U mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve mjesni biskup Ratko Perić slavio je večernju sv. Misu pete nedjelje kroz godinu, 10. veljače 2019. Pod propovijeđu govorio je o nekim momentima nakon smrti blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, jer se toga dana slavi njegov liturgijski spomendan u Crkvi u hrvatskom narodu.
Krašić. Propovjednik je počeo povijesnim podatkom da je prije šezdesetak godina, točnije 10. veljače 1960. u 14.30 preminuo kardinal Stepinac u župnoj kući u Krašiću kao zatočenik, i to dvije godine prije isteka 16-godišnje zatvorske kazne. Komunisti su se prepali više mrtva negoli živa Kardinala. Glavna im je bojazan bila u tome da taj crkveni Pastir ne postane Blaženik, da ne bude proglašen Mučenikom i da se ne počne liturgijski štovati, pa onda njihova sramota veća sada nego dok je bio živ. Jednoumna bi partija sve poduzela da mu zatre ime, a ispalo je tako da mu je ime slavnije mrtvu negoli živu.
Zagreb. Otpočeli pregovori gdje će biti pokopan. Prva je odluka bila: u župnoj crkvi u Krašiću! Grob je bio već iskopan. S Duhovnoga stola, nadbiskup Franjo Šeper, dotadašnji koadjutor, želio je da Blagopokojnik bude pokopan u katedrali i to je nekako dao na znanje vlastodršcima u Zagrebu. Neka ga barem mrtva puste na miru! I za čudo Božje: komunisti pristali. Mislili su po svoju: Ako dođe oko dvije tisuće ljudi na sprovod u Krašić, to bi bila golema masa koja bi ispunila i crkvu i dvorište. Prava demonstracija. To se ne smije dopustiti! A ako dođe u katedralu i pet tisuća ljudi, ne bi tako impozantno djelovalo u zatvorenoj katedrali.
Srce. Na sam dan smrti Nadbiskupovo je tijelo dovezeno na obdukciju na Šalatu, u odio koji je nakon rata oduzet Dječačkom sjemeništu za vojnu bolnicu. Nadbiskup je Šeper diskretno zaželio od Stepinčeva liječnika, ako je moguće, da se Pokojnikovo srce očuva i preda Duhovnom stolu. I doista vješti liječnici uspjeli su izolirati srce i do dan-dva trebalo ga je predati na Duhovni stol. Mudri nadbiskup Šeper znajući s kakvom vrstom ljudi ima posla, radije je odlučio tako da se srce čuva u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj, jer je ionako jedna časna sestra bila stalna bolničarka koja je, po potrebi, išla s liječnicima iz Zagreba u Krašić. A tijekom vremena srce će se prenijeti u kapelicu na Duhovni stol. I sestra donijela srce u samostan. Ali do nekoliko dana telefonski zahtjev da se srce vrati na Kaptol, odnosno da ga Udba preuzme. I tako od udbaške ruke do udbaške ruke u užarenu peć u Šarengradskoj ulici! Sprženo da ne ostane ni praha ni pepela od njega! Crkva bi htjela srce uzeti za relikviju! E ne ćeš, Crkvo Stepinčeva, dok je budne i svemožne udbe!
Balzamiranje. Nisu samo to učinili s mrtvim srcem mrtvoga Kardinala, nego su rekli da će ga balzamirati. I balzamirali ga te noći, s 10. na 11. veljače. I balzamiran pokopan 13. veljače 1960. u katedrali, gdje je po prilici jednako bilo naroda i u crkvi i na prostranu trgu: oko 10 tisuća ljudi.
I mrtav trovan! Kada je grob komisijski otvoren 1993. radi identifikacije, imalo se što vidjeti. Umjesto da ga balzamiraju, obdukcionisti ga polili raznim otrovima da ne ostane ni djelića tijela neotrovana. Što im nije uspjelo sa živim Stepincem, učinili su s mrtvim. Nemojmo se tomu čuditi. Komunisti su zabranili da se ne postavlja nikakva slika Kardinalova na grobu, nikakva slika pred katedralom, nikakva znaka, osim groba. On je još njihov! Ima još dvije godine zatvora u njihovim rukama. Oni će ga i mrtva mučiti, otrovima, „balzamiranjem“, a srca mu se domoći i spaliti ga! Nije Stepinac za života svoju mučeničku krv prolio, ali eto jest mu u trenutku „obdukcije“ i pokopa tijelo dogorjelo pod otrovima!
Beatifikacija. Komunisti su pokazali kako se „klasni neprijatelj“ mrzi i progoni i za života i nakon smrti. A „klasni neprijatelj“ njih nije mrzio, ali ih se nije uopće ni bojao. Jer znao je i vjerovao da tijelo mogu trovati i „balzamirati“, ali besmrtna duha ne mogu stići. Ne mogu Božje Istine zatvoriti, ni Božje Pravde "balzamirati", ni Božje Ljubavi spržiti! I Devedesetih godina prošloga stoljeća oni pali sa svom svojom svemoćnom državom, udbom, vojskom, špijunažom, a sam Papa, sv. Ivan Pavao II., osobno došao u Mariju Bistricu da nadbiskupa i kardinala Stepinca uzdigne na čast oltara kao Blaženika Mučenika. I „balzamirana“ i bez srca!
Neka nas Blaženik zagovara kod Boga u našim duhovnim i tjelesnim potrebama!
