U petak, 14. rujna 2018., sastalo se više svečanosti u mostarskoj katedrali. Prvo je svetkovinsko slavlje obljetnica posvete stolne crkve u Mostaru. Prije 38 godina, na ovaj dan, na poziv biskupa Petra Čule, koji je tada umirovljen, i biskupa Pavla Žanića, koji je preuzeo upravu biskupijâ, kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, posvetio je katedralu u čast Marije Majke Crkve. Iako je obrazac sv. Mise od obljetnice posvete crkve, uvijek se u propovijedi istakne i drugo slavlje, blagdan Uzvišenja Kristova Križa, kojim je označena i ova katedrala i cio naš ljudski život. Treće je slavlje obljetnica ređenja biskupa Ratka Perića, koji je 1992. primio sakrament sv. reda episkopata “u katedrali”, kako je nagoviješteno na prigodnoj sličici, ali nije bilo moguće u Mostaru zbog kiše granata, nego je obavljeno u župnoj crkvi u Neumu.
Misno je slavlje predvodio biskup Ratko u 18.00 sati, a u koncelebraciji sudjelovali su: vojni ordinarij u BiH biskup Tomo Vukšić, generalni vikar don Željko Majić, viceprovincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ševo i 26 dijecezanskih svećenikâ.
Čitanja su povjerena dvojici bogoslova, Ivanu Aničiću iz katedralne župe, i Vinku Nenadiću, iz Hercegovačkih Vinjana, koji su nakon biskupove propovijedi liturgijski pripušteni među kandidate za đakonat i prezbiterat Mostarsko-duvanjske biskupije - bilo je to četvrto slavlje. Evanđelje je ugodnom melodijom navijestio župljanin katedrale don Ivan Bijakšić, koji je prije pet godina na današnji dan zaređen za prezbitera u ovom Gospinu hramu. Svetu je Misu pjevanjem pratio katedralni zbor pod ravnanjem don Nike Luburića.
Na svršetku višestruka slavlja, u ime svećenika i vjernika čestitku biskupu za njegovu obljetnicu ređenja i 25. obljetnicu upravljanja hercegovačkim biskupijama izrazio je generalni vikar don Željko Majić. U rezidenciji za večerom biskup je pozdravio biskupa Tomu, predstavnika franjevaca fra Ivana i sve svećenike i bogoslove zahvalivši im na liturgijskom sudjelovanju.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Obljetnica posvete katedrale. Kada se neka crkva, npr. katedrala, posvećuje, onda se ona isključivo Bogu namjenjuje, to jest da se u njoj sakramenti ostvaruju i dijele, od krštenja do vjenčanja. Osobito da vjernici redovito sudjeluju u sakramentima sv. ispovijedi i sv. Mise ili Euharistije. A sv. Pričest pod sv. Misom to je naša svetinja nad svetinjama. Eto zašto i Božja zapovijed: Svetkuj dan Gospodnji! Eto zašto i crkvena zapovijed: Svetkuj Nedjelju, dan uskrsnuća Gospodnjega! Taj jedan dan u tjednu! I taj jedan sat u tom danu!
Crkva se također posvećuje da se u njoj Božja riječ navješćuje. I biskup i svećenik tu Riječ trebaju sami prethodno proučiti, o njoj razmišljati i drugima je uvjerljivo izlagati. A uvjerljiv će način biti ako je osobno slušaju i opslužuju; ako je sami navješćuju i u život primjenjuju. I to je svetinja. I nema pučke sv. Mise bez propovijedi. Kamo sreće kada bi to bile sve dobre propovijedi koje savjest ljudsku diraju, zle običaje mijenjaju i ljudske duše pročišćuju od zemaljskih natruha, zlo-govora i zlo-djela.
- Mi danas slavimo 38. obljetnicu ove katedrale posvećene Mariji Majci Crkve, koja je u ratu doživjela svoje teške udarce, ali se opet obnovila i u funkciju vratila. Bogu hvala na njezinoj crkvenoj ulozi, na njezinu oltaru dijeljenja sakramenata i na ambonu Božje riječi.
Suobličenje Kristu utjelovljenomu. Sv. Pavao piše: „Jer koje [Bog] predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova“ (Rim 8,29). Ne samo slici Krista uskrsloga, nego i slici Isusa utjelovljenoga. Kako?
Kada je Bog stvarao prve ljude, pojedinačan ljudski lik i tijekom vremena cio ljudski rod, imao je konkretan uzorak pred sobom kako bi to biće izgledalo. Nije prvo zamislio Adama, pa prema Adamu modelirao tijelo Kristu, nego je najprije zamislio primjerak savršena čovjeka kakav je samo Bog zaželio da to bude. On je predvidio da će se njegov vjekovječni Sin jednoga dana utjeloviti, uzeti tijelo i lik toga bića u vremenu i prostoru. Sin je Božji u ljudskome tijelu uzor i prauzor svakomu čovjeku. „Kada vrijeme napuni se da ta misô bude čin, krenu s grada Oca svoga Stvorac svijeta, Božji Sin“. Pred Bogom je savršena slika Sina koji će u vremenu postati čovjekom. Bog je prema slici toga svoga Sina stvarao ljude, prve i sve za njima. Tako se i on u određenom povijesnom trenutku „u tijelu pojavio kao Sinak Djevičin“. Zato će taj vječni Sin biti predivno betlehemsko Dijete. Zato će biti predivan jeruzalemski Dječak - 12godišnjak. I predivan Isus iz Nazareta - 30godišnjak. I nikakva ljudska tjelesna figura, Adamova ili Abrahamova, Petrova ili Pavlova, nije ravna ni po istini, ni po dobroti, ni po ljepoti tomu Isusu originalu.
Čudesno je ovo naše tijelo: Bog je uzeo neko tanko i osjetljivo tvorivo za ovo ljudsko tijelo. Dok smo na ovome svijetu, griješimo i svakovrsno zlo činimo. Stoga je naše tijelo osuđeno da trune, da se raspadne i nestane. A s druge strane, ta je tjelesna građa tako tanka i jaka da, nakon uskrsnuća, može izdržati čak i kada bi se takva osoba, s dušom i tijelom, svu vječnost pekla u paklu ako svojevoljno dopadne pakla.
Iznakaženje Isusova lika. I umjesto da se mi suobličimo Slici njegovoj, savršenu čovjeku, mi smo se ljudi, u veliku broju, izvrnuli na Boga, osobito na povijesnoga Isusa, na jedincatoga Sina Božjega, dali se na izobličenje njegova presvetoga Tijela i presvete Krvi. Oborili se na taj naš savršen uzorak i utisnuli svoju izopačenu sliku mržnje i prijezira u njegovo presveto Lice.
Prvo, sve smo poduzeli da lažima, prijevarama, podmićivanjem, sotonizmom srušimo njegovu ljudsko-božansku Istinu, koja je inače neoboriva. Ali mi, takozvani ljudi, i dalje navaljujemo, i to s pomoću oca laži borimo se protiv Božje Istine.
Drugo, sve smo poduzeli da svojim zločinima, mačevima i toljagama, u Sinu njegovu uništimo i posljednju mrvu božanske i ljudske Dobrote, koja je inače neuništiva. Ali mi, navodni ljudi, i dalje navaljujemo da s pomoću zlobe dokažemo da on nije dobar ni plemenit ni velikodušan ni milostiv.
Treće, sve smo poduzeli da svojom grdobom zatamnimo posljednji izraz božanske i ljudske Ljepote Sina Božjega i Sina Čovječjega, koja je inače nezatamnjiva. Ali mi, tobožnji ljudi, i dalje nasrćemo na Lice Krista predivnoga.
Mi smo ljudi s tim Isusovim tijelom, savršenim vidljivim čovjekom, postupili i ostvarili ono što je jedinstven slučaj u povijesti čovječanstva. Mi smo toga Isusa, uzora savršena čovjeka, smrskali do neprepoznatljivosti. Evo kako se On predstavlja preko Psalma 22, možda 1000 godina unaprijed: „A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir“ (r.7). „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom“ (rr. 17-19). Kako to? Eto tako da smo mi ljudi svojim zločinima, pojedinačnim i zajedničkim, osobnim i narodnim, vjerskim i političkim, dokrajčili tu sliku, taj božanski original da se ne može ni pročitati ni razaznati da je uopće čovjek. Crv!
Osudili smo ga na smrt kao najstrašnijega razbojnika, a on je samo Istinu govorio, samo Dobrotu prakticirao i samo Ljepotu pokazivao. - Zbog kojega me dobra djela kamenujete? (Iv 10,31), pita nas Isus.
Izbičevali smo ga kao najvećega zlikovca koji nije zaslužio nijednoga biča, a ne njih 40 službenih i koliko još više neslužbenih. - Ja tebe hranih mȁnom u pustinji i kruhom u Obećanoj zemlji, a ti mene krvavim oplete bičevima i na lokvu me krvi svede! Puče moj!
Ispljuskali smo ga šakama i zaušnicama izazivajući da pogodi tko ga je, između mnoštva naših ruku, udario. A on meni i tebi: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?" (Iv 18,23). I na tu je božansku logiku primio nekoliko munjevitih udaraca u glavu, među oči, u leđa, u prsa.
Podmitili smo, mi, veliki svećenici, Poncija Pilata da ga osudi na smrt, iako je Poncije tri puta izjavljivao da on na njemu ne nalazi nikakve krivice (Iv 18,39; 19,4.6). A mi: Pustiš li ovoga kralja, „nisi prijatelj caru“ (Iv 19,12). Pa ti biraj! Tako smo govorili kroz Anu i Kajfu i ostale licemjerne farizeje i bezbožne saduceje. I Pilat, naravno, bira rimskoga cara, a Pravednoga Kralja dade da se razapne. Uostalom „Što je istina?“ (Iv 18,38). Ti da me plašiš Istinom?
Mi, sudci i odvjetnici, braneći nepravde a osuđujući pravdu, usjekli smo mu križ koji je bio toliko težak da ga čak nije mogao sam ni nositi, pa su morali prisiliti Šimune Cirence da mu ponesu križ na Kalvariju.
Mi, vojnici i policajci, držali smo ga razapetim satima na Kalvariji na žegi i vjetru, žedna i gladna. Čak smo mu sarkastično govorili: Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati! (Mt 27,42).
I mi smo se, političari, javni djelatnici i vladari, odlučili dokazivati svim i svačim kako ćemo nevjerodostojnim obećanjima preobraziti ovo društvo; da On nije Istina, nego da su naše petljavine istina; da njegova Dobrota nije prava dobrota, nego su naši razdori dobrota; da njegova Ljepota nije prava ljepota, nego su naše rugobe ljepota!
Mi, gledatelji i prolaznici, nismo ga prestajali mučiti i uživati u nanošenju jezivih boli sve dok mu srce nije raspuklo! Te na probod koplja „odmah poteče krv i voda“ (Iv 19,34).
I još smo povrh svega postavili stražu na njegov grob da ga njegovi učenici ne bi odnijeli i razglasili da je onaj „varalica“ (Mt 27,63) uskrsnuo!
Suobličenje Kristu uskrslomu. Ali nismo uspjeli koliko smo god htjeli i poduzeli. On je i tjelesno oživio: uskrsnuo! On se posve preobrazio. I križ mu je doživio veličanstveno uzvišenje. Čime smo se do njegova raspeća stidjeli, time se nakon njegova uskrsnuća ponosimo! I opet nas je taj savršeni čovjek i savršeni Bog pozvao da se odreknemo laži, zlobe i rugobe i da slijedimo Njegovu Istinu, Njegovu Dobrotu i Njegovu Ljepotu. Kriste Bože, smiluj se svima nama!
Obljetnica ređenja. Prije 26 godina nije bilo moguće primiti sakrament biskupskoga reda ovdje u katedrali išupljikanoj granatama, koja se od boli presavijala do zemlje. Pa je ređenje obavljeno u Neumu u nedovršenoj župnoj crkvi Gospe od zdravlja. Zahvalan sam Bogu koji me nije puštao iz vida ni „kroz mnoge nevolje“, ratne i poratne, zajedno s ostalom braćom i sestrama u ovoj Crkvi. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!
