U župi sv. Ivana Krstitelja u Rakitnu, Posuški dekanat, biskup Ratko Perić predvodio je Misno slavlje na Četvrtu nedjelju došašća 20. prosinca 2015. s početkom u 11 sati, na kojoj se sabrao velik broj župljana iako je te nedjelje to bila treća Misa u župnoj crkvi. Na početku je biskupa pozdravio u ime svoje i svoga vjerničkog puka župnik fra Marinko Leko, zaželjevši mu dobrodošlicu u ovu župu i crkvu i zahvalivši mu što je došao da za vrijeme sv. Mise blagoslovi oltarni mozaik Kristovo Uskrsnuće, rad akademskoga slikara Ante Mamuše. Time je župnik fra Marinko završio višegodišnju unutarnju obnovu župne crkve.
Biskup je zahvalio župniku na pozivu pozdravljajući ga zajedno s dekanom posuškim, fra Mladenom Vukšićem. Pod sv. Misom pjevao Župni zbor pod ravnanjem Antonije Boras. Prigodna propovijed bila je vezana za Evanđelje te nedjelje, koje donosi zgodu susreta Gospe i njezine rođakinje Elizabete (Lk 1,39-45). Iz Marijina posjeta Elizabeti može se razabrati nekoliko važnih biblijskih poruka:
1. Nakon što je Gospa izjavila da je službenica Božja, odmah se dala u služenje staromu Zahariji i staroj Elizabeti, staračkomu domu u Ain Karimu, i novorođenomu Ivanu.
2. Elizabeta se obradovala Gospi pozdravnim riječima koje i mi svaki dan u Zdravo Mariji izgovaramo: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.
3. Elizabeta je tom prigodom nazvala Gospu Majkom svoga Gospodina, tj. Majkom Božjom, Bogorodicom.
4. U tome trenutku u Elizabeti je zaigralo čedo od radosti, jer je “osjetilo” Mesijinu blizinu. Općenito se drži da je tada Ivan očišćen od istočnoga grijeha, pa mu se zato i može slaviti zemaljski rođendan, i to svetkovinski, najvišim liturgijskim stupnjem.
5. Elizabeta naziva Mariju blaženom što je povjeravala riječima arkanđela Gabriela odnosno riječima Gospodnjim, a žao joj je što njezin muž Zaharija nije pokazao istu vjeru u Hramu kada mu je isti arkađeo navijestio sina Ivana.
Svi su župljani Bogu zahvalni za sve što se dogodilo toga dana u njihovoj župnoj crkvi, a napose njihov župnik fra Marinko, koji se skupa s njima trudio kroz posljednjih 10-ak godina utvrđivati i uljepšavati hram Gospodnji vitrajima, postajama Križnoga puta (ulje na platnu) i ovim mozaikom Kristova Uskrsnuća, što je sve djelo spomenutoga slikara. Umjetnost je vrlo lijepa i stvara ugodan odnos prema svetomu, odnosno ovoj crkvi kao hramu svetosti, ali je i vrlo skupa, rekao je fra Marinko. U crkvi su zapažene i nove klupe. U ostvaraju svega spomenutoga sudjelovali su sami župljani, a napose ovaj završni umjetnički uradak dar je Rakićaka u Zagrebu Zdenka Ivankovića Danina - Levića. Umjetnik je u ovo svoje djelo ukomponirao u svemu 85 tisuća mozaika na 12,5 m2. Skladnost boja posloženih mozaika koje u cjelini daju sliku Onoga koji je nadvladao tamu groba i samu smrt uskrsnuvši od mrtvih, ispunit će dušu svakoga pobožna vjernika koji dođe u ovu crkvu na molitvu i sv. Misu bilo radnim danom ili blagdanom i nedjeljom. Čak će ga oslikani lik Uskrsloga zaustaviti da ostane i više u osobnoj molitvi s pogledom na Njega.
Anto Mamuša rođen je 1956. u Bučićima kod Novoga Travnika. Školu primijenjene umjetnost završio je u Sarajevu gdje je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Živi i radi u Novom Travniku. Jedan je od utemeljitelja Udruge likovnih stvaratelja Lašvanske doline i njezin je predsjednik. Imao je više samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih valja spomenuti one u Parizu, Grazu, Sarajevu, Zagrebu, Dubrovniku... Dobitnik je prve nagrade na natječaju za Sliku budućnosti u ime BiH za izložbu u Vatikanu. Evo što je odgovorio na pitanje kako se zapravo počeo baviti sakralnim slikarstvom:
“U prvom razredu osnovne škole osjetio sam potrebu da nacrtam Isusa Krista. Gledao sam u Njegovu sliku koja je bila u sobi mojih roditelja i pokušao sam i ja tu sliku prenijeti na papir. Čini mi se da sam u tome uspio... Sakralno je slikarstvo nemjerljivo zahtjevnije od svjetovnoga slikarstva... Ako radite sakralno djelo, ako je to biblijski motiv, tada ne slikate samo sliku koja mora biti umjetnička. Tu prikazujete i vjeru velika broja ljudi. Tu se ne radi samo o duhovnosti umjetnika, nego i o duhovnosti onih koji će se susretati s tim djelom i kojima će ono na svoj način biti poticajem za uključivanje u molitvu, u razmatranje... Ali, sakralna bi umjetnost trebala služiti za proslavu dragoga Boga...“ Sve se ove riječi odnose i na likovne uratke u ovoj crkvi u Rakitnu.