Oduvijek se u Crkvi vjerovalo da je Blažena Djevica Marija naša majka u duhovnom smislu. Biblijsko uporište, na kojem se zasniva Marijino majčinstvo u odnosu na nas vjernike, jest Isusova riječ s križa upućena majci Mariji i učeniku Ivanu. Isus se dva puta izravno obratio svojoj Majci - u Kani (Iv 2,2) i na Kalvariji (Iv 19,26) - gdje bi se očekivalo da joj rekne: Majko. A nije. Nadišao je svoj krvni vez i nazvao je „Ženom“, onom biblijskom Ženom koju je Bog, nakon pada prvih ljudi, obećao čovječanstvu kao donositeljicu Poroda koji će satrti glavu Sotoni i njegovu zlu.
Bogoslovna se mišljenja slažu da se snagom Isusova povjerenja Majke učeniku Marija može promatrati kao duhovna Majka svih učenika, svih vjernika Isusovih sljedbenika - pojedinaca koji tvore crkvenu zajednicu. Ali Crkva ne predstavlja samo zajednicu sastavljenu od vjernika, nego je ona i ustanova spasenja s Biblijom kao knjigom objave, organizam milosti Kristove sa svojih sedam sakramenata, sa svojim liturgijskim i pravnim zakonima. Kada se govori o Crkvi kao ustanovi spasenja, može li se govoriti o Mariji kao "Majci Crkve"?
1. - Povijesni pogled. U svetootačko doba nigdje se za Mariju ne rabi pojam: Majka Crkve. Izričit se naziv prvi put spominje tek u teološkim krugovima od 12. stoljeća nadalje, a u papinskim dokumentima od 18. stoljeća. Papa Benedikt XIV. 1748. govori o tome kako Katolička Crkva, poučena Duhom Svetim, oduvijek štuje Mariju kao Gospodinovu i Otkupiteljevu Roditeljku i kao „preljubaznu majku“. Papine riječi ne govore izričito o Gospi kao Majci Crkve nego o tome da Crkva štuje Mariju kao preljubaznu majku. Međutim, jasnim naslovom "Majka Crkve" Mariju počašćuju pape Leon XIII., Ivan XXIII. i osobito Pavao VI.
2. - Drugi vatikanski koncil i "Majka Crkve". Koncilski stručnjaci koji su radili u pripremnim komisijama i bili zaduženi da iznesu autentičan marijinski nauk pred koncilske oce nisu se u početku protivili pojmu i nazivu "Majka Crkve". Doktrinarna je komisija smatrala da se Marija mora promatrati u Crkvi kao majka drugih članova, i pastira i običnih vjernika, a ne može se Marija shvaćati kao majka ili izvorište cijele Crkve kao Kristove institucije. Stoga se ocima više svidio izraz "majka vjernika" - kao što se čita u završnu tekstu - negoli "Majka Crkve". Rečeno je također da se ovaj naslov, iako nazočan u ponekoga teologa ili crkvenoga učitelja, ne može smatrati tradicionalnim. Jer su jednako tradicionalni izrazi: kći Crkve, sestra naša itd.
Umjesto naziva "Majka Crkve" neki marijanski proučavatelji u koncilskom tekstu čitaju jednakovrijedan sadržaj, a drugi kažu da to nije jedno te isto. Jer, više je otaca željelo da se u tekstu kaže kako Katolička Crkva štuje Mariju kao svoju preljubaznu majku, ali to nije uvaženo, jer rečenica u kontekstu pisma Benedikta XIV., odakle je uzeta, ne označuje da se radi o novom naslovu. Marija je majka u Crkvi, u obitelji, majka ostale djece, a nije izvan obitelji. Tako je Marija u Crkvi, i ujedno majka: i vjernika i pastira.
3. - Papino proglašenje Marije "Majkom Crkve". Iako je papa Pavao VI. u više navrata u svojim javnim nastupima, audijencijama i nagovorima izražavao želju da sav Koncil proglasi Mariju "Majkom Crkve", ipak se taj naslov nije unio u koncilski dokument. Papa je osobito na svršetku drugoga zasjedanja Koncila izrazio nadu "da bi ovomu Koncilu odgovaralo najbolje rješenje: jednodušno i pobožno priznati povlašten položaj majke Božje u svetoj Crkvi; najviši poslije Krista i nama najbliži, tj. da je možemo častiti naslovom Mater Ecclesiae/Majka Crkve, na njezinu slavu a na našu utješnu pomoć" (L'Osservatore Romano, 7.XII.1965.). Ali većina koncilskih otaca ni teološka komisija nisu osjetili ni razumjeli Papinu želju kao obvezu da se spomenuti naziv unese u službeni dokument, iako je doslovno preuzeta misao o Marijinu povlaštenu položaju u odnosu na nas i s obzirom na Krista. Ipak, Papa je u svom svečanom govoru, nakon trećega zasjedanja Koncila i nakon objavljivanja konstitucije Lumen Gentium/Svjetlo narodâ, proglasio i nazvao Gospu "Majkom Crkve", na radost većega dijela otaca, a na začuđenje jednoga dijela koncilske skupštine. Papin tekst glasi: "Na diku Blažene Djevice i na našu utjehu Presvetu Mariju proglašavamo Majkom Crkve, to jest čitava naroda kršćanskoga, i vjernika i pastira, koji je nazivaju preljubaznom majkom te odlučujemo da ovim predragim imenom već od sada cio kršćanski puk još više pridaje čast Bogorodici i iznosi joj molbe" (L'O.R., 22.XI.1964.).
Reakcija na ovo Papino proglašenje Marije "Majkom Crkve" bile su različite. Jedni u Papinoj gesti i naslovu, kojim je počastio Gospu, vide sažetak "koncilskoga nauka o odnosima između Presvete Marije i Krista, Glave Crkve, i između Marije i kršćana, udova Crkve". Drugi, unatoč priznanju da je taj čin Vrhovnoga svećenika nešto više od govora redovita učiteljstva, u tome proglašenju ne vide ništa drugo doli Papin "osobni čin pobožnosti prema onoj koju naziva majkom naroda Božjega, i pastira i vjernika.
Nema sumnje da tomu Papinu proglasu moramo pridati veće značenje - jer se radi o proglašenju na Ekumenskom koncilu - nego što se pridaje redovitu učiteljskom nastupu. Papa Pavao VI. jasno je istaknuo u kojem smislu proglašava Mariju Majkom Crkve: tj. majkom svega kršćanskoga puka, i vjernika i pastira. A ta je istina doista i biblijska i tradicionalna u Katoličkoj Crkvi. Papa ništa ne govori o Crkvi kao sakramentnoj i pravnoj instituciji spasenja, kao Kristovu organizmu milosti. Marija nije prvotan uzrok postojanja Crkve i njezina oblikovanja. To je isključivo Kristovo djelo. Njezina uloga pri povijesnom osnivanju Crkve jest nebitna i sporedna.
4. - Obrazloženje naslova "Majke Crkve". Papa je svjestan moralnoga značenja u nazivu "Majka Crkve" koji se pridaje Gospi. On je i prije toga proglašenja i nakon toga tumačio razloge i temelje na kojima se zasniva taj naslov. Najizričitija mu je ova misao: "I ona je član Crkve, otkupljena od Krista, ona je sestra naša; ali upravo snagom svoga izbora za Majku Otkupitelja čovječanstva, i zbog svoga savršena i uzvišena predstavništva ljudskoga roda, ona se s pravom može nazvati moralno i tipski Majkom svih ljudi, posebno našom, nas vjernika i otkupljenika, Majkom Crkve" (L'O.R., 19.XI.1964.). Te razloge možemo sažeti u ove tri točke:
- Marija je Majka Crkve jer je Majka Kristova. Ona je Kristu dala fizički i naravni život te je time omogućila svijetu vječni Spas. Svi oni koji prihvaćaju Krista kao svoga Spasitelja i Otkupitelja, vide u Mariji daljnji uzrok svomu spasenju. Po tome nam ona na sličan način - u redu milosti - postaje majkom. Krist je njoj dao vrhunaravan život milosti. U vidu Kristovih zasluga ona je unaprijed očuvana od grijeha. Upravo time što je prethodno otkupljena te svojim srcem, voljom i vjerom sudjelovala u utjelovljenju Sina Božjega, mogla je postati i majkom svih nas koji predstavljamo zajednicu otkupljenika, Crkvu.
- Marija je Majka Crkve jer je "majka živih". Eva znači majka živih, ali je ona svojim neposluhom strovalila čovječanstvo u smrt, dok je Marija, nova Eva, majka živih, svojim pristankom na Božji poziv, rodila Spasitelja koji je obnovio život. Kao što je Eva uzrokovala propast sebi i ljudskomu rodu, tako je Marija postala uzročnicom spasenja sebi i čovječanstvu (LG, 56). To ne znači da je ona postala majkom sebi, jer ona je majka u odnosu na druge.
- Marija je Majka Crkve jer je "plemenita družica Gospodinova" u djelu Otkupljenja. Koncil ne rabi izraz "suotkupiteljica", kojim se pojedini teolozi služe u opisu Marijina sudjelovanja u Kristovu djelu. Koncil čak 6 puta govori o Marijinoj povezanosti s Kristovim djelom spasenja. On ovako uči: "I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih" (LG,62). Gospino sudjelovanje u Kristovu otkupljenju ne može se shvatiti tako kao da bi ona svojim služenjem, supatnjom nešto bitno dodala Kristu. Koncil je jasno i više puta rekao i dao na znanje vjernicima - kako bi se izbjeglo svako pretjerivanje u vezi s Marijinom osobom - da Gospa svojom materinskom ulogom i ljubavlju - u kakvu se god smislu protumačila narav njezina majčinstva - "ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika" (LG,62), tako da bi se naše otkupljenje i spasenje savršeno ostvarilo i da je Marija bila umrla odmah nakon Isusova rođenja. Bog je Mariji dodijelio majčinsku ulogu po svojoj dobrohotnosti u okviru Spasiteljeva djela. Zato Koncil naučava da Marijina uloga "ne potamnjuje niti umanjuje jedino Kristovo posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu“ (LG,60). Sva Marijina posrednička, pomoćnička, odvjetnička, zagovornička uloga i snaga jest u njezinoj majčinskoj ljubavi kojom ljubi ljude: svoju braću i sestre i braću svoga Sina.
Biskup ordinarij msgr. Petar Čule na odlasku sa službe i biskup koadjutor msgr. Pavao Žanić u dolasku na upravu hercegovačkih biskupija, u rujnu 1980. godine, zaželjeli su da ova mostarska katedrala bude posvećena Mariji Majci Crkve. Mi je kao takvu vjernički štujemo, njoj se sinovski utječemo i molimo njezinu milosnu pomoć za sve župljane ove župe i ovoga grada, za sve vjernike ovih biskupija i za sve ljude.
Marijo Majko Crkve, moli za nas!