Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje, 14. travnja, obasjana suncem i puna svečane atmosfere s blagoslovom maslinovih i palminih grančica i s ophodom u dvorištu oko katedrale u Mostaru. Župnik don Luka pročitao je procesijsko Evanđelje, a onda se narod uputio u ophod s pjesmom koju je predvodio don Niko Luburić s katedralnim zborom „Marija“. Zbor je pjevao Muku po Mateju, a pojedinačne dionice pjevali su pojedinci iz zbora. Isusovu ulogu izveo je generalni vikar don Željko Majić. Asistirala su dvojica bogoslova, Ivan i Mato, a posluživala čitava četa ministranata. Svetu je Misu predvodio biskup Ratko a u koncelebraciji sudjelovali su don Ante, don Luka, don Željko i don Davor.
Prenosimo biskupovu propovijed
Isus je kao dijete plakao kao i druga djeca. I smijao se kao i druga djeca. A kao odrastao čovjek evanđeoski je snimljen samo tri puta kako plače. A nije snimljen nijednom da se smije. Eto kako je bio ozbiljan. I kako nas je učio ozbiljnosti.
Prvi put plače nad preminulim prijateljem Lazarovom, na grobu: „I zaplaka Isus“ (Iv 11,35).
Drugi put nad Jeruzalemom: „Kad se približi, ugledavši grad, zaplaka nad njim“ (Lk 19,41).
Treći put zaplaka Gospodin pred svoje razapinjanje: „On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti“ (Heb 5,7). – sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Bogu Ocu!
Mi ćemo se kratko osvrnuti na Isusov plač nad Jeruzalemom. I to na svečan dan trijumfalne Cvjetnice. Silazeći niz Maslinsku goru ugleda grad kao na dlanu, može ga jednim okom obuhvatiti. Okupan u suncu i sjaju svoga Hrama, slave Izraelove. I onda kroz plač Isus izriče „Pet lamentacija“ kao onih starozavjetnih „Pet tužaljki“ (Tuž 1-5) jednoga od proroka u babilonskom sužanjstvu nad razorenim Jeruzalemom i Hramom. Čuju ga učenici njegovi kako jeca i vide ga kako plače. Suze su Isusove suze Boga živoga koji gleda bespotrebnu pa zato i beskorisnu patnju u koju su se ljudi uvalili svojom suludom pobunom protiv Božje volje.
Prva Isusova jadikovka: „O [Jeruzaleme] kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!“ Mir je djelo pravde, djelo istine, dar Božji. Mir je i vrhunac ljudskoga razuma i pameti. Sve je drugo, suprotno miru, izvan logike. Gleda Isus svoj Veliki tjedan, Veliki petak, gdje će buka starješina narodnih preglasati svaki glas razuma: Osudi ga pa raspni! Kakvo je zlo učinio? - Raspni ga, raspni! Njega raspni, a ovoga pusti! Isus ne plače nad pokojnikom, ni nad svojim raspelom, nego nad kaznom koja će se sručiti na Jeruzalem. Veliki svećenici pomahnitali i sav Jeruzalem s njima: Neka ga tako usmrte da slučajno ne uskrsne! - On, Mir naš! veli sv. Pavao (Ef 2,13).
Druga žalopojka: „Ali sada je skriveno [Jeruzaleme] tvojim očima“. Skrivena je ta kazna koja će doći za 40-ak godina. Kada bi ti vidio tu strahotu kao što je ja vidim, govori Gospodin, i ti bi suze točio jednu za drugom. Ali ti se rugaš Božjoj opomeni. U zločin je po naravi utkana kazna. Ako voliš zločin, dopast će te i kazna, koja ti ne će biti spasonosna, nego smrtonosna!
Treća tugovanka: „Doći će dani na tebe [Jeruzaleme] kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud“. Isusova je ljubav neizmjerna, ali je i Božja pravda neizmjerna. Bog gleda čovjekovu slobodu koja se opredijelila za krivi put prema tragičnu svršetku. Godine 70. četiri su rimske legije po šest tisuća vojnika šest mjeseci grad izgladnjivale, opkopom ih okruživale i odasvud pritješnjivale, dok nije rasprsnuo. A oni: radije samouništenje, nego obraćenje!
Četvrta tužbalica: „Smrskat će o zemlju tebe [Jeruzaleme] i djecu tvoju u tebi“. U tom je židovskom ratu smrskano milijun i 100.000 ljudi, a 100.000 odvedeno u ropstvo! U Rimu prave trijumfalne ovacije! U Jeruzalemu pravi holokaust!
Peta jadovanka: „I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zato što nisi upoznao časa svoga pohođenja“ (Lk 19,42-44). Isus pokazuje svoju tugu i bol, svoju žalost. Plače nad onom rečenicom „svega naroda“ koji će za pet dana do besvijesti izvikivati na jeruzalemskom trgu: „Krv njegov na nas i na djecu našu!“ (Mt 27,25). Izravno izazivanje Boga.
Zaključak. Bezbroj je puta Isus podsjećao na „čas pohođenja“, pozivao izabrani narod kao što kvočka poziva piliće pod krila svoja, da posluša i da se spasi, a ne da srlja u tamnu dramu i još tamniju tragediju. Ne: Mi hoćemo tragediju! Pozivao je na obraćenje osobito izgonom i čistkom iz Hrama, da kuću Božju – dušu svoju! ne pretvaraju u razbojničku pećinu; da se ne bogate trgovinom u Hramu, da ovce i goveda ne ometaju pobožnost i klanjanje u Hramu. Oni ga pozvaše i upitaše: Kojom to ti vlašću činiš? Umjesto da se sami sjete i ispitaju svoju savjest, da ih nitko izvana ne podsjeća na vladanje u kući Božjoj u kojoj su oni zaduženi službenici! Jeruzaleme! Jeruzaleme!
