U četvrtak prije podne, 20. prosinca 2018., biskup Ratko Perić priredio je na Ordinarijatu u Mostaru susret svećenika, redovnika i redovnica na kojem su razmijenjene Božićne čestitke. Unatoč tomu što je ovaj tjedan prije Božića pun raznih obveza i priprema za Božićne blagdane, osobito svete ispovijedi po župama, brojni su svećenici, biskupijski i redovnički, i sestre raznih kongregacija sudjelovale u Božićnom susretu. Bili su nazočni i franjevački provincijal fra Miljenko Šteko i provincijalka sestara franjevaka s. Zdenka Kozina.
Nakon adventske pjesme generalni je vikar don Željko Majić izrekao Božićnu čestitku biskupu u svoje osobno ime i u ime svih svećenika, redovnika i redovnica okupljenih u Mostaru kao i onih uposlenih u raznim crkvenim službama po Hercegovini.
ČESTITKA GENERALNOGA VIKARA
Braćo svećenici i sestre redovnice!
Sve vas iskreno pozdravljamo i zahvaljujemo vam na vašem dolasku da biste bili dionici ovoga našega uobičajena predbožićnog zajedništva s ocem Biskupom. Pozdrav i svima onima koji iz raznih razloga, ponajviše pastoralnih, nisu danas ovdje fizički s nama. Mi vjerujemo da se u duhu s nama sjedinjuju, stoga i njima pružamo čestitarsku ruku i molimo im mir Božića i Božji blagoslov u Novoj 2019. godini.
Ovih dana bliže pripreme na Božić (drugi dan osmine - 18. prosinca) imali smo prigodu, na temelju dnevnoga Evanđelja, razmišljati o sv. Josipu i njegovoj ulozi u povijesti spasenja. „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice otpusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: 'Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih'. […] Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu“ (Mt 1,19-21. 24-25).
Josipa, dakle, evanđelist Matej naziva pravednikom – „Josip muž njezin pravedan“. Iz šturih biblijskih izvješća vrlo se zorno otkriva kako se Josipova pravednost sastojala u tomu:
- što je u vrlo teškim životnim situacijama, koje su ga sustizale jedna za drugom, reagirao kako je mislio da Bog od njega očekuje,
- što mu je jedino bilo važno zaštititi tu svetu, tjelesno krhku i od ljudi osuđenu, Božju dušu i nerođeno Dijete utrobe njezine, bez obzira što će ljudi o njemu misliti i govoriti, hoće li ga ismijavati ili sažaljevati,
- što je imao živi osjećaj Božje prisutnosti u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o jedan Božji zakon,
- što je slušao i poslušao Glas Istine da je Dijete u utrobi njegove Zaručnice „doista od Duha Svetoga začeto“ i da će On „spasiti narod svoj od grijeha njegovih“; da je isti i u utrobi Marije, u betlehemskoj štalici, na Kalvariji i u Proslavi; da je ispunjenje Pisama početak i svršetak, Alfa i Omega; da su njegova vremena i vjekovi i da njemu jedinomu pripada slava i vlast po sve vijeke vječnosti, kako to svečano naviještamo dok ukrašavamo Uskrsnu svijeću.
Sve nam ovo govori da je Pravednost neodjeljiva od križa, da se i ona sastoji od vertikale - toga spasonosna veza Stvoritelja i stvorenoga, i horizontale – toga nužnog uprisutnjenja Božje istine, pravde i ljubavi u svijetu. Svetomu Josipu Bog je uskratio ovozemaljski pogled na Križ na kojem je visio i Božji Sin radi nas ljudi i radi našega spasenja; Sin koji je po Božjoj naredbi povjeren njemu kao duhovnom ocu. No, nije mu uskratio milost da se i sam svojim životom, žrtvom i ljubavlju, utisne u taj Križ.
Svi mi vrlo lako otkrivamo i bez pridržaja komentiramo nepravde svijeta. U godini koja je na izmaku, i u ovoj zemlji koju vjekovima nastanjujemo, svjedoci smo velikih nepravdi:
- nepravde na političkom planu; istiskivanje Hrvata iz vlastite zemlje kao političkoga i konstitutivnog naroda,
- nepravde na socijalnom planu; dok mala skupina u materijalnom obiluje, dotle velika većina jedva kraj s krajem – ako i to – uspijeva povezati,
- nepravednih i Bogu odvratnih nasrtaja na život od naravna začeća do prirodne smrti, itd.
No dok uočavamo sve ove nepravde svuda oko sebe, je li neprimjereno u ovom svetom predbožićnom vremenu postaviti pitanje: A što je s nama? Kakva je pravednost naša u odnosu na brata, sestru, povjerenog nam vjernika, na biskupijsku, redovničku pa i društvenu zajednicu, na Crkvu? Imamo li se pravo srditi i tužiti na rijeke nepravde, ako iz našega srca izbija vulkan nepravednosti koji svojom užarenom lavinom prži sve oko sebe? Isus jednom zgodom - u Govoru na gori - reče: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5,20).
Preuzvišeni biskupe Ratko!
Dok danas razmišljamo o sv. Josipu pravedniku, u misli nam dolaze mnoge nevolje i nepravde koje ste i Vi u ovih 25 godina, od kada odlukom Svetoga Oca upravljate ovim našim biskupijama, morali pretrpjeti. No, budući da ste redovito - unatoč svim ljudskim slabostima, u svima nama prisutnima - težili prema tomu da ne povrijedite ni Božjega ni crkvenoga zakona; budući da ste na nepravde nastojali reagirati na način da se u Vama prepozna pravedan pastir Krista Gospodina koji se brine za povjereno mu stado, da ga „pase“ Istinom i Pravdom, tom nepropadljivom hranom istinita i pravedna Mira, mi danas zahvaljujemo Bogu što smo u Vama imali i imamo Biskupa, suradnika Istine, promicatelja Pravde i graditelja istinskoga i trajnoga Mira.
S ovim mislima, u ime svega svećenstva, redovništva - ovdje prisutnoga provincijala fra Miljenka i provincijalke s. Zdenke - i svega naroda Božjega povjerenih Vam biskupija, izražavam Vam iskrene Božićne čestitke sa željom da nas sve, zajedno s Vama, u Novoj godini obasjava Svjetlo Betlehema, a to je Isus, Mir naš (Ef 2,14), Istina (Iv 14,6) i Pravednik naš (1 Iv 2,1). Sv. Josip – muž pravedni, i Blažena Djevica Marija koja nam je podarila Pravednika, bili nam, s našim jedinim Spasiteljem i Otkupiteljem, trajni zagovornici kod Oca nebeskoga.
Na dobro Vam došao Božić, Sveto Porođenje Isusovo!
