Prigodom ustoličenja novog mostarsko-duvanjskog biskupa msgr. Ratka Perića, zamolili smo ga da nam, tim povodom, kaže nekoliko riječi o prilikama u kojima su se našle njegove biskupije.
- U Hercegovini su do sada, ne računajući apostolske vikare fra Rafu Barišića i fra Anđela Kraljevića, bila 4 redovna dijecezanska biskupa: fra Paškal Buconjić primio je upravu biskupije 1882. kada je jedna velesila, ona turska, odlazila, a druga, ona austro-ugarska, dolazila; fra Alojzije Mišić - imenovan je 1912. u vrijeme Prvoga balkanskog rata; don Petar Čule preuzeo je upravu u jeku Drugoga svjetskog rata, 1942.; don Pavao Žanić postao je biskupom koadjutorom 1971. u vrijeme velikih domaćih previranja, a ordinarijem 1980. kada se govorilo o raspadu države zbog smrti njezina tvorca. Prema tomu ovo je jedan od uobičajenih "težih trenutaka" na ovoj našoj usporednici. Za mene to znači Pavlova riječ: "kroz nevolje u kraljevstvo Božje" (Dj 14,32), kao što mi je i biskupsko geslo. Nema života bez krvava rođenja, niti vječnoga života bez još krvavijega preporođenja, Kalvarije. Tko drukčije misli i naučava, ne razumije ni prvi ni onaj pravi stadij života kao Božji dar. I nema Božjega dara bez udara, bez testa i provjere. Golgota je vrhunska provjera povjerenja u Boga. I jedno je i drugo - i dar i udar - Božja taktika i strategija.
Neprekidno, pa i u vrijeme svečanosti primopredaje uprave biskupije, topnici razaraju grad na Neretvi. Jeste li bili sigurni da će se primopredaja uopće održati?
- Oproštaj i ustoličenje u Mostaru 1. kolovoza 1993. samo je vanjski izraz onoga što je Sveti Otac učinio 24. srpnja. Dosadašnji biskup predaje štap, izraz pastirske vlasti - odsadašnjem biskupu ordinariju. Grad na Neretvi razara se od početka travnja 1992. uz neke pauze, ali Crkva je nazočna i djelatna bez obzira na topništvo. Ona je svjesna da je uvijek na prvoj liniji bojišnice i svojom riječju i svojom potporom kada se radi o obrani ljudskih, vjerskih, osobnih i nacionalnih prava. Dok smo na ovom svijetu, "vojujuća" smo Crkva, borimo se za ostvarenje Božjih i ljudskih prava.
Rat je ponovo donio pustoš, razaranja. Stradali su vjerski objekti. Kakvo je stanje na području Vaše biskupije?
- Krvavo. Od Konjica preko Stoca do Trebinja imamo tri župe pod srpskom okupacijom: Nevesinje, Stjepan Krst i Trebinje, dvije su djelomično zauzete: Ravno i Stolac, devet ih je više djelomično nego posve zauzeto od muslimanskih snaga: Konjic, Glavatičevo, Jablanica, Drežnica, Bijelo Polje, u Mostaru župe sv. Petra i Pavla, i sv. Ivana, Blagaj. Puca se još uvijek po župama: Rotimlji, Aladinićima, Domanovićima, po ostalima u Mostaru. Od Duvna do Trebinja razoreno je ili oštećeno oko 40 crkvenih objekata: župnih i ostalih crkava, župnih stanova i sestarskih samostana, među njima i biskupski dvor i katedrala u Mostaru. Kao biskup bez vlastite kuće lakše mi je razumjeti i svoje vjernike i sunarodnjake koji su ostali bez svoga doma.
Mnogo je zločina učinjeno. Možete li nešto učiniti u sprečavanju daljeg ubijanja ljudi?
- Istina je da je mnogo zločina počinjeno. Ne zaboravimo da je u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima počinjeno mnogostruko više, doduše u vrijeme četverogodišnjega rata i osobito u vrijeme "višetjednoga oslobođenja" 1945., posebno je nastradalo svećenstvo, blizu 70 franjevaca i 14 biskupijskih svećenika samo u Hercegovini. Ako je istina što novine pišu, na području Hercegovine u ovom je ratu ubijeno preko 3.000 civila, i preko 4.000 pripadnika vojske. Crkva ni religija nije zametnula ovaj rat, niti ima ratnih ciljeva, nego su ga drugi započeli i drugi ga vode koji ne drže ni do Crkve ni do religije, ni do Boga. Sveta Stolica i cijela Katolička Crkva i naša Hrvatska biskupska konferencija i svaki biskup u svojoj biskupiji nastupali su mnogo puta s apelom da prestane krvoproliće. Crkva može djelovati na savjesti, ali ako netko ne drži do svoje savjesti, kako će držati do riječi Crkve.
Nad hrvatskim pučanstvom izvršen je genocid širokih razmjera. Hoće li se Hrvati održati na ovim prostorima?
- Nad hrvatskim pučanstvom vrši se užasan progon, genocid i kršenje osnovnih ljudskih prava već stoljećima. U vrijeme Bečkoga rata 1683.-1699. na području BiH zadržalo se tek 30.000 Hrvata katolika. Druge stotine tisuća bile su prognane, pobijene, pomuslimanjene, popravoslavljene itd. Opstali smo. I sada nam je veoma teško, ali mi ćemo s pomoću Božjom ostati na ovim prostorima. Srbi već stotinu godina planiraju ono što sada vojno izvode, ali ne ide im baš lako od opake ruke. I crni vrag u službi je velikoga Boga. Neće Bog potpisati ni ženevski sporazum ni ikakav plan koji nije ujedno i njegov plan. Ako on ne potpiše i ne protokolira, uzalud se "mirotvorci" muče. Raduje nas kad čujemo da se Hrvati vraćaju iz svijeta u domovinu. Bosna i Hercegovina jest zemlja i Hrvata. Naša će biti i ostati onoliko koliko je budemo naseljavali i branili.
Kakvi su Vaši kontakti s predstavnicima drugih konfesija?
- Kontakti s predstavnicima drugih vjera i konfesija postoje, podržavaju se, ali se osjeća sva ratna atmosfera. Sa srpsko-pravoslavnim episkopom dr. Atanasijem Jevtićem izmijenio sam četiri-pet pisama, s njim sam se susreo u ožujku u Stocu na "ničijoj zemlji", razgovarali smo o mogućnosti razmjene pastoralnih pohoda: da on pohodi pravoslavne na područjima koja kontroliraju Hrvati, a ja katolike na područjima koja kontroliraju Srbi. I kad smo bili uglavili da se posjet obavi, dogodili su se drugi događaji koji su to spriječili. Ne okanjujemo se toga, ali u ovom trenutku ne vidimo pravi izlaz. S muslimanskim muftijom za Hercegovinu, ef. Seidom Smajkićem, bili su dobri odnosi. Čak smo u siječnju ove godine zajedno išli u Asiz na Molitveni dan za mir. Od početka izbijanja sukoba u Mostaru razmijenili smo poneko pismo. Ne možemo se, na žalost, vidjeti. A rado bih ga vidio. Kad je 6/7. srpnja bio u Mostaru nuncij Monterisi, poduzeli smo da predstavnici pravoslavnih Srba i Muslimana razgovaraju s Nuncijem.
Često se čulo mišljenje kako se propovijedanje Evanđelja i Vaše poslanje teško snalazi u ovom ’prljavom ratu’. Jesu li u pravu?
- Nisu. Propovijedanje Evanđelja i naše poslanje snalazi se u ovom "prljavom ratu" kao i u svakoj drugoj ne/prilici. Osim svakonedjeljnoga propovijedanja, kojemu je svjedok i narod i svećenstvo, samo da Vam navedem naše javne intervencije: Pismo biskupa svećenstvu u ljetu 1992.; Hrvatski biskupi, među kojima i Vaš sugovornik, u posljednjih 8 mjeseci izdali su tri Izjave u kojima su branili hrvatski narod, a s moralnih i evanđeoskih načela osudili svako zlodjelo počinjeno bilo s čije strane u ovom krvavom ratu. Te Izjave, objavljene u Glasu Koncila, nose datum: 7. listopada 1992. te 22. travnja i 8. lipnja 1993. Dne 17. svibnja 1993. biskupi su u Mostaru izdali Izjavu u kojoj su obrazložili postanak muslimansko-hrvatskoga sukoba i osudili svaki zločin. Kad se jednoga dana objave svi dopisi i interventi koje smo mi u Mostaru činili, jasno će se pokazati da je crkveni stav uvijek bio jasan i da se za nj znalo. Drugo je što se taj stav ne može provesti uz pomoć policije, nego samo uz poštovanje savjesti.
Osim toga, ne znam ima li tko na svijetu da je toliko puta intervenirao kao Sveti Otac, nazivajući ovaj rat i nehumanim i prljavim i genocidnim i agresorskim i "sramotom Europe" i svijeta.
Ni unutar Katoličke Crkve nije bilo previše jedinstva glede otvorenih pitanja ustavnopravnog ustroja Bosne i Hercegovine?
- Nije to naš posao. Kakav će biti ustroj, neka odluči narod, narodi i narodni predstavnici. I crkveni ljudi dio su toga naroda, oni mogu imati političko mišljenje, ali oni ne vode politiku. Hrvatski narod na prostoru BiH izabrao je svoje zastupnike u političkim strukturama na raznim razinama. Oni su pozvani zaštititi ljudska, nacionalna, kulturna, vjerska i druga prava svoga hrvatskog naroda kao konstitutivnoga u zemlji. Ono za što se službena Crkva, dakle Sveta Stolica, pa prema tomu i svaka katolička biskupija na ovim prostorima, zauzima jest apsolutna hitnost prestanka rata, poštovanje ljudskih i vjerskih prava svih naroda, povratak izbjeglica u njihove domove i ognjišta, povratak na dijalog i na pregovore, dogovorno uređena zemlja, nedopustivost teritorijalnih osvajanja silom, nužnost međunarodne suradnje da se dadne život zemlji koja je ovako strahovito razorena ratom.
Neki crkveni velikodostojnici su češće na novinskim stupcima i raznim političkim skupovima negoli za propovjedaonicom. Odobravate li takav stupanj politizacije svećenika?
- Takvi svećenici nisu "crkveni velikodostojnici". Taj se izraz redovito pridaje kardinalima i biskupima. A ni kardinal ni biskupi ne politiziraju Crkvu, koliko se vidi. Postoje dva-tri svećenika koji se nalaze u političkim strukturama zemlje, oni su više iznimka, nego pravilo. Oni ne govore u ime Crkve. Nisam uopće za to da bilo koji svećenik sjedi u bilo kakvoj odgovornoj političkoj strukturi. Svećenik može najviše dati svomu narodu svojom svećeničkom službom. Bilo kakvo miješanje Crkve i vjere u politiku Crkvi više škodi nego koristi. To je staro pravilo do sada neopovrgnuto.
Dosta se govorilo i o različitim gledanjima bosanskih i hercegovačkih katolika na puteve izlaska iz svog ovog zla koje je snašlo katolike u BiH.
- Vjerujem da svatko od nas ima svoje gledanje, pogotovo nakon boja. Tako je normalno da su i Hrvati (ne bih rekao katolici kao katolici) jedne i druge pokrajine mogli imati različita gledanja. Vidimo to i po novinama, samo kao da neki (novinari, centri) hotimično potenciraju neke točke.
Napokon, što mislite o odnosu Svete Stolice prema stradanju katolika Hrvata u Hrvatskoj i BiH, kao i svim drugim prostorima bivše Jugoslavije?
- Mislim da se nitko nije zauzimao više od Svete Stolice, konkretno od Svetog Oca Ivana Pavla II. Ono što je on učinio za katolike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne gubeći iz vida ljudska i vjerska prava i drugih naroda, zaslužuje da se Papi u svakome gradu u RH i BiH dadne ne samo ulica nego i postavi kip. Dok sam bio u Rimu, čuo sam jednoga europskog diplomata (u prosincu 1991., u jeku agresije na Hrvatsku), nakon njegove audijencije kod Pape, kardinala državnoga tajnika i drugih vatikanskih uglednika, kako govori: "Ovima u Vatikanu nije ništa u glavi osim Hrvatske".
Gospa i Međugorje dugo su bili kamen smutnje između hercegovačkih franjevaca i Biskupskog ordinarijata?
- Stav Crkve prema Međugorju, počevši od Biskupskog ordinarijata u Mostaru preko prve petočlane 1982., pa petnaestočlane Biskupske komisije 1984., pa preko Biskupske konferencije, koja je 1987. osnovala svoju komisiju, sve do Svete Stolice, posve je jasan i jednosmislen: Na temelju savjesno, stručno i odgovorno provedenih istraživanja za sada "nemoguće je utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama" (Izjava BK 1991.). To je službeni pravorijek. Sve je ostalo u domeni popularne pobožne priče.
Zbog ovako jasna sadašnjega crkvenog stava, koji zaštićuje autentično i istinito štovanje one koja je Najsvetija "među ženama" i između svih ljudi, molim Vas, nemojte misliti da sam protiv turizma koji je hrvatskom narodu u ovim krajevima jako i prijeko potreban. Ali odvojimo vjerske istine od turističkih potreba.
Poznat je slučaj osnivanja novih župa, kao i spor s franjevcima tijekom ovog rata. Nisu li se nove podjele mogle izbjeći?
- Osnivanje novih župa nije zato da bi nastale negativne podjele i nove svađe, nego da bi se bolje pastoralno, karitativno i liturgijski djelovalo. Mostar je imao preko 30.000 vjernika (bolje reći Hrvata). Postojale su samo dvije župe s dvije crkve: Sv. Petra i Pavla povjerena ocima franjevcima i katedrala posvećena Gospi Majci Crkve, povjerena dijecezanskom kleru. Biskup je smatrao potrebnim, nakon što je pokupio sve važne podatke, da na isključivo katedralnom području otvori još četiri nove, posvećujući ih četvorici evanđelista. Odredio je i nove župnike da pastoralno i karitativno djeluju u tim župama. Oni koji se tomu protive i protiv toga rade, ne rade ni za dobro Crkve ni za dobro hrvatskoga naroda. Dana 2. svibnja 1993. bio je dogovor između Provincijalata i Ordinarijata i proglas je pročitan u katedrali i objavljen u Glasu Koncila. Iza toga proglasa stoji Sveta Stolica. Nekim katolicima (Hrvatima) Sv. Stolica treba samo kad nas ona priznaje, a kad mi trebamo nju religiozno katolički i vjernički priznati i slušati, onda joj se okreću leđa.
Što je osnova spora franjevaca i petrovaca, kako se to obično kaže?
- U osnovi spora između franjevaca i Svete Stolice jesu župe i sve što je sa župama povezano, duhovno i materijalno. Sveta je Stolica od samoga početka uspostave mostarsko-duvanjske biskupije, dakle od 1881. godine, nastojala uvesti i dijecezanski kler kojemu je prvotna zadaća briga na župama: "U dušobrižničkom djelovanju prvo mjesto zauzimaju dijecezanski svećenici", naučava Drugi vatikanski koncil (Dekret o biskupima, br. 28). Franjevcima nije prvotna dužnost briga za župe. Oni to znaju bolje od mene. Kad sam s biskupom Žanićem u siječnju 1993. bio kod vrhovnoga franjevačkog poglavara, generala Hermanna Schalücka u Rimu, onda nam jedan njegov suradnik reče: Gledajte u kakvoj smo situaciji: u Italiji ima biskupa koji nas mole-kume da im damo franjevce na župe, ali oni ne žele na župe; a vi nam govorite da franjevci odu sa župa da ih zamijene dijecezanski svećenici, ali oni neće! Eto tako nekako.
Ako želite malo povijesno: 1881. u mostarsko-duvanjskoj biskupiji nije bilo ama baš nijednoga dijecezanskog svećenika. I nije to njihova krivnja, nisu imali ni župa ni biskupa koji bi se za njih zalagao. (Danas ima u dvjema biskupijama inkardinirano preko 100 dijecezanskih svećenika). Sve su župe tada vodili oci franjevci, pa je zbog takve situacije Sveta Stolica imenovala franjevca PaškalaBuconjića biskupom. Biskup je Buconjić na zahtjev Svete Stolice, nakon 18 godina odugovlačenja, 1899. godine pristao i predložio podjelu župa: 25 će ih biti povjereno franjevcima, a 12 dijecezanskim svećenicima, i još 12 koje će se u budućnosti osnovati. Ta podjela nije uredno provedena ni do danas. Da skratim zapetljanu povijest: izišao je konačno papinski Dekret "Romanis Pontificibus" 1975. koji je trebao sve raspetljati i kojim su franjevci pozvani i dužni da daju dijecezanskom kleru 8 postojećih župa: Blagaj, Crnač, Čapljinu, Grude, Jablanicu, Mostarski Gradac, Nevesinje i Ploče-Tepčiće. Ovo je 18. godina i još nije ništa provedeno. Tako smo zaustavili kotač crkvene povijesti. U Crkvi nitko nije vlasnik župa, ni franjevac, ni petrovac, ni biskup. Svi smo samo u crkvenoj službi: biskupa je poslao Papa u Hercegovinu, a biskup šalje u pastvu i petrovca i franjevca. U Crkvi ne pale "zasluge". "Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'", poručuje nam Isus (Lk 17,10). Poslušnost je test crkvenih ljudi i vjernika. Neposlušne Šaule Bog odbacuje. Došla su vremena kad i petrovci i franjevci mogu ostati bez župa! Kad neki hrvatski novinar piše i pita o "hercegovačkom slučaju", kao da polazi iz preduvjerenja da franjevci uvijek i a priori imaju pravo. I sad je, biva, došao neki biskup koji je "uljez" u ovaj posvećeni posjed i prostor, i koji mrsi crkvene konce! U Crkvi je božanska struktura Apostolski zbor kojemu je nasljednik Biskupski zbor, prema tomu Petrova Apostolska Stolica za svu Crkvu i biskup u biskupiji, a redovništvo je crkvena struktura.
Neki su spominjali i različita gledanja nadbiskupa vrhbosanskog msgr. Vinka Puljića i Vas na podršku opcijama unutar hrvatskog političkog vodstva u BiH?
- Nema nikakvih razlika. Mi djelujemo u okviru Crkve i crkvenoga poslanja.
Znate sve o pismima kardinala Kuharića i Mate Bobana. Kako gledate na to?
- Ne bih se miješao u politiku. Da ste me pitali o mome odnosu prema biskupu Žaniću, odgovorio bih Vam da mi je to bio posljednjih dvadeset godina ne samo biskup, nego i iskren prijatelj s kojim se moglo neobično surađivati i od kojega se moglo veoma mnogo naučiti. On sigurno ostavlja najljepšu uspomenu u ovim biskupijama. Volio bih imati neke njegove biskupske kvalitete: vjernost Bogu i odanost Crkvi, strpljivost u pregovorima, odvažnost u nastupima, povjerenje prema drugima, otvorenost prema svima. Želim mu dobar, blagoslovljen i zaslužan odmor nakon ove "tegobe dana i žege" (Mt 20,12) hercegovačke. Na njegovoj, tj. crkvenoj brazdi nastavljamo... uz pomoć Božju i unatoč dnevnoj tegobi i hercegovačkoj žegi.*
Razgovarao: Slobodan Lovrenović
* Danas, 6. kolovoza 1993., 28-29.
