IZJAVA O LJUDSKOM DOSTOJANSTVU – DIGNITATIS HUMANAE
Jedna od triju Izjava Drugoga vatikanskoga koncila s punim naslovom glasi: Deklaracija o vjerskoj slobodi. O pravu osobe i zajednicȃ na društvovnu i građansku slobodu u pitanjima vjerovanja. Za Izjavu je glasovalo 2.308 koncilskih otaca, protivnih je bilo 70, a ništetnih 8. Samo je više protivnih bilo s obzirom na Izjavu o nekršćanskim religijama - Nostra aetate (88) i na pastoralnu konstituciju u suvremenom svijetu – Gaudium et spes (75). IzjavuDH proglasio je papa Pavao VI. dan prije svršetka Koncila, 7. prosinca 1965. Ima svega 15 brojeva: osim Uvoda (br. 1), tu su dva dijela: prvi, Opće načelo vjerovanja (2-8), i drugi, Sloboda vjerovanja u svjetlu objave (9-15).
Polazište je ljudska osoba, . a ne bilo koja druga vrijednost, koja se ne relativizira nego se stavlja u odnos prema osobi. Ljudi našega vremena sve su svjesniji svoga dostojanstva i žele doživljavati svoju odgovornu slobodu, bez ikakve fizičke prisile, ali ne mogu se osloboditi moralne obveze. Ljudi traže ograničenje javne vlasti, osobito s obzirom na duhovne i vjerske vrijednosti. Koncil uvažava tradiciju, poboljšava neke vjekovne definicije i otvoren je novim vrijednim elementima. Bog je ljudima objavio svoj put spasenja. „Vjerujemo da ta jedna prava religija postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi“. Ovaj izraz „vjerujemo“ jest upravo čin našega vjerovanja, a nije neko obično mišljenje ili pričinjanje. Svi su ljudi dužni prihvatiti istinu kako je u životu spoznaju (br. 1).
I. Opće načelo slobode vjerovanja
Objekt i temelj slobode. Temeljna je ova misao Izjave: Drugi Vatikanski koncil izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na slobodu vjerovanja. Takva se sloboda sastoji u tome da svi ljudi moraju biti izuzeti od pritiska bilo pojedinaca bilo društvovnih skupina i bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u stvarima vjerovanja nitko ne bude niti primoravan postupati protiv svoje savjesti niti sprječavan postupati po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima, sve „u dužnim granicama“. Osim toga, Koncil izjavljuje da je pravo na slobodu vjerovanja i bogoštovlja zaista utemeljeno na samom dostojanstvu ljudske osobe kakvu poznajemo iz objavljene Božje riječi i iz sama razuma. To pravo ljudske osobe na slobodu vjerovanja treba u pravnom uređenju društva biti tako priznato da postane nepovrjedivim i neotuđivim „građanskim pravom“ (2).
Sloboda vjerovanja i čovjekov odnos prema Bogu. Vrhovna norma čovjekova života jest božanski vječni zakon, objektivan i sveopći, po kojem Bog mudro i s ljubavlju uređuje, usmjeruje i ravna svemirom i životom opće ljudske zajednice. Imperativ toga moralnog zakona čovjek prihvaća svojom savješću, koju treba vjerno slijediti. Nijekati slobodno vršenje religije, uvrjeda je Bogu i nepravda čovjeku (3).
Sloboda vjerskih skupina. Sloboda vjerovanja pripada pojedincima i zajednicama. Te zajednice, samo ako ne ometaju javni red i mir, imaju pravo ne biti spriječene u vršenju svoga vjerovanja, propovijedanja, izražavanja i ostvarenja svoga Creda (4).
Sloboda vjerovanja obitelji. Roditelji imaju pravo odgajati svoju djecu po vlastitu religioznom uvjerenju, birati škole i druga odgojna sredstva koja odgovaraju njihovoj vjeri. Stoga, „krše se prava roditelja ako se djeca prisiljavaju da polaze školska predavanja koja ne odgovaraju religioznom uvjerenju roditelja“ (5).
Briga za slobodu vjerovanja. Dužnost je građanskih vlasti štititi čovjekova prava; stoga štititi slobodu vjerovanja jest dužnost samoga društva. Građanskom je društvu nedopušteno nametati ili nijekati bilo kakvu vjeroispovijest kao i izazivati diskriminaciju među građanima koja bi bila potaknuti vjerskim motivima (6).
Granice slobode vjerovanja. Svako je pravo ograničeno s obzirom na pravo drugoga; pripada građanskoj vlasti zaštititi građane od nereda koji bi mogli nastati pod izlikom slobode vjerovanja. Građansko društvo treba uvijek vršiti ovu svoju dužnost diskretno a ne samovoljno slijedeći pravne norme u skladu s objektivnim moralnim redom (7).
Odgoj. Slobodu treba odgajati, a osobito se odgojitelji trebaju zalagati da odgoje ljudska bića sposobna pokoravati se zakonitoj vlasti i ljubiti izvornu slobodu, biti sposobna izreći osobne sudove u svjetlu istine (8).
II. Sloboda vjerovanja u svjetlu objave
Nauk o slobodi vjerovanja ukorijenjen u Objavi. Iako Objava izričito ne potvrđuje pravo na imunitet od vanjske fizičke prisile u stvarima vjerovanja, ona ipak spoznaje dostojanstvo ljudske osobe i pokazuje Kristovo poštovanje za ljudsku slobodu. Na tim se temeljima zasniva nauk Izjave, koji je, isto tako u punom skladu s vlastitom slobodnom čina vjere (9).
Sloboda čina vjerovanja. Temeljni element katoličkoga nauka, sadržan u riječi Božjoj i stalno potvrđivan od otaca Crkve, jest uvjerenje da su ljudi dužni odgovoriti Bogu slobodno, i da nitko nije obvezan prihvatiti vjeru protiv svoje razumne volje i slobode. Bogu se duguje razumno i slobodno poštovanje; stoga odgovara naravi vjere isključenje svakoga prisilna oblika od strane ljudi i državnih vlasti (10).
Način Kristova i apostolskoga djelovanja. Ljudi su pred Bogom dužni u savjesti, ali ne pod vanjskom prisilom, slijediti ga. Bog poštuje čovjekovo dostojanstvo, koje je on am utemeljio. To se osobito pokazalo u Kristu koji je ljude pozivao i uvjeravao, ali nikada prisiljavao. Sjetimo se poziva onomu bogatom mladiću, i njegova neodaziva. Isus je priznavao građansku vlast, ali je ujedno upozoravao da se poštuju viša prava Božja. Isto su tako i Apostoli propovijedali ne računajući s prisilom i imajući obzira i prema onima koji su bili u zabludi, pokazujući da će „svaki od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12). Oni su priznavali građansku vlast, ali se nisu bojali suprotstaviti joj jer su bili uvjereni da se „treba većma pokoravati Bogu negoli ljudima“ (Dj 5,29). Pa i po cijenu mučeništva, koje nije izostajalo ni u jednom razdoblju crkvene povijesti (11).
Put Krista i apostola. Crkva slijedi putove Krista i njegovih apostola naučavajući načelo slobode vjerovanja. Iako su se u životu Božjega naroda rabili načini i metode koje su bile manje u skladu ili čak suprotne evanđeoskom duhu, ipak crkveni nauk po kojemu nitko nije prisiljen prihvatiti vjeru, nikada nije nedostajao (12).
Sloboda Crkve. Crkva, poradi vlastita dobra i poradi dobra sama društva, mora biti slobodna. Slobodna Crkva u slobodnoj državi, moderno je demokratsko načelo. Sloboda je temelj njezinih odnosa s javnim vlastima. Crkva potvrđuje svoju slobodu jer je utemeljena od Krista, od kojega je primila zapovijed navještaja Evanđelja i jer je zajednica ljudskih bića koja imaju pravo živjeti po propisima vjere. Ako postoji poštovanje slobode vjerovanja, ta sloboda treba biti priznata i Crkvi. Postoji sklad između slobode Crkve i slobode vjerovanja (13).
Poslanje Crkve. Crkva je poslana propovijedati evanđelje (Mt 28,20) i kršćani su dužni ne samo evanđeosku istinu slušati i slijediti, nego je i širiti i braniti (14).
Proklamirane slobode. Sloboda vjerovanja i bogoštovlja težnja je današnjega čovjeka, potvrđena u najvećem dijelu suvremenih državnih ustava i proklamirana u međunarodnim dokumentima. Ipak ima državnih režima koji takvu slobodu suzbijaju i progone. Koncil sve poziva da uvide koliko je ta sloboda nužna, osobito u ovo suvremeno doba (15).
U Zakoniku kanonskoga prava, koji je objavljen 1983. stoji: „Nikome nikada nije dopušteno prisiljavati ljude da protiv svoje savjesti prigrle katoličku vjeru“ (kan. 748,2).
Ovdje valja istaknuti i ono što je papa Ivan Pavao II., blaženi, izrekao u molbenicama za oproštenje, 12. ožujka 2000., u bazilici sv. Petra: „… često su kršćani zanijekali evanđelje i popustili logici nasilja. Oprosti nam!“.
Hrvatski prijevod Izjave može se naći, osim u službenom izdanjuDokumenata Drugoga vatikanskoga koncila, 72008., str. 483-506, također na brojnim portalima. Deklaraciju je komentirao Ž. Tanjić u članku: „Shvaćanje vjerske slobode u Deklaraciji Dignitatis Humanae Drugoga vatikanskog sabora“, u Zborniku radova u čast dr. Željku Mardešiću, Split, 2005., str. 396-409.
Od pokoncilskih dokumenata o slobodi navodimo: Kongregacija za nauk vjere, Uputa o kršćanskoj slobodi i oslobođenju, 1986.
-----------------
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 11/2013., str. 4-6.
