kristova Evanđelja i dijeljenjem bogatstva milosti, pridonosi jačanju mira i bratskom zajedništvu ljudi i naroda. Stoga Crkva treba biti djelatno nazočna u samoj zajednici naroda nadahnjujući se jedino željom da svima služi. U tu svrhu potrebno je omogućiti mladeži vjerski i građanski odgoj (89).
Uloga kršćana u međunarodnim ustanovama. Izvrstan oblik međunarodne djelatnosti jest zajednički posao kršćana s drugima ljudima u ustanovama za promicanje međunarodne suradnje. U tom su smislu korisne i služe izgradnji mira i bratstva razne međunarodne katoličke organizacije, koje treba jačati i brojem i sredstvima i usklađivanjem snaga stvarajući svijest o sveopćoj solidarnosti i odgovornosti. Posebno je poželjna suradnja katolika na ekumenskom području. Koncil potiče na stvaranje „nekog organizma sveopće Crkve“ da potiče i promiče napredak u onim krajevima koji time oskudijevaju (90).
Zaključak
Zadaća pojedinih vjernika i partikularnih Crkava. Koncil je uvjeren da ono što je iznio od blaga crkvenoga nauka može koristiti i vjernicima i ne vjernicima u usklađivanju svijeta s čovjekovim dostojanstvom (91).
Dijalog među svim ljudima. Crkva, okupljajući čitav svijet u jedinstvo, promiče iskren dijalog. Taj se dijalog prvo provodi u samoj Crkvi držeći se načela: u nužnom jedinstvo, u dvojbenom sloboda, u svemu ljubav. Koncil misli i na ostalu braću koja ne žive s nama u punom zajedništvu, a ispovijedaju Presveto Trojstvo; što kršćansko jedinstvo bude više napredovalo u istini i ljubavi, to će i svijetu biti više predznak jedinstva i mira. Crkva je otvorena i prema onima koji njeguju visoka dobra čovječnosti, a još ne priznaju njihova Začetnika, kao i onima koji se Crkvi suprotstavljaju i na razne je načine progone. Svi smo pozvani, „ljudskim i božanskim pozivom“, bez nasilja i prijevare surađivati na izgradnji svijeta (92).
Izgradnja i dovršenje svijeta. Kršćani, vjerni Evanđelju i koristeći se njegovom snagom, povezani sa svima koji vole i njeguju pravednost, prihvaćaju golem posao služenja ljudima današnjega vremena. Otac nebeski hoće da u svima prepoznamo Krista brata, u riječi i djelu, i svjedočimo u istini i ljubavi. Tako će se ljudi širom svijeta pobuditi na živu nadu, koja je dar Duha Svetoga, da konačno u miru i blaženstvu budu primljeni u vječnu domovinu (93).
* Na hrvatskom je među prvima konstituciju Gaudium et spes komentirao T. Šagi Bunić, u: Ali drugog puta nema, Zagreb, 169., str. 295-396. Mnoštvo je teoloških članaka na hrvatskom u kojima su bili komentirani pojedini brojevi GS.
U skladu s br. 90 GS godine 1967. osnovana je Papinska komisija a od 1988. zove se Papinsko vijeće Iustitia et pax. Izdaje dokumente i knjige.
