Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

U današnjem odlomku Djela apostolskih (7,51-8,1a): trijumfalan svršetak Stjepanove besjede i života, katastrofalan svršetak farizejske neobrativosti i veličanstven početak obraćenja farizeja Savla. Tri su dakle vrste ljudskih karaktera i vjerničkih pristupa Bogu:

   Prvo, tvrdovrati farizeji, obrezani po Mojsijevu zakonu, ali „neobrezanih srdaca i ušiju“ po Božjem zakonu. Dvije su ekipe ljudi za Stjepanovo likvidiranje: prva je Veliko vijeće s lažnim svjedocima, a druga je izbezumljena masa s kamenjem u rukama. Ne mogoše odoljeti sili Stjepanova Duha, nego pribjegoše nerazumnim metodama. Smisliše način kako ga dokusuriti.

   Najprije će ko sudski: zgrabe Stjepana, rastrgaju mu đakonsku dalmatiku, uvuku ga u Vijeće među starješine i pismoznance, namjeste mu klopke i lažne svjedoke. „Ako se ne ćeš uvjeriti našim razlozima, hoćeš ovako“, neki mu dobacuju. „Ovako ćemo se napokon riješiti ove nazaretske sljedbe“. Osuđen na kamenovanje.

   A onda razdraže jeftinu svjetinu, kojoj se energija mržnje pretvorila u masu psovke i pogrde, a masa u brzinu fizičkoga obračuna. Oni, bundžije protiv Duha, zatisnuše čepovima uši da ne čuju Stjepanovu bogohvalu koju oni u svojoj izopačenosti nazivaju „bogohulom“. Izvedoše ga iz grada. Bilo je toliko ljudi s kamenjem u ruci i naručju da se nije moglo nikoga pojedinačno pozvati na sud. Svi su ga kamenovali. Prava kolektivna odgovornost i udruženi zločinački pothvat. Nisu uopće sada tražili rimskoga suda, kao ono za Isusa, niti su ikomu odgovarali za svoje kamenje i bezakonje. Tko nema Božje istine u savjesti, ima pri ruci fizičko nasilje: kamen, klip, konopac i kolac. Ne gledaju toliko hoće li biti sve po „zakonu“, koji oni ko eto brane, puno je važnije da se čovjeka ukloni, prividno sudski a masovno ulički. Misle: kada neprijatelja ubiješ, možeš mirno spavati. Ali što ako ti ne da oka stisnuti ili ti dođe na strašan san? Palica je redovito u ruci onoga tko ne posjeduje istine, a posjeduje moć oružja i novca. Ista metoda u rukama nesavjesnih nasilnika iz prvoga i iz dvadeset i prvoga stoljeća. I vazda. Mnoge su glave pale na ovakvim montiranim procesima.

   Drugo, tvrdoglavi Savao. Pokraj one gomile kamenja i svjetine izvan grada stajao je mladi Savao, revnitelj Zakona i protivnik Isusova djela sa dna srca. I on uskiptio bijesom protiv Stjepana koji uživo ponazočuje golgotskoga Isusa. I u sebi govori: kakav je ovo fanatizam pa zbog jednoga heretika gubi glavu! Ali inteligentni Savao razmišlja i ovako: Ako Stjepan ima pravo, onda ja imam krivo! Možda se, ipak, ta Stjepanova mučenička pouka najdublje zasjekla u svijest upravo tomu Savlu koji je čuvao haljine onih koji su ga kamenovali (Dj 22,20) - jer su bili odložili odjeću da mogu lakše bacati kamenje - i koji je „pristao da se Stjepan smakne“ (Dj 8,1). Kakvo čudo ako je taj isti oholi Savao, kada se kasnije snagom Svetoga Duha prometnuo u poniznoga Pavla, tražio okrajke Stjepanove moćne relikvije da ih podijeli mladim đakonima po maloazijskim gradovima! I da im ispriča kako je bio nazočan živomu kršćanskom mučeništvu.

   A pravo je mučeništvo ako se dokaže mržnja neprijatelja prema vjeri, prihvaćanje mučeništva od strane svjedoka i glas svetosti o tome. U slučaju sv. Stjepana sve troje je očigledno. Ako se pouka obavlja s Duhom, nužno se njezinim učinkom postaje Isusovim učenikom. Stjepanova molitva Bogu obratila je Savla: „Da mučenik Stjepan nije tako molio, Crkva ne bi imala Pavla“, veli sv. Augustin (Sermo, 382). Odnosno: „Poduprt ljubavlju, pobijedio je bijesnoga i okrutnog Pavla i tako zaslužio da mu progonitelj na zemlji bude sudionikom na nebu. Ta sveta i neutrudiva ljubav htjede molitvom zadobiti one koje propovijeđu nije mogla obratiti“, sveti će Fulgencije Ruspijski (Govor 3,5-6).

   Treća kategorija: mučenici - Stjepan. Sv. Luka, sastavljač Djela apostolskih, piše da „ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim govoraše“ mladi i mudri Stjepan đakon (Dj 6,10). On osluškuje Duhove postaje i zvukove. Zametnuo raspravu o Isusu pretkazanom, mučenom, umrlom, uskrslom i uzašlom na nebo. Dokazuje i uvjerava one koji su otvoreni Duhu. A tko se u svojoj slobodi ne želi uvjeriti, njega ni Duh Sveti ne će razglaviti. Oni, doduše, logičnim mozgom shvaćaju, ali slobodnim srcem ne prihvaćaju. Samo što ne ostaju na tome. Naime, Stjepan, prije nego ga povelika hrpa drvlja i kamenja poklopi, povika iza glasa: "Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu." I izreče dvije poput Isusa s križa: „Gospodine Isuse, primi moj duh“, i „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,6). Učeništvo i mučeništvo do savršenstva. U riječima i djelima. Ne znamo ništa pobliže o mjestu kamenovanja, nego da je bio kidnapiran i likvidiran „izvan grada“ (Dj 7,58). I da „bogobojazni ljudi pokopaše Stjepana i održaše veliko žalovanje za njim“ (Dj 8,2), iako se ni to nije smjelo učiniti prema propisima. Svečani sprovod izazvat će još veću mržnju u neukrotivih mrzitelja, ali i ljubav u njegovih iskrenih poštovatelja.

   Zaključak. Braćo kapitularci, jesu li farizeji, njihovo Veliko vijeće, radili po savjesti? Čini se da jesu. Je li Savao Taržanin, student tu u Jeruzalemu do nogu Gamalielovih, radio po savjesti? Čini se da jest. Je li Stjepan radio po savjesti? Jest.

   Očito je da subjektivna savjest ne može biti identičan kriterij u sve tri ove skupine ljudi. Netko ima krivo. Očito je da subjektivna savjest ne može biti objektivan kriterij u Crkvi. Nego? Budući da je utjelovljeni Isus sakrament Očeve ljubavi, Lice milosrđa Oca nebeskoga, kako veli papa Franjo, on je ostavio Crkvu kao svoj sakrament spasenja, stoga je Crkva veća od naše savjesti. A Gospodin je Isus veći i od Crkve i od svih naših savjesti. Pa koji je razlog da su neki radili po Bogu, a drugi protiv Boga? Nemamo drugoga kriterija razlikovanja doli Osobe i života Isusa Krista. "Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti" (Dj 4,12). Nemamo drugoga kriterija da raspoznamo radimo li po savjesti kao Božjem glasu osim Isusa Krista i njegova Evanđelja, odnosno njegove Crkve koju je on osnovao i ostavio da bude znak i oruđe najtješnjega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda (LG,1). Ona nam je izravno jamstvo radimo li po Božju ili po svoju. Zato:

   Prvo, gdje se ne držimo toga načela i kriterija Crkve, mogući su i danas tvrdovrati i neobrezanih srdaca, koji se pozivaju na svoju subjektivnu savjest radeći protiv jedinstva objektivne Crkve Kristove. Takve radnike „po savjesti“ nikakav Papa ne može uvjeriti, nego oni gledaju obratiti Papu i Svetu Stolicu!

   Drugo, gdje se ne držimo toga kriterija, Krista i Crkve Kristove, mogući su i danas oni koji godinama galopiraju na svojim ponosnim konjima prema Damasku da im se otvore oči. Dao Bog da to bude što prije!

   Treće, a gdje se, braćo franjevci, držimo načela i kriterija da je Crkva viša od nas i od naše subjektivne savjesti, onda se poslušno podlažemo odlukama Crkve i djelujemo u toj Crkvi punim pravom i punom obvezom na slavu i diku Presvetoga Trojstva.

   Neka vam ovaj radni Kapitul bude na dobro Provincije, na porast vjere i duhovnih zvanja u ovoj mjesnoj Crkvi i na proslavu Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.