Svaki grad ima neko svoje važno i upečatljivo mjesto. Dubrovnik ima Stradun. A Stradun je, tako se kaže u Dubrovniku, mjesto za vidjeti i biti viđen.
Najveće ropstvo kojem smo nekako svi podvrgnuti jest pogled: svi trebamo osjećaj da nas se gleda, da nas se vidi. I često to nije problem taštine, nego prije svega neka latentna, tinjajuća potreba u nama da se osjećamo živima samo onoliko koliko nas drugi primjećuju.
Ako je sve to ljudski, s vremenom, riskiramo da cijelo svoje postojanje podvrgnemo jedinoj potrebi da nam se drugi dive. Sve se, dakle, radi samo da bi se privukla pažnja, a ne više iz pravog razloga zašto bi sve trebalo biti učinjeno.
Nasuprot tome, danas nas Isus poziva da sve što činimo, činimo u tajnosti. Ovaj Isusov poziv ima dugu tradiciju. Proroci Starog zavjeta u više navrata ukazuju ljudima da su štovanje i dobra djela koja se vide besmislena, sve dok srce, koje se ne vidi, ostaje netaknuto. „Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti.“ Tako prorok Amos (5,21) viče mnoštvu, jer stvarni život ne odgovara izvanredno impresivnim djelima pobožnosti. Zahtijeva zakon i pravdu, a to pretpostavlja unutarnje okretanje ljudi Bogu. Prorok Hošea kaže ljudima: "Ljubav mi je mila, a ne žrtve, poznavanje Boga, a ne paljenice." (Hoš 6,6).
Čak se i duhovni život, koji bi trebao biti najvažniji prostor autentičnosti u našem životu, može pretvoriti u lakrdiju. Čista srijeda nam omogućava da uđemo u to veliko vrijeme autentičnosti. Nudi nam tri sjajna mjesta, odnosno mogućnosti pomoću kojih možemo napraviti „detoksikaciju“ svoga srca i svoje potrebe da budemo viđeni da bismo ozdravili onu pravu potrebu da budemo istiniti, autentični i vjerodostojni.
Milostinja, molitva i post sjajna su abeceda koju nam Korizma nudi da nas pripremi za susret s Uskrsom. Zapravo, nitko ne može uskrsnuti ako ne prihvati umrijeti onome što ga zarobljava.
Prvo ropstvo koje treba dokinuti i zatvor iz kojega treba izaći je onaj vlastitoga JA. To nas ropstvo potiče da živimo uvijek usredotočeni na sebe, na svoje potrebe, na svoja uvjerenja, na svoje emocije, gotovo uvijek zaklanjajući onog drugog, one oko nas, svoga subrata, svoga susjeda. Dajući milostinju vježbamo i obvezujemo se da nam ego više neće biti prioritet, nego dopuštamo da nam mjera bude onaj „TI“.
Korizma nije vrsta vjerskog kampa za trening, nego povlašteno vrijeme obnovljenog povratka Bogu i stavljanja Boga u središte života. Inače bismo se opet vrtjeli oko sebe. U svjetovnom poimanju korizme, gdje su mnogi ljudi otkrili vrijednost tjelesnog i mentalnog pročišćenja, korizma se shvaća kao vrijeme povećane brige i pažnje prema sebi. Treba reći da i u tome definitivno postoji nešto ispravno i važno, ali postoji mali rizik da na kraju ipak nećemo moći vidjeti, kako se kaže, dalje od nosa. Mjerilo života i ponašanja nam treba biti Bog, koji se utjelovio u Isusu Kristu i koji snagom svoga Duha u nama izvodi čudesne zahvate, pa tako i obraćenje.
Drugo je ropstvo samodostatnost, odnosno mišljenje da smo dovoljni sami sebi. Molitva je ta koja nas vraća na pravi put, otvarajući nam oči da vidimo da nismo neprolazni i nezamjenjivi. Zapravo, u molitvi shvaćamo da Bog postoji, a da taj Bog nismo mi. Ta je spoznaja veoma oslobađajuća jer nas pomiruje s našim ograničenjima.
Treće i posljednje ropstvo iz kojega se možemo i moramo osloboditi jest ono naših nedostataka. Svjesni smo kako svoj život provodimo ispunjavajući svoje praznine, ali samo posteći, odnosno odričući se tog ispunjavanja bit ćemo napokon sposobni pronaći izlaz iz svojih grješnih situacija.
U ovom posebnom vremenu želim svima nama otvoreno srce za Božju poruku i mnoge male i velike trenutke, susrete i spoznaje, gdje zaista možemo ponovno iskusiti Božju ljubav i prisutnost - u pravom smislu te riječi.
