Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

P O R U K E

IZ "DUHOVNE OPORUKE KARDINALA STEPINCA, NADBISKUPA ZAGREBAČKOG"

   U Zavodu sv. Jeronima nalazi se izvorna "Duhovna oporuka kardinala Stepinca", od 28. svibnja 1957. godine. Bilo mi je čudno kad sam ustanovio da taj izvorni tekst još nije nigdje objavljen. Vatikansko poluslužbeno glasilo objavilo je prijevod Oporuke na talijanskom jeziku.[1] Zatim su neke inozemne hrvatske novine, časopisi i knjige donijele hrvatski prijevod toga talijanskog prijevoda. Danas imamo dva različita prijevoda, a izvornik još nije poznat javnosti.[2] Za ovu svoju oporuku Kardinal je rekao krašićkom župniku vlč. Josipu Vranekovi­ću: "Nema tu ništa političkoga, zato je zovem duhovnom oporukom".

   Valjda se ni o jednom Hrvatu, svećeniku ili svjetovnjaku, nije toliko govorilo i pisalo, od jednih zanosno, od drugih žalosno kao o kard. Stepincu. Gotovo je nemoguće pokupiti sve ono što je o njemu pisano na raznim jezicima svijeta. I kad bi postojao kakav "Stepin­čev centar", da skuplja samo pisanu građu o tom našem velikanu, imao bi pune ruke posla.

   Uvod u Oporuku:

   Mojim dragim dijecezanima!

   Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam, da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam, da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene, jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu.

   U ovom odlomku upada nam u oči ona istaknuta značajka velikoga Kardinala, a to je poniznost. On je uvjeren da je u zagrebačkoj nadbiskupiji: na fakultetu, na duhovnom stolu, po raznim ustano­va­ma, po župama bilo mnogo svećenika koji su svom glavom bili iznad njega - i po učenosti, i po kreposti i po iskustvu, i po zaslugama. Zato se ne može dostatno načuditi kako je Bog u svojoj providnosti odlučio, kako je nadbiskupu A. Baueru zapelo za oko i kako je Svetom Ocu u Vatikanu stalo do toga da jedan mladi i neiskusni trideset i šest godišnji svećenik, sa svećeničkim stažom od tri i pol godine bude izabran za nadbiskupa s pravom nasljedstva za jedno od najuglednijih biskupijskih sjedišta na svijetu. Božje je to djelo i Božji je to izbor! Bog ga je pozvao u svećeništvo na čudesan način u njegovoj 26. godini i Bog ga je pozvao u biskupstvo na čudesan način u njegovoj 36. godini života. "Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti". Ali evo kako Kardinal tumači taj događaj.

   I kad se sada nakon svega toga pitam, zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono, što veli sveti Pavao apostol u poslanici Korinćanima: "Što je ludo pred svijetom izabra Bog, da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom. (I. Kor. 1,27-29).

   To je Kardinalov odgovor u kojem dolazi do izražaja još dublja poniznost pred Bogom, pred Njegovom božanskom promišlju i mudrošću. Postoji svjetska "mudrost" i "jakost", a postoji Božja mudrost, plemenitost i snaga. Pa ono što je u očima ljudskim prezreno i bezvrijedno, može biti u očima Božjim časno i vrijedno. I obrnuto: pred svijetom slava, pred Bogom slama! Velik je onaj tko je u Bogu jak, tko je u Njemu mudar i ponizan. Eto takav je bio blagopokojni Stepinac.

   On u Oporuci nastavlja:

   Prošlo je od dana moga izbora mnogo godina. Sve su one bile burne i teške, i konačno slomile moju životnu snagu. Osjećam da dugo već ne ću boraviti među vama.

   Kad je Kardinal ovo pisao, bile su prošle 23 godine od njegova biskupskog posvećenja. 23 burne i teške godine, kako on sam veli, u upravi nadbiskupijom od oko 2 milijuna vjernika pod trima režimima s različitim ideologijama, strankama i prevratima. 23 godine predratne, ratne i poratne, u kojima se svijet svađao, ratovao, strahovao, mrzio i mirio. Posebno teške godine od 1946. do 1951. kao utamničenik u Lepoglavi, odnosno od 1951. do 1960. kao zatočenik u Krašiću. Četrnaest godina kao četrnaest križnih postaja:

   - Stepinca osuđuju na 16 godina prisilnoga rada.

   - Stepinac uzima na se križ cijele jedne Crkve.

   - Stepinca u zatvoru posjećuje njegova majka Barbara.

   - Stepincu sestre Služavke Maloga Isusa u Krašiću pružaju rubac svoga nesebična služenja.

   - Stepinca razapinju po novinama i predavanjima.

   - Stepinac prikovan na križ svoga kreveta, itd.

   Pa kako da mu sve te godine, burne i teške, ne slome "životnu snagu"?! Kardinal misli na tjelesnu klonulost, na svoje noge koje su bolovale od tromboze i operirane dva puta, na krvotok iz kojega je iscijeđeno do tada 17 litara krvi (a do smrti 34 litra), misli na pluća i drugo. Istina, tjelesno je onemoćao i dokončao, ali duhovno sve moćniji i zreliji.

   Kardinal dalje piše:

   Ja sam si duboko svijestan, da nisam bio bez porgrješaka. Tim manje, kad apostol sveti Ivan piše: "Ako kažemo, da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i istine nema u nama" (Iv. 1,8). Ako sam dakle kome što krivo učinio, iskreno ga molim za oproštenje. A svima onima, koji su meni bilo što krivo učinili u životu, od sveg srca opraštam. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Spasitelja, koji je i na križu molio za svoje ubojice; "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" (Lk. 23,34).

   Iskrena skromnost blagopokojnoga Kardinala očitovala se ne samo u priznanju da je u zagrebačkoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika sposobnijih i prikladnijih od njega za biskupsku službu, te u priznanju o osobnoj nedostojnosti za to mjesto, nego i u uvjerenju o vlastitoj grješnosti. Svi smo mi ljudi grješnici, netko u višoj, netko u manjoj mjeri. Samo su Isus i njegova Majka Marija bili bez grijeha, tj. bez prijestupa volje Božje i bez pomanjkanja ljubavi prema bližnjemu. Kardinal je Stepinac duboko svjestan svetopisamske rije­či: "Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo", jer onda imamo dva grijeha: povrh uobičajenoga griješenja, još lažemo i sebi i Bogu. U takvoj svijesti o svojoj ljudskoj grješnosti, Kardinal ponizno traži oproštenje od onih kojima je možda učinio što nažao ili krivo. Ali on oproštenje i daje, slijedeći Krista na križu koji je oprostio i svojim neprijatelj­ima: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!"

   Da je Kardinal blažene uspomene bio najučeniji i najčuveniji čovjek 20. stoljeća, da je sve svoje talente upotrijebio za dobro svoga hrvatskog naroda, da je žrtvovao svoj život za siromahe ovoga svijeta, a da nije izrekao ili napisao ovu veličanstvenu rečenicu: "A svima onima, koji su meni bilo što krivo učinili u životu, od sveg srca opraštam", onda ne bismo imali kršćanskoga svjedoka i sveca. A ova rečenica njegova oproštenja svima onima koji su mu nanosili nevolju, nepriliku i nepravdu, stavlja ga u red najvećih biskupa našega vremena u Katoličkoj Crkvi. I ta rečenica sigurno ima značajnu ulogu u njegovu procesu beatifikaci­je![3] Ovim je Kardinal posvjedočio da je autentičan Isusov sljedbenik i pravi sin Katoličke Crkve Kristove. Eto, poruke i nama, zar je treba dalje tumačiti.

   U Kardinalovoj Oporuci čitamo:

   Na rastanku pak s vama, moji dragi dijecezani, smatram potreb­nim, da vam stavim na srce nekoliko riječi, koje neka budu kao moja duhovna oporuka. Želim naime i nakon smrti učiniti što mogu, da odvratim od vas pogibelji, koje vam prijete, i umnožit vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj dolini suza. Smatram to tim više potrebn­im, što vi, dragi moji dijecezani, sačinjavate dobar dio hrvatskog naroda, u koji me je Božja providnost postavila da radim, pa što kažem vama, koristit će i svima ostalima. 

   Tim odlomkom Kardinal kaže da se njegova Oporuka može odnositi ne samo na vjernike zagrebačke nadbiskupije. Ti naime vjernici tvore "dobar dio hrvatskog naroda", pa što kaže njima "koristit će i svima ostalima", tj. svim vjernicima Hrvatima gdje se god oni nalazili. Kardinalu je silno stalo do dobra njegova naroda. On želi od njega odstraniti pogibelji i nakon svoje smrti, koliko je moguće. Svojim vjernicima i svome narodu želio bi "umnožit sreću, koliko je to moguće u ovoj dolini suza". Ovdje nije, u prvom redu, riječ o zemaljskom blagostanju i uspješnoj ekonomiji, iako je i to uključeno u dobrim željama, nego je u pitanju sreća koju Bog daje u ljudska srca i duše i na ovom i na drugom svijetu. Tako Kardinal iznosi pet poruka u svojoj duhovnoj oporuci: Vjera u Boga, Vjernost Svetom Ocu i Apostolskoj Stolici, Pobočnost prema Majci Božjoj, Međusobna bratska ljubav i čelja za Uzajamnom molitvom.

   Prva poruka: VJERA U BOGA

   1. U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi, koji iako su bili ništava manjina (kad ovo pišem, niti dva postotka), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli, da istrijebe ime Božje iz vaših duša, i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga. A ja vam, dragi moji dijecezan­i, u času, kad odlazim s ovoga svijeta, moram reći na sve te pokušaje ono, što je o takvim vođama rekao Izaija prorok: "Narode moj, zavodnici su tvoje vođe. Oni kvare tijek tvojoj stazi." (Iz. 3,12). Zar niste nikada čuli, što kaže Bogom nadahnuti pjesnik? "Ako Gospod ne gradi kuče, uzalud se muče, koji je grade. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije, koji čuva." (Ps 126,1). Htjeti biti sretan bez Boga, znači graditi babilonski toranj, čija je gradnja svršila za graditelje pometnjom jezika i rasapom širom svijeta. Tako će sasvim sigurno biti i ubuduće! Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizacij­u, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani, ono, što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku; "Stojte čvrsto u Gospodinu!" (Fil. 4,1). Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.

   Sig­urno je ovo jedan od karakterističnih izraza životnoga Kardinalova stava u odnosu na ljudske i božanske vrednote koje brani od bezbožnog materijalizma. Njegov je otpor prema ateizmu, koji se pojavio na svjetskoj pozornici u svom organiziranu obliku protiv vjere i Crkve, bio više nego određen i odlučan. Nadbiskup je to osjetio na vlastitim leđima i doživio u svojoj nadbiskupiji. Prilike u Domovini u vrijeme Kardinalovo nisu bile iste '46. kad je kao nadbiskup bio osuđen i '60. kad je umro. Ali ima nešto što je stalno prisutno, što se ne mijenja, a što je Kardinal kao Božji čovjek i prorok proniknuo i na što je kao branitelj prava čovjeka, Crkve i vjerske slobode energično upozorio. A to je sustavno širenje ateističke misli: građenje svijeta bez Boga, oslanjajući se samo na čovjekove snage i sposobnosti, tzv. ateistički humanizam. Stepinac je tu nepopustljiv i nezaustavljiv. Služi se najžešćim riječima da pokaže kako bez Boga nema ni humanizma ni kulture, bez Božjega zakona nema ni pravoga napretka ni civilizacije. Nema sreće na ovome svijetu bez poštovanje 10 Božjih zapovijedi. Tko gradi kuću, općinu, društvo i svijet na načelu bezboštva ili protuboštva, gradi na prividu i pijesku. Svjedoci smo raspada te bezbožne babilonske kule ovih posljednjih godina u cijelome svijetu!

   Stepinac se kao crkveni čovjek, kao najodgovorniji u Crkvi među hrvatskim narodom, neustrašivo suprotstavio sustavnu ateiziranju. On se odupro u ime katoličke vjere i Crkve. Nije žalio života, jer je znao da ga za Boga daje.

   Ali Kardinal je svjestan da postoji i bezboštvo koje se zna podvući pod kožu, u naše obitelji, u naše skupine, a da ne ide organiziranim i političkim putem i zastrašivanjem. To je praktično bezboštvo koji put opasnije od onoga nametnutoga. Nadbiskupove propovijedi bile su uperene i protiv takva ateizma: bezboštvo je psovka i bogohula, bezboštvo je nemoralan život, bijela kuga i pobačaji, bezboštvo je nanošenje nepravde svomu bližnjemu, bezboštvo je neopsluži­vanje bilo koje zapovijedi Božje. Kao potkrepu svojim tvrdnjama o posljedi­cama ateizma, Kardinal navodi primjer "izgubljen­og sina" i nekoliko svetopisamskih tekstova.

   Zar nije i izgubljeni sin iz Evanđelja mislio, da će biti sretan, kad napusti oca? Otišao je pun blaga iz očinske kuće. A onda? "Rado bi bio utišao glad svoju mahunama, što su jele svinje; ali mu ih nitko nije davao." (Lk. 15, 16). Ljudi, dakle, koji preziru Boga i vas hoće udaljiti od Boga i učiniti sretnim bez Boga, degradirat će vas konačno na nivo ispod životinja. Rad je njihov proklet od Boga, kao što je i razumljivo, jer "se Bog ne da ismjehivati" (Gal. 6,7). I na koncu mjesto blaženstva, koje obećavaju, ne će moći pružiti ni onaj minimum, koji je potreban za egzistenci­ju nijemih životinja. Da ovo nisu prazne riječi, sjetite se samo poratnih godina onamo od 1945. dalje, kad je jedna po prirodi bogata zemlja, morala godinu za godinom prosjačiti žito, da ne izumre od gladi. Vidite li obećani raj na tome svijetu bez Boga, i krutu stvarnost? Tako će biti uvijek, jer je riječ Božja neprevarljiva. A kaže prorok; "Nado Izraelova: Gospode! Svi, koji te ostave, posramit će se; koji odstupe od tebe, zapisat će se u prah. Jer ostaviše izvor vode žive, Gospoda."(J­er. 17.13).

   Ono što se čitatelja osobito doima u svemu ovome jest činjenica da Stepinac u svojoj Duhovnoj oporuci, iako se služi vrlo teškim biblijskim riječima s obzirom na bezbožni pokret i neznabošce u domovini i po svijetu, duboko žali te ljude. To Kardinalovo žaljenje osobito dolazi do izražaja u navođenju Isusove prispodobe o "izgublje­nu sinu". Mlađi se sin osilio, na svoje pravo pozvao, oca ostavio i u svijet odmetnuo pogazivši Očevu ljubav i blizinu. Kružio svijetom neko vrijeme, trošeći rasipno i neodgovorno, dok konačno nije dospio meču životinje. Tu je, zahvaljujući svinjama, došao k sebi: zasitio se svoje raskalašene slobode kad je osjetio glad za rogačima. Kardinal naglašava da je to vječna istina i da se tako događa sa svakim tko se od Boga odmetne. Zato on ovim primjerom poziva i suvremene odmetnike na obraćenje Očevoj ljubavi koja ih čeka. Taj poziv izražen je ne samo navođenjem Isusove prispodobe, nego i snagom Kardinalova životna svjedočanstva sve do smrti!

   Bog se ne da ismjehivati, veli Pavao Galaćanima, a kardinal Stepinac ponavlja svojim vjernicima. Bog ima svoju čast i dostojans­tvo. On drži do sebe, makar neki ljudi i ne držali do Njega! On može pripustiti da se Njegovo stvorenje, inače ovisno, smrtno i propadl­jivo neko vrijeme uzoholi, osamostali i čak pobuni protiv Njega, ali to će isto stvorenje zajaukati čim se nađe na suhome zdencu bez vode života! Kardinal upire prstom u Boga, u Krista Isusa, koji je rekao da je pravi izvor žive vode!

   Druga poruka: VJERNOST SVETOM OCU I APOSTOLSKOJ STOLICI

   2. Taj veliki i dobri Bog nije napustio čovjeka nakon pada u raju zemaljskom, makar je čovjek to zaslužio. Nego je tako ljubio svijet, da je poslao Sina svojega, da spasi svijet, kao što veli apostol: "Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje." (Kol. 1,13). To kraljevstvo je Crkva Kristova, Crkva Katolička, stara toliko, koliko i kršćanska vjera. Ona nije mije­nja­la svoje nauke ni za dlaku, nego naučava i danas ono, što je primila od svetih apostola. Ona ima, kao što znadete, svoje sjedište u Rimu i imat će ga do konca svijeta. Tu je sjedio prvi Namjesnik Isusa Krista u upravi Crkve, sveti Petar. Tu sjede i njegovi nasljed­nici, Pape. A vi znadete, što je Isus rekao Petru: "Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ču Crkvu svoju, i vrata paklena ne će je nadvladati." (Mat. 16,18). Pravilo je dakle: "Gdje je Petar, tamo je i Crkva Kristova"

   Bog, bogat milosrđem i ljubavlju, nije napustio čovjeka u njegovu padu, nego je pošao k njemu da ga pridigne iz tame i prenese u kraljevstvo svoga svjetla. To čovjek ničim ne zaslužuje, ali to Bogu služi na čast, jer On ne želi sebe izdati. Zato je i poslao Sina Svoga ljubljenoga da se svijet po njemu spasi. Eto tu se vidi kakav je naš Bog, kako spasava ljudsku grješnu slobodu, kako se ne da uvrijediti, ne želi se osvećivati, nego sve poduzima da jadnoga čovjeka izvuče iz njegova bezdana, bezboštva i odmetništva. Bog je baš u tu svrhu osnovao Crkvu koja postoji ne dvadeset ili četrde­set godina, nego dvije tisuće godina. Ona ne mijenja svoje bitne struktu­re, svoju temeljnu nauku, Božju poruku i Evanđelje.

   Kardinal naglašava jednu od osnovnih točaka u nauci o Crkvi. Isus je Krist htio u crkvenoj zajednici, radi reda i Božjega blagoslov­a, povjeriti upravu jednoj osobi, koja će doista biti osoba njegova povjerenja. Izabrao je Petra, kojemu je obećao da će na njemu sagraditi Crkvu svoju i kojemu je dao ključeve vlasti svoje. Na Petru, koliko god bio krhak i slab, počiva Crkva Kristova. On ne smije zaboraviti da to nije njegova, nego Isusova Crkva. To je Božja volja, koja se ljudima može svidjeti ili ne svidjeti, ali Bog ne mijenja svoga plana prema ljudskim sviđanjima. Taj je Petar imao svoje sjedište u Rimu. Tu je on položio život svoj za Krista. Tu su sjedili i sjede Petrovi nasljednici do dana današnjega, uz kraća i prisilna izbivanja. Tko će biti taj naslj­ed­nik: Talijan, Poljak, Španjolac, Grk, Francuz, Hrvat kao što je svojim porijeklom bio papa Siksto V., to ovisi o Božjoj providno­sti i o ljudskoj prikladnosti.

   Na kraju ove svoje duge poruke Kardinal moli i zaklinje:

    Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara. Vi znadete, da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi, da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj. Vi ne biste bili dostojni imena svojih otaca, kad biste se dali otrgnuti od pećine, na kojoj je Krist sagradio Crkvu. Godine 1941. mi smo se spremali, da svečano proslavimo 1.300 godišnjicu svojih prvih veza sa Svetom Stolicom. Rat je omeo nakanu za tu proslavu. Ali niti rat, niti mir, niti sreća, niti nesreća, ne smije nas pokolebati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni do smrti Crkvi Kristovoj. Moramo biti kao Izraelci na vodama Babilona: "Ako zaboravimo tebe, Jeruzale­me, neka se preda zaboravi desnica naša!" (Ps. 136,5). Kad bi se dakle ikada našao u vašoj sredini netko, bio on laik ili svećenik koji bi ma samo i na čas pokolebao u toj stvari, neka mu je daleko kuća od vas! Možda ćete reći, da prestrogo sudim? Ja bih bio vaš najveći neprijatelj, kad bih vam sakrivao istinu. Kad ovako govorim, govorim radi vašega najvećega dobra. Zar nije sam Isus upozorio: "Gledajte, da vas tko ne prevari." (Mk. 24,4). Biti naime odrezan od Crkve, znači biti odrezan od Krista, koji je glava Crkve. Biti odrezan od Krista znači biti odsječen od čokota kao loza. Što mu je onda sudbina takvom čovjeku, nego ono, što veli Isus na Posljednoj Večeri: "Tko u Meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u oganj baciti, i gorjet će." (Iv. 15.6). Vjernost dakle do groba Crkvi Katoličkoj!

   Kardinal je podcrtao ove riječi: Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara." Ono što Kardinal i uzorni pastir traži i očekuje od svojih vjernika, to je on sam posvjedočio ostajući čvrsto uz Petrovu pećinu i u najtežim životnim trenucima.

   - Još prije poznatoga procesa, tj. godine 1945., vrhovni politički vođe u Hrvatskoj predlažu da naša Crkva "bude nacionalna", tj. odijeljena od Rima.[4]  Nadbiskupu je nuđeno da napusti zemlju, ali on o tome nije htio ni čuti.

   - Godine 1949. govori se s najvišega mjesta nekim svećenicima "udruženjašima": "Zašto se ne biste vi odijelili od Rima, kao mi od Moskve".[5]To je bila poruka i nadbiskupu. Ali takva ponuda ne zaslužuje ni odgovora! Odijeliti se od Rima! Kao da je Crkva u hrvatskom narodu trinaest dana, a ne Trinaest stoljeća (što je svečano slavljeno od 1975. do 1984. Kako može raskinuti s Rimskom Apostolskom Stolicom, svojom duhovnom Majkom, ona "fidelissima" kći "Croatia", kojoj je počelo duhovno rođenje već u 7. stoljeću! Što je učinila ta Stolica Apostolskih Prvaka hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata pa da s njome raskida trinaeststoljetnu vezu?

   - Možda da raskine zato što je Sveta Stolica iz Rima, za pape Ivana IV. Dalmatinca, poslala prve evangelizatore u Hrvatsku?

   - Ili zato što je Rimska Stolica odobrila, prije 11 vjekova, slavensko bogoslužje, koje su uveli slavenski apostoli sv. braća Ćiril i nadbiskup Metod, a to je bogoslužje ostalo u upotrebi u jednom dijelu hrvatskoga naroda do danas?

   - Možda zato što je papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskoga kneza Branimira i sav hrvatski narod prije 1.100 godina?

   - Ili da raskinemo zato što j papa Grgur VII. prije 900 godina poslao krunu hrvatskomu kralju Zvonimiru?

   - Ili zato što je Sveta Stolica uvijek smatrala Hrvatsku bedemom pred najezdom osmanlijskih osvajača?

   Kakav je to šapat: Odijelite se i vi od Rima, kao mi od Moskve!? Ta nije Rim - Moskva! Kardinalov "glavni grijeh" i jest u tome što nije dopustio da se naša Crkva, ta moćna snaga savjesti i ljubavi u hrvatskom narodu, podloži jednoj antireligioznoj sugestiji, ideji i ideologiji. Papa je savršeno znao kakav je stav i savjest zagrebačkoga nadbiskupa i Kardinala, i zato je iza njega stao sa svim svojim papinskim auktoritetom.

   Kardinal nam poručuje i žarko preporučuje: "Kad bi se dakle ikada našao u vašoj sredini netko, bio on laik ili svećenik, koji bi ma samo i na čas kolebao u toj stvari - tj. u vjernosti Crkvi Kristovoj - neka mu je daleko kuća od vas!" Ova je poruka i danas aktualna u pojedinim dijelovima naše Crkve i našega naroda. Naša je Katolička Crkva hijerarhijski uređena. Postoje svećenici iznad kojih su biskupi i u sakramentalnom i u upravnom i u učiteljskom pogledu. A iznad biskupa stoji Sveti Otac Papa, koji ima od Boga vlast nad cijelom Crkvom i nad svakim pojedinim vjernikom. Biti vjeran Svetom Ocu, koji se u upravi Crkvom služi suradništvom ureda Svete Stolice, uključuje također vjernost i poslušnost mjesnim biskupima koji su u zajedništvu s Rimskim Papom. Stoga, pozivati se na Papu, mimo i protiv mjesnoga biskupa, nije znak vjernosti, nego izraz nereda. Ako netko misli da biskup nije dobro u nečemu postupio, neka podnese utok Svetom Ocu. A kad Sveti Otac presudi, neka se takav pokori vrhovnoj odluci! Oni koji uznemiruju narod i povlače ga za sobom mimo biskupa i mimo Pape, ruše katoličko zajedništvo, i daleko im kuća od nas. "Gledajte da vas tko ne prevari!" - kaže Isus svojim učenicima, a Stepinac ponavlja svima nama.

   Treća poruka: POBOŽNOST PREMA MAJCI B0ŽJ0J

   3. Život bi u obitelji bio težak, kad ne bi bilo majke. Crkva je jedna velika Božja Obitelj. Bog se je pobrinuo za Majku te Obitelji, a to je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka naša.

   Dragi moji dijecezani! Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa, kad su polazili u boj "za krst časni i slobodu zlatnu". Pred Njezinim su svetim likom klečali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru One, koja je "utočište griješnika". U Nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli Mudrac: "Tko časti mater svoju, sabire blago." (Sir. 3,4). Samo komunističko bezboštvo, koje je odbacilo svaki stid, bilo je u stanju, kad se je dočepalo vlasti u našoj domovini, da čak u školske udžbenike uvrsti besramnu hulu protiv Bogorodice, koju sam ih uostalom spočitnuo već 1946. na poznatom nazovi-sudu kad su se ponadali, da će jednim potezom pera izbrisati Katoličku Crkvu iz naše domovine. Ne dao Bog, da ikada itko od vas pođe tragom tih nesretnika u huljenju Bogorodice! Za takvoga će vrijediti riječ istoga Mudraca: "Tko ogorčava život materi svojoj, proklet je od Gospoda." (Sir. 3,16).

   Marija Bogorodica zaslužuje najljepše pohvale s ljudske strane, jer je po posebnoj Božjoj povlastici bila uzdignuta na najveću čast koju ljudsko stvorenje može imati, tj. postala je Majkom Sina vječnoga Oca. Marija se po svojoj ljubavi i poslušnosti Volji Božjoj između svih ljudi najviše približila Bogu. Mogli bismo reći našim kućnim rječnikom da se na nju Bog nikada nije naljutio, niti ona na Boga. Eto kako je Bog nju volio i kako je ona Boga voljela. Isus nam je predao na križu svoju Majku za našu milosnu i duhovnu Majku, ne samo da nam bude uzor i primjer, nego i svakodnevna pomoć. Tako se Bog pobrinuo da velika Obitelj - Katolička Crkva ima svoju Majku.

   Blagopokojni Kardinal bio je osobit Marijin štovatelj, i to od malena. Gospu je sinovski ljubio, njezinu slavu širio, mnogobrojne propovijedi o njoj izrekao i napisao, knjige o njoj prevodio, zagrebačko hodočašće svake godine na Mariju Bistricu predvodio, njezinu čast i dostojanstvo branio, osobito na sudu u Zagrebu 1946. godine.

   I ovdje je u Duhovnoj oporuci ostavljen divan izraz Kardinalove ljubavi prema Djevici Mariji koju motri kao osobitu Zaštitnicu hrvatskoga naroda, kao onu koju su kroz stoljeća generacije hrvatskih očeva i djedova, majki i žena, mladića i djevojaka, pokornika i pokajnika molile i štovale, njoj se utjecale i na milostima zahvaljivale!

   Za one kojima Bog nije nikakva vrednota, nije očito ni Majka Božja. Na njih Kardinal primjenjuje starozavjetne Mudračeve riječi: "Tko ogorčava život materi svojoj, proklet je od Gospoda!" Zato Kardinal moli svoje vjernike da paze da ne bi pošli tragom nesretnika-hulitelja Marije Bogorodice. Ovo je doista vrlo aktualna poruka svemu našem narodu, i u domovini i u inozemstvu. Svi smo pozvani da iskorjenjujemo iz svoje sredine veliku sramotu - psovku Boga i Božjih svetinja, Majke Božje i Majke naše! Kao što smo osjetljivi kad nam netko vrijeđa našu majku, živu ili mrtvu, tako, i još više, morali bismo biti osjetljivi kad netko pokraj nas ili između nas vrijeđa našu milosnu Majku. Barem Majka Božja zaslužuje naše poštovanje, pohvalu i čast!

   U ovoj Poruci čitamo također Kardinalov poziv da častimo svoje zemaljske majke u svojim obiteljima. One su svetinje, roditeljke nove djece Božje. Čitamo poziv i djevojkama koje se spremaju da sutra budu majke, da u povjerenju prema Majci Mariji, i u molitvi za svoju čistoću, vjernost i ljubav, ne boje se zadatka u rađanju i odgajanju djece. Budućnost hrvatskoga naroda u rukama je Božjim i u ljubavi hrvatskih majki!

   Četvrta poruka: MEĐUSOBNA BRATSKA LJUBAV

   4. Konačno, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite se uvijek bratski među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja. "Tad ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi na pravedne i grješnike" (Mt. 5,45). Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono, što je Bog načinio, a ne ono, što je čovjek načinio.

   Kardinal nam poručuje da prakticiramo ljubav prema bližnjima i ljubav prema svojim neprijateljima. Ljubav prema onima koji su nam blizu u vjeri i uvjerenju, u jeziku i kulturi, prilično je laka. Lako je voljeti onoga tko i tebe voli. Ali od nas se traži još više, traži se zahtjevniji i požrtvovniji čin ljubavi, i to prema onima koji nas ne vole, koji nas možda mrze, koji se izjašnjavaju našim protivnicima i neprijateljima. Kako ćeš prakticirati ljubav bez odgovora? Upravo zato što je to teško, Bog je to stavio pod zapovijed, da bismo i takve ljubili. Zašto? Ako je Bog ljubav i ako je Bog Otac svih ljudi na zemlji, onda se Bog doista raduje kad se njegova djeca međusobno vole. Među djecom ima i čarkanja i svađanja, ali ona se ipak pomire. Kardinal navodi riječi sv. Augustina: ljubiti grješnika, a mrziti grijeh, ljubiti neprijatelja, ali ne odobravati njegovu opačinu.

   Što bi nam zbilja bilo milo da ovu poruku o međusobnoj ljubavi čuju i razumiju i svi oni koji se desetljećima neodgovorno nabacivali na moralni lik velikoga Kardinala okrivljujući ga da je izdajnik svoga naroda, začetnik mržnje protiv drugih naroda, ratni zlikovac itd. Tko je čitav svoj život provodio i propovijedao ljubav prema bližnjemu i prema svim ljudima, tko je u svojoj oporuci ostavio ovako jasnu poruku o međusobnu poštovanju i ljubavi, taj nema veze s izmišljenim optužbama. Ali mi se kršćani ne bismo smjeli čuditi takvim postupcima, jer je i naš Učitelj Krist Gospodin bio okrivljen da nije lojalan građanin, da uzbunjuje narod, da je izdajnik svoje domovine... Isus je svojom ljubavlju nadvladao ljudsku mržnju! I svi su veliki ljudi u povijesti svojom moralnom veličinom nadvisili svoje tužitelje i suce. Naš je Kardinal velik upravo po toj svojoj praksi i propovijedanju međusobne ljubavi: Ljubite i neprijatelje svoje!

   Kako bismo voljeli pročitati ovako kristalne riječi duha i srca kod onih koji već toliko godina ne prestaju ocrnjivati svijetlo ime Stepinčevo! Željeli bismo da im Gospodin, po zaslugama velike Kardinalove ljubavi i trpljenja, udijeli dar svoga oproštenja i obraćenja!

   Peta poruka: ŽELJA ZA UZAJAMNOM MOLITVOM

   5. Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam, da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio.

   U Krašiću, 28. svibnja 1957.

   + Alojzije kard. Stepinac,

   nadbiskup zagrebački

   To su sigurno do sada najsrdačnije i najdirljivije riječi u Duhovnoj oporuci. Riječi ravne Pavlovim izrazima na rastanku sa svećenicima i đakonima u Miletu. Ovo je najljepši iskaz Kardinalove vjere i pouzdanja u Boga, u milost Isusovu i u ljubav njegovih vjernika!

   Sve obljetnice i sjećanje u Euharistijskom zajedništvu na njega jest odaziv na njegovu posljednju poruku i volju: da ostanemo međusobno povezani u molitvi - mi za njega, on za nas!

   Zaključak. Ime kardinala Stepinca zauzimalo je i zauzima osobito mjesto u crkvenoj i društvenoj javnosti, i u domovini i izvan domovine.

   - U crkvenoj javnosti Stepinčevo se ime uvijek spominjalo i spominje s radošću, s ponosom, u lijepu svjetlu i s posve pozitivnim predznakom. I samo spominjanje njegova imena na raznim crkvenim svečanostima izazivalo je buran i znakovit pljesak prisutnih vjernika i u jeku komunističke strahovlade. Ime Alojzija kardinala Stepinca sigurno je jedno od najdražih imena hrvatskom katoličkom srcu.

   Osim sustavnoga iznošenja povijesne istine o blagopokojnom Stepincu, što redovno čini zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, Stepinčev nasljednik, u zagrebačkoj katedrali, 10. veljače svake godine prigodom obljetnice smrti blagopokojnika,[6] željeli bismo spomenuti i auktoritet Svete Stolice i samih Papa s obzirom na zasluge i veličinu našega Kardinala. Oni koji poznaju povijesne prilike misle da se Sveta Stolica u ovim modernim vremenima nikada nije tako zauzela za jednoga čovjeka kao što je to učinila za nadbiskupa i kardinala Stepinca. Nije nam poznato jesu li moderni Pape u ovom stoljeću i za koga upotrebljavali tako značajne i sadržajne pohvale i priznanje kao što su to činila četvorica posljednjih Papa za našega Kardinala. Evo nekih izreka i misli:

   Za papu Pija XII., koji je zagrebačkoga nadbiskupa uzdigao na kardinalsku čast, Stepinac je neustrašivi nadbiskup koji je 1946. godine odlučio "govoriti u obranu progonjene Crkve i za slobodu svoga hrvatskog naroda". On je "uzor apostolske gorljivosti i kršćanske jakosti". To je crkveni čovjek s "izvanrednim zaslugama". Veliki Pio XII., koji se nije razbacivao pohvalama, kuje u zvijezde Kardinalovu "hrabrost i krepost".

   Papa Ivan XXIII. ističe ove karakteristike blagopokojnoga Kardinala: "Jednostavni i odlični lik oca i pastira Crkve Božje"; "odličan primjer nesavladive ustrpljivosti"; "vjerna i pobudna slika Dobroga Pastira"; "ponos Kardinalskog zbora". Na svečanoj Misi zadušnici 1960. godine Papa veli: "Molimo se, da bi sretno došlo do proslave njegova izabranog duha".

Papa Pavao VI. kao kardinal i nadbiskup u Milanu iznosi ove dvije činjenice i prosudbe: "Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati 'velik' predstavnik svoga naroda. On to nije htio, i zato je morao pasti!" Odnosno: "Stepinac neka nam bude učitelj. Učitelj pouzdanja i dobrote... Nije htio napustiti svoju zemlju, iz ljubavi prema svojoj zemlji". A kao Papa kaže za Stepinca da je bio i ostao "herojski vjeran".

   Papa Ivan Pavao II. u svome telegramu kardinalu Palazziniju, pročelniku Kongregacije za proglašenje svetaca, piše: "živa ostaje uspomena na njegovo (tj. Kardinalovo) uzorno svjedočanstvo vjere i na njegovo velikodušno biskupsko služenje".[7]

   Tim se riječima Pape obično služe prigodom proglašenja Božjih ugodnika blaženima.

   - U necrkvenoj javnosti u domovini Stepinčevo se ime spominjalo sve do 1990. godine u negativnu svjetlu, povijesno neobjektivno i ljudski pristrano. Ali su se ponekad čuli i razboriti glasovi.

   Bilježimo jednu takvu izjavu.  Bivši ministar unutrašnjih poslova i predsjednik Sabora u više navrata u Zagrebu, govoreći o svome odnosu prema nadbiskupu i kardinalu Stepincu, izjavljuje: "No, premda je bio kažnjenik, nastojao sam da dobije posebnu prostoriju za bogoslužje, kako nitko ne bi mogao kazati - 'gle bezbošci maltretiraju Stepinca', iako to u ono vrijeme nije bilo jednostavno i lako radi prostora u kaznionici. Čak sam omogućio da u zatvor dobiva i vino, ne samo za misu, nego i za piće. (..) Ali, kad je umro bio sam protiv toga da bude sahranjen u rodnom selu Krašiću, premda je takva odluka bila donijeta. Suprotstavio sam se tome i iz više razloga. Prvo, nisam htio da se stvori od Krašića nova Marija Bistrica. Naime, sigurno bi tu svake godine na godišnjicu njegove smrti bila organizirana velika manifestacija. Smatrao sam da je dvije tisuće ljudi u malom selu kao Krašić zapravo mnoštvo svijeta, a u zagrebačkoj katedrali može stati i pet tisuća ljudi, vrata se zatvore i ništa se ne vidi. Drugo, kao kardinal po crkvenim uzusima, imao je pravo da bude sahranjen u katedrali i zašto to zaobići. Treći razlog bio je papa Ivan XXIII., koji je težio osuvremenjavanju i otvaranju crkve".[8]

   Zahvalni smo Bogu na njegovu daru koji nam je dao u Kardinalovoj ljubavi, savjesti i svetosti. Eto i to je znak koliko nas Bog ne ostavlja, ne zaboravlja, već očinski voli!

------------------------ 

Objavljeno u : Mostariensia, 4/1996., str. 7-19.

[1] L'Osservatore Romano, 22/23. veljače 1960.

[2] Jedan je prijevod u Glasniku Srca Isusova i Marijina, (Salzburg), 3-4/1960., str. 41-45, a drugi je u A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Ziral, Rim, 1974., str. 818-822.

[3] Proces je otvoren pri Kongregaciji za proglašenje svetaca u Vatikanu, a vodi ga postulator kauze dr. don Juraj Batelja, koji je objavio više radova o kardinalu Stepincu: Rendere testimonianza alla fede: vita e programma pastorale del Cardinale Alojzije Stepinac, Pontificia Universitas Gregoriana, Rim, 1984. (izvadak iz doktorske radnje); Živjeti iz vjere. Duhovni lik i pastirska skrb kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 1990.; Najljepše Mariji, Zagreb, 1990.

[4]Usp. A. Benigar, nav. dj., str. 502.

[5] Usp. ondje, str. 697.

[6] Usp. F. Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb, 1990.

[7] Svi citati rimskih papa preuzeti su iz spominjane knjige A. Benigara.

[8] AKSA, 2. XI. 1984., str. 2a-3a, preuzeto iz Vjesnika, 28. X. 1984.