Gospodine biskupe, ovo je Vaš prvi intervju ovome mjesečniku, iako ste mu kao don Ratko suradnik od prvih brojeva ima 12 godina. U vrijeme biskupovanja msgr. Pavla Žanića dostatno smo se osjećali slobodni u oblikovanju lista, ostajući, naravno, blizu stavovima Biskupskog ordinarijata.
- Bio sam u Sarajevu na bogosloviji kad mi je u jesen 1979. biskup Žanić rekao: "Govori se o tvome odlasku u Zavod svetoga Jeronima. Ako ne odeš, doći ćeš u Mostar. Kanim pokrenuti jedan mjesečnik za naše biskupije." Nastojao sam da me Papin poziv u Rim svršetkom 1979. ne udalji ni od biskupije ni od mjesečnika. Rado sam slao kratke dopise i dopisnice koje ste vi u uredništvu objavljivali. Tada sam bio jedan od suradnika mjesečnika, kojemu nisam mogao dosegnuti svu važnost i korisnost. A sada, iz ovoga kuta i ruha, uviđam koliko je taj list značajan, nezaobilaziv duhovni organ biskupijskoga organizma, koji je živio i kroz sve vrijeme ovih ratnih nemira i umiranja. Evo kako bih u jednoj pojedinosti ocijenio koliko je značajna pisana riječ: Tko bi mi god donio točne podatke (rođenje, studij, ređenje, rad, smrt) o svećenicima Trebinjske biskupije u dvjesta godina, od 1600. do 1800, za svaki kratak životopis pojedinog dume, kao što ih vi objavljujete u rubrici "Da im spomen očuvamo", dao bih po 100 DM. A bilo je barem 80 svećenika, koliko ih arhivi spominju. Eto koliko bi mi vrijedila ta knjiga od 90 stranica. A CnaK iz današnje biskupijske situacije donosi bezbroj dragocjenih pojedinosti. Htio bih ovom prilikom zahvaliti svima vama u uredništvu, nekadašnjem i sadašnjem, od odgovornoga preko glavnoga do tehničkoga, kao i svim čitateljima širom naših biskupija i svijeta, koji prate crkvena i vjerska zbivanja u Hercegovini i pomažu nam tisak. Želim Vam također reći da ćete i u vrijeme moje uprave imati dužnu i odgovornu slobodu u oblikovanju lista.
Prošla je godina dana od Vašega biskupskoga ređenja u Neumu, na Križevo 1992. Na Križevo 1980. godine bila je posvećena ova naša katedrala Majci Crkvi i Kraljici svijeta. Početkom kolovoza ove godine preuzeli ste punu upravu hercegovačkih biskupija. Ove ste se godine na Križevo sjetili u kripti katedrale tih dviju obljetnica. Biskupsko Vam je geslo: "Kroz mnoge nevolje u Kraljevstvo Božje". Sve je nekako u znaku križa, in hoc signo vinces (u tom ćeš znaku pobijediti).
- Križ me prati od djetinjstva. U obliku bijede i bolesti, nevolje i tjeskobe. Nisam imao velikih problema u školi, ali nisam bio bez njih u životu. Čim sam se probudio u svijesti, našao sam se na križu. Križ je križanje ili presijecanje čovjekovih planova. Ti naumio pravo, a odonuda netko poprijeko, pa ispadne križ. Netko će to nazvati plusom, netko križem. Križ je znak da nisam sebe stvorio ni rodio niti se sam mogu spasiti. Po križu se uzdižem iznad zemlje. On mi je tajna kojoj ne vidim uvijek ni izvora ni uvira. Poticaj da tražim, pitam, hodam, rješavam. Sredstvo da se posve osvijestim, opametim, odredim i opredijelim. To je lijek kojim se izvlačim iz vlastite strasti, sebičnosti, oholosti. Bog me po križu odgaja i kad se jednom, s Božjom milošću spasim, vjerujem da ću Bogu najviše zahvaljivati na daru križa, koji je u Njegovim očima bio posebna milost, a u mojim možda nekakva besmislena zapreka za ostvarenje mojih htijenja, koja stručno i učeno nazivam planovima! Kristova objava jest objavljenje te tajne, križa. Sv. Pavao, koji se ničim drugim nije ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, veli da se na križ može gledati iz tri kuta: iz jeruzalemskoga sinedrija to je sablazan, s atenskoga areopaga ludost, a za kršćane put spasenja. Ne mogu reći da u sebi nisam imao i židovske sablazni i grčke ludosti, ali bih najviše volio da me prožima kristovsko i pavlovsko poimanje križa. Zato i ovaj napor i opredjeljenje za prihvaćanje nevolja koje vode u Kraljevstvo. Uvjeren sam, ako se kršćanin počne izmicati križu, buniti se protiv njega, pobunit će se protiv Krista.
Ne mogu se uhvatiti samo za ovu obljetničku točku od 1 ili 11 godina. Mi ovdje biskupijski organizirano i sustavno radimo 111 godina, od 1882. Šezdeset godina bili su dijecezanski biskupi oci franjevci, hercegovački fra Paškal Buconjić (1882.-1910.) i bosanski fra Alojzije Mišić (1912.-1942.), zatim dva biskupijska svećenika, hercegovački don Petar Čule (1942.-1980.) i dalmatinski don Pavao Žanić (1980.-1993.). I svaki od ove četvorice biskupa imao je određeni zadatak, koji je obavljao noseći i svoj vlastiti križ i križ obiju biskupija. I gotovo mi se taj napor ponekada čini kao Sizifov posao. Jedan biskup gura kamen na vrh Veleži, i onda se kamen skotrlja u Neretvu ili Bunu. Dođe drugi biskup pa pik iznova, i tako do danas. Na primjer, katedralu, biskupsku crkvu, koju spominješ, gradimo od prošloga stoljeća! I još nam je sorena! Ipak, posao jest zamoran i težak, ali nije besciljan i besplodan. Držim da je to kamen na kojem se provjerava i kuša biskupova duša i duša svih vjernika.
Ne samo katedrala, nego zar nije i svaka župa kamen kušnje? Biskup Žanić osnovao je četiri nove župe u siječnju ove godine u Mostaru na području katedralne župe, utemeljene 1980. godine. Neki oci franjevci nisu krili svoje duboko duhovno nezadovoljstvo zbog toga osnutka, čak su i po novinama pisali o tome. Sveta je Stolica osnivanje potvrdila. Crkveno-pravno to je jasna stvar. Ali u konkretnoj praksi nije baš jasno. Imate li neki plan i za te i za ostale župe koje su pogođene "hercegovačkim slučajem"?
- Spomenuh da ova Crkva i biskupija nije od jučer, niti će sutra prestati. I ja sam samo jedan od služitelja, kamenonosaca, nadglednika, to baš izvorno grčki znači episkopos, i ne mogu ne biti svjestan te silne odgovornosti i sigurne prolaznosti. Ostavljajući po strani Trebinjsku biskupiju u kojoj su uvijek bili biskupijski svećenici, uz misijske iznimke otaca isusovaca i franjevaca, u zapadnoj Hercegovini i malo šire bilo je kroz stoljeća narodnih svećenika, "popova glagoljaša." Jedan ih je hercegovački franjevac nabrojio preko 40 u dvjesta godina (1650.-1850.) na tome području. A u vrijeme Apostolskoga vikarijata u Hercegovini (1852.-1882.) nije bilo doslovno nijednoga glagoljaša ili biskupijskoga svećenika. Posljednji je umro negdje 1848. godine. Želja je Svete Stolice, odnosno zakon Crkve, da u jednoj biskupiji u njezinoj dušobrižničkoj službi glavnu ulogu ima biskupijski kler koji će biti biskupu na potpuno raspolaganje. Oci franjevci stoljećima su bili isključivi kler, pa prema tomu i dušobrižnički, u ovim stranama i doslovno se požupničili, pa čak ponekada i ne na korist zavjetovana zajedništva. Oni bi željeli biti odlični župnici i odlični samostanci. Jedno će od toga dvoga patiti. Sveta Stolica, Drugi vatikanski koncil, Zakonik kanonskoga prava kažu da je prva i glavna briga dijecezanskoga klera dušobrižništvo, župništvo. Zato je Sveta Stolica od početka ove biskupije do danas posebnu brigu posvećivala odgoju i rastu toga klera. I plodovi nisu neznatni, posebno nakon što su za biskupe došli biskupijski svećenici, kojima je to bila posebna zadaća. Brojčano gledano: u 30 godina biskupa fra PaškalaBuconjića zaređeno je 5 biskupijskih svećenika, a u 30 godina fra Alojzija Mišića 25 dijecezanskih misnika. Međutim, za biskupa Čule u 38 godina, uz odsutnost od 8 zatvorskih godina, 63 svećenika, a za 13 godina biskupa Žanića, 18 svećenika. Govorim samo o Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Obje hercegovačke biskupije danas imaju 102 svećenika, 15 bogoslova i 16 sjemeništaraca. Na tome smo neizmjerno zahvalni Bogu, koji daje zvanja, i dosadašnjim biskupima, koji su ta zvanja otkrivali i njegovali. Moja je pastoralna zadaća pobrinuti se za dobro toga klera, za njegov odgoj, duhovni rast, materijalno zbrinjavanje itd. To je dakle zakon i plan Svete Stolice i Katoličke Crkve i ja se želim uklopiti i slijediti taj plan. Moj je plan ono što vidim da je plan, program i zakon Crkve. Stoga se, ako Bog da zdravlja, ne mogu okaniti provođenja odluka Svete Stolice, osobito papinskoga dekreta Romanis Pontificibus koji je izdala Kongregacija za evangelizaciju naroda, s Papinim odobrenjem, još 1975. godine. Niti se mogu okaniti provođenja odluka svoga predhodnika, biskupa Žanića, koji je osnovao četiri župe u Mostaru, odcjepljujući ih isključivo od katedralne župe. Tko me od toga odvraća, iz ne znam kakvih motiva, pa ovo - pa ono, nije vrijeme, nije čas! - odvraća me od poštovanja i ostvarenja temeljnoga zakona Crkve. Danas u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji ima 38 župa povjerenih ocima franjevcima, a 28 dijecezanskomu kleru, a razmjer je vjernika neobičan: oko dvije trećine vjernika služe oci franjevci, a jednu trećinu biskupijski. Prema spomenutom Dekretu Sveta Stolica pristaje da se prihvati kao opći kriterij da polovica vjernika Biskupije mostarsko-duvanjske ostane povjerena pastoralnoj brizi franjevaca, dok druga polovica neka bude povjerena biskupijskom kleru. To je citat iz Papine odluke, a rezultat uzajamnih dogovora. Redovništvo ima svoj unutarnji redovnički život. Jednako sam dužan voditi crkvenu brigu za svećenike-redovnike kad preuzimaju župničku službu.
Mostar ima svoje specifičnosti, konglomerat je vjera i nevjera, nazora i nacija. On nam je ujedno i nacionalno i religiozno središte...
- Mostar nam je glavna ljubav i glavna briga. Neće mi drugi zamjeriti na tome, pogotovo ne moje Trebinje, u kojem službovah kao župnik prije dvadeset i više godina. U gradu Mostaru ima preko 30.000 Hrvata, i znamo da su velika većina katolici. Kažu da u gradu ima oko 5.000 miješanih brakova, to znači od 20 do 25 tisuća stanovnika kojima do jučer vjera nije puno značila. Eto područja evanđeoskoga naviještanja mira, pravde i istine. U Mostaru, uz franjevačku ekipu koja je zadužena djelovati u okviru župe sv. Petra i Pavla, trenutačno ima značajan broj dijecezanskih svećenika, i to za razne službe: Ordinarijat, uredništvo mjesečnika, karitas, institut, vjeronauk, katedrala i ostale dijecezanske župe.
Imate i jednu župu koja je svjetski poznata. U njoj se već 12 godina "ukazuje" Blažena Gospa. Vjerujete li Vi u međugorske fenomene?
- Međugorje je još u prošlom stoljeću bilo fenomenalno. U latinskomŠematizmu fra Petra Bakule, iz 1867. (na hrvatski preveden i objavljen u Mostaru 1970., vidi str. 87) stoji: "Srebrenica je mjesto nekada velike crkve u Međugorju i tu se naokolo nalazi mnogo drugih ruševina te veliko plemićko i pučko staro groblje. Na tom su mjestu mnogi svjedoci veoma često vidjeli vrlo jaku i rumenu svjetlost". Svjetlosni dakle fenomeni sežu i u prošla stoljeća, a ne samo u 1981. naovamo. Od samoga početka, tj. od 1981. radoznalo pratim razvoj događaja u Međugorju. Nastojao sam biti pri ruci, kao pisar, biskupu Žaniću kad je dolazio u Rim i kad je izvješćivao Svetu Stolicu o svemu tome. Mislim da se biskup Žanić ponio razumno u kontekstu onakvih okolnosti. U početku otvoren, čak sklon, osobito nasuprot službenoj državnoj zabrani.
I nedavno je ona izjava prepisana u Glasu mira, 4/1993., 34, i to bez godine i lista "Glasa Koncila" u kojem je prvi put objavljena, kao da je sinoć dana u javnost!
- Možda je i to jedan od fenomena. Vratimo se biskupu Žaniću. Toliko mu je bilo zanimljivo da se sam upustio u ispitivanje djece, u praćenje događaja. Koji biskup ne bi bio radostan da se u njegovoj biskupiji ukaže Blažena Gospa? Pogotovo msgr. Žanić, marijanski biskup, koji je i kao svećenik i kao biskup 11 puta hodočastio po raznim marijanskim svetištima diljem Europe: Lourdes, Fatima, Siracusa itd. I kao da mu se Gospa, eto, smilovala i stala se "ukazivati" pred kućom da ne hoda po Portugalu! Ali do nekoliko mjeseci, kad je vidio i one sitne i krupne petljavine, neiskrenosti, netočnosti i bezvezarije onih koji su tvrdili da im se Gospa ukazuje, posve se uvjerio da se tu ne radi ni o kakvim nadnaravnim Gospinim ukazanjima, nego o nekakvim kombinacijama kojima nije bilo lako dokučiti izvora. I onda je počeo nastupati kao iznositelj istine i razotkrivatelj neistine. Za njega je bila najviša zadovoljština u tom desetgodišnjem nastojanju kada su biskupi na svome zasjedanju u Zadru, 10. travnja 1991. godine, odgovorno izjavili: "Na temelju dosadašnjega istraživanja nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". To je s crkvene strane do sada najjasniji sud i stav, opovrgnuće tvrdnji svih onih lakovjernih koji vide Gospu svuda i svagda od 1981. godine. Riječ Biskupske konferencije za mene je mjerodavna, odgovorna i obvezujuća, dok se ne donese drukčiji sud. A do sada drukčijega suda nije bilo. U istoj su izjavi biskupi rekli da će u svrhu promicanja zdrave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve, "izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju". Poznato mi je da se Liturgijsko-pastoralna komisija sastala u Mostaru u lipnju 1991., ali nije bio izdan nikakav tekst. U jesen te godine otpočela je velikosrpska agresija na hrvatske dijelove istočne Hercegovine, a u proljeće 1992. i na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Za Komisije nije bilo više moguće sastajanje.
Zar se ne biste trebali radovati činjenici što svijet zna za nas Hrvate, pa i po Međugorju?
- Radujem se svakom mjestu na ovome svijetu gdje je milost Božja na djelu, kako Djela apostolska vele za Antiohiju koju je posjetio Barnaba. Tu mi radost s obzirom na Međugorje smućuju neke činjenice kao što su dugogodišnja svakodnevna i višestruka "ukazanja". Ako je do sada bilo na tisuće "ukazanja", a da baš nijedno biskupi nisu priznali nadnaravnim, onda ima u tom fenomenu nešto vrlo nejasno, čemu ne mogu pokloniti svoju odgovornu vjeru.
Neki kažu da podržavatelji Međugorja misle da bi se sve ugasilo ako bi se ugasila "ukazanja".
- U Lurdu je bilo samo nekoliko ukazanja prije 135 godina, koja je službena Crkva priznala, i još je uvijek aktualno. Ako netko u Međugorju forsira "ukazanja", vjerojatno ga ne uvjerava kakvoća, nego bi htio kolikoću.
Sada se, navodno, Gospa ukazuje svakoga 25. u mjesecu. I daje uobičajene poruke posta i pokore. Čitamo ih i u civilnim novinama. Neki dan (SD, 12. rujna 1993.) pročitasmo kako se jedna od "vidjelica", koja nam je prenosila poruke posta i pokore, nedavno udala, kani na bračno putovanje na Azurnu obalu, a živjet će u šesterokatnici u Monzi!
- Vijesti o mjesečnim "ukazanjima" više zvuče propagandno nego odgovorno. Takvu propagandu Gospa ne zaslužuje! Molitva, mir, post i pokora jesu srce kršćanske poruke od prvoga Isusova nastupa do danas. I Crkva to neprestano propovijeda i nastoji vršiti. U tom smislu ništa nova iz međugorskih poruka.
Što mislite o međugorskim ozdravljenjima, čudesima?
- Danas se ne čuje o takvim čudesima kao prije. Zamolio sam fra IvanaLandeku da mi kao župnik dade prikaz stanja u Međugorju. To je učinio u lipnju ove godine, odgovorno i savjesno, na jedno šest stranica. Takva čudesa nigdje ne spominje. A obraćenja, kao čudesa, svuda su moguća, pa naravno i u Međugorju. Ali to nije dokaz da su "ukazanja" nadnaravna.
Konačan Vaš stav?
- Crkva svakomu svom članu žarko preporučuje molitvu, post, pokoru, ispovijed, obraćenje. Nikomu ne bih zabranjivao da se ide moliti Bogu kamo hoće. Ali ne odobravam da se u crkvi s oltara reklamiraju "hodočašća na mjesto ukazanja", koja nisu priznata nadnaravnima, dok vrijedi ovakav crkveni stav. Ako je naša Biskupska konferencija imala smjelosti da, na temelju ozbiljna, solidna i stručna istraživanja, izjavi da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim ukazanjima, unatoč masovnim pričama i uvjerenjima u suprotno, onda je to znak da je Crkva i u 20. stoljeću, ovdje u nas, "stup i uporište istine" (1 Tim 3,15). To jasno tvrdim i javno odgovaram svima onima koji mi bilo anonimno, bilo potpisno daju suprotne savjete.
Samo dragi Bog zna konačan ishod i kakva budućnost čeka hrvatski katolički puk u Bosni i Hercegovini. Rat je. Na Hrvate su se okomili i velikosrbi i velikomuslimani i gotovo cio veliki svijet. Mnogo je prognanih, ubijenih, ranjenih, mnogo porušenih i spaljenih domova... Oče biskupe, oči su puka uprte u Crkvu, ne samo radi humanitarne pomoći, on očekuje još i više.
- Crkva nije samo humano-humanitarna, nego i božanska ustanova. Ljudska po nama ljudima, božanska po svome utemeljitelju i učitelju, Kristu Gospodinu, po njegovim sakramentima, po Duhu Svetom, po Svetom Pismu, po bogoobličnim krkepostima vjere, ufanja i ljubavi, po svome cilju, po Bogu Ocu kojemu svi idemo. Ratovi nastaju, veli sv. Jakov, od pohota što vojuju u tijelima ljudi. Žude, a nemaju; ubijaju i hlepe, a ne mogu postići. Katolička Crkva neće prestati propovijedati obraćenje ljudskih srdaca ni u ovom ratu ni u poraću. Bez toga radikalnog obraćenja čovjeka, rat je uvijek neizbježan. Crkva naučava to evanđeosko rješenje. Komu to nije dostatno, od njega je dopušteno braniti se svim zakonitim sredstvima. U općoj obnovi Crkva želi sudjelovati ne samo u podizanju porušenih crkava i drugih crkvenih objekata, nego i u zdravstvu, školstvu, znanosti, umjetnosti. Svaka autentična ljudska radost jest i njezina radost, i svaka prava ljudska žalost jest i njezina žalost. Želi biti svima sve da pošto-poto neke spasi, rekao bi blaženi Pavao. A sve čini poradi Evanđelja (1 Kor9,22).*
Razgovarao: don Ante Komadina
* Crkva na Kamenu, 10/1993., 2-3.12.
