Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Na svetkovinu Marije Majke Crkve, u ponedjeljak, 21. svibnja 2018. poslije svečane sv. Mise koju je u mostarskoj katedrali punoj vjernika predvodio kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s deset nadbiskupa i biskupa, među kojima i apostolski nunciji msgr. Luigi Pezzuto u Sarajevu, i msgr. Petar Rajič u Angoli, i oko 40 svećenika te nakon predvoditeljeve molitve na grobovima trojice biskupa Petra Čule, Marka Perića i Pavla Žanića u kripti, velik je broj vjernika, redovnica, bogoslova, svećenika s biskupima prešao u katedralnu dvoranu na akademiju. Uz glazbene točke Lucije i Ksenije i uvodne riječi don Željka Majića, generalnoga vikara, najavljivačica Ana pozivala je više uglednika da iznesu svoja svjedočanstva, od „pet minuta“, o biskupu Pavlu Žaniću:

splitsko-makarskoga nadbiskupa msgr. Marina Barišića;

nuncija Petra Rajiča, naslovnoga nadbiskupa stolačkoga Sarsenteruma;

dubrovačkoga biskupa msgr. Matu Uzinića;

u ime Hercegovačke franjevačke provincije vikara fra Ivana Ševu;

don Ivu Šutala, biskupskoga vikara za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i župnika u Trebinju;

i u ime vjernika laika ing. Srećka Vučinu.

Žanićev zbornik U vjeri, nadi i ljubavi, nedavno objavljen, predstavio je zadarski nadbiskup msgr. Želimir Puljić. Sva ova pisana svjedočanstva zaslužuju posebno mjesto u planiranoj Spomenici.    

Završnu riječ imao je mjesni biskup Ratko Perić, koji je pročitao svoj uvodni i završni dio, a ovdje objavljujemo njegov cjelovit pisani tekst sa zaključenjem „Godine biskupa Žanića“.

ČOVJEK ISTINE I DJELATNE VJERE

Don Pavla Žanića prvi sam put susreo kao mladomisnik u Rimu u lipnju 1970., kada je kao ravnatelj Dječačkoga sjemeništa iz Splita doveo tridesetak sjemeništaraca-maturanata na hodočašće u Vječni grad. Mene zapalo da im budem vodič od Vatikana do Laterana i unaokolo. Potkraj iste godine Papa ga je imenovao koadjutorom u Mostaru. Od tada do njegove smrti kroz 30 godina njegov sam biskupski rad i život pratio iz Trebinja, iz Sarajeva, iz Rima i, nakon njegova umirovljenja, iz Mostara. Ako je pravo prijateljstvo „idem velle, idem nolle“ – isto htjeti i isto ne htjeti, kako bi rekao pokojni Salustije, onda skromno velim da sam nastojao slušati glas i slijediti stope biskupa Pavla kao istinoljubiva, čestita i neustrašiva Pastira. Možda poput one biblijske metafore koju Jošua izreče: „Stani, sunce, iznad Gibeona, i mjeseče, iznad Ajalona!" (Jš 10,12), i mi zaželjesmo "zaustaviti" 23 sunčane godine biskupa Žanića nad mostarskom valom i promotriti ih iz ove povijesne udaljenosti o sretnoj Stoljetnici njegova rođenja.  

Idejni plan s okružnicom, od 9. svibnja 2017. o “Godini biskupa Žanića”, tj. o Stoljetnici njegova rođenja (1918.-2018.), pretvorio se, Božjom milošću, u Izvedbeni plan. Protekla je Godina bila svečano obilježena, ponajprije s 11 provjerenih radova u mjesečniku Crkvi na kamenu, zatim s komemorativnim Misom o obljetnici njegova preminuća, 11. siječnja 2018., pa objavom njegova Zbornika U vjeri, nadi i ljubavi, a kao kruna svega - prijenos zemnih ostataka njegova tijela iz Kaštel Novoga u kriptu mostarske katedrale, 2. ovoga mjeseca. Kao i svaki misaoni projekt, tako je i ovaj o Godini biskupa Pavla tijekom izvedbe poprimao razne razumne poboljšice i uskladbe prema postavljenoj svrsi. A svrha je bila vrjednovati doktrinarno-sakramentno-administrativnu djelatnost biskupa, najprije 10-godišnjega koadjutora (1970.-1980.) pa onda 13-godišnjega ordinarija (1980.-1993.), njegovo sustavno zasađivanje pastoralnih grana koje su se protokom vremena primale, razvijale i donosile plod do današnjega dana.[1]

Kao vjeran koadjutor uz ordinarija Petra Čulu pratio je djelatnosti sa svom suodgovornošću stavljajući na raspolaganje ovoj mjesnoj Crkvi svih „pet talenata“ kao i drugih pet stečenih (usp. Mt 25,15-16):  

Hercegovački slučaj, od 1971. Iako mu je Apostolska Stolica odmah nakon ređenja 1971. povjerila rješavanje „slučaja“ - jer je druga strana obećavala da će se pitanje odmah riješiti ako biskup u Mostaru bude imenovan izvan Hercegovine - on je molio da sve i dalje ostane u rukama biskupa Petra, a on će učiniti sve što bude u njegovoj moći. Tako je formirana mješovita komisija biskupijskoga klera, predvođena upravo koadjutorom Pavlom, i franjevačkoga klera predvođena provincijalom ili njegovim vikarom. Komisija se sastala tri puta te godine: u Bijelom Polju, u Mostaru i na Humcu. Ništa se nije riješilo, nego se samo još više zavatrilo. U kolovozu 1972. imenovan je apostolski vizitator Stefan Laszlo, biskup Željezna u Austriji, za Hercegovinu. Pod njegovim vodstvom održano je više sjednica u Zagrebu, u jesen 1972., zatim u srpnju i rujnu 1973. Nije se došlo ni do kakvih rezultata. Bila je uključena i BKJ, ali ni time nije bilo pomaka. Prešlo se na zasjedanje pred predstavnicima Svete Stolice u Rimu u veljači 1974. Došlo se konačno do dekreta Romanis Pontificibus, 25. lipnja 1975., koji je odobrio papa Pavao VI. in forma specifica. Zbog neprovedbe Dekreta izdane su i sankcije koje su potrajale i nakon biskupova odlaska sa službe u mirovinu, 1993.[2]

Pri osnivanju župa, od 1971. uz ordinarija Petra u svemu stoji koadjutor Pavao. Nadolaskom brojnih novoređenika (od 1969. do 1975.: 42 biskupijska mladomisnika), osnovano je 10 novih župa, i to 5 u Trebinjskoj biskupiji: Hutovo, 1971.; Čeljevo, Stjepan Krst i Neum, 1974.; Aladinići, 1977.; i 5 u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji: Raskrižje, 1971.; Vinjani Hercegovački, 1972.; Gabela Polje, 1977.; Zagorje i Katedrala, 1980.

Biskup Žanić kao Ordinarij osniva drugih 5 župa u Mostarsko-duvanjskoj dijecezi: Gorica-Struge, 1988. i četiri župe u Mostaru, posvećene četvorici svetih evanđelista: Mateju, Marku, Luki i Ivanu, 1993. Pratio je izbliza, što je mogao više, građevinske radove na crkvama i na župnim kućama. Na ovom području pokazao je razumnu strategiju u upravi i jednom i drugom biskupijom. U svemu tome očitovao je posebnu skrb za sjemeništarce i bogoslove i njegovao iskrene odnose prema svećenicima i jednoga i drugoga klera.[3]

Obiteljska mu je tematika bila osobito pri srcu od prvih dana i koadjutorstva, od 1971. i ordinarijstva, od 1980. pa je smišljao razne načine - predavanja, filmove, susrete, poruke, članke - da poboljša obiteljsku sliku Hercegovine.[4] Bio je više od 20 godina predsjednik Vijeća za obitelj pri BKJ, i član Papinskoga vijeća za obitelj. Bio je otvoren misijama u Trećemu svijetu i slanjem sredstava i osobito svećenika ad gentes, čak je jedan mjesec 1983. proveo u pohodu misionarima u Tanzaniji i Zambiji.[5]

Gradnja katedrale, od 1975., bila je pod njegovim nadzorom i bio je sudionikom slavlja posvete katedrale Mariji Majci Crkve, 1980., kada preuzima upravu biskupijâ. Nadziratelj gradnje Svećeničkoga doma, od 1981., i obnove Biskupskog ordinarijata i rezidencije, od 1982.[6] Sve tri velike građevine pogodio je ratni vihor 1992. i vise godina bile su izvan uporabe. Biskup se u ono doba mogao osjećati samo kao biblijski Job kojemu su svako toliko dojavljivali katastrofalne vihore i gromove nebeske. Koliko god skrhan lomljavom velikih zgrada u koje je uložio svoje zdravlje i svoje nade, ostao je do kraja u službi, vjeran Bogu i Svetoj Stolici. Trebala je temeljita obnova spomenutih zdanja, a on je neke od tih i blagoslovio.

Svetište Kraljice mira, od 1977. Biskup se Žanić odlikovao kao marijanski štovatelj koji je istodobno širio zdravu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Odlučnu je potporu dao u osnivanju svetišta Trebinjske biskupije Kraljice mira, 1977. godine, koje je utemeljio biskup Petar. Kroz osam godina biskup je Žanić predvodio Misna slavlja Kraljice mira na Hrasnu u drugu nedjelju svibnja (1978.-1979., 1980.-1985., 1989.), propovijedao i poticao hodočasnike na molitvu i odanost Isusovoj tjelesnoj i našoj milosnoj Majci.

I inače biskup je Pavao rado slušan propovjednik i uspješan voditelj hodočašća i u domovini i u inozemstvu, osobito u vrijeme svoga koadjutorstva.[7]

Podigao Crkvu na kamenu, 1980., kao primarno obavijesno pomagalo u pastoralu. Mjesečnik je za njegove uprave, i unatoč ratu, izišao u 150 neprekinutih brojeva. List je okupio tijekom vremena više od 30 svećeničkih pera, a najčešće je i biskup sudjelovao svojim uvodnicima, izjavama ili osvrtima. Temelji su Cnak-a bili tako postavljeni da je do sada izišlo 450 brojeva. Od 2003., tj. već 15 godina mjesečnik izlazi na 42 stranice. Istoimena izdavačka kuća, također djelo biskupa Žanića, objavila je za njegova biskupovanja 30 knjiga, a do sada u svemu 151 naslov. Nezaobilaziv izvor ne samo pastoralno-informativnih novosti, nego i sustavne pouke duhovne, učiteljske, moralne, pa i nacionalnoga odgoja.[8]

Međugorski fenomen, od 1981. od početka prati i osobno duboko pati zbog sve proturječnosti oko „ukazanja“, „poruka“, „tajna“ i neposluha. Pojava u Međugorju od 12. listopada 1981. predstavlja se kao „Bogorodica i Kraljica mira“, a od 2. veljače 1982. sama preporučuje da se slavi „blagdan Kraljice mira“ 25. lipnja, jer se narod bio počeo okupljati na Podbrdu toga nadnevka. Tijekom vremena osobno i s pomoću dviju komisija proučava fenomen, angažirajući i Biskupsku konferenciju i Svetu Stolicu u donošenju istine o enigmatskoj pojavi. U vezi s tim pitanjem izdaje crkvene upute i odluke u veljači 1982., u listopadu 1984., u srpnju 1987., u svibnju 1990.[9] Godine 1985. piše: “Žao mi je Majke Crkve koja će doživjeti škandal […]. Žao mi je drage Gospe koja je postala 'službenica na šalteru'“.[10] I slučajem i fenomenom i sam je izbio na svjetsku skalu i hrabro se nosio u odnosu na radoznale svjetske medije i religiozne fanatike. „Znam da će biti dobrih, pobožnih duša koje me neće shvatiti, kojima ću izgledati kao neki neprijatelj Gospin. Ja sam više puta bio u Lurdu i u drugim svetištima vezanima uz ukazanja koja je Crkva priznala. Ja branim istinu, branim svetu Crkvu i molim Boga da za ovo budem spreman život žrtvovati“.[11] Zar ima većega svjedočanstva?!

Suorganizator, 1981., s drugim biskupima Metropolije, i sudionik velike proslave 100. obljetnice uspostave redovite hijerarhije u BiH i voditelj hercegovačkoga hodočašća zahvalnosti u Rim, 1982.

Domalo, 1984., glavni je promicatelj proslave 1000. obljetnice Trebinjske biskupije zadobivši od Svete Stolice da se stogodišnja župna crkva u Trebinju proglasi trebinjskom katedralom.[12]

Osnovao Biskupijski caritas, 1982., uz časopis Crkvu na kamenu, glavno sredstvo pastoralne djelatnosti, koje se tijekom vremena, razgranalo u razna odjeljenja i danas zapošljava blizu 80 djelatnika.[13]

Otvorio Teološki institut, 1987., koji se zbog komunističkoga terora mora ili dokinuti ili preimenovati u Vjeronauk za odrasle a od 1993. ponovo se vraća naziv Teološki institut Mostar, koji je prošle godine odobrila i Sveta Stolica kao sveučilišnu ustanovu pridruženu Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Institut okuplja kvalificirane svećenike i laike kao predavače, a u ovih 30 godina, 1987.-2017., od 609 upisanih studenata, 244 postigla su diplomu katehete ili srednjoškolskog profesora. Sve je to bilo moguće zato što su postavljeni razumni planovi koji mogu izdržati na duge pruge kako ih je biskup Žanić zamislio i s vrijednim suradnicima ostvario.[14]

„Suradnik“ ili „neprijatelj“ komunističkoga režima? Pratili su ga neprijatelji Boga i Crkve s pomoću tehničko-operativnih pomagala u Splitu, a i u Mostaru, a navodi se više dojavljivača koji su prenosili Udbi biskupove riječi i korake.

Policijska "bukvica" - od 1941. do 1971. - „… nije simpatisao Pavelića, nego je prema njegovim izjavama 'po tradiciji svojih očeva simpatisao politiku Radića i Mačeka i iznad svega bio i ostao za Hrvatsku kao samostalnu državu'. […] Neprijateljsku djelatnost protiv društvenoga poretka započeo je neposredno poslije rata kroz verbalne istupe pred istomišljenicima. Kroz propovijedi vjernicima često je zloupotrebljavao vjeru u političke svrhe, šireći nevjericu u stabilnost poretka, napadajući ateiste, socijalistički sistem, komunizam je nazivao 'ideologijom otimanja', govori o neizbježnosti III. svjetskog rata kao jedine mogućnosti da se 'riješimo divljaka' /1947./. Zagovarao je odbijanje bilo kakve saradnje sa vlastima, sa kojima, kako kaže, treba razgovarati 'oštro i nepopustljivo', jer sarađivati sa vlastima znači pomagati im da 'nas likvidiraju' /1964./. Za komunizam kaže da će propasti, jer je 'uzrok svih bijeda u svijetu'. - U Splitu je oko sebe okupljao grupu ekstremnijih svećenika i reakcionarnih intelektualaca - klerikalaca. U tom krugu grubo je istupao sa neprijateljskih pozicija, napadajući socijalistički sistem i komunizam uopšte. Aktivno prati zbivanja kod nas i u svijetu i sve što je negativno pripisuje komunizmu i socijalizmu. Kritizer je svih mjera koje se sprovode, međunacionalnih odnosa i samoupravljanja. Takvim svojim istupima raspirivao je nacionalnu i vjersku netrpeljivost. Na vulgaran način je vrijeđao, klevetao najviše državno - partijsko rukovodstvo, posebno druga Tita.“ Tako glasi Udbino tajno izvješće o svećeniku i biskupu Žaniću u listopadu 1971.

Neprijatelj, ne suradnik - od 1971. do 1990. - „Kako to da ni jedan dokument ne završava sa Žanićevim imenom kao 'izvor' nego uvijek: 'nositelj neprijateljske djelatnosti'“? Može li osoba koja se cijelo vrijeme tretira kao nositelj neprijateljske djelatnosti u isto vrijeme biti suradnik?! Jednako kao i splitski SDS – Služba državne sigurnosti, tako i mostarski SDB – Služba državne bezbjednosti, u svoje vrijeme, dolazi do zaključka da za operativnom obradom - praćenjem biskupa Žanića više nema potrebe. No, to je mostarski SDB učinio tek 1990. godine kada biskupa Žanića više nije smatrao ni vojno sposobnim - brisanje iz Plana obrane, niti za vanredne okolnosti upotrebljivim - brisanje iz Plana za vanredne prilike, što se, slučajno ili ne, poklopilo i s raspadom Jugoslavije“.[15] Mogla mu je biti utjeha da je svojim očima mogao gledati propast komunizma kao nehumana i bezbožna sustava, koji je 45 godina ugnjetavao domaće narode i narodnosti, i religiju htio iskorijeniti ili je barem podvrgnuti svojim malignim ciljevima. Nije uspio ni jedno ni drugo.    

Zaključak. Ova je Jubilarna godina pokazala da smo u osobi Pavla Žanića imali biskupa nacionalnoga ranga, ljubitelja istine i pravde, marljiva graditelja ljudskih, obiteljskih i crkvenih odnosa, krjeposnika vjere, ufanja i ljubavi, oštra i nepopustljiva protivnika, s klasične pozicije religije i nacije, bezbožnu režimu. Obogaćeni novim spoznajama sabranim u ovom drugom Zborniku njemu u zahvalu, ovim zaključujemo i proglašavamo zaključenom „Godinu biskupa Žanića“, zahvalni Bogu na njegovu veledušnu daru! Vjerujemo da će se o ovome Božjem ugodniku u budućnosti govoriti i činiti i još više i još bolje na slavu Božje istine i ljubavi, na čast i poštovanje biskupa Pavla i na korist naše partikularne Crkve.