KONSTITUCIJA O BOŽANSKOJ OBJAVI - DEI VERBUM
Svestrano poučavanje Biblije s katoličke strane posebno je potaknuto papinskim enciklikama Providentissimus Deus – Providonosni Bog (1893.) iDivino Afflante Spiritu – Dahom Božanskoga Duha (1943.), a svoj pun zamah postiglo na Drugom vatikanskom koncilu. Dei Verbum ili Riječ Božja jedna je od četiri konstitucije Drugoga vatikanskoga koncila odnosno jedna od dvije „dogmatske“ konstitucije – uz LG - i kao takva najauktoritativniji tekst Koncila. Razdijeljena je u šest poglavlja odnosno u 26 brojeva.
U 1. poglavlju (br. 2-6) govori se o Božjoj objavi ili samopriopćenju: “Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe i priopći otajstvo svoje volje” kako bi ljudi po Kristu, utjelovljenoj riječi, u Duhu Svetom imali pristup Ocu i bili zajedničari božanske naravi. Ta se objava događa djelima i riječima – gestis verbisque – u povijesti spasenja (2). Trojstvena struktura objave.
Isus Krist “sveukupnom svojom prisutnošću i očitovanjem samoga sebe, riječima i djelima, znamenjima i čudesima, a pogotovo svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih, kao i slanjem Duha Svetoga dovršuje objavu“ i ne treba više očekivati nikakve nove javne objave prije Isusova drugoga dolaska (4).
Mi ljudi na to odgovaramo Bogu posluhom vjere – oboedientia fidei - kojoj je potrebna Božja milost i unutarnja pomoć Duha Svetoga (5).
Koncil ispovijeda da se Bog može spoznati iz stvorenja naravnim svjetlom ljudskoga razuma, a njegovoj se objavi treba pripisati da svi mogu u sadašnjem stanju ljudskoga roda “lako, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude, spoznati ono što u božanskim stvarima ljudskom razumu nije samo po sebi nedohvatno” (6).
U 2. poglavlju (br. 7-10) riječ je o prenošenju Božanske objave: Krist Gospodin, u kojem se dovršuje sva objava višnjega Boga naložio je svojim učenicima da njegove riječi propovijedaju, a neki su od njih i neki apostolski muževi “nadahnuti istim Duhom Svetim, poruku spasenja pismeno izručili”. Ta Sveta Predaja i to Sveto Pismo, koje su apostoli predali svojim nasljednicima, biskupima, jest poput zrcala u kojoj Crkva promatra Boga (7).
Apostoli poučavaju vjernike da ono što su čuli i povjerovali čvrsto drže i da se za vjeru bore. Ta je Predaja, koja se poučava i u spoznanju raste, živi slijed za koji svjedoče sveti oci i Crkva vjernica i moliteljica (8).
Sveto Pismo i Predaja proistječu iz istoga božanskog izvora. Nisu dakle dva izvora, nego imaju isti izvor, Boga. Zbog toga „oboje valja primati i častiti jednakim osjećajem zahvalnosti i poštovanja” (9).
Sveta Predaja i Sveto Pismo tvore „jedan sveti polog Božje riječi“ –depositum verbi Dei – koji je Bog povjerio Crkvi na čuvanje i autentično tumačenje. Zadaća autentična tumačenja povjerena je “samo živomu crkvenom učiteljstvu“ koje tu vlast obnaša u ime Isusa Krista. To učiteljstvo nije iznad Božje riječi, nego joj služi tako da „iz ovoga jednoga pologa vjere –depositum fidei – crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati“ (10).
3. poglavlje (br. 11-13) govori o božanskom nadahnuću Svetoga Pisma i njegovu tumačenju. Dvije su važne razlike: Prva, ono što je u Svetom Pismu napisano nije sve od Boga objavljeno, ali jest sve od Duha Svetoga nadahnuto. Drugo, budući da je sve od Duha nadahnuto, „mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim Pismima“ (11). Da bi se moglo razlučiti što je stvarno htio Bog reći i sveti pisci napisati, treba imati u vidu književne vrste – genera litteraria – jedan je pristup povijesni, drugi proročki, treći pjesnički itd. Osim toga treba imati u vidu način i mentalitet ili duh u kojem je pisac živio, disao i pisao. Duh je Božji glavni pisac, ali je i ljudski pisac pravi auktor. Sveto Pismo valja tumačiti u istom duhu u kojem je pisano, stoga je potrebno imati u vidu živu predaju Crkve i analogiju vjere - analogia fidei (12). To će reći ne može se proučavati na pr. uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo bez obzira na vjeru Crkve u Marijino bogorodištvo, djevičanstvo i bezgrješno začeće.
Bog se u hodu prema ljudskom rodu spustio na ljudsku razinu da sesusretne s čovjekom – condescensio, Krizostomov izraz synkatabasis – služeći se ljudskim govorom (13).
U 4. poglavlju (br. 14-16) radi se o Starom Zavjetu, u kojem je govorio živi i pravi Bog (14). Sav je Stari Zavjet bio usmjeren na Novi, na dolazak Krista, sveopćega Otkupitelja. Premda te knjige sadržavaju također ono što je nesavršeno i uvjetovano vremenom, one ipak pokazuju pravo Božje odgojno postupanje. A vjernici ih prihvaćaju jer se u njima „krije otajstvo našega spasenja“ (15).
Novi se Zavjet u Starome skriva, a Stari se u Novom otkriva (16).
5. poglavlje (br. 17-20) govori o Novome Zavjetu, o Kristu rođenu u punini vremena, punu milosti i istine; On „jedini ima riječi vječnoga života“ (17).
Među 27 spisa novoga Zavjeta posebno se ističu četiri evanđelja – Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo - koja imaju „apostolsko podrijetlo“ (18) i sadrže temelje vjere – fundamenta fidei.
Crkva drži povijesnost evanđelja naučavajući da nam je prenesena istina o Isusu (19).
Pavlovi spisi i druge Poslanice pisane su po nadahnuća Duha Svetoga, govore o početcima i čudesnu širenju Crkve i razjašnjavaju Isusov pravi nauk (20).
6. poglavlje (21-26) odnosi se na Sveto Pismo u životu Crkve.
„Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo kao kruh života“ (21).
Crkva se brine da se prirede prijevodi Biblije na raznim jezicima, a preporučuje da se prirede i u zajedničkom naporu s odijeljenom braćom (22). Cijela Biblija - 73 knjige - prevedena je do sada na 429 jezika, a samo Novi Zavjet - 27 knjiga - preveden je na 1.145 jezika. Najprevođenija knjiga na svijetu. Knjiga nad knjigama, u pravom smislu riječi.
Koncil potiče tumače Svetoga Pisma na dublje proučavanje svetih tekstova kako bi se mogli staviti na raspolaganje propovjednicima i svim vjernicima (23).
Teologija ima svoj temelj u Svetom Pismu. Biblija je „duša svete teologije“. U svemu poučavanju „liturgijska homilija mora imati iznimno mjesto“ (24).
Koncil potiče sve slojeve Crkve na proučavanje Božje riječi jer nepoznavanja Pisama jest nepoznavanje Krista“, kako je rekao sv. Jeronim (25).
Koncilski se oci nadaju da će čašćenje Pisma uroditi većim plodom i poletom duhovnoga života (26).
Konstitucija je odobrena 18. studenoga 1965. godine s 2.344 glasa, a protiv ih je bilo 6. Koncilski su dokumenti, inače, prolazili i odobravani ako su imali dvotrećinsku većinu glasova. A tako su i toliko obrađivani da su svi izglasavani gotovo jednodušno.
Na hrvatskom je izišao stručan komentar Konstitucije o božanskoj objavi - Dei Verbum u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, 1981., a sudjelovala su trojica bibličara: fra Ljudevit Rupčić, don Ante Kresina i isusovac Albin Škrinjar.
Hrvatski prijevodi cijeloga Svetog Pisma:
- Isusovac Bartol Kašić, Rim, 1630.; tiskano je cjelovito tek 2000. godine u Njemačkoj.
- Franjevac Petar Katančić, Budim, 1831.
- Zadarski svećenik don Ivan Matija Škarić, Beč, 1857-1861.
- Nadbiskup Ivan Šarić, Sarajevo, 1942.; revizija Šarićeva prijevoda (B. Odobašić, K. Višaticki, M. Zovkić), 5. izdanje 2010.
- Hrvatski bibličari i književnici, Stvarnost, Zagreb, 1968.
----------------------------------------------
Crkva na kamenu, 3/2013., str. 4-5.
