Na poziv katedralnoga župnika i sarajevskoga dekana prečasnoga Marka Majstorovića, biskup Ratko Perić iz Mostara, u dogovoru s nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem, održao je duhovnu obnovu župnicima i drugim svećenicima u Sarajevu, 8. travnja 2017. Uvečer u katedrali Presvetoga Srca Isusova biskup je predvodio koncelebriranu sv. Misu i izgovorio propovijed u povodu osmoga dana u mjesecu kada se već više godina slavi sv. Misa za proglašenje blaženim sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je preminuo 8. prosinca 1918.
Katolička nas moralka uči da postoje četiri temeljne ili stožerne krjeposti u čovjekovu životu: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. A stožernima se zovu zato što su poput stožera oko kojega kruže druge ljudske snage i moralne vrline koje se mogu očitovati u tolikim trenutcima života: blagost, čistoća, dobrota, milosrdnost, strpljivost, velikodušnost, vjernost, uslužnost, uzdržljivost i tako redom. Mi ćemo samo nekoliko primjera o stožernoj krjeposti jakosti u Stadlerovu nadbiskupskom životu u prvim godinama njegove 37-godišnje službe (od 1882. do 1918.).
Stanje u Sarajevu, i u Bosni. Kada je 5. srpnja 1881. breveom Ex hac augusta papa Lav XIII. uspostavio redovitu biskupsku hijerarhiju u Bosni Hercegovini, stanje u novopodignutoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji bilo je ovakvo: zagrebački svećenik dr. Josip Stadler, s 38 godina života, a od toga 13 godina svećeništva, imenovan je nadbiskupom i do dva dana, 20. studenoga 1881., zaređen u Rimu. A već 15. siječnja 1882. sretno je stigao u Sarajevo. Da bi se osnovala jedna biskupija, Sveta Stolica obično traži povoljne materijalno-strukturalne uvjete kao što su: biskupska rezidencija i ordinarijat, katedrala, sjemenište, bogoslovija, pastoralni dijecezanski kler i druge ustanove nužne za dobro funkcioniranje nove crkvene jedinice ili zajednice. A ovdje, u Sarajevu, apostolski vikarijat, koji je djelovao isključivo s franjevačkim apostolskim vikarom i redovničkim klerom na župama, uzdignut je na razinu nadbiskupije da bi nova crkvena dijeceza tek uspostavila i podignula malo dijecezansko sjemenište, bogosloviju, kaptol, odredila župe na biskupovo raspolaganje, odgojila biskupijski kler, sagradila katedralu. Nadbiskup je Stadler u spomenutom biskupijskom smislu morao početi s gole ledine. Nigdje ništa od toga što je navedeno. I još k tomu povjerena mu je kao apostolskomu administratoru i Banjolučka biskupija do travnja 1884. godine.
1 - Podigao je u Travniku Nadbiskupsko sjemenište s gimnazijom i sjemenišnom crkvom sv. Alojzija Gonzage za sjemeništarce iz Sarajevske nadbiskupije, te iz Banjolučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjske biskupije. Trebao je pronaći kvalificirane profesore za osmogodišnju gimnaziju kao i prikladne poglavare za odgoj sjemeništaraca u vidu budućih svećenika. I jednu i drugu crkvenu ustanovu, odgojnu i obrazovnu, povjerio je ocima isusovcima koji su u Travnik dolazili iz raznih zemalja Europe. Gimnazija u sjemeništu od petoga razreda osnovne počinje od 1882. a već petorica prvih velikih maturanata sa svjedodžbom završavaju 1890. godine.
- Trebalo je imati mudre hrabrosti i ustrajne jakosti pa to djelo započeti i pratiti, unatoč svim poteškoćama, osobito novčanima. Ali nije samo to!
2 - Usporedo sa sjemeništem i gimnazijom nadbiskup je Stadler formirao kanonički kaptol, svoje savjetnike u upravi Nadbiskupijom, pozvavši četvoricu svećenika koje je dobro poznavao: Antona Jegliča iz Ljubljane, Andriju Jagatića iz Zagreba, Ivana Koščaka iz Senja i Josipa Bezića iz Splita. Iznajmio im je kuću za stanovanje, a tek 1895. podignuta je kaptolska zgrada u koju je preselio i sam Nadbiskup. Nije dakle našao niti imao ijednoga dijecezanskoga svećenika s područja Nadbiskupije kroz prvih 12 godina. A u Travniku su od 22 učenika prvoga razreda 1882., nakon 8 godina škole, petorica maturirala, svaki četvrti. Sve prema Isusovoj prispodobi o zasijanu sjemenu na njivi.
- Trebalo je imati razborite jakosti u Duhu Svetomu pa naći prave svećenike koji će doći u Sarajevo i nastojati zajedno s Nadbiskupom afirmirati napredak Katoličke Crkve i u duhovnom i u materijalnom pogledu prema projektu Svete Stolice. Nadbiskup je bio u tome uporno ustrajan!
3 - Dok su se travnički gimnazijalci razvijali u maturante trebalo je misliti na podizanje zgrade koja će primiti ustanovu bogoslovnoga sjemeništa i ustanovu filozofsko-teološkoga studija. Od kupovine takve zgrade 1889. do konačna njezina dovršetka 1901. prošlo je 12 godina, iako su bogoslovi mogli u svoje lijevo krilo zgrade već u jesen 1893. godine. Sudbinu gradnje pratila su različita razmišljanja i pitanja treba li bogoslovijsku zgradu uopće podizati u Sarajevu, kako je Stadler naumio i obrazlagao, ili u Travniku, kako su htjeli isusovci i austrijska vlada. Valjalo je izdržati punih 12 godina započinjanja, zaustavljanja, zaduživanja i konačna završenja radova na bogosloviji i crkvi sv. Ćirila i Metodija, živeći više na dugovima nego na gotovini.
- Nadbiskup je Stadler pokazao nadljudsku, nadnaravnu jakost u svemu tom pothvatu, A i ljudski živci imaju svoje granice. Pa i u pedesetim godinama. U njega su i tada svi živci bili na broju, a krjepost jakosti nadilazila broj godina.
4 - Svi ovi impozantni radovi i pothvati na jednu stranu, a gradnja katedrale na drugu. Kakav si Nadbiskup ako nemaš svoje katedrale! O tome je Nadbiskup razmišljao i pisao na razne strane već od 1882. Od blagoslova kamena temeljca 1884. do posvete katedrale Presvetom Srcu Isusu na Križevo 1889. trebalo je izdržati, pogotovo što su se za svaki objekt predviđeni predračuni povećavali, rokovi produživali, a dugovi množili.
- On je svladavao poteškoće, ne bojeći se živjeti u dugovima, nego je, uzdajući se u Božju providnost, u zagovor Blažene Djevice Marije i sv. Josipa, herojski nadvladavao svakodnevne poteškoće. Nije se borio za svoj ljudski prestiž, nego za kraljevstvo Božje.
5 - Nadbiskup je Stadler kao pravi duhovni otac bio otvoren i darežljiv u pomaganju sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, koje su već bile u Sarajevu od 1871., kupivši im zemljište u glavnoj ulici grada; u pozivanju sestara Kćeri Božje ljubavi iz Beča 1882. i kupujući im i proširujući kuće nazvane Zavod sv. Josipa i Marijin dom, te u osnivanju nove družbe, Sestara Služavki Maloga Isusa.
6 - Providnosnim putovima pozvao je 1890. godine skupinu djevojaka, Slovenki, koje su se zaposlile u Nadbiskupskoj ubožnici u Sarajevu. I glavnu ubožnicu i njezino proširenje kupovao je na kredit: sve malo on Nebu molitava, a i Nebo njemu malo kredita. Ubožnicu je službeno otvorio na blagdan sv. Rafaela, arkanđela, 24. rujna 1890. A kada je 1891. čuo za Ivanu Sorman, iz Trsta, nju je zamolio da dođe s djevojkama kojima bi povjerio vodstvo Ubožnice. Sve je teklo providnosno. Tu je skupinu djevojaka Nadbiskup uskoro pretvorio u redovničku družbu. Dok su se na jednoj strani četvrtotečajci bogoslovi u Sarajevu 1893./94. pripremali za svećeničko ređenje, na drugoj su se strani pripravnice Služavki Malog Isusa spremale za svoje prve zavjete koje su položile o Božiću 1893. godine. Sve mu je polazilo od ruke, ali uz nemale ljudske muke.
- Ne možemo obrađivati daljnje primjere. A ima ih u preobilju kao što su "Augustineum", "Betlehem" i Samostan "Egipat" u Sarajevu (1899.), Samostan sv. Josip u Vitezu (1907.), Samostan s crkvom na dobru "Dolorosi" u Čardaku (1908.). Ne samo neumoran graditelj nego i marljiv prevoditelj Svetoga Pisma, pisac filozofskih i teoloških studija i knjiga… Kao kakav svjetski šahovski velemajstor koji igra simultanku protiv trideset igrača, tako je i nadbiskup Stadler išao od jednoga do drugoga gradilišta, doma i ustanove, donatora i sponzora. I pobjeđivao vjerom, nadom i ljubavlju pokazujući nenadmašivu jakost u službi siromaha, duhom, kojima je obećano Kraljevstvo Božje.
Završit ćemo tvrdnjom da je Nadbiskup savjesno surađivao s darom jakosti Duha Svetoga koji je primio u sakramentu sv. krizme, i sa stožernom krjepošću jakosti vježbajući se svakodnevno u izdržljivosti na Božjem putu protiv svih poteškoća i struja. Zato mu je i otvoren biskupijski proces 2002. a svetostolički 2008. I što se više budemo utjecali Bogu da pogleda na Nadbiskupove zasluge te njegov zagovor čudesno osjećali i Postulaturi prijavljivali, to ćemo ga prije ugledati na oltaru kao domaćega blaženika.
Dao Bog da to bude uskoro!
