Duhovno zvanje, svećeničko ili redovničko, čudesna je pojava kao što je čudesna i svaka ljudska ljubav. Kako jedan mladić, kad mu na jednu djevojku „oko pane, a srce plane“ ili obratno, i to u svijetu milijuna djevojaka ili momaka, uđe u životnu zajednicu sa svojom izabranicom i obiteljski žive sretno i radosno, to nam ne može nitko protumačiti. To zna samo Bog, izvor svake prave ljubavi, pogotovo one najčudesnije!
Zašto se jedan mladić ili djevojka, uza svu zvučnost zemaljskih zamamnosti, odaziva Kristovu zovu i želi ga slijediti izbližega, tj. nepodijeljena srca, u posvećenoj bezbračnoj čistoći, to zna samo Bog, Gospodar ljudskih srdaca! Ako je sam Sin Božji sišao s neba na zemlji - danas mu slavimo Dan prikazanja u Hramu - i uspostavio kraljevstvo Božje u Crkvi svojoj, tj. dao Riječ ili cijelo Pismo, ustanovio sakramente milosti, osobito presvetu Euharistiju, ustrojio Crkvu na vanjski način - hijerarhiju s apostolima i njihovim nasljednicima kao predvodnicima, i mnoštvom vjernika koji su ga pratili i prate, onda je očito da providnosni Bog vodi brigu o Crkvi svojoj i voditeljima njezinim. On joj nalazi službenike i službenice. Ali jedno je slobodan Božji zov, a drugo je slobodan čovjekov odgovor.
Još za Isusova života bilo je onih koji su se sami javili da idu za njim, a on ih je vratio da pripovijedaju ukućanima što im učini Gospodin: izliječeni Gerazenac (Mk 5,19).
A bilo je i onih koje je on molio da pođu za njim, a oni mu okrenuše leđa i vratiše se kući: bogati mladić (Mk 10,22).
Bilo je i onih koji se javiše, a kad im Isus kaza uvjete o svome stanu, o odnosu prema pokojnima, o stavljanju ruke na plug i neokretanju natrag, ne znamo jesu li se uopće opredijelili za Isusa (Lk 9, 57-62).
Čudesna ljudska sloboda pred izravnim Isusovim izborom i zovom.
Svake godine imamo više srebrnih i zlatnih negoli mladih misa. Odnosno više 25-ih i 50-ih obljetnica zavjeta negoli novakinja i novozavjetovanica. Imamo više zadušnica nego primicija svećeničkih. Puno više pratimo sestre na vječni pokoj nego na vječne zavjete. Crkva u Europi nezaustavljiva je u svom opadanju duhovno pozvanih: svećenstva i redovništva. Stara zvanja sve više nestaju, nova se sve manje javljaju.
Ovo sve govorim po ljudsku. A teologija i vjera nije ni statistika ni matematika. Uvijek kažem: Na krvnoj Misi Isusovoj na križu bijaše njegova Majka Marija, jedan učenik, jedan poluučenik, dvije-tri učenice žene, dva razbojnika, nekoliko vojnika razapinjača, poneki glavar narodni - desetak osoba u vrh glave. A ipak tada se dogodio najveličanstveniji čin otkupiteljske žrtve, bezgraničan izljev ljubavi Božje i oproštenja prema čovjeku i Isusa prema Ocu nebeskomu. Budući da ovo duhovno stanje opisujemo po ljudsku, možemo se po ljudsku ispitivati i o uzrocima ovakve situacije.
Više je razloga za tu oskudicu zvanja. Ne zato što ih Bog ne bi davao, nego zato što mi na njih ozbiljno ne odgovaramo i odgovorno ih ne odgajamo i ne njegujemo.
1) Molitva-nemolitva. Sve je manje zajedničke pa i bilo koje druge molitve po našim obiteljima, i to ne po gradovima, nego i po selima: neusklađen dnevni red i rad, televizijski dnevnik, utakmice, serijske emisije, crtići, posjeti i svatko moli za sebe, ili nikako. Prođe jedan dan, jedan tjedan, navikneš se bez molitve kao da nikada nisi ni molio, i onda nema te snage i volje koja bi privukla sve ukućane da zajedno pozdrave Gospodina "Vjerovanjem", Gospu krunicom, da izmole preporuke za žive i mrtve, ili da izgovore druge uobičajene molitve ili pročitaju odlomak Svetoga Pisma.
Ondje gdje se Boga ne moli, tu nema Božjih zvanja, jer su zvanja Božji darovi raspoloženim dušama. Dokaz? Isus: "Molite Gospodara žetve da on pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9,38). Njegova je njiva, njegova je kiša, njegova sunčana toplina, njegova žetva i njegovi žeteoci i žetelice. Kako smo ponizni, tako nam i Bog daje milosti. Kako se molimo, tako nas Bog i uslišava. Isus je uvijek smatrao poziv ljudima posebnim Božjim privilegijem. Smatramo li i mi to posebnom povlasticom, ničim zasluženom milošću, čistim darom s neba? Ili zvanje smatramo osjećajem nezadovoljstva? Oduzimanjem prirodnoga prava? I umjesto da se onaj bogoslov ili redovnik divi: “O, Bože, zar si pozvao mene?”, on se pita: “Pa kako si baš naletio na me!” I onda se svako toliko izabranici i izabranice zalijeću u ono čega su se kao, eto, odrekli. Tko se moli, Bog ga voli!
2) Poplava neženidaba i neudaja. Ne možemo sve ljude staviti pod isti nazivnik. Ali ne možemo zaobići tešku činjenicu koja će nas koštati i u nacionalnom i u crkvenom pogledu. A to je velik broj neženja i neudatih osoba, koje su prešle tridesetu, četrdesetu i dalje. I vjerojatno se ne će ni ženiti ni udavati, u najviše slučajeva. Ako se ne žele ženiti, ne će biti ni rađanja, ni odgajanja djece, i nemaš koga u samostan ili u sjemenište ni poslati.
Potrese me u duši kad vidim kako se malo mladića odlučuje za svećenički poziv iz naših župa. Ili djevojaka za redovnički život. A još me više zaboli duša kad čujem kako se kudikamo brojniji mladići i djevojke ne opredjeljuju ni za ženidbeni stalež.
Zašto se zdravi mladići ne žene? - pitaju se toliko puta u susretima župnici međusobno ili zajedno s biskupom prigodom dijeljenja sakramenta sv. krizme. U mojoj župi 240, u mojoj 90, u mojoj 65, u mojoj 180, a u mojoj 319. Tako odgovaraju poneki župnici za bratskim stolom kad se povede razgovor o pitanju koliko ima mladih koji su prešli 30. godinu, a još nigdje ni pomisli na osnivanje vlastite obitelji. Ne znam koliko ima u drugim župama i biskupijama diljem Domovine takvih masovnih pošasti, ali znam da je to čudan i užasan fenomen teško protumačiv, moralno nedopustiv, psihološki neprihvatljiv, vjerski pogibeljan, nacionalno štetan. Je li u pitanju izvorni grijeh - sebičnost, egoizam? I kad o tome govoriš, svi ti se smiju; jedu, piju i igraju, samo se ne žene i ne udaju. U dane Noine barem su se ženili i udavali, i nisu slutili nikakvu potopu. Dokaz? Isus navodi dane Noine i Lotove: Lk 17,26-29.
3) Malobrojna djeca.Velik je broj obitelji s djecom ispod prosjeka. Ako uzmemo obitelj s prosjekom od četvero djece, onda je sve manje i manje takvih četverodječjih kuća, pogotovo u našim gradovima za kojima je jagma, gdje se roditelji zaustavljaju na jedno-dvoje djece ispričavajući se stanom, poslom i stotinama drugih razloga. A ta djeca, kada dođe njihov čas udaje ili ženidbe, opet još više škrtare, ne vraćaju se ni na vrijeme svojih roditelja, kamoli naših slavnih pradjedov!
Ondje gdje su srca nedarežljiva, nevelikodušna, nepožrtvovna, gdje caruju sebični razlozi, ne možeš ni očekivati da će se netko opredijeliti za nešto što po sebi zahtijeva svjesnu žrtvu i odreknuće, bez vidljive materijalne nadoknade. Dokaz? Sveti Pavao: Tko oskudno sije, oskudno će i žeti. Tko obilato sije, obilato će i žeti. Bog voli vesela darivatelja (1 Kor 9,6-7).
4) Grijeh-krjepost, svejedno. Sve se više gubi osjećaj za grijeh kao osobno i društveno zlo. U kući nam tuku luk na glavi, u školi nas uče i muče, u Crkvi nam predikaju iz nedjelje u nedjelju: što je dobro a što zlo, što valja a što ne valja, tuže se mladi. Ali današnja su medijska sredstva priopćavanja, od filma do interneta, preplavila gadnim slikama i činjenicama naše kuće i naše duše, naše oči i djecu našu. Puni otrova, kao ovisnici, mladi gube sate i sate pred bludorijama ovoga svijeta. Seksualština se raspojasala uzduž i poprijeko po kioscima, televizorima, internetima. I kao da su više njome zatrovana djeca negoli stariji. Do kraja srednje škole prošli su sve vrste bezobraštine, tako da su im časne sestre, redovnici i svećenici, kao pojam tjelesne čistoće, neka bića iz grčke ili rimske mitologije, kamo oni nikako ne mogu i ne žele. A da im se stariji približe, onda se i oni stali nepristojno vladati, bludne psovke izgovarati, biva kako su normalni. Što to ti očekuješ? Određen broj župnika kaže da ima sedmaša koji kažu da će u sjemenište, ali kad završe osmi, šute ko zaliveni.
5) Vjerski auktoritet u školama. Tužni smo bili i stalno se jadali što za komunizma ne imasmo pristupa u škole, u bolnice, na javna mjesta. Borili smo se za ljudska prava i slobode. Razveselili smo se kad smo od 1992. nadalje otpočeli ostvarivati ta prava, kad smo stupili u škole s predavanjem vjeronauka. Ušle su časne, ušli velečasni, ušli svršeni teolozi u osnovne i srednje škole. A što se u školama bitno promijenilo? Đaci su nam sigurno stekli nešto više vjerskoga znanja, ali je pitanje jesu li postali bolji. Daju li im vjeroučitelji i vjeroučiteljice više religioznog znanja ili svjedočke dobrote? U kojoj se mjeri školarci opredjeljuju za svećeništvo ili redovništvo gledajući svoje vjeroučitelje i vjeroučiteljice?
A duhovna zvanja trebala bi biti upravo ustuk moralnomu zlu. Da ih ima dostatno i kolikoćom i kakvoćom vrijednih. Isus je izabrao Dvanaestoricu i dao im vlast upravo i zato da izgone đavolštine iz ljudi. Mi smo istjerali komunizam iz škola, iz javnoga života, ali nismo istjerali vraga. On se prerušio u "anđela svjetla" (2 Kor 11,14). Je li moguće da je on aktivniji od nas koji smo u Božjoj službi?
6) Borba između duha i trbuha. Ništa tako ne remeti ravnotežu između duha i tijela kao trbuh, i sve povezano s tom domenom i abdomenom. Fizičko, koje je propadljivo i prolazno, ukazuje nam se kao vječno, za što smo kadri izgubiti duhovno, koje je doista trajno i vječno. Ne radi čovjek samo da jede, niti jede samo da živi, životari. Postoji život i iznad ovoga života. Duhovno zvanje jest dokaz da smo puno više duhovna bića, određena za duhovni život. Uostalom i samo će nam tijelo jednom biti duhovno, nakon uskrsnuća. Tko je kadar za teću tjelesne leće prodati duhovno prvorodstvo, ostat će bez blagoslova. Dokaz: Ezav! Želiš li hodati ovim svijetom bez blagoslova?
7) Loš primjer duhovnih osoba. Kakvih nas sve ima i kakvi smo pred mlađima, kandidaticama i sjemeništarcima, pred djecom, koju Isus čuva da se ne sablazne od nas starijih? Jesu li neki dotle pali da više ne znaju što je pravedno i nepravedno, pošteno i nepošteno, pravilo i ne-pravilo?
Zaključak. Naša Katolička Crkva uvijek je bila ponosna sa svojih svećenika, redovnika i redovnica, ljubomorna na svoje bogoslove i sjemeništarce, brižljiva majka za svoje duhovne kandidate i kandidatice. Poticala ih i na dobra djela i na uredna svećenička i redovnička odijela; i na skladnu nošnju i na još skladnije ponašanje. I to s pravom. Jer, kad bi joj ponestalo toga službeničkog kadra, ona ne bi više uopće bila sposobna i za što. Ta je li u takvu nedostatku vrijednih svećenika i biskupa nekoć bogatu kršćansku sjevernu Afriku danas preplavio arapski islam, a nekadašnja se rascvjetala kršćanska Mala Azija pretvorila u današnju veliku muslimansku Tursku? Nije li uskrsli Krist preko Ivana apostola u 2. i 3. poglavlju Otkrivenjaupozoravao biskupe i vjernike u sedmerim Crkvama maloazijskim:
- Prvu si ljubav svoju ostavio.
- Ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena.
- Imaš ondje nekih koji se bludu podadoše.
- Puštaš ženu Jezabelu da zavodi moje izabrane.
- Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć.
- Povratit ću te iz usta.
Ali tu su i poticajne pohvale:
- Imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina.
- Malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ.
- Nisi zatajio moga imena.
- Tvoja su posljednja djela obilatija od prvašnjih.
Pa onda imperativ za imperativom:
- Obrati se i čini prva djela!
- Budan budi i utvrdi ostatak samo što ti ne umrije!
- Revan budi i obrati se!
- Budi vjeran do smrti, dat ću ti vijenac života!
Jedan naraštaj i nekako izdržao, a što s ostalima? Pitanje i tebi i meni.
