Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

     Da bismo mogli bolje razumjeti što je to vjera, recimo najprije nekoliko riječi o sumnji i nevjeri.
     Sumnja je čovjekovo umno dvojenje u nešto što drugi tvrdi kao istinito. Recimo netko nije siguran da su razumni prirodni zakoni od razumnoga Boga. Nepovjerljiv je prema iskazu da od Boga dolazi nepromjenljivo načelo: Dobro čini, zla se kloni! Čovjek sumnja u Sveto Pismo koje tvrdi da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog. Boji se da ne ispadne naivan ako prihvaća Isusa uskrsloga koji je svim ljudima Put, Istina i Život. Dovodi u pitanje činjenicu koju Crkva naviješta da je za vječno spasenje nužno potrebna vjera u Božju opstojnost i u Božji sud, koji pravedne nagrađuje a nepravedne kažnjava (Heb 11,6).
     Svakoga čovjeka nekada u životu spopadnu neke sumnje, dvojbe, nepovjerenja. Ali čovjek ne može trajno ostati u sumnji. Sumnju treba razriješiti.
     Nevjera je neprihvaćanje tvrdnje koju netko drugi, na primjer Biblija, Crkva, teološki ili znanstveni auktoritet, izlaže ili obrazlaže. Dotičnik odbija prihvatiti srcem makar i bio sklon umom. Ili umom ne prihvaća onaj Razum koji je sve stvorio i uredio. Ili umom odbija Boga kao razumnoga Stvoritelja. Radije sve tumači nerazumnim Slučajem. Možda to čini da ne bude odgovoran pred Stvoriteljem i Spasiteljem. Nevjernik - ne daje ni srca ni uma Bogu kao Stvoritelju. Ateist/bezbožac – živi kao da Boga nema. Agnostik/neznabožac – živi kao da se Boga ne može spoznati.
     Vjera u nama počinje primanjem poruka izvana, preko vanjskih osjetila - preko ušiju slušanjem ili preko očiju gledanjem. Najprije na naravnom planu: neki muškarac telefonira jednoj djevojčici i kaže joj da je on njezin otac. Sluša mala i samo se skameni? Je li ona u to uvjerena? A jedna žena, koju djevojčica pred sobom vidi, kaže joj da je ona njezina majka. Samo se strese. Je li ona u to uvjerena? I jedno i drugo može biti istina ili neistina. Jer da se pođe na DNK, ne znamo što bi se pokazalo.
     Ta vanjska poruka o životnoj istini ili neistini, dopire do djevojčina razuma kojim ona prihvaća ili ne prihvaća. Od te spoznaje ili razumna pristanka onakonačno mijenja svoje mišljenje, uvjerenje, pa onda i ponašanje, djelovanje. Vlada se kao da joj je to otac i mati ili se vlada kao da joj to nije ni otac ni mati. Ali ona pristaje na vanjsku poruku ovoga glasa koji čuje i koji se predstavlja njezinim ocem, i ove osobe koju vidi i koja se predstavlja kao njezina majka. Ovo je proces ljudske vjere unatoč svoj očiglednosti i čujnosti.
     E sada, sve preneseno na Boga razmišljamo i zaključujemo ovako:
     Prvi čin: Čujemo u crkvi ili čitamo u Bibliji da Bog postoji, da On svom stvorenom zbiljom ravna, svakim čovjekom i cijelim čovječanstvom providnosno upravlja, i da je  nakon naše smrti sudac naših djela: „Vjera po poruci“ (Rim 10,17), preko drugih, preko kvalificiranih svjedoka koji to i životom dokazuju da je istina.
     Drugi čin: Razumom priznajemo ili ne priznajemo i slobodnom voljom pristajemo ili ne pristajemo da Bog kao stvoritelj, upravitelj i sudac postoji ili da ne postoji. Ako ne priznajemo i ne pristajemo da postoji, da proviđa i da će nas suditi, onda mijenjamo način života: odbijamo svaku pomisao na Boga i kažemo: mi smo iz tame i idemo u tamu! Mi nismo nikomu odgovorni. Ako Boga nema, onda sve nam je dopušteno. Samo se malo bojimo vanjskoga zakona, policije, suda i zatvora.
     Ili pristajemo da Bog postoji i kažemo: Mi smo iz Božjega svjetla i idemo u Božje svjetlo. Vladamo se u skladu s pravilima Božjega zakona i posljednjega suda ili presude: vječni raj ili vječni vaj!
     Završni čin: „K svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“ (Iv 1,11-13). Ako vjerujemo, postajemo odgovorni pred Bogom i sav svoj život tako usklađujemo, vladamo se, nadamo se, molimo, učimo, ljubimo u nazočnosti Božjoj. „A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu“ (Fil 4,19). I na ovom i na onom svijetu.
     Ovo je po prilici proces vjere i one naravne i one nadnaravne, i to cijeloga života. Ali rekosmo: ne živi čovjek, pa ni pravednik, od čiste vjere na ovome svijetu. Vjera se miješa sa sumnjom i nevjerom. Vjera je dakle pristajanje uz nečiju tvrdnju o nekoj istini, osobi ili događaju. Prihvaćanje te tvrdnje umom i srcem. Ako se radi o nadnaravnoj objavi, onda je tu potrebna i nadnaravna vjera na temelju Božjega auktoriteta.
     Priča se kako su se u razgovoru sastali Blaise Pascal (1623.-1662.), francuski matematičar i filozof, inače vjernik, i jedan filozof - i bezbožac. Raspravljali satima o Božjoj opstojnosti. Dokazivao pobožni Pascal da Bog postoji, a bezbožnik tvrdio da ne postoji. I konačno veli ateist Pascalu: Ako me uvjeriš i jednim jakim dokazom da Bog postoji, ja ću promijeniti svoj život. Kaže mu Pascal: Prijatelju, promijeni život, i odmah ću ti dokazati da Bog postoji. Nije samo vjera uvjet obraćenja, nego je i obraćenje i ispravno djelovanje uvjet pravoga i autentičnog vjerovanja.
---------
HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 1.siječnja 2013.