Ratzinger 1972. Prošle godine 3. prosinca ugledni vatikanist Sandro Magister donio je na svome portalu – na više jezika – kronološki prikaz jedne omanje afere između kardinala Kaspera i pape Ratzingera. Ratzinger je kao regensburški profesor u jednoj višeautorskoj knjizi o ženidbi i rastavi 1972. godine napisao da se davanje pričesti rastavljenima i ponovno vjenčanima, pod posebnim uvjetima, ukazivalo “posve na liniji s tradicijom Crkve”, posebno s “onom vrstom oprosta koji se javlja kod Bazilija, gdje se, nakon produljena razdoblja pokore, ‘digamosu’, tj. onomu koji živi u drugom braku, dopušta pričest bez proglašenja ništavosti prve ženidbe: u povjerenju u milosrđe Božje koje ne ostavlja bez odgovora pokoru”.
Kasper 2014. Kardinal je Kasper tu davnu Ratzingerovu misao izvukao i uzeo kao potporu svomu mišljenju na konzistoriju 2014. godine govoreći: "Prvotna Crkva daje nam naznaku na koju je prof. Joseph Ratzinger aludirao još 1972. godine […] koja može poslužiti. Ratzinger je sugerirao da se preuzme na nov način stajalište sv. Bazilija. Činilo bi se da je to prikladno rješenje, koje je također u osnovi ovih mojih rekfleksija."
Ratzingerov razvoj od 1972. do 2014. A Kasper se pri tome ne osvrće na ono što je kardinal Ratzinger tijekom vremena kao prefekt Kongregacije za nauk vjere pisao o tome 1994. trojici njemačkih biskupa, među kojima bijaše i sam Kasper, rotemburški biskup, ili 1998. u posebnu izdanju publikacije iste Kongregacije, ili 30. studenoga 2011. u L’Osservatore Romanu, ili u 4. svesku svojih “Opera omnia” koji je izišao prošle jeseni, a nosi naslov J. Ratzinger - Benedikt XVI., Uvod u kršćanstvo: Ispovijest. Krštenje. Nasljedovanje, Herder, Freiburg, 2014.
Ratzingerovo obrazloženje 2014. Evo kako svoje mišljenje iz 1972. Benedikt XVI. revidira i obrazlaže u posljednjem svesku. “Crkva je Crkva Novoga Saveza, ali živi u svijetu u kojem i dalje postoji nepromijenjena ona ‘tvrdoća [...] srca’ (Mt 19,8) koja je Mojsija natjerala da je ozakoni. Što dakle može konkretno učiniti, posebno u vremenu u kojem se vjera sve više razvodnjava, do same srži Crkve, a ‘stvari kojima se bave pogani’, protiv kojih Gospodin upozorava učenike (Mt 6,32), prijete da sve više postanu norma?
Prije svega, i u biti, mora navijestiti na uvjerljiv i razumljiv način poruku vjere i nastojati otvoriti prostore gdje se ona doista može proživljavati. Ozdravljenje ‘tvrdoće srca’ može doći samo od vjere i samo gdje je ona živa moguće je živjeti ono što je Stvoritelj odredio čovjeku prije grijeha. Stoga glavna stvar i doista temeljna koju Crkva mora učiniti jest da vjeru oživi i oznaži.
Istodobno Crkva mora i dalje nastojati istraživati granice i širinu riječi Isusove. Mora ostati vjerna nalogu Gospodinovu i ne smije ga previše peglati. Čini mi se da takozvani ‘pridržaji bludnosti’, koje je Matej dodao riječima Gospodnjim, a prenio nam ih Marko, odražavaju već takvo nastojanje. Spominje se primjer što ga riječi Isusove ne dodiruju.
Ovaj je napor nastavljen tijekom cijele povijesti. Zapadna Crkva, pod vodstvom Petrova nasljednika, nije mogla slijediti put Crkve Bizantskoga carstva, koja se sve više približavala vremenitu pravu, oslabljujući tako posebnost života u vjeri. Ipak na svoj je način osvijetlila granice primjenjivosti Gospodnjih riječi definirajući tako na najkonkretniji način njihovu važnost.
Osobito su se ukazala dva područja koja su otvorena posebnu rješenju koje donosi crkvena vlast:
1. - U Kor 7,12-16 sv. Pavao – kao osobnu naznaku, koja ne dolazi od Gospodina, ali za koju zna da je ovlašten – kaže Korinćanima, a preko njih Crkvi svih vremena, da u slučaju ženidbe između kršćanina i nekršćanke, ova se može razriješiti ako nekršćanka priječi kršćanina u njegovoj vjeri. Iz toga je Crkva izvukla takozvanu “pavlovsku povlasticu” (“privilegium paulinum”) nastavljajući je tumačiti u svojoj pravnoj predaji (usp. ZKP, kan. 1143-1150).
Iz riječi sv. Pavla crkvena je predaja izvela da je samo ženidba između dvoje krštenih autentičan sakrament i stoga apsolutno nerazrješiv.
One ženidbe između kršćana i nekršćana jesu doduše ženidbe prema redu stvaranja i stoga su po sebi konačne. Ipak mogu se razriješiti u korist vjere i sakramentalne ženidbe.
Predaja je na kraju proširila ovu “pavlovsku povlasticu” smatrajući je “petrovskom povlasticom” (“privilegium petrinum”). To znači da Petrov nasljednik ima ovlast odlučiti, u okviru nesakramentalnih ženidaba, kada je rastava opravdana. Ovaj takozvani “privilegium petrinum” nije, međutim, bio prihvaćen u novom Zakoniku kao što je bilo početno zamišljeno. Motiv je bio nesloga između dvije skupine stručnjaka. Prva je isticala da je svrha svega prava Crkve, njezina unutarnja mjera - spasenje duša. Iz toga slijedi da Crkva može i da je ovlaštena činiti ono što služi postizanju te svrhe. Druga skupina, naprotiv, mislila je da ovlasti petrovskoga služenja ne bi smjele biti previše proširene i da bi trebale ostati u granicama koje je priznala vjera Crkve.
Budući da nije bilo moguće usuglasiti ove dvije skupine, papa Ivan Pavao II. odlučio je ne usvojiti u Zakonik ovaj dio pravnih običaja Crkve, nego nastaviti povjeravati Kongregaciji za nauk vjere da, zajedno s konkretnom praksom, mora stalno ispitivati temelje i granice ovlasti Crkve u ovom području.
2. - Tijekom vremena sve se jasnije razvijala svijest da se ženidba sklopljena na prividno valjan način, zbog pravnih ili učinkovitih mana, ne može doista ostvariti i prema tomu može biti ništetna. Crkva je razvijala svoje ženidbeno pravo a detaljno je obradila uvjete za valjanost i motive za moguću ništavost.
Ništavost ženidbe može doći ne samo od zabluda u pravnom obliku, nego također i osobito od nedovoljne svijesti. Obrađujući stvarnost ženidbe, Crkva je vrlo brzo priznala da je ženidba uspostavljena po pristanku dvoje zaručnika, da se mora izraziti također javno u obliku definiranu pravom (ZKP, kan. 1057 § 1). Sadržaj ove zajedničke odluke jest uzajaman dar po neopozivu vezu (ZKP, kan. 1057 § 2; kan. 1096 § 1). Kanonsko pravo pretpostavlja da odrasle osobe znaju od sebe, polazeći od svoje naravi, što je ženidba, i stoga znaju da je konačna; suprotno bi se moralo izričito dokazati (ZKP, kan. 1096 § 1 e § 2).
O ovoj su se točki u posljednjim desetljećima pojavila nova pitanja. Može li se danas još pretpostaviti da osobe znaju “po naravi” i konačnost i nerazrješivost ženidbe i da na to pristaju svojim ‘da’? Zar se nije možda dogodila u sadašnjem društvu, barem u zapadnim zemljama, promjena svijesti koja omogućuje suprotnu pretpostavku? Može li se uzeti za gotovo volja konačnoga ‘da’ ili se radije ne smije očekivati suprotno, ili da se već unaprijed pripremilo za razvod? Gdje je konačnost svjesno isključena, ne bi se doista ostvarila ženidba u smislu volje Stvoritelja i Kristova tumačenja. Iz ovog se vidi koliko je danas postala važna ispravna priprema na sakrament.
Crkva ne priznaje razvoda. Ipak nakon što je već naznačeno, ona ne može isključiti mogućnosti ništavih ženidaba. Procesi proglašenja ništetnim moraju se voditi u dva smjera s velikom pozornošću: Ne smiju postati kamuflirani razvod. Bilo bi nepošteno i protivno ozbiljnosti sakramenta. S druge strane moraju ispitati nužnom savjesnošću probleme moguće ništavosti i, ondje gdje postoje pravi motivi u korist ništavosti, izraziti odgovarajuću presudu otvarajući tako takvim osobama nova vrata.
U naše doba pojavili su se novi vidovi problema valjanosti. Već sam gore naznačio da je naravna svijest nerazješivosti ženidbe postala problematična i da iz toga nastaju nove zadaće za sudski postupak. Želio bih kratko naznačiti druga dva elementa.
a. - kan. 1095, br. 3 upisao je moralnu problematiku u kanonsko pravo ondje gdje kaže da nisu sposobne sklopiti ženidbu osobe koje “zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze“. Danas psihički problemi osoba, upravo pred tako velikom zbiljom kao što je ženidba, jasnije se vide nego li u prošlosti. Ipak dobro je upozoriti da se ne stvara ništavost na brzu ruku polazeći od psihičkih problema. Čineći tako, bilo bi zapravo previše lako proglasiti razvod pod prividom ništavosti.
b. - Danas se s velikom ozbiljnošću nameće jedno drugo pitanje. Danas postoji sve više krštenih pogana, tj. osoba koje su postale kršćani po krštenju, ali koje ne vjeruju i nisu nikada upoznale vjere. Radi se o paradoksalnoj situaciji: krštenje osobu čini kršćanskom, ali bez vjere ona u svakom slučaju ostaje samo kršteni poganin. Kan. 1055 § 2. kaže: „Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio sakrament“. A što se događa ako jedan krštenik koji ne vjeruje i koji uopće ne poznaje sakramenta? Mogao bi također imati volju za nerazrješivošću, ali ne vidi novosti kršćanske vjere. Tragičan vid ovakve situacije pokazuje se očitim osobito kada se kršteni pogani obraćaju na vjeru i počinju posve nov život. Ovdje nastaju pitanja za koja nemamo još odgovora. I stoga je još žurnije da ih se produbi.
3. - Iz ovoga što je do sada rečeno proizlazi da Crkva na Zapadu – Katolička Crkva – pod vodstvom Petrova nasljednika, s jedne strane, zna da je strogo vezana uz riječ Gospodnju o nerazrješivosti ženidbe, a, s druge strane, nastojala je priznati granice ove naznake da ne nametne osobama više nego što je potrebno.
Tako, polazeći od sugestije apostola Pavla i oslanjajući se istodobno na auktoritet petrovske službe, za nesakramentalne ženidbe izradila je daljnju mogućnost rastave u korist vjere. U isto je vrijeme ispitala pod svakim vidom ništavost ženidbe.
Apostolska pobudnica “Familiaris consortio” Ivana Pavla II. iz 1981., učinila je daljnji korak. U br. 84 napisano je: “Zajedno sa Sinodom toplo potičem pastire i cijelu zajednicu vjernika da pruže pomoć rastavljenima koji su se ponovo oženili. [...].. Neka Crkva moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuje kao milosrdna majka i tako ih očuva u vjeri i nadi!“
S time se dušobrižništvu povjerava važna zadaća, koja možda još nije bila prenesena dovoljno u život crkvene svakodnevice. Neki su detalji naznačeni u samoj pobudnici. Tu je rečeno da ove osobe, kao krštene, mogu sudjelovati u životu Crkve, da upravo to trebaju činiti. Navode se kršćanske aktivnosti koje su za njih moguće i nužne. Možda bi, međutim, trebalo istaknuti s većom jasnoćom što mogu učiniti pastiri i braća u vjeri da one mogu osjetiti doista ljubav Crkve. Mislim također da bi im trebalo priznati mogućnost da se uključe u crkvene udruge, i da prihvate da budu kumovi i kume, što za sada pravo ne predviđa.
Ima jedno drugo gledište koje mi se nameće. Nemogućnost da se prima sveta Euharistija poima se kao toliko bolna ne kao posljednja jer, sada, gotovo svi oni koji sudjeluju na Misi pristupaju također i stolu Gospnjem. Tako, osobe pogođene izgledaju takokođer javno diskvalificirane kao kršćani.
Mislim da bi opomena sv. Pavla o samoispitu i refleksiji o tome da se radi o Tijelu Gospodnjem morala biti ponovno uzeta ozbiljno: “Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11,28-29). Ozbiljno ispitivanje sebe koje može također dovesti do odricanja od pričesti, dalo bi nam osim toga osjetiti na nov način veličinu dara Euharistije i dodatno bi predstavljalo oblik solidarnosti s rastavljenim i ponovno vjenčanim osobama.
Htio bih dodati drugu praktičnu sugestiju. U mnogim je zemljama postao običaj da se osobe koje se ne mogu pričestiti (na primjer pripadnici drugih vjeroispovijesti) pristupaju k oltaru, ali drže ruke na prsima, dajući na taj način shvatiti da ne primaju presveti sakrament, ali da mole blagoslov, koji im se daje kao znak ljubavi Krista i Crkve. Ovaj bi oblik sigurno mogle izabrati i osobe koje žive u drugom brakhttp://chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350933u i prema tome nisu pripuštene stolu Gospodnjem. Činjenica da to omogućuje intenzivno duhovno zajedništvo s Gospodinom, s cijelim njegovim Tijelom, Crkvom, mogla bi biti za njih duhovno iskustvo koje ojačava i pomaže.“
Zaključak. Crkva naučava nerazrješivost ženidbe kao od Boga danu ustanovu. Ne može se živjeti u sakramentalnoj kontradikciji: razvrgnuti sakramentalnu ženidbu koja naznačuje veliko otajstvo između Krista i Crkve i sklopiti samo civilnu te potom pristupati najuzvišenijem sakramentu presvete Euharistije. Kardinal, Papa i umirovljeni Papa donosi razne pravne i životne okolnosti, ali jasno iznosi vjekovni i nepromjenljivi nauk Crkve.
-----------------
Objavljeno: Crkva na kamenu, 8-9/2015., str. 4-6.