I 21 godinu, nakon što je ratna granata u popodnevnim satima 11. studenoga 1994., prije početka vjeronauka, u predvorju kripte sv. Josipa i vjeronaučnih dvorana Gospine katedrale i župe u Mostaru, ubila dvije djevojčice – vjeroučenice Antoniju Sesar i Danijelu Vidović te još devet drugih ranila, za zločin još nitko nije odgovarao. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Istražitelji i sudstvo ne pokazuju nikakva interesa za ovaj zločin. Međutim, ne šuti ljubav roditelja i Crkve prema žrtvi ovih dviju svjedokinja vjere, uvjereni da pravdi Božjoj nitko ne će izbjeći. Svake godine, na obljetnicu pogibije, velik broj vjernika ispuni prostranu mostarsku stolnicu, a sv. Misu obično predvodi mjesni biskup Ratko Perić. Tako je bilo i ove godine. U koncelebraciji s biskupom bili su katedralni župnik i dekan msgr. Luka Pavlović, župni vikar don Davor Berezovski, bolnički kapelan don Rade Zovko i generalni vikar msgr. Željko Majić, koji je svojevremeno kao katedralni kapelan bio Antonijin vjeroučitelj i spremao je na sakrament Prve svete Pričesti. U asistenciji bio je i biskupov tajnik don Marin Skender. Pjevne dijelove sv. Mise predvodio je dio katedralnoga zbora. U sv. Misu biskup je uključio i pokojnoga svećenika don Petra Vuletića, zvanoga Šjor, koji je preminuo 12. studenoga 1998. u Los Angelesu gdje je u hrvatskoj župi sv. Ante Padovanskoga bio župnikom.
Nakon sv. Mise na mjestu ubojstva, gdje je 1995. katedralni župni ured postavio spomen ploču, izmoljene su molitve odrješenja za duše pokojnica, Antonije i Danijele.
Biskupova propovijed
Braćo i sestre, poštovane obitelji
pokojnih vjeroučenica Antonije i Danijele!
Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista ako živimo
Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo.
I danas, dvadeset i jednu godinu nakon što se dušmanskom granatom prekinuo ovozemni život dviju katedralnih vjeroučenica, Antonije i Danijele, u slavlju ove sv. Mise za vječni smiraj njihovih duša, nema jačih i utješnijih riječi od ovih koje je svojim suvremenicima i svima nama – u poslanici Rimljanima - uputio apostol naroda i propovjednik istine: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima“ (14,7-9). Dok nas sv. Pavao poziva da same sebe promatramo i doživljavamo u Kristu, ne zaboravlja upozoriti da se okanimo ljudskoga - obično krivoga - sudovanja, jer ćemo svi jednom stati pred sudište Božje (r. 10).
Pa, evo, i više od dva desetljeća nakon ovoga strašnog zločina, svjedočimo kako ljudskomu sudištu još nisu dostupni, bolje rečeno nisu zanimljivi, oni koji su počinili ovo ubojstvo dviju nevinih djevojčica i ranili još devet drugih. I to je još jedan pravno-sudski zločin koji, ako i ostane zanemaren od ovozemaljske pravde, Pravdi Božjoj sigurno umaknuti ne će . Jer, kako smo pročitali u današnjem prvom čitanju iz Knjige Mudrosti (6,1-11): „Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim, niti se plaši kakve veličine: ta on je stvorio mala i velika, i jednako se brine za sve, a istraga oštra očekuje moćnike“ (rr.7-8).
Stoga, poštovane obitelji naših ubijenih vjeroučenicâ, neka vas tješi ova vječna istina: vaše kćeri, i u svome 15-godišnjem životu dok su bile s vama kao i u nenadanoj smrti, tom privremenom rastanku, one su Gospodinove. I prije nego što su postale vaše, u obiteljskoj ljubavi, i prije nego što su rođene, i prije nego što ste im dali imena, i u radosti i u žalosti života, u zdravlju i u bolesti, u školi i na vjeronauku, i u trenutku ubojite granate, one su bile i ostale Gospodinove vjernice i učenice. Stoga ih se danas u duhu jedinstva Božjih odabranika spominjemo s očinskim, majčinskim, bratskim i sestarskim, rodbinskim i prijateljskim osjećajem i molimo: Gospodine Isuse, spomeni se njihovih života i imena! Imenâ koja si im dao i prije nego se rodiše, imenâ zapisanih u dlan Tvoje ruke i obdari ih životom vječnim!
Plašt smrti koji je toga popodneva, 11. studenoga 1994., nakratko zaogrnuo njihove mlade živote kako bi kroz palmu mučeništva ugledale Lice Oca nebeskoga, plašt koji tugom zakriljuje njihove roditelje i obitelji, danas promatramo i u svjetlu vjere i iznimne ljubavi Božje, ne samo prema njima za koje smo uvjereni da su ugledale Lice Božje, nego i prema ovomu gradu. Nije li istina da nakon te razorne granate, na ovaj grad nije više pala ni jedna granata?! Kako onda, ne samo u snu poput sv. Martina, današnjega svetca, nego i u stvarnosti života, ne čuti Božji glas: Plaštom svoje ljubavi očitovane u smrti dviju nevinih učenica sam je Bog zaštitio ovaj grad od daljnjega ubijanja i razaranja. Veličanstvena je ova istina koja briše svaku suzu, koja žalost preokreće u radost i sve nas ujedinjuje u slavljenički zahvalni pjesan, i za život i za blagoslovljenu smrt naših dviju mladih svjedokinja vjere, a sve u pobjednoj ljubavi Božjoj.
Ulomak iz današnjega Evanđelja (Lk 17,11-19) govori nam, s jedne strane, o beskrajnoj ljubavi Božjoj a, s druge strane, o bijedi ljudske nezahvalnosti. Svaka sv. Misa jest zahvalna molitva.
Devetorica gubavaca, nakon što su po Isusovoj preporuci pohodila svećenika u sinagogi, bila podvrgnuta obredu i upisala se kao ozdravljeni ljudi, odmah poletješe svojim kućama, da jave da su zdravi. Razumljivo. Ali nije razumljivo da se nisu više interesirali za Liječnika. Kako su tako brzo zaboravili one svoje bolne vapaje od prije dva-tri sata upućene „Učitelju“ da ih izliječi? Bijahu po svoj prilici svi židovske rase i kože. A samo se jedan od njih, i to stranac, Samarijanac, vratio k Isusu da mu zahvali, tj. da "poda slavu Bogu". U njega je malo prije bio krik zdravlja, a sada je krik slavlja! Isus ga primi, malo ga usputno i začuđujuće priupita i za druge: "Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?" Veličanstvene riječi Božje dobrote i prijekora zbog ljudske nezahvalnosti. Samarijanac mu ne znade reći kamo su otišli. On je osjećao duboku zahvalnost u sebi i nije je mogao ne izraziti Učitelju.
I otpremi ga Isus riječima: "Vjera te tvoja spasila". Očito je vjera pomogla i onoj devetorici. Vjera u Isusa i njegovu moć, u zdravlje. I tu se zaustavili. Međutim, mi bolje razumijemo akciju domaćih ozdravljenika koji nisu imali vremena i zaboravili Isusu zahvaliti, negoli reakciju Isusovu. Nepromijenjen bonton do dana današnjega.
Mi se sa zahvalnošću sjećamo danas i svećenika don Petra Vuletića, Šjora, kojemu je sutra 17. obljetnica smrti, preminuo je u Los Angelesu 12. studenoga 1998. kao župnik župe sv. Ante. Zahvalni smo mu za njegovih 36 godina svećeničke službe u Studencima, na Trebinji, na Ledincu, u Grabovici, u Stocu, u Bijelom Polju, u Australiji, u Americi. Zahvaljujemo za njegove knjige i za onu pjesmu koju je spjevao u povodu pogibije naših vjeroučenica. Hvala mu za pomoć koju je davao ovim biskupijama. I za njega prikazujemo ovu sv. Misu i molimo svemogućega Boga da mu iskaže svoju milosrdnu ljubav.
