Godinu dana od Stepinčeve beatifikacije.
U jednome samostanu zamoliše me jednom časne poglavarice da održim sestrama prigodno predavanje. Dobro. Kada smo se našli u dvorani, najavih slušateljicama temu. Govorio bih vam o sv. Pavlu, o njegovim uspjesima i neuspjesima, zavikah.
"Nismo se još pravo ni namjestile", dočeka jedna sestra, više u šali: "Velečasni, nemojte nam o Pavlu, dajte nam nekoga koga možemo bar približno nasljedovati! Tko će u njegove visine?!"
Upravo to, velim. Sveti Pavao traži od Korinćana i Korinćanki, običnih vjernika i vjernica, bivših pogana: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1Kor 11,1). Slično im je pisao i u 4. poglavlju. Ponovio svojim dragim Filipljanima (3,17), pa opet ljubljenim Efežanima (5,1), i u prvoj Solunjanima dva puta (1,6; 2,14). A vi ste redovnice, izdanci Božje ljubavi, ne obični vjernici, nego krema vjerništva, zato vama o Pavlu.
Ako se netko i usudi reći da nam je sv. Pavao dalek, vremenski i prostorno, odnosno da ga ne možemo slijediti jer se on Božjom objavom uspeo do “trećega neba,” dugom cestom sve do “raja” (2 Kor 12,2.4), da ne možemo pretrpjeti kamenovanja, bičevanja, progone, brodolome, koje je on pregrmio, meni se čini da nitko od nas ne može reći da nam je naš blaženi Alojzije Stepinac dalek i stran. Štoviše, bliz nam je kao brat i dragi prijatelj: rođen na selu, kao i veći dio nas; iz obitelji od više djece kao mnogi od nas; prošao vojsku i školu, kao toliki današnji mladići; prošao dva rata, kao mi malo stariji; bio u zatvoru, i u zatočeništvu, kao toliki i tolike. Bio je tu, blizu nas, u Krašiću, u Lepoglavi, u Zagrebu. Obilazio zagrebačkom nadbiskupijom i domovinom hrvatskom. Hodočastio po srpanjskoj žegi na Mariju Bistricu. Molio se u katedrali i kućnoj kapelici. Ispovijedao se kao i svaki od nas.
Dobro, razumijem da ne može svatko biti kardinal, ni nadbiskup zagrebački, pa ni obični svećenik, ne može svakoga zapasti da se školuje na Gregorijani u Rimu, ali možemo biti kršćani, vrijedni i savjesni Kristovi vjernici. U tome je uzoriti Alojzije bio uzor, ne samo admirandus - onaj kojemu se treba diviti, nego i imitandus - onaj kojega treba nasljedovati. I doista, mi mu se i divimo i mi ga želimo slijediti.
A mi smo pozvani ne samo da slijedimo blaženoga Stepinca u njegovu ostvarenju blaženstava: bio je siromašan duhom jer je priznavao da mu je sve dano od Boga, i krotak po naravi, i žedan istine i pravde, i milosrdan, i čist srcem, i podnosio progonstva, nego smo pozvani da slijedimo samoga Krista: čistoga, siromašnoga, poslušnoga; Krista navjestitelja Božje radosti, liječnika, patnika, raspetoga. Krista koji voli Oca, koji nam navješćuje i zajedno s Ocem šalje Duha odvjetnika.
Štoviše, Krist nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski (Mt 5,48), da budemo milosrdni kao što je milosrdan Otac naš na nebesima (Lk 6,36), da budemo pravedni kao što je pravedan Otac naš koji je na nebesima.
Početkom ove godine u Italiji su objavljene dvije knjige o Stepincu. Prva u veljači, pod naslovom: L’Arcivescovo del genocidio (Nadbiskup genocida), koju je sastavio M. A. Rivelli u izdavačkoj kući “Kaos” u Milanu, na 290 stranica. Autor, koji je doktorirao o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, hvali se da je u knjizi iznio na vidjelo dokumentarnu žetvu koja je bila desetljećima skrivana o genocidu za NDH, gdje je sudjelovao katolički kler s nadbiskupom Stepincem na čelu. Teze, hipoteze, antiteze koje su ravne imenu izdavačke kuće: Kaos! Pravi pravcati kaos. Naslušali smo se takvih kaosa iz jugoambasada po svijetu kroz 45 godina. Samo što se nismo zagušili. Dosta nam je kaosa! Daj nam malo kosmosa!
Drugu knjigu objavio je u Vatikanu Giampaolo Mattei, ugledni novinar svetostoličkoga dnevnika L’Osservatore Romano, monografija pod naslovomIl Cardinale Alojzije Stepinac. Una vita eroica, na 90 stranica. U pozivu na prezentaciju knjige u Staroj sinodalnoj dvorani, 8. ožujka, piše autor da je knjigu izravno želio Sveti Otac. To je autor i u posveti pošteno istaknuo: “Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. koji je inspirirao ovu monografiju”. Velika im hvala. I Svetom Ocu Ivanu Pavlu i novinaru Giampaolu. Papa je, očito, odlično pročitao znakove vremena. A znak vremena u Hrvatskoj jest Stepinac. Ne samo od 1934. kada je postao nadbiskupom koadjutorom, ne samo od 1946. kada je pred ateističkim i komunističkim tribunalom posvjedočio da voli Boga, čovjeka i domovinu, i da je kadar život svoj dati za te vrjednote, i kada je dao svoj život u zatočeništvu 1960., i to sve u komunizmu s “humanim licem”. Osobito je znak vremena od prošle 1998. godine kada je uzdignut na čast oltara.
Ako bih glasovao za bitnu rečenicu koja karakterizira Stepinca, onda bih se opredijelio za njegov refren na “prežalosnom procesu”, suđenju i inače. Devet mjeseci prije osude, 17. prosinca 1945. Nadbiskup je dao izjavu: “Na sve optužbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na nas, možemo u cijelosti kazati: Nemamo si što predbacivati. Savjest nam je čista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac svih naših koraka. Savjest nam je čista i mirna pred Sv. stolicom, koja će jednom na temelju izvornih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je čista i mirna pred katolicima ove države, koji mirno i trijezno prosuđuju događaje. Savjest nam je konačno čista i mirna pred Hrvatskim Narodom, kome krvnim vezama voljom Božjom pripadamo, pa mu po svom položaju svom dušom služimo, bez obzira na razna politička gledanja i političke stranke" (Benigar, Hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 567). Savjest mi je čista! Savjest mi je mirna! Savjest mi ništa ne predbacuje! Ako mi vi ne dadnete pravo, dat će mi pravo povijest! uzviknuo je Nadbiskup pred tužiteljima i suditeljima! I dala mu je pravo povijest. Vratila mu dug. Izravnala račune.
Ljepota Stepinčeve savjesti jest u tome što on nije izdigao svoju savjest iznad Crkve. Njegova je savjest autentičan Božji glas u okviru Crkve Kristove, podređena savjesti Crkve. Zato mu je samo Crkva bila mjerodavna izreći povijesni sud da mu je savjest čista, sveta. Nasuprot svim kaosima i kaotičnim svijestima i savjestima u svijetu. I tada i sada.
U tome je i admirandus i imitandus!
------------------------------------
Objavljeno u: Blaženi Alojzije Stepinac, Zagreb, 4/1999., str. 78-79
