Oče biskupe, dolazite na mjesto biskupa dviju hercegovačkih biskupija u trenutku kad u njima traje nesmiljeni i krvavi rat. Što ste, dolazeći na ovo mjesto, postavili sebi kao najvažnije zadatke?
- Naša je prva zadaća u ovom trenutku da se svi složimo i založimo za to da prestane rat te da nastane pravedan i trajan mir. Ako se to ne postigne, svaki je drugi pokušaj Sizifov posao. Nekako kao u Andrića: ćuprija se na Drini pod nadzorom nadradnika Abidage gradi, a po noći radnik Radisav razori što se po danu ozida. U ove biskupije, za koje sam kao svećenik radio, dolazim bez "mesijanskog kompleksa". To ne znači da sam za status quo. Želim poštovati povijesnu dinamiku naroda i rast Crkve Katoličke. Dolazim kao služitelj ove Crkve, pozvan i poslan da vršim volju Božju, volju Svetoga Oca Pape, tj. biskupsku službu za dobro Crkve i na korist svoga hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka na područjima mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanske biskupije. Svakomu je biskupu ideal imati vrijedne suradnike, a to su u prvom redu župnici, i biskupijski i redovnički svećenici. Oni su ispružena ruka biskupova. Preko njih biskup dopire do svakoga vjernika. Ima nekih prioritetnih zadaća. Na prvo bi se mjesto morala staviti obnova naše katoličke i hrvatske obitelji, otvorenost prema Božjemu daru života, roditeljska ljubav prema svakomu začetu djetetu, naše prihvaćanje svakoga novog bića pa će onda biti i ljubavi prema domovini. Ako nas uz ovaj crni rat stane moriti još i bijela kuga, pozdravimo se s Lijepom našom i Crkvom i Domovinom! Starozavjetni Propovjednik poručuje: "Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek" (12,13). Odatle počinje svaka obnova, i duhovna i materijalna, i crkvena i nacionalna, i moralna i pravna.
U ovome ratu srušeno je i oštećeno puno crkvenih objekata, stanovništvo je protjerano sa stoljetnih ognjišta, a u svemu tome i svećenstvo je izloženo maltretiranju. I u ovome trenutku franjevci u Konjicu i Jablanici nalaze se u svojevrsnome zatvoru. Možete li komunicirati s vjerskim poglavarima pravoslavne, odnosno islamske vjeroispovijesti i što namjeravate poduzeti da im se bar olakšaju uvjeti života u zatočeništvu?
- I crkveni su objekti srušeni, mnogim vjernicima njihovi domovi spaljeni, neki su ljudi protjerani iz svojih kuća, a svećenstvo doživljava svu narodnu muku. Četvorica franjevaca (3 u Konjicu i 1 u Jablanici) ne mogu izaći iz svoga župnog stana, iz pravoga zatočeništva. Također tri časne sestre franjevke nalaze se u zatočeništvu u Konjicu. Barem dva puta pisao sam Svetoj Stolici moleći je da posreduje načinom koji je njoj dostupan. Čuo sam da je još u lipnju zatraženo iz Ministarstva vanjskih poslova u Sarajevu da se puste redovnici i redovnice iz zatočeništva, ali muslimani su to protumačili: Vatikan traži da se puste iz zatvora, ali kako oni nisu "u zatvoru", nego na slobodi, u župnom uredu (iz kojega inače ne mogu izaći ni na dvorište), nema ništa do sada. Postojale su pisane veze s predstavnicima pravoslavaca i muslimana, ali i ti su kontakti stanjeni u ovo posljednje krvavo vrijeme. Tim vezama nije moguće izbavljati ljude. To bi značilo kao da Crkva odnosno religija drži u ruci političke i vojne strukture. Mi možemo djelovati humano, humanitarno i na savjest. Ako netko gazi svoju vlastitu savjest, kako će tvoju i moju poštovati! Kad bi ovisilo o Crkvi, ne bi ni bilo rata!
U okviru same Katoličke Crkve u Hercegovini ima dosta neriješenih i nagomilanih problema. Kako ćete se postaviti prema njima?
- Hajdemo nabrojiti neke, prešnije: prvo, govorili smo o raznim vidovima obnove. Izgradnja crkvenih objekata čeka svršetak rata. Drugo, podjela župa između biskupijskoga i redovničko-franjevačkoga klera u rukama je Svete Stolice koja je to željela, odredila i koja neće odstupiti od svoje odluke da je provede. Treće, osnutak četiriju novih župa u Mostaru, 6. siječnja 1993. i posvećenih četvorici evanđelista posve je zakonit čin mjesnoga biskupa, prihvaćen od Svete Stolice pismom kardinala Tomka biskupu Žaniću, od 22. ožujka 1993. O tim je župama izdano zajedničko priopćenje Ordinarijata s potpisom biskupa koadjutora i Provincijalata s potpisom provincijala ad instar. A iza svake riječi te Izjave stoji također Sveta Stolica. Izjava je proglašena 2. svibnja 1993. u katedrali, a objavljena u Glasu Koncila, 16. svibnja 1993., str. 6. U njoj jasno stoji da svi potpuno i bez prešućivanja priznajemo kanonsku zakonitost ne samo katedralne župe, "nego također pravo Biskupu da kanonski osniva nove župe na cijelom području vlastite biskupije. Stoga primamo na znanje i poštujemo odluku kojom je Dijecezanski biskup nedavno osnovao u kanonskom obliku četiri nove župe u Mostaru." A sve četiri su osnovane isključivo na području katedralne župe. Tim činom biskup se ne želi lišiti pomoći redovničkih svećenika, "na primjer, u vjeronauku u školama i izvan njih, u pomaganju bolesnika u bolnicama, u teološkoj i duhovnoj izobrazbi svjetovnjaka, u propovijedaju, u vršenju službe ispovijedanja, u katekumenatu odraslih, u bračnim savjetovalištima itd." Četvrto, pitanje Broćanca koje će ubrzo doći na red. Peto, Međugorje, ako je to uopće problem...
Pretpostavljam da su mediji tako protumačili ne dolazak novoga, nego odlazak dosadašnjega biskupa. Ako mislite na članak u rimskim novinama La Repubblica, koji je Slobodna Dalmacija (26. srpnja 1993.) prenijela pod naslovom Pobjeda Međugorja, onda ovako:
- Biskup je Žanić, ima više godina, tražio od Svete Stolice svoga nasljednika. To je 1992. godine pospješeno činjenicom razorenja mnogih crkvenih objekata u našim biskupijama, počevši od biskupskoga dvora i katedrale. Biskup je bio spreman sutradan po ređenju njegova koadjutora povući se u mirovinu.
- Sveti je Otac posve suveren da primi ostavku nekoga biskupa kad on ocijeni da je najprikladnije.
- Prihvaćanje ostavke biskupa Žanića nema ama baš nikakve veze s Međugorjem i međugorskom "pobjedom". Sjećate li se, kada je 1988. bilo priče o tome kako je Sveta Stolica "izuzela" Međugorje ispod jurisdikcije biskupa Žanića - što bi bila besmislica - zato što se i BK zauzela da po Komisiji donese svoj sud. Onda je Papa imenovao biskupa Žanića dodatno još i apostolskim administratorom "sede plena" dubrovačke biskupije. Sve što je biskup Žanić radio s obzirom na Međugorje, poduzimao je sa znanjem i po uputama Apostolske Stolice.
- Odlaskom biskupa Žanića, koji je bio dosljedan na području Istine o međugorskim fenomenima, vidite i sami da se ne mijenja stav s obzirom na tu Istinu, jer je to dosadašnji mjerodavni sud Biskupske konferencije. O nadnaravnim ukazanjima nikakva dokaza do sada, a ljudskih molitava i Božjih milosti ima na svakom mjestu na ovome svijetu, negdje više negdje manje. Ako ih, prema iskazima vjernika, ima više u Međugorju, Bogu hvala, ali to ne znači da je to dokaz za nadnaravnost navodnih ukazanja.
U ovakvim vremenima nemoguće je razdvojiti Crkvu i politiku. Naš je dojam da Crkva u Hrvata u BiH nema jedinstven stav u svezi s rješenjem političkih pitanja u BiH. Kakva su Vaša gledišta o tom pitanju?
- Nedavno, 2. kolovoza, mi, biskupi be-ha biskupija, imali smo u Mostaru svoj Sabor s kojega smo dali Izjavu o situaciji u našim biskupijama, zatim zajedničko Priopćenje s našega Sabora. Susreli smo se također s vodećim političkim ljudima, predstavnicima hrvatskoga naroda. Izašlo je zajedničko Priopćenje Katoličkoga informativnog ureda u Mostaru i Ureda Vlade HZ H-B. Ne znam je li i u kojim hrvatskim novinama potpuno objavljeno to Priopćenje.
I na kraju, oče Biskupe, Vaša poruka našim čitateljima, odnosno braniteljima, prognanima i obiteljima koje su u ovom ratu izgubile svoje najmilije?
- Zahvaljujem Vam što svojim pitanjima pružate priliku da porazgovorimo o domaćem stanju i na stranicama domaćega Hrvatskog lista. Ovaj rat, unatoč svemu svom razaranju, očitim lažima i ubijanju, može proizvesti, možda je i proizveo, i neke pozitivne rezultate. Prvo, objedinio je našu hrvatsku naciju razlivenu po cijelome svijetu. Vjerujem da bismo danas imali oko 7-8 milijuna Hrvata koji se takvima osjećaju u srcu ili u trećem koljenu. Drugo, objedinio je našu domaću Crkvu. Svima nam je stati i ostati na braniku vjere i Crkve pomažući duhovno svima, jer nam je to specificum. Treće, možda se nikada nismo više molili Bogu kao u ovo vrijeme, bili bliže Kristu i Crkvi, ispovijedi i drugim sakramentima. Četvrto, ovaj je rat pokazao dobra srca milijuna ljudi koji su bili s nama ne samo suosjećajno nego i humanitarno, kao što je razotkrio i one podvijene stotine političkih nakana koje su proizvele 40 papirnatih UN-rezolucija i 30 još papirnatijih primirja na ovim prostorima. Ovaj nas rat ne smije dezorijentirati, obezglaviti. Mi znamo kako funkcionira naš duhovni i nacionalni kompas i kamo ide njegova magnetska igla. Svako siledžijstvo koje nam želi te igle savjesti i svijesti slomiti ili skrenuti s njihove putanje, neće u konačnici uspjeti. Bog je veći i od 1. i od 2. i ovog 3. rata. Veći i od našega srca, rekao bi sv. Ivan, pogotovo je neizmjerno veći od Caringtona i Clintona, od Vancea i Owena,Mitteranda i Mitsotakisa, i svih Karadžića i Izetbegovića zajedno. Krist je pobijedio svijet i pilatovsku politiku. Pilatovsku ubojitom - šutnjom! Mi katolički Hrvati možemo, uz pomoć Božju, sve obnoviti i postići budemo li jedinstveni, pametni i radini. Valjda nam je svima jasno da nam nitko neće pomoći ako ne budu radile punim kapacitetom naše glave, naše ruke i srca.*
Razgovarala: Blanka Kraljević
* Hrvatski list, 11. kolovoza 1993., 6-7.
