U organizaciji Nacionalnoga katehetskoga ureda Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u Sarajevu je, 21. lipnja 2017., svečano obilježena 25. obljetnica ponovna uvođenja vjeronauka u škole. Svečanu sv. Misu u crkvi Kraljice svete krunice na Banjskom Brijegu predvodio je msgr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i predsjednik Vijeća za ketehizaciju i novu evangelizaciju HBK-a. Koncelebrirarali su kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup i predsjednik BK BiH, msgr. Ratko Perić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije i predsjednik Vijeća za katehezu i novu evangelizaciju BK BiH te msgr. Marko Smeren, pomoćni banjolučki biskup i još 16 svećenika među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić.
Donosimo u cijelosti propovijed biskupa Ratka Perića:
Na svršetku sv. Mise, u kojoj se dijeli sakrament sv. krizme, biskup s mitrom na glavi, raširenih ruku nad krizmanicima izgovara ovaj molitveni zaziv: „Utvrdi, Bože, ovo što si izveo u nama, i očuvaj darove Duha Svetoga u srcima svojih vjernika, neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga - ponovit ću: neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga - da odanom ljubavlju vrše njegove zapovijedi…“ I onda, sa štapom u lijevoj ruci, desnicom ih blagoslivlje i otpušta u miru. Zašto je Majka Crkva izabrala ovu blagoslovnu formulu da se krizmanici „ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga“, i to u svečanu trenutku kada su razdragani pomazanici primili sedmoliki pečat Duhovih darova kao što su: strah Božji, jakost, savjet, razbor, koji su dani upravo protiv takva stida? Očito Crkva ima praktičnih i opravdanih razloga da uzme upravo taj obrazac: Neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga.
Što je to stid? To zna i najprimitivnija osoba. I najkulturnija osoba. Zna to i malo dijete. I ono se zbuni kada ga uhvatiš u laži ili da nešto drugo nevaljalo čini. Stid se javlja kada nismo autentični i identični, kada neistinu govorimo, kada smo falsifikati, farizeji, licemjeri; kada smo bezočnici; kada nas netko uhvati u grijehu. Stid je ugrađen u ljudsku narav. Treba ga samo malo odvojiti, odgojiti; educere, educare. Čovjek se stidi ne samo pred svijetom nego se stidi pred samim sobom, pred svojom savješću, pred unutarnjim Glasom koji nije njegov - a ako je ičiji, njegov je! - jer u njemu živi, miče se i jest. Stid je dakle obrana čestitosti i časti.
Neka se ne stide pred svijetom ispovijedati Krista raspetoga…
Jože. Onaj se Jože u Cankarovoj autobiografskoj pripovijetki „Grijeh“ zastidio svoje majke koja je prevalila četiri sata pješke da pohodi sina u školi u Ljubljani: loše odjevena, uprskane suknje, s muškim čizmama do koljena, s velikim kišobranom, ali koja je došla noseći u jednoj ruci košulju a u drugoj deseticu forinte svomu sinu školarcu. A on, taj Jože, bestidnik, izlazeći iz škole, kada je ugleda onakvu, sakri se za druge i prohuja pokraj nje ko puščano zrno. Čak ga školski drug upita: „Je li ono tvoja majka?“ a on s nokta zanijeka: „Nije!“
Pa ako se krizmanik Jože zastidio svoje rođene majke, kako se ne će zastidjeti Boga Oca na dalekim nebesima, Isusa Krista uskrsloga prije dvije tisuće godina, Duha Svetoga nevidljivoga? On se zastidio uprskane haljine svoje majke, a bio je ponosan na majku koja je svu noć probdjela da mu sašije košulju. On se zastidio čizama svoje majke, a bio je ponosan na majku koja nije htjela razbijati desetice da je sinu dadne cijelu, a ona će ostati gladna. Jože ovaj svoj grijeh nije nikada mogao dovoljno oplakati. Uvijek mu je ostao u svijesti. Čitava se života stidio što se zastidio svoje majke na izlazu iz škole. On, izgubljeni sin! Sramio se svega vijeka svoga što se u trenutku pred svojim vršnjacima, koji su slična obraza kao i on sam, zasramio svoje plemenite majke. Pisac je ispravno stavio naslov svomu doživljaju: "Grijeh". On je i na svoj grob, umjesto In memoriam, mogao staviti: Ovdje leži Jože sa svojim Grijehom!
Petar. Ne znam zašto idemo u Ljubljanu potkraj 19. stoljeća, zar nije dosta poviriti tu, u susjedstvo, u Kajfino dvorište, pa vidjeti Petra, prvaka apostolskoga, kako se pred sluškinjama uprljanih haljina i čizama stidi Isusa Krista koji je tu, u Kajfinoj sudnici, samo što nije izišao. Petra, ključara Crkve i namjesnika Isusova na zemlji, koji se nije zastidio jednom, nego tri puta. Petre, poznaš li ti ovoga Čovjeka? - Ne poznam. Je li to tvoj Učitelj? - Nisam ja njegov učenik. Je li ovo Mesija? - Ja ne poznam nikakva Mesije. A što si ono govorio u Cezareji Filipovoj: Ti si Krist – Pomazanik – Mesija, Sin Boga živoga? - Nisam ja to nikada govorio. I da su se pojavile još trideset i tri te i takve sluškinje s čizmama do koljena, uprskanih haljina Petar bi se pred svim tim noćnim protuhama zastidio svoga Učitelja, svoga Mesije, Sina Čovječjega, Sina Božjega, Svjetla od Svjetla i pravoga Boga od pravoga Boga. Kako to?
Stidi se vjeroučenik. Koliko maturanata uzima, gdje je moguće, izbornu maturalnu radnju iz vjeronauka? Ili vjeronauk kao jedan od četiri maturalna predmeta? Možda bi on i uzeo takvu radnju, ali se možda stidi religiozne teme, stidi se osobe Isusa Krista, koji je za njega, za mene i za tebe izišao na drvo križa da rekne dotad nečuvene riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Taj će se vrli katolik zastidjeti vjerske teme jer će mu se možda u razredu osmjehnuti najteži psovač koji izbacuje nepodnošljive bogopsovke. On se stidi vjeronauka, jer će ga možda sažalno pogledati najbesramnija maturantica pa tko će ostati pred tim pogledom i osmijehom bezočnice. Radije uzeti bilo koju temu: fizičku, fiziološku, fiskulturnu, samo ne vjeronaučnu.
Stidi se vjeroučitelj. Da ti slučajno kao profesor il profesorica konfesionalnog vjeronauka ne predaješ tako da se mnogi u razredu stide uzeti tvoj inače izborni predmet za izbornu radnju na maturi? Još si čak i razrednik ili razrednica? I tako im na svršetku razreda daješ odličan, a ne zaslužuju ni dobar…
Crkva je uzela Krista raspetoga u njegovoj najtragičnijoj sceni i najsramotnijoj pozi ovoga svijeta - na križu, raspeta između neba i zemlje, među dvojicom razbojnika, gol i bos, crv a ne čovjek, i stavila ga na sve crkve i crkvene zidove; vjernici toga Krista raspetoga stavili na raskrižja i brda da se pred njim klanjamo i križni put obavljamo; a ti takvu svoju sliku ne bi nikada poslao ni u kakve novine uza svoj intervju da se objavi. A, eto, mi toga Krista raspetoga uzeli da se njime dičimo, a ne stidimo!
Jesi li svjestan, vjeroučitelju, da se zastidiš Isusa Krista:
- kada ne ćeš da pozdraviš svoje učenike Hvaljen Isus, a mogao bi, nego uvijek: Dobar dan;
- kada se ne želiš pomoliti u razredu prije nastave, a mogao bi, da ti Bog prosvijetli pamet, i tebi i tvojim učenicima, nego odmah na novo gradivo;
- kada u zbornici sudjeluješ u raspravi s profesorima o nekom moralnom problemu koji inače pred učenicima drukčije rješavaš negoli s kolegama;
- kada se u svojoj obitelji ne moliš Bogu ni ujutro ni uvečer, a predaješ o molitvi, o Božjoj pomoći;
- kada prolaziš pokraj crkve, i možeš se svratiti i pozdraviti Krista raspetoga na oltaru i živoga u Tabernakulu, koji je protagonist tvoga predmeta u školi, a ti se sakriješ i pobjegneš ko Jože;
- kada se možeš ispovjediti, a ne ćeš jer te gledaju neki tvoji učenici pa će zaključiti da si i ti grješan;
- kada se predstavljaš da si profesor gimnazije, i ljudi zbilja misle da si netko, a kad tamo - predaje vjeronauk…
Ubrajaš li se i ti među one koji bi željeli izbaciti konfesionalni vjeronauk iz škole, da se u školi predaje neka bezlična smjesa, hibridan sinkretizam, da se ne zna što je što i tko je tko?
Vjeroučitelju! Vjeroučiteljice! Ako želiš Božji blagoslov, ne stidi se pred svijetom Krista raspetoga nego odanom ljubavlju vrši njegove zapovijedi! Sretno ti bilo! Crkva te treba i moli za tebe!
