Iako je vrijeme bilo kišovito i vjetrovito, mostarska je katedrala bila ispunjena vjernicima svih uzrasta na svim uskrsnim Misama, u nedjelju 5. travnja.
U 11.00 sati biskup je Ratko predvodio svečanu sv. Misu. U početku predvoditelj je svima čestitao Uskrs Kristovim mirom i najavio da će na svršetku sv. Mise podijeliti potpuni oprost s Papinim blagoslovom svima onima koji su se ovih dana ispovjedili, koji se danas pričeste i izmole molitvu na nakanu Svetog Oca Pape. Biskup je u početku propovijedi rekao da je za svećenika, i bilo kojega propovjednika, jedna od najtežih propovijedi tema o uskrsnuću tijela, i Kristova koje se već dogodilo i našega koje će se tek dogoditi o Sudnjem danu. Ali je to ujedno centralna istina naše svete vjere. To je prijelomnica povijesti čovječanstva. Od toga događaja apostoli su pošli propovijedati svijetu tu temeljnu istinu. Odatle se razvio liturgijski kult, pisanje Isusova života u cjelini, od rođenja do smrti i do uzašašća u Očevu slavu u nebu. Cijela nam je stvarnost na raspolaganju s obzirom na bolje poimanje - uvijek u vjeri – Kristova uskrsnuća.
--------------------------------
Biskupova propovijed na Uskrs
Jedno od velikih Božjih čudesa u prirodi tvari, bilja i nižih živih bića - isključimo, za trenutak, čovjeka kao krunu svega stvaranja - jest bogata raznolikost u prebogatu mnoštvu. Nema nijednoga kamena da je isti kao drugi. Nema nijednoga stabla ni na stablu lista da je isti kao drugi. Nema nijedne ptice nebeske, ni ribe morske, ni zvijeri šumske, sitne ni krupne, da je u svemu ista kao druga. Sve sami originali kao da je sve sami ručni rad. Čudesno je kako je Gospodin Bog ustalio zakone nepokretnih jabuka i trešanja, i pokretnih koza i ovaca.
Voćke u ovom našem podneblju propupaju obično na izmaku zime, procvjetaju u proljeće i donose plod od ljeta do jeseni. I tako svaka biljna vrsta sigurno i sustavno odstupajući možda zanemarivo malo od ovoga općeg pravila, ali ne odstupajući od zakona svoje posebne vrste.
A što je s voćkom i bilo kojom biljkom od jeseni do kraja zime? Biljka je ostala bez lista, još od listopada, posve se osiromašila, ogolila, rekli bismo da je izgubila život, još ostao samo panj, suho stablo i suhe grane. A nije tako: opet idućega proljeća, pod utjecajem vlažna tla i topla sunca, vanjski život počinje bujati, bukne u cvatu i zazeleni u plodu.
Ona se smokva mogla probuditi proljeti samo zato što nije izgubila ni mrve života u svome deblu i krošnji. Savršeno funkcionira protočnost unutrašnjega soka, samo nema vanjskoga znaka.
Ova nas prirodna pojava potiče na razmišljanje o čovjekovu životu koji ima svoje tjelesno obličje, slično godišnjim dobima: proljeće pupanja, ljeto dozrijevanja, jesen dozrela ploda i zima neplodne i gotovo beživotne stabljike, ali koja slijedi svoje godišnje sustave unutrašnjega života i vanjske eksplozije cvata, boje, mirisa i ugodne ljepote.
Ima i nekih nižih živih stvorova koji uzimaju zimski san, na primjer ježevi po 3-4 mjeseca ili neki glodavci po 6-7 mjeseci. Zimski spavači u jesen traže šuplja stabla ili rupe u zemlji, oblažu ih lišćem ili vunom i spavaju otvorenih očiju. Temperatura im se nekima smanji čak do 1 C. Disanje slabo. Otkucaji srca sa stotinu palo na dva-tri puta u minuti. Zašto idu spavati po toliko mjeseci? Zato što imaju ugrađen unutrašnji sat koji ih pokreće na zimski san. A oni polarni medvjedi nemaju zimskoga sna nego ljetni, vrijeme kada nema tuljana za lova, pa što će drugo nego spavati. Kako ta neka divna stvorenja dospijevaju u zimski san, kako li se bude iz njega? Niti oni znaju, niti mi ljudi znamo. Zna samo Bog koji je sve to stvorio, uredio i uzakonio.
Na nas je ljude Bog primijenio drugi sustav zakona: otvorio nam prostore slobode, relativne, a ne apsolutne slobode, prostore vjere, a ne samo znanstvena proučavanja tih čudesnih zakona.
Čovjek je zadivljujuće sjedinjen u jedno jedinstveno biće iz dva dijela: iz smrtnoga tijela i iz besmrtne duše. To prožeto jedinstvo samo smrt može razdvojiti. Smrtno su nam tijelo dali roditelji, a besmrtnu nam dušu izravno stvorio Bog u trenutku začetka našega života. Zapravo samo kada Bog dadne dušu, počinje život. A onda to znači da nam Bog može uzeti dušu kada hoće. Kada on uzme dušu, nakon toliko godina, tijelo ostaje beskrvno, beživotno, mrtvo, spremno za pokopa. A razumna i svjesna duša kao besmrtna stvarnost ide na sud Božji, na polaganje računa pred Bogom. Ta duša, po Božjoj odluci i po snazi koju joj je Bog dao, bit će kadra o Sudnjem danu dozvati i tijelo da se vječno sjedini s njime kao cjelovita osoba u preobraženu ili uskrslu stanju.
Čovjekov san. U svakom je čovjeku ugrađen zakon zagonetna sna. Možda nam ova pojava sna može pomoći da malo bolje prihvatimo i vjeru u buduće uskrsnuće tijela. Što je to san?
- San je obustava svijesti o sebi i o okolnom svijetu. Dok smo svjesni, ne želimo da nas itko uspavljuje, čak je to nemoralno ako nije s našom voljom radi zdravlja, anestezija radi operacije. A kada nam dođe san na oči, jedva čekamo kada ćemo pasti u besvjesno stanje.
- Ljudski mozak radi non stop, barem u svome vegetativnom dijelu – disanja, probave, krvotoka, da održi život. Ali u svjesnom i osjećajnom smislu čovjek miruje, odmara se, spava barem sedam-osam sati dnevno, u prosjeku. Od 90 godina mi prospavamo 30 godina, trećinu života. Čovjek spava, tj. nestaje mu svijesti za određen vremenski razmak. A kada se probudi, opet mu se vrati i pamet i pamćenje.
Istražitelji, znanstvenici, daleko od toga da bi posve ispitali što je to san, onako više nagađaju nego pogađaju: redovito se služe izrazima: čini se da, izgleda kako, vjerojatno, po svoj prilici…. Pošteno. Tako kažu:
- U snu su nam u mozgu neke stanice deset puta aktivnije nego kada smo u budnu stanju. E to nisam znao. Niti znam koje su to stanice od milijuna i milijuna.
- Mi ne možemo kontrolirati san, a pogotovo ne snove. Za vrijeme spavanja nekada nam dolazi čitav svijet razigrane podsvijesti, besmislena sadržaja, nesuvislih radnji, neshvatljivih kombinacija i slika. Sve sami crtići. To svi znamo, a rijetko možemo sve zapamtiti i ponoviti.
- Kako god ušli u san, možemo se probuditi na razne vanjske zove: na zvuk, na buku, na svjetlo, a pogotovo ćemo se sami probuditi nakon 7-8 sati dobra sna.
- U snu nam se cio organizam reorganizira, mentalno i osjećajno osvježi, fizički i psihički odmori, vrati se u prvobitno stanje, prije umora.
- U snu se preslažu informacije, poredaju doživljaji, i sve je lakše pamtiti.
- U svakom slučaju san vraća tijelu energiju, mozgu svježinu, živcima vedrinu, duhu polet, što i mi svi znamo kada se dobro naspavamo, ne trebaju nam za to znanstvenici.
Možda bi nam ovaj naravni i čudesni san, i onaj zimski i ovaj noćni, mogao pomoći da malo bolje vjerujemo i u buđenje duše nakon smrti i uskrsnuće tijela o Sudnjemu danu. Kako?
Isus je za svoga života u Palestini oživio tri osobe, probudio ih iz mrtva stanja: mladića, sina jedinca udovice u Nainu (Lk 7,11-17); djevojčicu, Jairovu kćer u Kafarnaumu (Lk 8,40-42.49-56), i prijatelja Lazara u Betaniji (Iv 11,1-44). Nije to bilo duhovno uskrsnuće, proslavljeno preobraženje, kao što je to doživio sam Krist Gospodin i njegova presveta Majka, nego samo oživljenje tijela, vraćanje duha u već preminulo ili čak trulo tijelo. I ovi su povratnici u život nastavili živjeti zemaljskom opstojnošću i dalje podložni bolestima, grijesima, raspadanju, smrti i sprovodu. Iako je, po ljudsku govoreći, Jairova 12-godišnja djevojčica preminula i već se pojavile službene narikače, Isus kaže: “Ne plačite! Nije umrla nego spava!“ (Lk 8,53). Čuj, spava? Uhvati je Isus za ruku i povika: „Dijete, ustani!“ Kada je budio onoga mladića u Nainu, i njemu reče: „Ustani!“ (Lk 7,14), stvarno kao da spava. Isto tako za Lazara koji je umro kaže Isus da spava, da je u snu, „idem probuditi ga“ (Iv 11,11). Za Isusa čovjek kada umre, kao da se uveo u san. I onda ga Bog probudi na vječni život, kao što je Isus neke budio na ovozemni život. Zar i mi ne molimo za svoje pokojne u misnom kanonu: koji „usnuše“ u nadi uskrsnuća?
Uskrsnuće koje je Krist doživio, koje mi danas slavimo i u koje mi čvrsto vjerujemo, posve je nova kvaliteta života, nova kategorija. Nije to puko oživljavanje, buđenje iz sna, povratak duha u mrtvo tijelo, nego novo i savršeno preobraženo, proslavljeno stanje koje nam nije dano ni da ga vidimo ni doživimo. Apostoli nisu mogli vjerovati da će Isus uskrsnuti, jer nema mu tko reći: Ustani! kao što je on govorio drugima. Ne će valjda on, mrtav, sam sebi reći: Ustani? E upravo se to i kudikamo više od toga dogodilo. Isusov je živi duh rekao tijelu: Uskrsni! I uskrslo je cijelo tijelo sjedinjeno s dušom. Novi začetak života, odnosno novi i savršeni način života. Sada je i tijelo postalo besmrtno kao i duša. Tijelo nije više podložno fizičkim zakonima.
Ukaže se Mariji Magdaleni, a ona misli „da je vrtlar“ (Iv 20,15). Uskrsli uđe u kuću unatoč što su apostoli bili „zatvorili vrata“ (Iv,20,19). Pridruži se dvojici putnika u Emausu, „ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24,16). Toma ne vjeruje dok ne stavi „ruku u njegova rebra“ (Iv 20,25). Pa ipak Uskrsli Krist identičan je onomu preduskrsnom Isusu, ali sada preobražen. „Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam" (Lk 24,39). Uskrsli je Isus stvarnost kao i prije Uskrsa, ali sada u proslavljenu stanju. Nije fantom, utvara, halucinacija, snovi, nego vječna i besmrtna zbilja, pravi i puni život.
To što te činjenice ne mogu stati u našu malu glavu i još manju pamet, ne mijenja ništa na stvari, štoviše, to je prava stvarnost, pravi život, besmrtan i vječan.
