Svečanom sv. Misom u katedralnoj crkvi Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje, u četvrtak 19. ožujka 2015., proslavljena je svetkovina sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije i Zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije. Gospinu katedralu ispunili su vjernici, pjevao je veliki mješoviti katedralni zbor "Marija", a prezbiterij i klupe oko njega nad/biskupi i svećenici te asistencija: trojica đakona i katedralni ministranti.
Na početku Euharistijskoga slavlja sve je nazočne pozdravio mjesni biskup msgr. Ratko Perić. Bratski pozdrav uputio je biskupima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji su se u Mostaru okupili na redovito proljetno zasjedanje kao i biskupe goste, delegate susjednih Biskupskih konferencija, najprije uzoritoga kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa vrhbosanskoga, kao i pomoćnoga biskupa vrhbosanskoga, msgr. Peru Sudara; msgr. Tomu Vukšića, vojnog ordinarija u BiH; msgr. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkoga; msgr. Nikolu Kekić, biskupa križevačkoga i delegata Hrvatske biskupske konferencije; msgr. Iliju Janjića, kotorskoga biskupa i delegata Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Beogradu te msgr. Dina Di Antonia, nadbiskupa u miru iz Gorizije, koji je u Mostar stigao u svojstvu delegata Talijanske biskupske konferencije. Msgr. Franjo Komarica, banjolučki biskup i predsjednik BK BiH iz opravdanih razloga nije mogao stići na sv. Misu, ali će se priključiti zasjedanju Biskupske konferencije.
Slavlje sv. Mise predvodio je kard. Puljić, a propovijedao msgr. Vukšić. Nakon pričesti biskup domaćin, msgr. Perić, vjernicima je objavio radosnu vijest, pristiglu iz Vatikana - iz Kongregacije za svete a po nalogu samoga Svetoga Oca. Naime, prethodnoga – 18. ožujka, Papa je izdao Dekret o "junačkim krjepostima" Sluge Božjega Petra Barbarića, koji je svih osam travničkih godina bio sjemeništarac Mostarsko-duvanjske biskupije, a dva dana prije smrti položio je jednostavne zavjete Družbe Isusove. Petar je rođen u Klobuku u Hercegovini, 19. svibnja 1874., a preminuo u Travniku u Bosni 15. travnja 1897. Od sada se Petra može zvati: Časni Sluga Božji Petar Barbarić. Uskoro, nakon odobrenje čuda koje se dogodilo po zagovoru Sluge Božjega, slijedi dogovor o vremenu i mjestu za proglašenje blaženim Petra Barbarića. Vjernici su ovu vijest primili s velikom radošću koju su izrazili svečanim pjevanjem Te Deum – Tebe Boga hvalimo.
-----------------------------------
Propovijed biskupa Vukšića
Zaštita prava na rad prema katoličkom nauku
Draga braćo i sestre!
Tradicija štovanja svetaca u Katoličkoj Crkvi ustalila se već na samom njezinu početku. I oduvijek su dva razloga toga štovanja: prvo, sveci su primjeri koje bi trebali nasljedovati i oponašati svojim životima; i drugo, kršćani se svojim molitvama rado utječu svecima kao moćnim zagovornicima kod Boga.
I dok je utjecanje u zagovor vrlo čest oblik iskazivanja štovanja svecima, dotle je nasljedovanje njihova primjera mnogo rjeđe jer nije baš česta sličnost naših života i ponašanja s njihovima. Možda se ovakvo ponašanje dade lako objasniti time što je mnogo lakše svetačkom zagovoru delegirati naše potrebe negoli oponašati njihove primjere. No, ako i možemo objasniti, ne može se opravdati.
Večeras smo okupljeni ovdje da, naravno, u moćan zagovor svetoga Josipa preporučimo sve svoje potrebe, posebice potrebe svih vjernika ove Biskupije, i svih ljudi dobre volje koji žive na njezinu području, posvema svjesni da se time samo pojačava obveza nasljedovanja njegova primjera.
Kad razmišljamo o Josipovu svetačkom primjeru, onda u njemu nalazimo više tema i područja koji su i danas vrlo poučni, suvremeni i potrebni. I kad bi bili življeni, mnogo toga bi u ljudskom društvu bilo neusporedivo u boljem stanju.
Primjer njegova posvemašnjega predanja u volju Božju i u nepredvidivo Božje proviđanje zaista nadahnjuje svakoga kršćanina, posebice u ovom vremenu kad toliki nastoje doslovce protjerati Boga iz ljudske blizine. Potom, primjer njegove šutnje pred tajnom Utjelovljenoga Boga, nadahnuće je svakom vjerniku svih generacija, a posebice vjernicima naših dana kad se u ovoj „kiši riječi“ i buci mnoštva glasova, pisanih i izgovaranih, tako zapostavila šutnja kao jedan od najrječitijih načina komunikacije s Bogom.
Glasna šutnja kontemplacije Božjega lica trajan je izazov Josipova primjera.
Zatim, Josipov primjer brige za obitelj, koja je povjerena njegovo skrbi, poticaj je svima kojima je providnost namijenila jednaku časnu službu, naročito danas kad je obitelj, nažalost, tako često ugrožena.
Njegova dosljednost u poštovanju Marijina djevičanstva zahtjevan je primjer našemu vremenu, koje kao da je odbacilo ono što hrvatska govorna tradicija naziva „poštenje“ i krenulo putom izvrnutih vrednota.
Mogli bismo nastaviti nizati još vrednota za nasljedovanje, koje proizlaze iz Josipova primjera. Međutim, kad danas u našoj društvenoj stvarnosti razmišljamo o primjeru svetoga Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, a upravo taj razlog nas je ovdje okupio, onda se čini da je, uz svu suvremenost nadahnuća, koja su upravo spomenuta, još jedna tema od osobite važnosti u cijelom našem društvu. To je pitanje rada i nedostatka radnih mjesta, zabrinjavajuće pitanje velike nezaposlenosti, te raznih životnih tema koje su s tim usko povezane.
Poticaj za razmišljanje na ovu temu nalazimo u činjenici da je sveti Josip je bio radnik, zanatlija, koji je radom svojih ruku pošteno zarađivao. Iz Markova evanđelja saznajemo da je bio drvodjelja, odnosno stolar, to jest da se bavio rezbarstvom. Kao što evanđelist Matej opisuje, ljudi koji su se bili okupili u sinagogi, pitali su se, u čudu nad onim što je Isus naučavao, otkuda Isusu takva mudrost jer da je on samo „drvodjeljin sin“ (Mt 13,55). Osim toga, od evanđelista Marka saznajemo da su ljudi, u preneraženi zbog onoga što je Isus učio, i za samoga Isusa rekli: „Nije li ovo drvodjelja, Marijin sin...“ (Mk 6,3). To jest, i sveti Josip i sam Isus jesu primjeri iz radničkog ambijenta. I upravo zbog toga čini se prikladnim i potrebnim razmišljati baš o radu, radnicima, njihovu dostojanstvu i pravima.
Prema nauku Katoličke Crkve, rad je bitan ključ sveukupnoga društvenog pitanja (Laborem exercens, 3), pravedna raspodjela dobara u osnovi je društvenoga mira, a svrha im je da ljudski život učine još ljudskijim.
Rad jest socijalno pitanje, ali je jednako tako i moralno pitanje i stalno je, kao važna tema, prisutan u društvenom nauku Crkve. Svijet rada i svijet kapitala, te radnik i poslodavac, dva su pola iste priče, i trebaju biti jedan u službi drugoga. Za katolički nauk rad nije roba koju radnik „prodaje“ svom poslodavcu, niti je poslodavac samo kupac te robe. Rad nije ni sredstvo za grub ideološki obračun s vlasnicima kapitala na način kolektivizacije radi navodnoga izbjegavanja iskorištavanja nezaštićenih radnika. I jedno i drugo čine ljudsko dostojanstvo još manje ljudskim.
Crkva je uvjerena da rad predstavlja temeljnu dimenziju čovjekova postojanja na zemlji. Voljom Božjom stvorena je ova zemlja i sve na njoj. Istom voljom Božjom povjereno je muškarcu i ženi da rastu i da se množe i sebi podlože zemlju (Post 1,28), prije svega svojim radom. To jest da nastave daljnje stvaranje na zemlji tamo gdje je Bog stao. Na taj način svaki čovjek je pozvan da postane – tako mi katolici vjerujemo – su-radnik Božji u stvaranju svijeta, u službi dobra i ljudskoga dostojanstva. Iz toga proizlazi dostojanstvo rada, koji je velika moralna obveza i odgovorna zadaća.
Prema katoličkom nauku, rad nije samo obveza čovjeka nego je i jedno od ljudskih prava, jer upravo po radu čovjek si omogućuje ne samo egzistenciju nego i dostojanstvo, čak sličnost s Bogom stvarateljem. Stoga se ljudska prava, koja proizlaze iz rada, smještaju u širu lepezu osnovnih ljudskih prava i moraju biti poštovana.
Posebne obveze u svijetu rada ima poslodavac, kako onaj izravni tako i onaj neizravni (Laborem exercens, 16). Izravan poslodavac jest osoba ili ustanova, s kojom se sklapa ugovor, a neizravan poslodavac jest društvo ili država, koji trebaju stvarati uvjete. Pri tomu svi imaju svoje obveze i svoja prava, svoju odgovornost, kao i radnik svoje.
Kad promatramo stanje u društvu, u kojemu živimo, ne možemo prešutjeti činjenicu da među radnicima nije rijetka pojava nedovoljno odgovornog odnosa prema radu u smislu izreke: „Ne mogu me tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi.“ No, istina je, da je za sadašnje radničke probleme u društvu, kojemu pripadamo, mnogo veća odgovornost na strani poslodavaca, kako izravnih tako i neizravnih. U stanju ovako velika postotka nezaposlenih, ili zaposlenih a obespravljenih, i kad svi uočavamo manjak društvene klime koja bi radnicima ulijevala optimizam, koja bi mladima osiguravala budućnost, Crkva ne može šutjeti.
Pri tomu treba stalno imati na umu da Crkva nije sindikalna organizacija, nije ni poslodavac, već je samo moralni glas u Božje ime, a sve radi Božjih stvorenja i njihova dobra, zemaljskoga i nebeskoga. Kao glas u ime morala, Crkva ne smije šutjeti prije svega zato što je ovim, što nas okružuje, uvrijeđen Bog u svojim slikama i prilikama, ugroženo dostojanstvo tolikih ljudi i prezrena njihova prava, a nepravda se širi.
Po Božjoj volji čovjek ima pravo na rad, a po Božjoj zapovijedi ima obvezu na odgovoran i pošten rad. Radnik pak ima pravo na dostojanstvo i poštenu naknadu. Ima pravo na odmor. Ima pravo na liječenje ako je bolestan. Ima pravo na obitelj a obitelj ima pravo na potomstvo. Maloljetni potomci imaju svoja prava. Žena ima pravo na rad u kojemu će joj biti zagarantirana specifičnost bića i poslanja, i tako redom.
Istovremeno, poslodavac ima obvezu sve ovo omogućiti. I neka Bog blagoslovi sve koji tako čine! Neka im posao cvjeta i napreduje! Međutim, znademo da često, nažalost, nije tako. Takvima se, u ime kršćanskoga morala, s ovoga mjesta mora kazati da poslodavac nema pravo da mu zaposlenici rade na crno, da ne poštuje njihovo pravo na odmor. Nema pravo da im ne vodi uredno radni staž. Ne smije ugrožavati radnička penzijska i socijalna prava, niti hendikepirane osobe smiju biti diskriminirane. Svi porezi i doprinosi trebaju biti uredno plaćeni, jer neki dijelovi važnoga društvenog života, gdje se po definiciji ne stvara profit, bez toga ne bi mogli uopće funkcionirati ili bi bili dovedeni u pitanje. Sve to, i gdje god se događa, jest ne samo težak prekršaj zakona nego, gledano na kršćanski način, istovremeno i vrlo velik grijeh protiv Božje volje da čovjek bude izravan su-radnik Boga stvoritelja u djelu stvaranja i da tako može rasti i napredovati, a istovremeno takvo ponašanje je i jedan od najtežih mogućih oblika prekršaja sedme Božje zapovijedi: „Ne ukradi!“
Zahvaljujući Bogu za dar svih dobrih radnika i poštenih poslodavaca, molimo Isusa, koji je i sam bio radnik, da sve takve, po zagovoru svetoga Josipa, uzdrži u poštenju i pomogne u napretku, i svakom drugom dobru, a da u svim neodgovornim radnicima i nepravednim upraviteljima probudi savjest, odgovornost i poštenje, kako bi se mogli vratiti na pravi put poštenja i pravde. Amen!
