Godina vjere
05. April 2013.
Foto:
nepoznato

DEKRET O PASTIRSKOJ SLUŽBI BISKUPA - CHRISTUS DOMINUS

     U Dekretu o pastoralnoj službi biskupa u Crkvi, Christus Dominus (CD) – Krist Gospodin, Drugi vatikanski koncil obrađuje narav, ulogu i zadaću katoličkih biskupa u odnosu na Papu, međusobno i prema drugim članovima Crkve.

     U Proslovu (br. 1-3) navodi se kako su biskupi voditelji zajednica u slavljenju Boga, u posvećivanju ljudi i u izgradnji Tijela Kristova, Crkve (br. 1). U toj Kristovoj Crkvi rimski prvosvećenik „uživa vrhovnu, punu, neposrednu i sveopću dušobrižničku vlast.“ Biskupi se, zajedno s vrhovnim svećenikom i pod njegovom vlašću, brinu za Kristovu Crkvu kao učitelji i pastiri. Oni su „po Duhu Svetom koji im je dan, postali pravi i vjerodostojni naučitelji vjere, svećenici i pastiri“ (2). Ujedinjeni u Kolegiju ili Tijelu ili Zboru, uvijek u zajedništvu i pod auktoritetom vrhovnoga svećenika, ispunjuju tu zadaću koju su primili po biskupskom posvećenju (3), ali je ne mogu vršiti bez kanonske misije vrhovnoga pastira (Nota explicativa praevia LG).

     Uloga biskupa s obzirom na opću Crkvu (br. 4-7). Kolegij biskupa, u kojem se nastavlja Apostolski kolegij, „subjekt je također vrhovne i pune vlasti u cijeloj Crkvi, zajedno sa svojom Glavom, rimskim biskupom, a nikada bez te Glave; ta se vlast može obnašati samo uz suglasnost rimskoga prvosvećenika“. Stoga svi biskupi imaju pravo sudjelovati u ekumenskom koncilu (4). Poseban oblika zajedništva i brige za svu Crkvu jest Biskupska sinoda u kojoj biskupi, izabrani iz raznih krajeva svijeta, pružaju vrhovnomu pastiru djelotvorniju pomoć (5). Biskupi, doznačeni pojedinim biskupijama, trebaju biti suodgovorni za opću Crkvu: za misijske krajeve, za sekularizirane prostore, za djelo evangelizacije, za materijalnu pomoć potrebnima, osobito u svećeničkom osoblju (6). Napose prema Crkvi u progonu, gdje su biskupi spriječeni vršiti svoju redovitu službu (7).

     Biskupi i Apostolska Stolica (br. 8-10). Biskupima pripada „sva redovita, vlastita i neposredna vlast  koja se traži za obavljanje njihove pastoralne službe, uz uvijek i u svemu nepromjenjivu vlast koju snagom svoje službe ima rimski prvosvećenik da neke slučajeve pridrži sebi ili nekom drugom autoritetu“ (8). Rimska kurija pruža neposrednu pomoć, ali biskupi na Koncilu žele da se Kurija reorganizira (9) i internacionalizira, otvorena i laicima (10).

     Dijecezanski biskupi (br. 11-21). „Biskupija je dio Božjega naroda koji je povjeren biskupu da ga u suradnji s prezbiterijem pastirski vodi“, tvoreći „partikularnu Crkvu“ u kojoj je „uistinu prisutna i djeluje jedna, sveta katolička i apostolska Kristova Crkva“. Biskupi svojim Crkvama „u ime Gospodnje“, a ne u ime Papino, ali pod vlašću vrhovnoga pastira, obavljaju zadaće naučavanja, posvećivanja i upravljanja (11). To se naučavanje sastoji u naviještanju Evanđelja, u pozivu na vjeru u Krista, u izlaganju cjelovita Kristova otajstva, da je zemaljsko u službi nebeskoga, u cijenjenju ljudske osobe i obitelji, u vrjednovanju ljudskih dostignuća, u ispravnoj raspodjeli materijalnih dobara (12). Neka biskupi ulaze u dijalog s ljudima svoga vremena s ljubavlju, poniznošću, blagošću i dužnom razboritošću (13). U katehiziranju mladeži i odraslih neka idu za tim da vjera bude  „u ljudima živa, razvijena i djelotvorna“. Neka pripremaju vjeroučitelje (14). S obzirom na službu posvećivanja, neka budu svjesni da su uzeti od ljudi i postavljeni za ljude, da su „glavni djelitelji Božjih otajstava te voditelji, promicatelji i čuvari svega liturgijskoga života u Crkvi koja im je povjerena“, prihvaćajući suradnju prezbitera i đakona i potičući ih na svetost (15). Kao pastiri u prvom će redu posvetiti pozornost svećenicima, koje će smatrati svojim „sinovima i prijateljima“. Dužni su se brinuti da se svećenici okupljaju „da obave dulje duhovne vježbe“ i da steknu dublje poznavanje crkvenih disciplina. Neka odijeljenu braću susreću s ljubavlju (16). Neka promiču sve pothvate i ustanove – „katehetske, misijske, karitativne, socijalne, obiteljske, školske“ da se u svemu očituje „jedinstvo biskupije“ (17). Neka pokažu skrb za skupine vjernika, koji nisu podložni župi, kao što su „selioci, prognanici i izbjeglice, pomorci kao i avijatičari, nomadi i drugi“ (18). Civilne se vlasti ne mogu miješati u biskupove apostolske funkcije (19). Imenovanja su biskupa „isključivo pravo mjerodavne crkvene vlasti“ (20). Biskupi se pozivaju da „zbog poodmakle dobi ili zbog kojega drugog važnog razloga bili manje sposobni za obavljanje svoje službe“ odreknu, a mjerodavna će se vlast pobrinuti za njihovo dolično uzdržavanje i priznavanje njihovih posebnih prava (21).

     Granice biskupija. Mogu se revidirati gdje to zahtijevaju potrebe Božjega naroda. Potrebno je provesti razumnu  raspodjelu klera (22). S obzirom na granice, valja uzeti u obzir demografska kretanja, psihološka, gospodarska, zemljopisna i povijesna stanja, potreban broj klera i sredstva za uzdržavanje (23).

     Suradnici biskupovi (br. 25-35). Biskup koadjutor s pravom nasljedstva ili pomoćni biskup ujedinjeni su u bratskoj ljubavi s rezidencijalnim biskupom (25-26). Biskupsku kuriju, ordinarijat, duhovni stol, kako se već gdje zove, tvore generalni vikari, biskupski vikari, katedralni zbor, zbor konzultora i druga vijeća. Svi oni pomažu u pastoralnoj zadaći biskupu. Svi svećenici u jednoj biskupiji, biskupijski i redovnički, tvore „kler dijeceze“ (br. 34), koji valja razlikovati od „dijecezanskoga klera“. „No u dušobrižničkom djelovanju glavnu ulogu imaju biskupijski svećenici, jer se oni - inkardinirani ili pripojeni partikularnoj Crkvi - potpuno predaju njoj na službu da pastirski vode jedan dio Gospodnjega stada; stoga oni tvore jedan prezbiterij i jednu obitelj, čiji je otac biskup“ (28). Biskup može povjeriti razne biskupijske službe raznim svećenicima (29). Župnici i župni vikari sudjeluju u biskupovoj službi poučavanja, posvećivanja i upravljanja (30). U imenovanju župnika biskup se ima voditi iznad svega načelom „dobra duša“ zato i župnici imaju u svojoj župi onu stalnost (stabilitas) koju traži „dobro duša“ (31). „Spasenje duša“ treba biti glavni kriterij u osnivanju ili ukidanju župa (32). Svi redovnici „dužni su svaki prema svome pozivu marljivo i savjesno surađivati na izgradnji i porastu čitavoga otajstvenoga Kristova tijela i na dobro partikularnih Crkava“ (33). Dužni su sudjelovati u djelima apostolata (34). I susretati biskupe s poštovanjem  i poslušnošću a u pastoralu s jurisdikcijskom podložnošću, bez obzira na izuzeće ili egzempciju u stvarima redovničkoga života (35).

     Sinode, Koncili, Biskupske konferencije (br. 36-38). Od početka su biskupi u raznim  oblicima - pokrajinskim sinodama, općim koncilima, nacionalnim biskupskim konferencijama - išli za tim da se donese „jedinstven način pri poučavanju o vjerskim istinama i pri uređenju crkvene discipline“ (36). Biskupske konferencije, koje su već utemeljene i koje se utemeljuju, Koncil smatra u „najvećoj mjeri korisnim“ za jednodušno funkcioniranje Crkve u jednoj naciji ili pokrajini (37). Stoga Sveta Stolica utemeljuje Konferencije i odobrava im statute (38). Od 1998. godine Biskupske konferencije, ako donose izjave koje se tiču vjere i morala, dužne su prethodno podastrijeti tekst Apostolskoj Stolici na odobrenje.

     Granice crkvenih pokrajina (br. 39-41). Preuređuju se prema „dobru duša“ (39). Neka se biskupije, „koje su sada neposredno podvrgnute Apostolskoj Stolici“, pripoje jednoj pokrajini, metropoliji (40). To će razmotriti Biskupske konferencije (41), a odobrenje pripada Svetoj Stolici.

     Biskupi u interdijecezanskoj službi. Ako je potrebno, biskupi mogu osnovati međubiskupijske službe, koje mogu obavljati pojedini biskupi (42). Posebnu brigu valja posvetiti dušobrižništvu vojnika (43).

     Opći nalog. Treba prirediti i objaviti generalni direktorij koji se tiče dušobrižništva biskupa i župnika (43) te posebne direktorije koji se odnose na katehetske pouke (44).

     Dekret je izglasan 28. listopada 1965. Glasalo je „za“ 2.319 koncilskih otaca, dva „protiv“ i jedan glas „ništavan“. Jedan od najjednodušnijih koncilskih dokumenata s obzirom na ishod glasovanja.

     Nakon Koncila izišlo je više svetostoličkih dokumenata koji se tiču biskupa.

     Kolegijalnost biskupa u Crkvi, 1969.

     Pastoralni direktorij za biskupe, 1973.

     Pohod pragovima i biskupijska izvješća, 1975.

     Uzajamni odnosi između biskupa i redovnika, 1978.

     Zakonik kanonskoga prava, 1983.

     Biskupski ceremonijal, 1984.

     Dat ću vam Pastire, 1992.

     Svoje apostole, 1998.

     Pastiri stada, 2003.

     Direktorij za pastoralnu službu biskupa, 2004.

     Komentar o dekretu „Christus Dominus“ nije izišao na hrvatskom jeziku, a o njemu je u više brojeva Glasa Koncila pisao dr. Tomislav Janko Šagi-Bunić (1923.-1999.) i sve objavio u svojoj knjizi Ali drugog puta nema, Zagreb, 1969., str. 96-146. Drugo izdanje, KS, 1996.

-------------------------------------------------

* Crkva na kamenu, 4/2013., str. 4-6.