Braćo svećenici, poštovane sestre, dragi vjernici!
U nedjelju na Gradini sjedimo pod odrinom: šalimo se, prisjećamo se odluka koje su padale u razgovoru s pokojnim biskupom Čulom o Glavosjeku. Kad - najednom mobilni don Nedjeljku, ravnatelju Svećeničkoga doma: „Umro don Jozo Ivančić!“ Uozbiljismo se. Ustasmo na noge. Izmolismo Oče naš., Zdravo Mariju, Sava Ocu i Pokoj vječni za našega subrata, pokojnoga don Jozu. Kako se šala pretvori u zbilju! I kako je svaki od nas pomislio u sebi: Meni se jednako ovo moglo danas dogoditi: improvizirano, nenajavljeno, iznenadno.
Don Jozo je bio u Domu malo više od pola godine, od prosinca 2007. A i u to vrijeme ponekada je išao u Zagreb na preglede. Bolest ima svoj ritam i razornu moć, pogotovo ako je i mi ljudi pospješujemo mimo liječničkih recepata i savjeta.
Mi svećenici ne samo prisustvujemo mnogim sprovodima, pogotovo svećeničkima, nego brojne sprovode također i vodimo, predmolimo, progovorimo koju sućutnu i utješnu. Ali i svećenika čeka njegov vlastiti sprovod u kojem će ljudi ispratiti njegovo mrtvo tijelo na vječni počinak. Gospodin nas Isus svojim ozbiljnim evanđeoskim riječima, koje čusmo u pročitanu odlomku Lukina Evanđelja (12, 35-40), poziva na budnost i pripravu.
1 - Isus govori u prispodobi o Gospodarevu dolasku, zapravo o svome Drugom povratku, ne samo onom o Sudnjem danu, nego i o ovom, rekli smo, privatnom pohodu privatnoj osobi: pokuca na vrata i kucne nas po vratu i zovne: „Spremi se na put, na sud Božji, da svatko primi po djelima svojim!" Od nas kao svojih slugu traži da nam bokovi budu opasani, a svjetiljke upaljene. Mi u iščekivanju Gospodara koji će se pojaviti kad se njemu svidi. Samo je sigurno da će se pojaviti. Jer na ovome svijetu nema ništa sigurnije od same smrti, i ništa nesigurnije od časa smrti. Ona će sigurno doći, samo nitko ne zna vremena ni zgode. Ona ne poštuje ni ljudske godine, ni ljudske potrebe, ni prioritete, ni muško ni žensko, svi smo pred njom jednaki, ravni, a zapravo sićušni, maleni, neznatni i potpuno nemoćni Ne znamo kad će s Božje trube glas zaorit i zovnuti nas pojedinačno, samo je sigurno da će nam zvono zazvoniti. Nijedan, dakle, čovjek na ovome svijetu ne zna dana ni trenutka kad će vječni zov sići u ovo naše vrijeme i kad će stići Božji računi na isplatu. Razmišljamo li i volimo li uopće razmišljati kako bismo željeli da nas Gospodar nađe?
Ispunjen zadatak. Prije svega, svatko bi od nas želio da nas neumitni Božji anđeo smrti zatekne s gotovim životnim djelom, s ispunjenim zadatkom koji nam je u životu povjeren. Mnogi od nas ljudi nikada ne završe što započnu. Život nam je krcat plemenitih nakana i projekata, ali nikako onim priručnim instrumentima posve ostvariti zasnovane i zadane ciljeve. Imamo dosta planova nikad ni pokušanih, ili tek započetih, ili donekle izvršenih, ili posve odgođenih za dogodine, a malo posve dogotovljenih.
Gospodin Isus daje nam primjer u tome kako je on sve ispunio što se od njega tražilo. Na Posljednjoj večeri obraća se Ocu nebeskomu i kaže: Oče, "ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti" (Iv 17, 4). On to govori pred svojim sustolnicima, a još je pred njim cijelo Trodnevlje, koje će se savršeno ispuniti po Božjem planu: i raspeće, i preminuće, i uskrsnuće.
Svećenički primjer. Kako je doista pohvalno i primjerno za jednoga svećenika koji je za života svoga uredio svoje svećeničke obveze i spakirao kofere za prelazak preko rijeke:
Prvo, izgovorio preuzete misne intencije od kojih je živio, ili je oporučno naznačio gdje se nalaze ovlašćujući određenoga svećenika da ih odsluži.
Drugo, izmolio jutarnju i srednji čas na vrijeme, jer je uvijek imao vremena za Boga, kojemu je vjerno i revno služio, svjestan da je molitva na prvome mjestu.
Treće, ispovjedio se pred subratom svećenikom, cjelovito i temeljito, jer je i sam ispovjedio mnoge vjernike i podijelio im milost odrješenja.
Četvrto, podmirio dugove koji su se našli ili, ako je netko njemu bio dužan, od srca mu oprostio.
Peto, ostavio čistu sobu i kancelariju, čistu dušu i čiste račune, i dugu ljubav.
Ostavio lijepu uspomenu među vjernicima i među kolegama.
Blago takvomu sluzi ako može s Isusom ponoviti: Oče, proslavio sam Ime tvoje jer sam ispunio sve što si mi zadao da učinim.
2 - Nalazimo se pred Pavlovskom godinom. Kako možemo ne spomenuti onaj njegov završni potpis na osobni testament koji je ispisao životnom krvlju i znojem, a ne samo perom i pergamenom: „Prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim4, 6-7). Eto, tko je kadar tako napisati, to je idealan svećenik, idealan biskup, idealan apostol Isusa Krista.
Prispjelo je vrijeme moga odlaska: Koliko si puta, sveti Pavle, gledao kako se tvoja lađa odrješuje od stupova na obali Mediterana ili Egejskoga mora i prepuštaš se morskoj neizvjesnosti, gdje si doživio tri puta brodolom, a jednu noć i dan proveo u bezdanu!? Evo sada dolazi vedro putovanje, mirno more bez nevere i bez brodoloma!
Napuštaš rešetke rimskoga zatvora i zamjenjuješ ih s nebeskom slobodom bezgranična duha.
Otkidaš se od zemaljskih šatora - ne zaboravljamo da si po zanatu bio šatorar - i prelaziš u šatore vječne, obećane onima koji Boga ljube; koji su vjerni u najmanjem, pa zato i u najvećem; koji su pošteni u prevarljivu bogatstvu, kako onda ne će biti vjerni i u istinskome?!
Obavio si tri-četiri veličanstvena misionarska putovanja po Maloj Aziji, po Grčkoj i Palestini, po cijelome Rimskom Carstvu. Sada se daješ na konačan put, na posljednje putovanje, bez povratka. Zemaljski su tvoji putovi vodili do kamenovanja u Listri, do bičevanja u Filipima, do zatvora u Cezareji, do brodoloma na Sredozemlju, do zatvora u Rimu, a sada tvoji putovi vode na prostranstva lucis et pacis, svjetlosti i mira, kojima Gospodin dominira.
Savršeno si svjestan da je prispjelo vrijeme tvoga odlaska i da treba odriješiti konope na zemaljskoj obali i otisnuti se na pučine vječne. Činiš to posve mirne savjesti i vedra čela, jer si ispunio tri životne vježbe:
Prvo, dobar si boj bio: Kakve li predivne slike! Mi je doživljavamo u trenutku kada gledamo kakvu vatrenu utakmicu u kojoj je 20 igrača zbijeno pred jednom brankom, gdje ih deset brani mrežu, a druga desetorica sve poduzimaju da ubace loptu u mrežu. Prava agonija - ne samo njih 20, nego 20 milijuna ili 120 milijuna gledatelja koji su se uživjeli u taj boj, agoniju.
Borio si se, Pavle, po pravilima borbe. Borio si se postojano, neustrašivo, do kraja. Dobar boj: kalon agona.
Došlo je vrijeme da otareš ne samo suze, nego i znoj koji si prolio u životnom boju.
Drugo, trku si završio: Mnogi su poletjeli s pika, započeli trku, ali je nisu dovršili. Klonuli već na početku ili na sredini ili pod sam kraj pali na bojnome polju. Nema glasovitije trke od one maratonske. Maraton - priobalna ravnica 3x9 km - a 42 km udaljena od Atene u Grčkoj. Na njoj se 490. godine prije Krista sukobila najmoćnija tadašnja vojska, perzijska, s atenskom malobrojnom vojskom. Deset tisuća Atenjana pod vodstvom Miltijada uspjelo je deset puta jače Perzijance pobijediti. Pa je tako, barem prema legendi, nakon pobjede s maratonske ravnice poletio oklopnik Fidipid i pretrčao oko 40 km pod punom vojnom opremom i vrhunskom brzinom, stigao na atenski trg, uskliknuo: „Pobijedili smo”! I pao mrtav! Uspomena očuvana u maratonskoj trci, kraljici atletskih sportova.
Možda je ovo legenda. Ali nije legenda da je sv. Pavao pretrčao ne 42 kilometra, od Maratona do Atene, nego sve Rimsko Carstvo, 42.000 kilometara, i došao pred Gospodina Isusa i uskliknuo: S tvojom milošću, Gospodine, pobijedih! boj bojevah i trku završih!
Treće, vjeru si očuvao. Vjernost, obećanje, zavjet, zakletvu danu na ređenju. Gimnastičari najpoznatijih igara, nazvanih Olimpijske igre, morali su dan prije natjecanja položiti zakletvu pred olimpijskim bogovima. Prisega se sastojala u tome da se zakunu da su barem 10 mjeseci trenirali tu disciplinu u kojoj će se boriti, i da se ne će uteći nikakvu triku, dopingu i prijevari prigodom izvođenja igre. Pošteno, i nikako drukčije.
Blago onomu koji može ponoviti sa sv. Pavlom: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru očuvao“.
Don Jozo je u jednom svoj službenom izvještaju iz Vinjana, 29. siječnja 1982. pisao: „Djetinjstvo sam proveo u Prisoju. Poratno vrijeme: siromaštvo u pravom smislu riječi. Ljubav roditelja mi je jedino bogatstvo. U peti razred sam prosto utekao od kuće. Otac se čak u pismu čudio što mi to mati dopusti… Kod pokojnog don Mile Iličića stvorio sam želju ići u svećenike. I odoh u Zagreb… Više puta sam bio, što zbog učenja, što zbog ponašanja, na rubu… Kasnije se učenje popravilo, a narav ostala ista. Prelazim u Đakovo s navedenom 'diplomom'. Kriza. A ja se ne dadoh…, jer sam, čini mi se, prijetio da me ipak Bog hoće ovakvoga kakav jesam. I ostadoh u bogosloviji i postadoh svećenik i još se nisam pokajao.“ Evo ustrajao je do kraja. Pedeset godina maratona. U borbi, na rubu, između Zagreba i Đakova, pa onda između Dračeva i Vira, Šipovače, Vinjana i Vinice i Mostara.
Dragi don Jozo,
Pod naslovom Testament, u Vinjanima 5. studenoga 1984. pišeš:
1 - Ako bude ikako moguće:
U podnožju Tušnice, u Prisoju,
na groblju Glavičice, položite tijelo moje.
Neka tu čeka Uskrs – sjedinjenje s dušom mojom.
2. - I opet ću biti JA!
Bit ću jači od smrti, od vremena
i neće biti više rastanaka
ni testamenata i
gledat ću gordu Tušnicu i
jezero silom napravljeno i
mirisati cvijeće prisojsko
koje ko dječak nisam imo
kad mirisati.
3. – I slušati zvono s crkve prisojske
i Ivu travu u rukama držati i
gledati ptice prisojskog neba,
i slušati cvrčke prisojskih grmova
i gledati zdanja mravinjaka
prisojskih trava.
4. - O, Prisoje, željan sam u tebi mrtav ležati
jer se nisam u tebi mogao mlad igrati,
niti odrastao raditi u tebi…“
Bila Ti, prisojski sine, laka ova zemlja koju si volio!
Hvala Ti za sve dobro koje si u ovoj Hercegovini učinio!
Gospodin Ti bio milosrdan i blag!
I bila Ti sretna i blažena vječnost za koju si radio!
Počivao u miru Božjem!
