Godina vjere
06. February 2013.
Foto:
nepoznato

KONSTITUCIJA O CRKVI - LUMEN GENTIUM

     Lumen gentium (LG) jedna je od najvažnijih konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila. Dogmatska konstitucija o Crkvi izložena je u osam poglavlja.

     1 - Otajstvo Crkve (br.1-8). Crkva se definira kao „u Kristu na neki način sakrament ili znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (1). Od Oca polazi, Sin je ostvaruje po Duhu Svetome. Ona je od postanka svijeta: predoznačena, u povijesti Izraela pripremljena, u posljednjim vremenima uspostavljena, izljevom Duha očitovanana svršetku vjekova bit će dovršena (2). To je jedina Kristova Crkva koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katoličkom i apostolskom; nju je Spasitelj poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase; njemu i ostalim apostolima povjerio je njezino širenje i upravljanje i zauvijek ju je postavio „kao stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15). Ta Crkva u ovome svijetu ustanovljena i uređena kao društvo, postoji/subsistit u Katoličkoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajedništvu (8). Novost je ona riječ „subsistit“-postoji, jer je do tada uvijek bilo „est“-jest. Kristova Crkva jest Katolička Crkva, a sada se kaže: Kristova Crkva subsistira ili postoji u Katoličkoj Crkvi jer LG odmah dodaje i obrazloženje: „izvan njezina ustroja nalaze mnogi elementi posvećenja i istine koji, kao darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, snažno potiču na katoličko jedinstvo“. A ti su mnogi elementi posvećenja osobito u pravoslavlju. Priznajemo svoje, ne niječemo što je u drugih

      2 - Narod Božji (br. 9-17). Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno nego kao narod. Zato je iz mnogih naroda izabrao jedan narod (populus ex populis), izraelski, s kojim je sklopio savez i postupno ga poučavao. A Krist je ustanovio Novi Božji narod iz svih naroda. Tomu je mesijanskom narodu glava Krist, u srcima prebiva Duh Sveti, zakon mu je nova zapovijed: ljubiti poput Krista, a svrha mu je kraljevstvo Božje (9). Koncil govori o postupnosti pripadanja Crkvi, Narodu Božjemu: Katolici joj pripadaju potpuno, kada prihvaćaju njezino potpuno uređenje: ispovijedanje vjere, sakramente i crkvenu upravu. I stoga „se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji – iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu Kristu ustanovio Katoličku Crkvu kao nužnu – ipak ne bi u nju htjeli ući ili u njoj ustrajati“ (14). Rečeno je u kondicionalu; Bog daje spasenje.   

      Ima onih koji se diče kršćanskim imenom, ali ne ispovijedaju cjelovitu vjeru ili ne drže jedinstvo zajedništva pod Petrovim nasljednikom kao što su pravoslavci, anglikanci, protestanti (15), a svi su drugi „usmjereni prema Božjemu narodu“ i mogu postići vječno spasenje ako „bez krivnje“ ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti“ (16).  

     3 - Hijerarhijsko uređenje Crkve, posebno episkopat (br. 18-29). Na I. vatikanskom koncilu definirane su dvije papinske dogme. Jedna je o Papinu primatu ili prvenstvu, tj. da Papa ima svu vlast -  biskupsku, redovnu i neposrednu - na svu Crkvu i na svakoga vjernika, za dobro cijele Crkve. A druga je o Papinoj nezabludivosti ili neprevarljivosti, tj. da rimski prvosvećenik, kada vršeći službu pastira i učitelja svih kršćana, svojim vrhovnim apostolskim auktoritetom definira nauk o vjeri ili ćudoređu tako da je ima držati sva Crkva, po božanskoj pomoći, koja mu je obećana u sv. Petru, ima onu nezabludivost kojom je božanski Otkupitelj htio opskrbiti svoju Crkvu pri definiranju nauka o vjeri i ćudoređu. Drugi vatikanski koncil želi nastaviti tim razmišljanjem i iznijeti nauk o biskupima (18). LG govori o biskupima kao „kolegiju“, koji nasljeđuje kolegij ili stalnu skupinu apostola. Budući da su čak 322 biskupa dala svoje primjedbe na pojam „kolegija“ iz bojazni da se ne bi opet sve vratilo na srednjovjekovni osuđeni koncilijarizam, tj. Koncil upravlja Crkvom, izrađena je „predhodna napomena“ (Nota praevia). Zbor biskupa uvijek djeluje s Glavom, Papom. Biskupi su „učitelji nauka, svećenici svetoga bogoslužja i služitelji u upravljanju“ (20). Oni tu moć ili vlast primaju u biskupskom ređenju, ali za njezino konkretno vršenje potrebno je „kanonsko poslanje“ od Pape, odnosno potrebno je „hijerarhijsko zajedništvo“ s Papom i ostalim biskupima. Koncil naučava da se „biskupskim posvećenjem dijeli punina sakramenta reda“. Oni po sakramentu reda uzimaju nove izabranike u biskupski zbor (21). Članom biskupskoga zbora netko postaje snagom sakramentalnoga posvećenja i hijerarhijskoga zajedništva s Glavom i udovima Kolegija. Nije samo Papa subjekt vlasti u cijeloj Crkvi, nego i svi biskupi zajedno s Glavom, i nikada bez te Glave (22). Svaki biskup upravlja svojom biskupijom jurisdikcijski, a „kao članovi biskupskoga kolegija i zakoniti nasljednici apostola, svaki je dužan brinuti se za sveopću Crkvu (23). Posebna je važnost pridana mjesnoj ili partikularnoj Crkvi koja ima sva obilježja opće Crkve ako živi u punom liturgijskom, doktrinarnom hijerarhijskom vezu. Samo je Papa, Rimski biskup, nasljednik sv. Petra, a nijedan se biskup ne može pozvati na to da je nasljednik nekoga pojedinog apostola. Zato se kaže da Apostolski zbor s Petrom ima nasljednika u Biskupskom zboru s Papom.

     4 - Laici (br. 30-38). Pod laicima se misli na sve Kristove vjernike, osim članova svetoga Reda i od Crkve odobrenoga redovničkog staleža (31). Laici po krštenju imaju svećeničku, proročku i kraljevstvu službu, ali njihova se svećenička služba razlikuje od ministerijalnog svećenika ne samo stupnjem nego u biti, po naravi. Laici su pozvani da svojom stručnošću pomažu mjesnu Crkvu: uvijek u istinoljubivosti, poštovanju i dužnom posluhu prema onima koji predstavljaju Krista na zemlji. Laicima se nakon Koncila povjeravaju mnoge zadaće, što nije bila praksa u prošlosti.

     5 - Sveopći poziv na svetost (br. 39-42). Svaki je krštenik pozvan na ispunjenje zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, tj. na svetost; odatai Bogus alvu, a služiti braći na tzemlji.

     6 - Redovnici (br. 43-47). Posebnim pozivom pozvani da u zavjetima čistoće, siromaštva i posluha idući protiv triju požuda: tijela, očiju i oholosti života, izbližega slijede Krista. Obnova redovništva obuhvaća povratak Kristu, povratak ideji vlastita utemeljitelja, prilagođenje dotičnim prilikama i kulturi, ne samo vanjsko, nego i unutarnje preobraženje, uključenje u pastvu i misionarstvo.

     7 - Eshatološki značaj putujuće Crkve (br. 48-51). - Kristova obnova ljudskoga roda i cijeloga svijeta, svemira, nakon njegova Drugoga dolaska (48). Crkva je "već" tu, "ali još ne"dovršena: Bit će potpuna na nebesima (Yes, but not yet). Ovo je bila više teološka krilatica, duhovito engleski izražena, ali je misaono ušla i u koncilski dokument kao dobra formulacija eshatološke i ekleziološke misli. Sud Božji: osobni nakon smrti, i posljednji nakon uskrsnuća tijela (48). Crkva doživljava tri faze jedne Crkve: putujuća, gdje je stalna borba protiv napasnika, protivnika; patnička, gdje stalno podnosi muke, nevolje, nepravde; pobjednička, gdje je vječna sreća i radost. Sveci: daju nam primjer, s njima smo u zajedništvu i zagovaraju nas kod Boga. Opomena zbog nepravilnosti u liturgiji: pretjerano ako se više štuju i časte Sveci nego bogoštuje Krist; nedostatno ako se Svecima ne iskazuje dužna čast 51).

     8 - Blažena Djevica Marija u otajstvu Krista i Crkve (br. 52-69). Ovo je poglavlje pravi mariološki traktat sa sve četiri marijanske dogme: Bogorodica, Djevica, Bezgrješna, Uznesena, traktat razdijeljen u pet dijelova: Uvod, Uloga Gospina u ekonomiji spasenje, Gospa i Crkva, Štovanje Gospino u Crkvi, Gospa znak pouzdane nade i utjehe putujućem Božjem Narodu. Nije prošao zahtjev jednoga dijela otaca koji je tražio da se Gospa proglasi „Majkom Crkve“. Nju Katolička Crkva štuje kao „preljubazna majku“ (53). Nazvana je „majkom ljudi, osobito vjernika“ (54). Umjesto „Suotkupiteljica“ nazvana je „plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova“ (61).  Koncil kaže da se Gospa u Crkvi (ne od Crkve) zaziva kao „Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica“, ali to se „shvaća tako da niti što oduzima niti što nadodaje dostojanstvu i djelotvornosti Krista, jedinoga Posrednika“ (62). Koncil poziva teologe i propovjednike da se „u promatranju jedinstvenoga dostojanstva Bogorodice brižno suzdržavaju od svakoga krivog pretjerivanja te isto tako i od prevelike skučenosti uma“ (67).

     * Za konstituciju Lumen gentium, 21. studenoga 1964., glasovao je 2.151 koncilski otac, a petorica su bila protiv. Na hrvatskom je u izdanju Filozofsko-teološkog instituta u Zagrebu izišao dvosveščani komentar konstitucije, svezak I., 1977.: R. Brajčić i M. Zovkić, te svezak II., 1981.: R. Brajčić – I. Kopić – N-M. Roščić – A. Strle – D. Dimitrijević . U Mostaru je 1995. u izdanju Crkve na kamenu izišla knjiga Prijestolje Mudrosti s komentarom osmoga poglavljaLumen gentium, mariološki traktat, str. 11-72.  

--------------------------------------------------------------

Objavljeno: Crkva na kamenu, 2/2013., str. 4-5.