Sjemenišna crkva svete grčke braće a slavenskih apostola Ćirila (827.-869.) i Metodija (815.-885.) u Sarajevu proslavila je svoje naslovnike 5. srpnja ove godine, a Fakultet i Bogoslovija svoje nebeske zaštitnike. O njima dvojici brojne su enciklike i apostolska pisma izdali Rimski prvosvećenici, osobito u povodu njihovih važnijih životnih obljetnica:
Ivan VIII., Industriae tuae [Marljivosti tvojoj], 878.;
Stjepan V., Commonitorium [Upozorenje], 885.;
Leon XIII., Grande munus [Velika zadaća], 1880.;
Pio XI., Quod S. Cyrillum [A što se sv. Ćirila tiče], 1927.;
Ivan XXIII., Magnifici eventus [Veličanstveni događaji], 1963.
Pavao VI., Antiquae nobilitatis [Drevne plemenitosti], 1969.;
Ivan Pavao II., Egregiae virtutis [Izvrsne krjeposti], 1980. i Slavorum Apostoli [Slavenski apostoli], 1985.
Svetu Misu zahvalnicu u Sarajevu predvodio je kardinal Vinko Puljić, a prigodnu je propovijed održao nadbiskup Želimir Puljić iz Zadra. Prenosimo Nadbiskupovu propovijed:
Svetkovina slavenskih apostola Ćirila i Metodija
1. Ne skrivam osjećaj zahvalnosti za ovaj dan u ovom blagoslovljenom Stadlerovu domu, kao i za ovu prigodu Euharistijskoga slavlja u crkvi svetih Ćirila i Metodija s Vama, uzoriti gospodine kardinale Vinko, koji obilježavate Srebrni jubilej biskupskoga služenja u ovoj Crkvi Vrhbosanskoj. Zahvaljujem na povjerenju obratiti se ovom homilijom na samom završetku školske godine pa s poštovanjem i zahvalnošću pozdravljam, uz Vas, uzoriti gospodine, i Apostolskoga nuncija mons. Luigija Pezzuta, biskupa Tomu Vukšića, odgojitelje u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu s rektorom preč. gospodinom Josipom Kneževićem, profesore, svećenike, bogoslove, studente i sve vas nazočne u ovoj crkvi velikih slavenskih apostola. Moj dolazak u ovu Stadlerovu ustanovu prije 38 godina, kao i 12 proboravljenih godina u njoj opečatili su početno razdoblje moga svećeničkog života. I pomogle mi otkriti i upoznati velikoga apostola Bosne, slugu Božjega Josipa Stadlera, tolike divne ljude ove plemenite zemlje, kao i bogato kulturno nasljeđe koje su stvarali naši stari u teškim i često neprikladnim uvjetima i okolnostima.
Ova crkva sv. Ćirila i Metodija, kao centralni dio velebnoga zdanja Vrhbosanske katoličke bogoslovije „zaokupila je moju pozornost“ monumentalnošću i ljepotom od prvoga trenutka dolaska u Sarajevo. Zgradu je, znamo, projektirao poznati arhitekt Josip Vancaš koji je u Sarajevu proveo najveći dio svoga života (38 godina). U tom bogatom razdoblju projektirao je stotinjak stambenih zgrada, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka i palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela i kavana, te katoličko groblje na Koševu, kazališnu zgradu i zavod sv. Augustina (današnju Muzičku školu). Ovo nabrajanje može izgledati izvan konteksta u homiliji. No, poznato je kako vjera i kult stvaraju kulturu. A vjera koja ne stvara kulturu, mrtva je vjera. U tom vidu korisno je primijetiti kako i nakon stotinu godina neke od tih djela prepoznajemo kao blago spomenika kulture ovoga grada i zemlje. A crkva i bogoslovija, koju je sluga Božji Josip Stadler na početku povjerio isusovcima, još je i danas glavno središte odgojno-obrazovnih institucija, bogoslovnoga sjemeništa i fakulteta, te kao „zjenica oka“ ove Vrhbosanske metropolije ujedno i prva visoko obrazovna institucija na području BiH.
2. Liturgijsko obilježavanje slavenskih apostola i misionara, svetoga Ćirila i Metodija, daju nam povoda reći i koju misao o njihovu djelu i radu. Kao sinovi visokoga bizantskoga vojnog zapovjednika Lava u Solunu, gdje je živjela velika skupina Slavena, oni su uz grčki upoznali i govorili slavenskim jezikom. Poznato je kako je Ćiril sudjelovao u nekoliko važnih državnih misija među kojima je najveća i najpoznatija ona među Slavenima. Naime, kada je 862. Moravski knez Rastislav (846.–870.) pisao caru Mihajlu kako mu je „narod kršten, ali nemaju učitelja“, te da ne razumiju ni grčki, ni latinski“, car Mihael je pozvao braću Ćirila i Metoda kao najpogodnije osobe. Oni su bili rodom iz Soluna gdje su svi govorili slavenski. Ćiril je odmah sastavio pismo (glagoljicu), preveo najnužnije knjige: Evanđelje za misna čitanja, zakonski tekst, kao i knjige zajedničkih molitava. Poveli su sa sobom učenike Klementa, Konstantina i Nauma i krenuli prema Moravskoj gdje su naišli na plodno tlo, unatoč protivljenju franačko-bavarskoga svećenstva. Kada su kroz tri godine pripremili i učenike za primanje crkvenih redova, bila im je sada potrebna potvrda za to, pa su 866. godine pošli u Akvileja. A onda, ako tamo ne uspiju, naumili su poći i do Rima.
Na proputovanju u Veneciji došlo je do oštre prepirke s tamošnjim klerom koji je tvrdio da se sveta liturgija može obavljati samo na latinskom, grčkom i hebrejskom jeziku. Braća su tada produžila prema Rimu, gdje ih je s građanima Rima svečano primio papa Hadrijan II. (867.–872.) i odobrio slavensko bogoslužje. Metodije je zaređen za svećenika, a slavenska liturgija služena je u rimskim crkvama. Ćiril se tada zamonašio, te zbog slaba zdravlja i premoren od duga putovanja preminuo je u 42. godini života (827.-869.). Zabilježeno je kako je na samrtnoj postelji zamolio brata Metoda neka nastavi misiju među Slavenima. Tada, na zamolbu panonskoga kneza Kocelja, papa Hadrijan šalje Metodija kao apostolskoga legata „svim slavenskim zemljama“ pa će djelovati na području današnje Mađarske, Slavonije i Srijema. Po povratku u Moravsku Metodije je opet bio optužen „da je krivovjerac i da bez odobrenja služi slavensku liturgiju“. Ponovo je išao u Rimu gdje je 879. ispovjedio pravovjerje i obranio slavensku liturgiju. A papa Ivan VIII. tada (880.) šalje poslanicu knezu Svatopluku kojom potvrđuje Metodijevu pravovjernost i odobrava naučavanje. Metodije je nakon nekoliko godine umro (885.), pa su „protivnici slavenske liturgije“ tražili da papa Stjepan V. zabrani slavensko bogoslužje, što je ovaj i učinio, a knez Svatopluk protjerao Metodijeve učenike. Glavnina je tada iz Moravske prešla u Bugarsku, a neki su prebjegli na tada bizantske prostore Istre, Kvarnera i Dalmacije.
3. Njihov utjecaj u tim krajevima Hrvatske bio je velik pa se staroslavensko pismo zadržalo od sredine 9. do 19. stoljeća. A najpoznatiji glagoljaški spomenik bio je Baščanska ploča koju zovu „draguljem hrvatskoga jezika“. A hrvatski glagoljaši, koji su se u bogoslužju koristili staroslavenskim jezikom, dali su golem doprinos na polju vjere, kulture i prosvjete. I bili jedini narod koji je skoro tisuću godina imao liturgiju na narodnom jeziku, dok je čitava Katolička Crkva koristila latinski do II. Vatikanskoga sabora (1962.-1965.). Za održavanje te iznimne povlastice zaslužni su svećenici glagoljaši kao vrijedni čuvari vjere i narodnoga duha. O njima su pisali brojni znanstvenici, poput Bakule, Jelenića, Mandića i Pandžića.
Drago mi je ovdje spomenute i trojicu profesora iz ove časne Stadlerove institucije, koji su se bavili i temom hrvatskih glagoljaša: Krunoslav Draganović, Zvonimir Baotić i mons. Ratko Perić čija je knjiga „Svećenici glagoljaši na području BiH“ predstavljena prije desetak dana u Mostaru. Mons. Periću posebice zahvaljujemo za to monografsko djelo koje će biti poticaj mladim naraštajima da još više upoznaju nejasne događaje tako svijetle i zaboravljene prošlosti svećenika koji su zaslužni za kulturu i liturgiju na narodnom jeziku. Svojom „odom Vignju Miloševiću“, koji je „legao na plemenitu Kočerinsku zemlju i pokrio se monumentalnim stećkom prije šest stoljeća“, autor je izrekao dužnu zahvalu za njihovo svećeničko služenje. Ali, i bacio „znanstvenu rukavicu“ i izazov mlađima neka zavire pod druge brojne i neistražene stećke diljem ove poviješću bogate zemlje, te pogledaju ima li još kakvih spisa i zapisa ispod stećaka i neistraženih arhiva. Dok mons. Periću čestitamo i zahvaljujemo na daru ove knjige, svima koji će se „dati izazvati temom svećenika glagoljaša“ želimo uspješan i blagoslovljen istraživalački rad.
4. Ova Vancašova crkva, koja svojom kupolom asocira na baziliku svetoga Petra u Rimu, vraća nas našim vjerničkim korijenima, našoj prošlosti koja je usko vezana sa središtem kršćanstva, s apostolskim prvacima Petrom i Pavlom koje smo neki dan proslavili. Freske Otona Ivekovića podsjećaju na značajne događaje iz Ćirilove i Metodijeve borbe prije jedanaest stoljeća za pravo na vlastiti identitet, kulturu i liturgiju na narodnom jeziku. I otkrivaju umreženost intenzivnih prijateljskih odnosa koje su Rimski pape kroz stoljeća pokazivali prema ovim krajevima. A kada je bosansko kraljevstvo 1463. palo, njezina kraljica Katarina, koja se skrasila u Vječnome gradu, oporučno je ostavila Svetoj Stolici naslijeđeno „kraljevstvo Bosne ako se njezina djeca ne povrate na katoličku vjeru“. Ondje je preminula 1478. u svojoj 54. godini života i pokopana u crkvi Ara Coeli [nebeskoga žrtvenika].
Ne treba se čuditi što su nasljednici svetoga Petra bili trajni odvjetnici „kraljičina kraljevstva“, poput Hadrijana II. i Ivana VIII. koji je „potvrdio Metodijevu pravovjernost i odobrio glagoljsku liturgiju“, a „Branimiru, slavnome knezu Hrvata, svim pobožnim svećenicima i poštovanim županima, kao i čitavom narodu“ napisao (8. lipnja 879.) kako je „na dan Uzašašća Gospodnjega podigao ruke i blagoslovio ga „da uzmogne ovdje sretno vladati, a po smrti na nebesima se radovati“. Dvojica njihovih nasljednika, sveti Ivan Pavao II. i papa Franjo svojim su pohodom počastili ovu mjesnu Crkvu i njezine vjernike zbog stoljetne vjernosti Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Baština, dakle, svetih slavenskih apostola i danas obvezuje.
Okupljeni u njihovoj crkvi, na njihovu svetkovinu, zahvaljujemo Bogu za dar vjere i mira. Njihovoj moćnoj zaštiti preporučujemo ljude ovoga grada i zemlje neka ih prate svojim zagovorom na ovozemnom hodočašću, posebice u danima krize, kušnje i nepovjerenja. A kao sljednici kršćanskoga poklada vjere ponavljamo zavjetnu pjesmu i molitvu koju je spjevala pobožna i vjerna duša: „Isukrste Srcu tvom, s nama naš se kune dom! Dušom, tijelom vijek sam tvoj, za krst časni bijuć boj“! „Vi krasne zvijezde doma svog i cijelog svijeta slavenskog. O, braćo sveta, godišnjom veličamo vas popijevkom“. Sveti slavenski apostoli, molite za nas. Amen.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Crkva sv. Ćirila i Metodija,
Sarajevo, 5. srpnja 2016.
