Prihvatio sam sugestiju generalnoga vikara, don Željka Majića, uputiti pozdrav večerašnjem svečaru. I to činim rado, s poštovanjem i zahvalnošću, u osobno ime i u ime članova Hrvatske biskupske konferencije.
Što reći u ovoj svečanoj prigodi uz uobičajenu čestitku za Srebrni jubilej biskupskoga služenja? Iskorištavam, najprije, prigodu od srca zahvaliti Vama, biskupe Periću, što ste često kao delegat BK BiH na zasjedanjima HBK nazočili i aktivno raspravljali. Zahvaljujem Vam za predavanja, tribine i duhovne vježbe koje ste držali biskupima, svećenicima, časnim sestrama i vjernicima laicima u gotovo svim biskupijama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Lijepo je što ste predavanja iz tih duhovnih susreta ukoričili i učinili dostupnim svima. Osobito mi je bilo drago kada ste pretprošle godine prihvatili prijedlog Hrvatske biskupske konferencije biti članom Mješovite komisije u svezi s ulogom i životom blaženoga Alojzija Stepinca, a to je bilo naporno, delikatno i zahtjevno. A, hvala Bogu, i uspješno je privedeno kraju.
Vi ste svoje biskupsko služenje započeli u teško vrijeme rata kao beskućnik, jer u vrijeme ređenja u Neumu, 14. rujna 1992., Vaše su biskupije bile bombardirane i razarane, poput katedrale i biskupske rezidencije. Tada ste izjavili: „granatiranje rezidencije i katedrale pucanj je u srce Crkve u Hercegovini“. No, dodali ste da Vas je to prisililo „misliti na nerazorive stanove koje nam Isus priprema kod Oca, više nego na rezidenciju koju obična granata može u hipu pretvoriti u pepeo“. Iako ste bili suočeni s bolju „spaljene zemlje“, ubijanja ljudi i uništavanja crkvene imovine, Vi ste znali uzdignuta pogleda misliti i na ono što Isus priprema onima koji mu ostaju vjerni i slijede ga. Nošeni riječima svetoga Pavla, koji je nakon kamenovanja u Listri skupa s Barnabom „učvršćivao duše učenika bodreći ih da ustraju, jer kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22), u svom nastupnom govoru u Neumu izjavili ste kako „čvrsto vjerujete da će Bog svaku našu vjernički podnesenu kušnju pretvoriti u obilan blagoslov“; onako kao što je „zemaljsko poniženje svoga Sina na Kalvariji pretvorio u nebesko Uzvišenje svetoga Križa“. A to je blagdan koji je obilježio početak Vašega biskupstva, a, evo, i Vašu Srebrnu godišnjica biskupskoga služenja.
Ovo srebrno razdoblje u kojem ste služili Bogu, Crkvi i narodu po mnogočemu slično je onomu iz prvih stoljeća Crkve kada je sloboda kršćanima donijela brojne poteškoće i probleme s kojima su se biskupi morali hrvati. I dok se u vrijeme progona Crkva morala boriti za golo preživljavanje, u vrijeme slobode suočila se s brojnim herezama i krivim naukom u vlastitu krilu, s vlastitom djecom. Morala je voditi bitku za „očuvanje svetih Tajna naše vjere“. Progonitelji su, dakle, tražili njezin život, a krivovjerci njezinu dušu. Duh je Sveti u tom vremenu pokazao snagu svoje zaštite, pa očuvao Crkvu od poraza, krivovjerja i očaja. U tim teškim okolnostima uvijek se našao poneki biskup ili svećenik kojega je Bog uresio učenošću iznad svih krivovjeraca, ali i velikom poniznošću i svetošću. Takve se nazivalo „maljem krivovjeraca“ jer vodili su hrabru borbu za obranu i čistoću svete vjere. Dovoljno je sjetiti se arijanizma koji je nijekao temelje kršćanskih istina o Presvetom Trojstvu i Isusovu božanstvu. Sabor u Niceji (325.) osudio je Arijeve zablude, te formulirao Vjerovanje koje i danas molimo. A junak i svetac toga sabora bio je veliki sv. Atanazije koji je u obrani spomenutih istina morao puno pretrpjeti. Pet je puta morao u progonstvo, i vraćao se u Aleksandriju. Jer, Arijeve pristaše podvaljivali su mu krivi nauk i koješta drugo. Štoviše, išli su tako daleko da su ga optuživali za ubojstvo svećenika Arsenija kojemu je on navodno „odsjekao lijevu ruku“, te „nasilništvo nad nekom ženom“ koja je protiv Atanazija krivo svjedočila. Dokazana je Atanazijeva nevinost koji je svojim stavom, naukom i trpljenjem izvršio uzvišen zadatak: Sačuvao je pravovjerje i uspostavio mir u egipatskoj Aleksandriji.
Vas je, dragi preuzvišeni monsinjore Periću, za mostarsko-duvanjskog biskupa i trajnoga upravitelja Trebinjske biskupije imenovao sveti Ivan Pavao II. koji se u svom dugogodišnjem pontifikatu odlučno hrvao s brojnim ideologijama i krivim antropologijama, za koje se može reći da su hereze našega vremena. Posebice je bio neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. I nije se umarao govoriti o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovoga svijeta prolazi i nestaje. Obraćao se svima, pozivao i poticao neka ne podlegnu naučavanju krivih antropologija koje su u Europi cvale nakon Francuske revolucije, a cvjetaju i danas. To su: pozitivizam koji se temelji samo na dokazivu znanju, liberalizam koji se oslanjao na imanje, marksizam koji se služio mehanizmima države, partije i politike, te rodna ideologija (teorija dženderizma) koja niječe narav koju čovjek rađanjem zadobiva.
Crkva u Hercegovini zahvalna je Bogu što je svršetkom XX. i početkom XXI. stoljeća imala biskupa u osobi msgr. Ratka Perića koji se već 25 godina ne boji javno reći što ga smeta i zbunjuje, kako u Crkvi tako i u društvu. Iz tih njegovih uradaka, konferencija, polemika, razgovora i dopisa osjeća se tjeskoba pastira kojega posebice muči činjenica da je otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskog umovanja“, a grijeh, nemoral i korupcija „stekli pravo građanstva“. Slavljenik se nije dao zbuniti unutarcrkvenim poteškoćama s kojima se susreo na samom početku službe („hercegovački slučaj“ i problem „ukazanja Gospe u Međugorju“). I nije se umarao ponavljati ekleziološku istinu da je Crkva ustrojena na posluhu, pa ne smije dopustiti da je kompromitira neposluh, razdor i bunt vlastite djece. Jer, to nije u duhu Isusove zamisli o otajstvu Crkve koju je Gospodin osnovao.
S obzirom pak na aktualna pitanja i sudbinu naroda i Crkve na tlu BiH, msgr. Perić jasno je dao do znanja kako ne bi volio „da Hrvati u BiH budu podjarmljeni ni od koga; a niti da oni druge podjarmljuju“. „Suopstojnost, suživot, suradnja i ravnopravnost“ četiri su vrjednote kojih se temelji nalaze u „katoličkoj vjeri i zdravoj hrvatskoj savjesti“, pisao je svojedobno biskup Perić. No, dok se Crkva zalaže „za zemaljsku domovinu“, ona „svom dušom zagovara i upućuje ljude na onu nebesku“. Zbog toga je naš slavljenik bio vrlo kritičan prema svakoj vrsti zastranjivanja, kako u Crkvi, tako i u društvu. Ali, i odvažan u susretima sa svjetskim moćnicima, te političkim i medijskim manipulatorima javnoga mnijenja. To mu je, kao što znamo, pribavilo brojne kritičare na više područja i razina. A u posljednje vrijeme i bezočne klevetnike koji ne prežu ni od čega; pa čak ni od klevete o suradnji s „Komitetom sovjetske/ruske državne sigurnosti“, s KGB-om.
No, to nije umanjilo njegov apostolski žar u radu za odgoj vjernika i navještaj istine. Jer, samo ljudi istine, vjere, molitve i požrtvovne dobrote mogu pridonijeti obnovi i preporodu naroda i svijeta. Zahvalni na jasnoći stajališta, odvažnosti nastupa i dosljednosti u načelima kličemo večerašnjem svečaru: „Vivat, crescat et floreat!“ Živjeli, srebrni biskupe hercegovačkih biskupija, msgr. Ratko Periću!
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
