U subotu, 9. rujna 2017., u 11 sati, obilježena je 24. godišnjica stradanja Hrvata katolika u selu Grabovica u župi Drežnica, koje se nalazi između Mostara i Jablanice. Većinu nevinih žrtava, od njih 33 civila, pogubile su u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine oružane snage Armije BiH. Žrtve ovoga pokolja zaslužile su ne samo da ih nikada ne zaboravimo, nego da ih se s ljubavlju sjećamo i da za pokoj njihovih duša Boga molimo. Zato je prije tri godine tadašnji župnik don Ivan Zovko, kako bi žrtvama iskazao dužnu počast, potaknuo gradnju postaja Križnoga puta. Na taj je način nastojao pokazati da muke Križnoga puta, koje su vjernici ovoga mjesta podnijeli, ima smisla tek u Isusovu križu i njegovu Križnome putu. Sadašnji župnik don Mile Vidić, uz Božju pomoć i suradnju s dobrim ljudima, dovršio je započeto djelo te je pozvao mjesnoga biskupa Ratka Perića da blagoslovi postaje Križnoga puta i predvodi svetu Misu za sve pokojne.
Obljetnica je započela polaganjem vijenaca kod spomenika žrtvama Domovinskog rata Grabovice, te govorom Josipa Drežnjaka, predsjednika Udruge hrvatskih stradalnika "Grabovica 93". Nakon toga biskup je blagoslovio novoizgrađene postaje, uz koje je župnik don Mile predvodio pobožnost Križnoga puta a bogoslov Tomislav Rajič iz Jablanice predvodio pjesmu Stala plačuć tužna Mati. Nakon pobožnosti, na mjesnom je groblju slavljena sv. Misa, a koncelebriralo je šesnaest svećenika, među kojima i don Stjepan Ravlić, župnik u Raskrižju, kojemu je otac Franjo ubijen spomenutoga dana te fra Slaven Brekalo, župnik u Duvnu, čiji je stric također među nevinim žrtvama.
Prenosimo prigodnu biskupovu propovijed
Bog je stvorio ljude na svoju sliku i priliku tj. dao im je razum i slobodnu volju - to je prva istina o čovjeku. Odmah ih je stavio na kušnju da im provjeri te darovane sposobnosti: hoće li ih smatrati da su one od Boga ili će ljudi s pomoću tih sposobnosti neposluhom udariti na Boga. Na žalost, prvi su ljudi, zemljan-Adam i Eva-majka živih, na kušnji pali. Upustili se u razgovor s đavlom koji se bio prerušio u lik zmije otrovnice i zaveo prvi bračni par na neposluh Božjoj zapovijedi. Zmija ih je tako ujela za glavu i za srce, za umnu sposobnost i za slobodnu volju, da su ostali ranjeni svega života svoga. I krv im se otrovala. Ljudi su bili opomenuti da će umrijeti u slučaju kršenja Božje odredbe, ali ne tako da odmah na mjestu izdahnu, nego da u životu postupno umiru i da na kraju gorkom smrću tjelesno presahnu. Iako ih je dakle i upozorio na posljedice i kaznio zbog neposluha, Bog je ipak očitovao svoju brigu za prve ljude i za cijelo čovječanstvo – to je druga istina o čovjeku. Nakon smrti tijelo u zemlju, a duša pred Boga da joj sudi kako je u životu zaslužila – to je treća istina o čovjeku. I te tri istine ne smijemo nikada izgubiti iz vida.
Ta se otrovna krv nije zaustavila samo u Adamu i Evi, nego se tako otrovana prenosi na potomstvo – to je taj „iskonski grijeh“. I odmah se primijetila i na njihovim sinovima i kćerima, osobito na prvorođenomu Kainu, koji je pokazao škrtost prema Bogu dajući za zahvalnu žrtvu sve sami otpad od svojih plodova. A Abel je pokazao plemenitost dajući prvine i pretiline od svoje stoke. Kain je pokazao tešku zavist zbog bratova uspjeha, pa je pozvao brata u polje i ubio ga: tako se prelazi iz unutarnjega grijeha zavisti u vanjski grijeh ubojstva. Bog i Kaina zove na odgovornost. A on mu drsko odgovara da nije čuvar brata svoga, a laže, jest: mama mu je rekla da čuva mlađega brata Abela. Kain je htio ubiti sliku Božju u Abelu. Vrhunac ljudske zloće i bedastoće.
Bog je dao Mojsiju na Sinaju Deset svojih zapovijedi, među kojima i Petu: Ne ubij. Tko ubije bližnjega, ubija Božju sliku u njemu.
Gospodin je Isus ponovio ne samo „Ne ubij“, nego i dodao: „Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu“ (Mt 5,21). Najgore ubojstvo koje se dogodilo u povijesti jest bogoubojstvo nad osobom Isusa Krista. Ljudi su i žene iz svega grla vikali u Jeruzalemu onoga Velikoga petka: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Mt 27,25). I došao je 70. godine rimski car Tit Vespazijan i srušio Hram i Jeruzalem, i 100 tisuća ljudi razapeo, s jedne i druge strane križeva, a milijun ljudi odveo u ropstvo. Kada se pođe krivim putom, samo se može u jamu upasti.
Prije tri godine drežnički župnik don Ivan Zovko obratio se dr. Ivi Josipoviću, predsjedniku Republike Hrvatske, ovdje u Grabovici, 29. kolovoza 2014., i izgovorio ove riječi: „Tijekom ljeta ubili su jednoga čovjeka na Ćopima, susjednom selu niz Neretvu, a onda 9. rujna 1993. ubili su 27 pretežito starijih osoba i djevojčicu od 4 godine. Nakon dva dana pogubili su još dvije osobe na Ćopima i nešto poslije jednoga starca i staricu u naselju Kremenac. Ukupno 33 Hrvata civila. Neke su žrtve malo zatrpali u blizini njihovih domova, a većinu su najvjerojatnije bacili u Neretvu. Spašena je samo jedna dvočlana obitelj s desne strane Neretve, te 7 osoba s lijeve strane. Ovaj užasni pokolj preživjela su dva dječaka, Goran i Zoran Zadro, koji su se sakrili u žbunje i gledali kako im ubijaju djeda i baku, oca i majku, te malu sestru.
U to se vrijeme nisu u blizini [Grabovice] vodile nikakve borbe i nitko od Hrvata katolika ovdje nije bio naoružan. Naprotiv, rado su primali vojnike i davali im ono što su imali. Zlikovci su preostale katolike u susjednim naseljima niz Neretvu zlostavljali, tukli i konačno ih odveli u logor muzej u Jablanicu, gdje su u teškim uvjetima proveli više mjeseci. Potom su sve kuće opljačkali i većinu zapalili.
Novo je zlodjelo u tome - nastavlja župnik - što su sve ovo htjeli prikriti pa nisu dopuštali ni rodbini ni bilo kojoj međunarodnoj organizaciji pristup u ovo mjesto. Možemo slobodno reći da je ovdje počinjen genocid nad jednim dijelom naroda, samo se o tome u državnim i lokalnim medijima vrlo rijetko i vrlo kratko izvještava. Za ovo zlodjelo osuđeno je 5 osoba, i to samo za pokolj obitelji [Ivana] Zadre i Pere Marića [trojica su osuđena po 13 godina pravomoćno 2008., jedan na 9, i jedan na 10 godina].
Do sada su pronađeni posmrtni ostaci, i to uglavnom djelomično, samo od 16 osoba, a za ostalih 17 ništa se ne zna. Potomci nedužno pobijenih žele znati istinu o tome tko je pobio njihove najdraže, po čijoj naredbi i gdje se kriju njihove kosti.
Nadamo se da će se ovim Vašim posjetom istina o Grabovici više proširiti, da će sudovi i savjesti bolje proraditi i da ćemo preostale posmrtne ostatke pronaći i dostojno ih pokopati…“ Tako tadašnji župnik tadašnjemu predsjedniku države Hrvatske.
Ništa se od tada nije ni doznalo, ni pronašlo, ni promijenilo, ni dogodilo. Samo je grabovičko selo ostalo pusto i prazno.
Budući da se sa suđenja vratio, oslobođen, glavni zapovjednik, Međunarodni je sud „dokazao“ da nije uopće postojala „Neretva '93.“, niti je postojala „zapovjedna odgovornost“. Čudno kako se Armija BiH nije pobunila što joj taj vrhovni svjetski sud niječe i unutarnje ustrojstvo zapovjedništva i slavu jednoga od vojnih planova! Ili time sud sugerira: Mani se Istine! Okani se Pravde! Šuti, ne sudi! Trpi, ne otprpavaj!
Ali Bog se brine za svoju djecu. Kada prebrojiš djecu preostalu nakon pokolja njihovih očeva i majki, kako je objavljeno u knjizi „Grabovica – u spomen vjernim čuvarima ognjišta (1993.-2013.)“, Mostar, 2013., str. 33-62, onda proizlazi njihovih živih potomaka - sinova, kćeriju, unučadi i praunučadi -159. Vidiš li kako je
život jači od smrti, i to stotinu puta jači.
Milosrđe je moćnije od suda.
Vjera je krepkija od nevjere.
Nada je postojanija od beznađa.
Ljubav je učinkovitija od mržnje.
Istina je uvjerljivija od laži.
Pravda je snažnija od nepravde.
Razum je silniji od bezumlja.
Pred Bogom je uspješnija obična krunica negoli najmoćnija strojnica.
A Bog je neizmjerno svemoćniji od svakoga đavla i sotone.
Zato je pouzdanje naše usmjereno k Bogu
koji izravnava sve ljudske račune,
koji oprašta svima koji se kaju,
koji od nas traži da opraštamo drugima kako bi se i Bog smilovao nama,
i koji nagrađuje i kažnjava svakoga prema djelima njegovim.
Mi se vjernički uzdamo u snagu Kristova Križa i u pomoć ove molitve Križnoga puta.
