U koncelebraciji s preko 70 svećenika, u utorak, 21. travnja 2015. u 15 sati, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, biskup Ratko slavio je sprovodnu sv. Misu za dušu preminuloga svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije don Zdravka Ivankovića. Prostrana katedrala bila je pretijesna da primi sve molitelje za don Zdravkovu dušu. Uz obitelj pok. don Zdravka: oca Boška, braću Pavu i Mihu, sestru Ljilju i njihove obitelji, rodbinu i prijatelje, bili su tu i vjernici župa u kojima je don Zdravko pastoralno djelovao te njegove rodne i raseljene župe Stjepan Krst. U misnim molitva za pokoj njegove duše sudjelovalo je i tridesetak časnih sestara raznih kongregacije te dvojica hercegovačkih đakona.
U koncelebraciji su sudjelovali svećenici rodom iz župe Stjepan Krst: don Ivica Puljić iz Neuma, don Tomislav Puljić iz Šibenika, don Mato Puljić iz Maranovića i don Mile Vidić iz Mostara. Misi zadušnici prisustvovala je, rodom iz iste župe, s. Radoslava Kevo, provincijalna poglavarica Splitske provincije sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.
Tijelo Pokojnika izloženo je u katedrali sat vremena prije sv. Mise gdje su svećenici i vjernici uz izraze sućuti obitelji Bogu upućivali osobnu i zajedničku molitvu za Pokojnika. Pola sata prije sv. Mise moljena je zajednička Gospina krunica - Slavna otajstva, s nakanom da njega, koji je u svjetlu Uskrsnuća Kristova kroz trideset godina povjerenim mu vjernicima budio nadu u Pobjedu i Pobjednika, učini dionikom nebeske Proslave.
Na početku sv. Mise don Ante Luburić, upravitelj Svećeničkoga doma u Mostaru, gdje je don Zdravko zbog bolesti bio posljednjih godina smješten, pročitao je kratak životopis i vlastoručno napisanu oporuku koja se ne može promatrati drugačije nego kao primjer svećeničke oporuke u kojoj se čita i životna nakana oporučitelja. Stoga i molitva Svemogućemu da primi želju srca njegova – biti vjeran do smrti, te bude Milosrđe za svaku ljudsku slabost i nagrada za tolika djela svećeničkoga vjernog služenja.
Prije sprovodnih obreda, koje je predvodio katedralni župnik i mostarski dekan msgr. Luka Pavlović, pročitane su pristigle sažalnice te održana dva posmrtna slova. Izraze sućuti uputili su: uzoriti kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, kojega je u sv. Misi i sprovodnim obredima zastupao msgr. Luka Tunjić, generalni vikar; vojni ordinarij u BiH msgr. Tomo Vukšić; dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić; svećenici: don Damjan Raguž, rotimski župnik s liječenja u Fojnici; don Mile Miljko iz Zagreba; don Drago Ćurković iz Rima; č. s. Bernardina Maslać iz Rijeke i Šimun Pavlović iz Zagreba.
U ime svećenika Trebinjske biskupije i rodne mu župe, od pok. don Zdravka oprostio se don Ivica Puljić, župnik iz Neuma, kojemu je don Zdravko bio dvije godine duhovnim pomoćnikom. Don Dragan Filipović oprostio se od Pokojnika u ime školskih kolega. Njih su dvojica prije trideset godina na svetkovinu sv. Petra i Pavla zajedno, u ovoj istoj Gospinoj crkvi, zaređeni za svećenike.
Tijelo pok. don Zdravka, uz molitvu - pjesmu nebeskoj Majci Kraljici neba - položeno je u svećeničku grobnicu na groblju Šoinovac u Mostaru.
Donosimo don Zdravkovu Oporuku, Biskupovu homiliju i Oproštajna slova dvojice svećenika
--------------------------------
MOJA ZADNJA VOLJA
„Gospodine, iz Tvoje svete ruke rado već unaprijed primam
onu vrstu smrti kakvu mi Ti odrediš
i u svoje vrijeme to bude određeno.“
Ja, Don Zdravko Ivanković, župski vikar u Hrasnu, dobro promislivši pred Bogom za slučaj moje smrti, odlučih da se ovako postupi:
1. Što se tiče pokopa neka to bude stvar braće svećenika, neka učine po njihovoj razboritosti, iako bih ja osobno predložio da to bude na Stjepan Krstu.
2. Što se tiče mojih knjiga, kojih je jako malo, to bih ostavio svojoj rodnoj župi Stjepan Krst, tako da bi se netko poslije mogao time poslužiti.
3. Odjeću koja ostane neka se razdijeli najpotrebnijima.
4. Novaca, ako što bude, neka je to za potrebe pokopa, a ako ostane, želja mi je da se rekne 30 sv. Misa za mene. Ostalo što ostane neka pripadne Crkvi gdje sam bio.
5. Moju rodbinu molim da se ne ljute što njima ništa ne ostavljam, jer želim do kraja biti njihov dužnik. Od ovoga što ostaje mògu uzeti nešto uspomena, kao suvenir i to slike i tome slično.
Ako sam koga uvrijedio, molim za oproštenje, a ja svima opraštam i preporučam ih u ruke Nebeskoga Oca, koji će nas sve suditi po našim postupcima.
Ovo sam napisao pri punoj svijesti i slobodi.
Hrasno, 25. XI 1986.
Don Zdravko Ivanković, žup. vikar
---------------------------------
BISKUPOVA HOMILIJA
Prije 46 godina, 22. kolovoza 1969., na Mladoj Misi u Rotimlji izađe pred mladomisnika dječak svršenoga 3. razreda osnovne škole, prvopričesnik te godine, Zdravko Ivanković. Napredna dječaka, i u odvažnosti i u pamćenju, izabrao je don Ivan Kordić, župnik, uvjeren da ne će zapinjati u deklamaciji: „Dobro došô, Božji slugo, čekali smo na te dugo...“ Nije se ni zbunjivao ni zapinjao.
Završivši osnovnu školu u Stocu 1974. i Zdravko se dao zagrebačkim i sarajevskim putem prema mladomisništvu koje je ostvario 1985. Svećeničko ređenje ovdje u katedrali na Petrovo, a Mlada Misa u nedjelju 4. kolovoza na Stjepan Krstu, na spomendan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnika od 1929. U pripremi na svećeništvo - ako nije uvijek bio odličan, jest vrlodobar - Zdravko je sigurno razmišljao, osobito pred đakonat i svećeništvo, i o svome životnom geslu koje bi trebalo obuhvatiti i službu i život, i naučavanje i posvećivanje, i upravu zajedno sa svećeničkim vladanjem. Izabrao je riječi: „Budi vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac života!“, poruku Isusa Uskrsloga, koji je Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje, poruku koju je uputio Anđelu Crkve u Smirni, tj. biskupu i cijeloj biskupijskoj zajednici (u današnjem turskom gradu Izmiru). To je jedina Crkva od onih sedam glasovitih: Efez, Filadelfija, Laodiceja, Pergam, Sard, Tijatira i ova Smirna, koja je preživjela sve patnje i kušnje. Pa i danas ima svoga biskupa, 11 župa, 17 svećenika i 15.000 katolika.
Ohrabrenje kršćanima. „Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života" (Otk 2,10), poručuje Uskrsli Gospodin predstojniku katoličke i apostolske vjere i svakomu Kristovu svećeniku i vjerniku u Smirni i svuda po svijetu. Crkvena nam je predaja zajamčila da je nekako u to vrijeme, kada je sv. Ivan pisao svoje Otkrivenje, u Smirni stolovao sv. Polikarp, kasniji mučenik, koji je poznavao apostole.
Kušnja. Uskrsli navješćuje da će kršćani, zajedno sa svojim pastirom, biti u kušnji trpljenja. Bog ne diže čovjeka iz kušnje, nego mu po kušnji pruža priliku da se očituje ljudsko varljivo srce i slobodna volja. Ali Bog pomaže svojom milošću koju valja izmoliti. Čovjek se, pogotovo kršćanin, svećenik, biskup, najbolje očituje kakav je kada se nađe u vatri nevolje, progona i biča. Bog je dopustio Sotoni da djeluje na ljude, da ih baca u tamnice, ali Bog će biti s njima i njegova će uvijek biti posljednja. Nikomu ne dopušta takvu kušnju koja nadilazi ljudske sile strpljivosti i odolijevanja napastima, uz njegovu izmoljenu pomoć. Navješćuje čak koliko će dana biti u kušnji, tj. u tamnici: deset dana! To ne znači točno deset dana, nego označuje kratko razdoblje. Nije to tako ni kratko ako se zna da su u starini tamnice bile predvorja smrti. Lako se moglo dogoditi da čovjek u deset dana tamnice ne samo problijedi nego i posijedi i podlegne smrti, ili da provede deset godina u vjernosti zadanoj riječi Kristu.
Znamo kako je teško na športskim borilištima izvojevati turnirsku pobjedu, ili obletjeti cijelo kolo prve lige, ili natjecanje sve samih nacionalnih prvaka pa koga zapadne finale. A život nam je dan kao veliko borilište. Nečuveno je da se boriš a da ne zadobiješ koju ranu, ne slomiš ruku ili nogu ili ne dočekaš šaku u glavu.
Naša se sloboda i veličina očituje ponajviše na ognjištu kušnje. Ako pobijedimo male kušnje, postavljaju se pred nas još veće i žešće. Ako i njih svladamo, nadolazi vijenac života. Ovaj je život borba, natjecanje, znojenje, utrka. Poslije ovoga slijedi pobjeda, slava, kruna života!
Vjernost. Uskrsli poziva biskupa i sve njegove svećenike i kršćane da ostanu vjerni, da ne pretvore kušnju u napast, da ne podlegnu strastima ni oholosti, ni škrtosti, ni bludnosti, ni zavisti, ni neumjerenosti u jelu i pilu, ni u srditosti, ni u lijenosti, i da ne pobjegnu iz mučeništva u pjenušavost života, da ne pristanu na vražje sugestije odbijajući Božje inspiracije! Vjernost se nagrađuje vijencem života!
Lovorov se vijenac daje na kraju natjecanja, i to onomu koji je pobijedio. Vijenac se daje onomu koji je odlično završio životnu školu. Vijenac života jest kruna pobjede i radosti. Krist svojom porukom kaže: Sada ćete imati krunu trnovu, ali ako ostanete vjerni, imat ćete krunu vječnu. Kao što je i sam svojim potvrdio činom.
Don Zdravko je kroz svojih 11 godina izravne priprave na svećeništvo i 29 godina svoga svećeništva od Hrasna do Ledinca, od Studenaca do Rotimlje, od Mostara do Zagreba imao i svladavao brojne poteškoće.
Što se zbivalo u posljednjim danima, satima i sekundama dotične osobe, možda nikada ne ćemo ni doznati. Nitko od nas nije mjerodavan suditi drugomu. Bog ni svojoj Crkvi nije dao moć i vlast da presudi kamo je netko poslije smrti otišao i što se s njim dogodilo. On je Crkvi dao vlast samo u tome da na temelju njegovih, Božjih, čudesa može za nekoga zajamčiti i proglasiti ga da je blažen i svet. A zagrobni život samo je u Božjoj ruci. Bog zna svakomu koncu kraj. On je mjerodavan sudac za sve. On nikomu ne će nanijeti ni najmanje nepravde. On je Otac pravedan i milosrdan. Sveti je Franjo Saleški govorio: "Volio bih tisuću puta da me sudi moj Bog nego moja rođena majka."
Mi se s ljubavlju u vjeri ufamo u našega Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i iznosimo mu svoje duboke i iskrene molitve i prikazujemo ovu sv. Misu za našega subrata don Zdravka: neka ga nebeski Otac primi u svoj vječni dom, i neka mu bude milosrdan i milostiv u svojoj vječnosti.
A njegovoj obitelji i svima nama, po zagovoru Marije Majke Crkve, neka Svemogući dadne duhovne snage da uzmognemo svladavati sve napasti i strasti, sve kušnje i patnje, vjerni do smrti, Njemu na slavu, sebi na vječno spasenje.
------------------
Don Ivica Puljić, župnik u Neumu
Dumi Zdravku, bratu svećeniku
U ime braće svećenika, oče Biskupe, izražavam duboku sućut prije svega Vama, koji ste po apostolskom poslanju otac naše mjesne Crkve, zbog ranoga odlaska jednoga njezina sina, don Zdravka.
Vama, draga rodbino, koji ste i moji dragi susjedi, prijatelji i rodbina, izražavam također u ime braće svećenika duboko suosjećanje u ovoj vašoj iznenadnoj boli. Samo vam dragi Bog može dati utjehu u ovom teškom trenutku. "Napustiti nas može i prijatelj i brat, al ti ćeš, Kriste Bože, uvijek nas k sebi zvat" - utješne su riječi koje posvjedočuju da nas Bog nikada ne ostavlja, a osobito ne u najtežim trenutcima.
Tebi, dragi don Zdravko, smiraj i pokoj vječni u krilu Očevu! Osobito mi se teško u ovom trenutku obraćati tebi: po našem ljudskom sudu i mjerilima bilo bi priličnije da ti govoriš meni nego ja tebi!
Bili smo osobito povezani. Pošao si putem Kristovim iz naše rodne župe upravo onoga ljeta kada sam ja slavio Mladu Misu.
Osim toga na neki osobit način bili smo trajno povezani i svaki naš susret bio je popraćen osmijehom i radošću.
Dvije smo godine skupa i radili u vinogradu Gospodnjem. Obojica u to doba opterećeni križem. Naizmjenično smo bili jedan drugomu Šimun Cirenac u bolestima, nekada ti meni, nekada ja tebi. I to ne na silu kao Šimun, nego dragovoljno i s ljubavlju. Te su mi godine ostale zbog bratske ljubavi u lijepoj uspomeni.
Lijepu uspomenu ostavio si i u župi Neumu gdje smo skupa živjeli i radili. Svako malo netko te se sjeća odobravajući mnogo toga što si činio i govorio. Siguran sam da će župa Neum tvoj prelazak iz ovog života u bolji popratiti žarkim molitvama.
Dragi brate Zdravko, osobno, možda bolje nego itko drugi, iz bliza, znam da je tvoj križ bio odviše velik, odviše težak i odviše hrapav. Ali sigurno nitko osim tebe nije znao njegovu pravu težinu. Možda smo učinili i koji propust, ali ti si uvijek bio široka srca i bezuvjetna opraštanja!
Molimo dobroga Boga, onoga koji te stvorio, koji te pozvao i čijim si stopama išao teturajući pod težinom križa, onoga koji se u ljubavi i opraštanju ne da nadmašiti, da ti nagradi sve što si učinio za njega i oprosti ti svaki trenutak kada je ljudska slabost bila jača od nas, jer duh je doista spreman, ali je tijelo slabo!
Neka ti je pokoj vječni do susreta ondje gdje s oka svake suze nestaje.
------------------------------
Don Dragan Filipović, suzaređenik u katedrali prije 30 godina
Svima vama, koje je dirnula smrt pokojnoga kolege Zdravka, moja iskrena i duboka sućut.
U druženju s pokojnim don Zdravkom, iz njegovih mudrih riječi i kratkih rečenica, iščitao sam ovo Pismo:
Bože,
Pišem ti pismo u njemu sve stoji,
Lakoća svjetla i težina tame.
Žižak što tinja pa se svjetla boji,
Umorne ruke što ne mogu same.
Želim ti poslat skupljene u riječi
Molitve moje na uzglavlju meku,
Djetinji pogled koji tugu liječi
I trag vremena što pluta niz rijeku.
Pišem ti pismo kad me bole rane
Moliti jedva znam plakati se stidim.
Bojim se da će noć progutati dane
Dok nade ima ja bih da je vidim.
Šaljem ti pismo, činit mi je žurno,
Bore i suze na licu se množe,
Razvedri oči, daruj nebo burno,
Ne stoj daleko, o priđi bliže, Bože,
jer želim biti vjeran do smrti,
i molim te....
udijeli mi vijenac života!
Neka ti Gospodar života i smrti
udijeli život: stostruki i vjekoviti!
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
